Indijski MMRCA natječaj za kupnju 126 novih lovačkih aviona trenutačno je najveći na svijetu. Zbog toga ne začuđuje što je u konkurenciji čak šest najsuvremenijih lovaca

Još od početka devedesetih godina XX. stoljeća nije bilo tako velikoga potencijalnog posla za proizvođače borbenih aviona, vrijednog više milijardi američkih dolara (oko 10,5 milijardi). Iako se u Medium Multi-Role Combat Aircraft (MMRCA) natječaju predviđa kupnja “samo” 126 aviona, zahtjev za osiguranjem licencne proizvodnje u Indiji ostavlja otvorenu, dapače čak vjerojatnu, mogućnost naknadnog povećanja narudžbe. Zbog toga ne začuđuje što su se na natječaj javili svi veliki igrači, od ruskog MiG-a, europskih Dassaulta, Saaba i EADS/BAE-a, pa do američkih Lockheed Martina i Boeinga. Dva osnovna cilja MMRCA programa jesu pronaći zamjenu za MiG-21 i postupno smanjiti broj tipova borbenih aviona u operativnoj uporabi u indijskom ratnom zrakoplovstvu. To znači da bi novi višenamjenski borbeni avion s vremenom u operativnoj uporabi trebao zamijeniti ne samo MiG-21, već i MiG-27, MiG-29, Jaguar i Mirage 2000. Svrha je povećati indijsko ratno zrakoplovstvo sa sadašnjih 30 do 32 eskadrile opremljene borbenim avionima na 39 i pol. Od toga je čak 21 eskadrila opremljena MiG-ovima 21. A za to nikako nije dovoljno samo 126 aviona. MMRCA avion će se smjestiti u sredinu, između velikog Su-30MKI i malenog Tejasa.

Političko i vojno okruženje
Osim zamjene ostarjelih “dvadesetjedinica”, MMRCA program ima i zadaću održati borbeni dio indijskog ratnog zrakoplovstva na što višoj razini. Iako se na prvi pogled čini da je jedini cilj indijske vojske ostati barem pola koraka ispred pakistanske, indijski generali zapravo sve zabrinutije gledaju preko Himalaje, na sve brži tehnološki razvoj kineske vojske i ratnog zrakoplovstva. Donedavno je nositelj snage pakistanskog ratnog zrakoplovstva bio američki lovac F-16A/B Fighting Falcon, kojeg je već nagrizlo vrijeme. No nedavno uspješno okončanje razvoja kinesko-pakistanskoga lakog višenamjenskog aviona JF-17 Thunder (FC-1 Fierce Dragon) i pokretanje njegove proizvodnje u Pakistanu, te najave o mogućnosti kupnje najsuvremenijeg kineskog lovca J-10, ali i znatno suvremenijih F-16C/D Block 52+, uznemirile su indijske generale i političare. Iako indijsko ratno zrakoplovstvo u operativnoj uporabi ima jedan od najboljih lovačkih aviona Su-30MKI (od planiranih 230, u operativnoj uporabi je oko 115 aviona), kao odgovor na JF-17 i mogućnost kupnje J-10 i F-16C/D Block 52+, pokrenut je MMRCA natječaj.

Uvjeti natječaja
Prvi neobvezatni pozivi za ponude na tadašnji Multi-Role Combat Aircraft (MRCA) natječaj odaslani su potencijalnim proizvođačima još 2001. godine, uz najavu da će za najviše dvije godine natječaj ući u službenu proceduru. U izvornim zahtjevima tražio se mali borbeni avion čija maksimalna poletna masa nije smjela biti veća od 20 tona, otprilike klasa Miragea 2000, Gripena, F-16 i MiG-a 29. Umjesto slanja zahtjeva za obvezujuće ponude, indijsko ministarstvo obrane je u međuvremenu povisilo ograničenje o najvećoj poletnoj masi na 25 tona, a to je značilo da se sada “u igru” mogu uključiti i znatno veći avioni, kao što su F/A-18, Rafale i Typhoon II. Promjena je objašnjena željom da se jednim avionom ne zamijeni samo MiG-21, već i jurišnici MiG-27 i Jaguar. Zbog toga je i naziv MRCA zamijenjen nazivom MMRCA. Službeni zahtjev za obvezujuću ponudu (Request for Proposal – RfP) odaslan je potencijalnim proizvođačima tek 28. kolovoza 2007. Na 211 stranica RfP-a, između ostalog se traži da ukupna cijena 126 aviona ne bude veća od 10,25 milijardi američkih dolara, ili oko 81,3 milijuna dolara po avionu. Osim toga, traži se tehnička pomoć pri uvođenju aviona u operativnu uporabu, transfer tehnologije ne samo potrebne za pokretanje licencne proizvodnje već i za unapređenje indijske zrakoplovne industrije, te tehnička potpora tijekom održavanja, ali i mogućih modernizacija s obzirom na to da će MMRCA avion ostati u operativnoj uporabi barem 40 godina. Licencna proizvodnja odvijat će se u pogonima korporacije Hindustan Aeronautics Limited (HAL), koja je u državnom vlasništvu, gdje se već obavlja sastavljanje Su-30MKI. Sjedište HAL-a je u Bangaloreu (na jugu Indije) i najveća je kompanija za proizvodnju vojnih aviona u Aziji. Osim toga, isporučitelj se mora obvezati da će kroz offset u Indiju uložiti 50% vrijednosti ugovora. Od 126 aviona, prvih 18 će isporučiti proizvođač, a ostatak bi se trebao proizvesti u Indiji. Neki neslužbeni izvori navode da postoji mogućnost povećanja narudžbe, za 64 ili 74 aviona, iako to indijsko ministarstvo obrane nije potvrdilo, ali ni zanijekalo. Očekuje se da će proces odabira trajati najmanje dvije i pol godine, te da prvi MMRCA avion neće ući u operativnu uporabu prije 2013. godine.

Konkurencija
Da se MMRCA natječaj našao u završnoj fazi prije samo pet, godina američki proizvođači ne bi ni dobili pozivnicu. Ali međunarodna se politika stalno mijenja pa su se i američko-indijski odnosi zadnjih godina bitno poboljšali. Osim potpisivanja sporazuma o suradnji na razvoju nuklearne tehnologije, najočitiji napredak u tim odnosima bilo je potpisivanje ugovora (31. siječnja ove godine) o isporuci šest transportnih aviona C-130J Super Hercules vrijednih milijardu američkih dolara. Isporuku prvog indijskog Super Herculesa korporacija Lockheed Martin je najavila za 2011. godinu. Ponuđenu priliku odmah su prihvatile korporacije Boeing i Lockheed Martin, te se tako pridružile ruskim i europskim ponuđačima.

Zahvaljujući MRCA natječaju, koji zapravo nije odbačen nego samo proširen, ponude za MMRCA natječaj mogu se svrstati u dvije odvojene kategorije: jednomotorni laki višenamjenski avioni sa cijenom od 25 do 40 milijuna dolara po avionu i veliki dvomotorni višenamjenski avioni sa cijenom od 55 do 70 milijuna dolara. U prvu kategoriju ulaze F-16 Fighting Falcon, JAS-39 Gripen i Mirage 2000-5, a u drugu Typhoon II, Rafale i F/A-18E/F Super Hornet. Negdje između našao se MiG-35, koji doduše ima dva motora, ali je po cijeni, masi i mogućnostima bliži Gripenu i Falconu nego većim avionima.

F-16IN
Jedan od velikih dobitnika odgoda MMRCA natječaja jest Lockheed Martin, koji je dobio dosta vremena da nađe indijske partnere i dogovori potencijalnu suradnju, te da razvije novu inačicu Fighting Falcona.

Za MMRCA Lockheed Martin je ponudio inačicu F-16IN Block 70, koja je razvijena u skladu s indijskim zahtjevima. Kao osnova uzet je F-16E Block 60 Desert Falcon, razvijen za ratno zrakoplovstvo Ujedinjenih Arapskih Emirata. Uz ionako dobre mogućnosti u zračnoj borbi, poseban je naglasak stavljen na poboljšanje mogućnosti uništavanja ciljeva na zemlji i površini mora. Proizvođač posebno naglašava da će F-16IN biti najnaprednija inačica Fighting Falcona ikad napravljena, daleko naprednija od F-16C/D Block 52+ koju namjerava kupiti pakistansko ratno zrakoplovstvo. Ponuda obuhvaća ugradnju najnaprednijeg radara Northrop Grumman AN/APG-80 AESA (Active Electronically Scanned Array), IRST (infra-red search and track) pasivnog sustava za otkrivanje i praćenje ciljeva u zraku, motor General Electric F110-132A sa 143 kN maksimalnog potiska, te mogućnost postavljanja dodatnih spremnika za gorivo (Conformal Fuel Tanks – CFTs) na trup aviona, kojima bi se borbeni polumjer djelovanja s 1500 kg oružja povećao na 1700 kilometara. Osim toga, u ponudi su i provjereni oružani sustavi za uništavanje ciljeva u zraku, na zemlji i na površini mora. Naglašava se i da kombinacija AESA radara i projektila AIM-120 AMRAAM (s aktivnim radarskim samonavođenjem) osigurava velike mogućnosti uništavanja krstarećih projektila.

Usprkos svim tim prednostima, indijsko ratno zrakoplovstvo baš i nije oduševljeno “šesnaesticom”. Najveća mu je mana što se već nalazi u naoružanju pakistanskoga ratnog zrakoplovstva. Uvođenje potpuno novog aviona u operativnu uporabu zahtijeva također velika ulaganja u infrastrukturu i obuku pilota i zemaljskog osoblja. Međutim, Lockheed Martin ima velik adut – F-35 Lightning II. Naime, kupnjom F-16IN indijsko ratno zrakoplovstvo će automatski dobiti mogućnost kupnje Lightninga, a to je ponuda koja se teško odbija.

F-35 Lightning II
U veljači 2006. indijsko ratno zrakoplovstvo je objavilo da nije zainteresirano za kupnju F-35, prije svega zato što nije vjerojatno da će taj avion ući u operativnu uporabu u američkom ratnom zrakoplovstvu prije 2015. godine. Da je F-35 u serijskoj proizvodnji i operativnoj uporabi, situacija bi bila bitno drukčija. Posebno što se tiče inačice F-35B (STOVL), koja bi bila idealna za indijske potrebe. Zahvaljujući kratkoj stazi polijetanja i mogućnosti okomitog slijetanja, F-35B bi bio idealan za malene indijske nosače zrakoplova, ali i za tamošnje ratno zrakoplovstvo. Naime, upravo STOVL odlika čini F-35B fleksibilnim avionom koji može djelovati i izvan zrakoplovnih baza s dugačkim poletno-sletnim stazama. Ne treba naglašavati da je F-35B krcat najsuvremenijim elektroničkim sustavima, kao što je AN/APG-81 AESA radar, pa bi indijskom ratnom zrakoplovstvu pružio tako žuđenu prednost pred kineskim. Stealt odlike i odlično naoružanje samo povećavaju njegove mogućnosti zračne borbe i udare na dobro branjene ciljeve u dubini neprijateljskog teritorija.

JAS-39 Gripen
Od MMRCA natječaja velika očekivanja ima i švedski Saab, koji je ponudio Gripena. Iako prodaja Gripena ide dobro, sve su to male narudžbe: Južna Afrika kupila je 26, a Mađarska i Češka iznajmile po 14 aviona. Nedavno je Tajland naručio šest aviona. U usporedbi s potencijalnom indijskom narudžbom od 126 aviona… Po mnogim odlikama Gripen je moderniji od konkurenata kao što su F-16, Mirage 2000 i MiG-35, iako je ovaj potonji znatno jeftiniji. Velika prednost Gripena je i njegovo jednostavno održavanje, što je itekako važno za indijske uvjete. Ono što mu ne ide u prilog jest relativno malen borbeni polumjer djelovanja od samo 800 km te to što je potpuno novi tip aviona za indijsko ratno zrakoplovstvo, a to bitno povećava troškove uvođenja u operativnu uporabu. Vjerojatno je najveći nedostatak Gripena što iza njega stoji ne baš politički utjecajna Švedska, pa njegova kupnja Indiji ne bi donijela, već samo odnijela važne političke bodove.

Toga su svjesni i Šveđani pa ističu da Gripen ima i neke skrivene adute. Jedan od njih je uporaba motora Volvo Aero RM12 koji je zapravo američki GE F404 motor koji se po licenciji proizvodi u Volvu. Skriveni adut je u tome što se GE F404 privremeno rabi i u indijskom lakom lovcu Tejas, dok se ne dovrši razvoj tamošnjeg motora Kaveri. Zbog toga postoji potencijalna mogućnost i da se svi indijski Gripeni opreme Tejasom. Druga je prednost nedavno predstavljen Gripen Demo, iduća stepenica u razvoju toga višenamjenskog borbenog aviona. U njega je ugrađena nova pogonska skupina (General Electric F414G), vektoriziran potisak, CFT (Conformal Fuel Tanks) spremnici za gorivo, AESA radar koji bi trebao nastati unutar Saab-Ericssonova razvojnog programa Nora, broj podvjesnih točaka povećan je s 8 na 10, novi ojačani i repozicionirani stajni trap sa središnjeg trupa na krila (što dopušta znatno veće nošenje goriva i raznih sustava u unutrašnjosti), maksimalna težina na polijetanju povećana s 14 000 na 16 000 kg, novo letno računalo, novi paket avionike, novi satelitski komunikacijski sustav, poboljšani datalink sustav, poboljšani sustav elektroničkih protumjera i integriranje novih izvidničko-ciljničkih podvjesnika. Jedini je problem što Kaveri nema dovoljno potiska za tako otežani Gripen. Međutim, iako se to službeno ne navodi, sigurno je da su Šveđani ponudili da Volvovi stručnjaci dorade i pojačaju indijski motor.

MiG-35
Da je MMRCA natječaj dovršen po prvotnim planovima, MiG-35 ne bi imao pravu konkurenciju i sigurno bi bio glavni kandidat, da ne kažemo pobjednik. Ali kako se indijska vanjska politika u međuvremenu okrenula Zapadu, šanse MiG-a da pobijede bitno su se smanjile. MiG-35 nastao je usavršavanjem MiG-a 29M, dodavanjem novih spremnika za gorivo, vektorizacije potiska motora, radara AESA Phazotron Zhuk-AE koji osigurava mogućnost otkrivanja ciljeva na zemlji i površini mora, te novog asortimana oružja zrak-zrak i zrak-zemlja (uključujući protubrodske projektile). Rusi se nadaju da će tijekom indijskog odabira prevladati činjenica da tamošnje ratno zrakoplovstvo već rabi MiG-29, te da bi zbog toga prelazak na MiG-35 bio jednostavan i jeftin. Osim toga MiG-35 rabi i vođene projektile kojima se koristi i indijski Su-30MKI. Najveći je nedostatak MiG-a 35 to što nije u operativnoj uporabi i što bi indijsko ratno zrakoplovstvo bilo prvi, a vjerojatno i jedini korisnik. Jednaka je situacija bila i sa Su-30MKI, te indijska iskustva nisu bila baš najbolja jer je isporuka aviona jako kasnila uslijed kašnjenja razvoja podsustava. Osim toga MiG-29 je, kao i F-16, već stari avion čija se serijska proizvodnja neizbježivo bliži kraju.

Mirage 2000-5
Slično kao i u slučaju MiG-a 35, i Dassault je s Mirage 2000-5 pokušao iskoristiti činjenicu da indijsko ratno zrakoplovstvo već rabi taj tip aviona. Osim toga, prodaja Miragea Indiji značila bi produženje njegove proizvodnje, izuzetno važne za Dassault s obzirom na nikakvu prodaju Rafalea stranim kupcima. S druge strane, Mirage 2000-5 bi bio direktna konkurencija Tejasu. Na kraju je indijsko ministarstvo obrane objavilo da će se razvoj Tejasa dovršiti bez obzira na cijenu, jer je to pitanje nacionalnog ponosa. Tako je Mirage 2000-5 otpao iz konkurencije.

Rafale
Nakon ispadanja Miragea 2000-5 iz konkurencije, Dassault je za MMRCA natječaj ponudio znatno veći i skuplji Rafale. Zapravo je MMRCA biti ili ne biti za Rafale jer taj avion još nije uspio osigurati niti jednu stranu narudžbu. Indiji je ponuđen Rafale-M (palubni lovac), koji bi dodatno prilagodili tamošnjim zahtjevima. Velika mu je prednost što indijsko ratno zrakoplovstvo već rabi Mirage 2000, pa prelazak na novi francuski avion ne bi bio tako skup kao, recimo, na švedski ili američki. Uz to, kupnjom Rafalea indijsko bi ratno zrakoplovstvo osiguralo i daljnje mogućnosti modernizacije Miragea 2000. Njegova pokretljivost u zračnoj borbi jednaka je pokretljivosti Typhoona, a bolja u odnosu na ostale konkurente. Postoji i mogućnost ugradnje Kaveri motora, iako bi njihova uporaba ponešto smanjila borbene mogućnosti. Naravno, postoji opcija da se indijskog motora dohvate francuski stručnjaci i povećaju mu snagu.

S druge strane, Rafale ima i velike nedostatke. Prvi je što redovito gubi na međunarodnim natječajima. Osim toga, njegova kupnja ne donosi neki veliki politički probitak. Ne posjeduje AESA radar, pa je i tu u nedostatku, pogotovo u odnosu na američke konkurente. I raspon oružja mu je ograničen na ono isključivo francuske proizvodnje. Ostaje otvoreno pitanje cijene njegova dugoročnog razvoja i modernizacija s obzirom na mali broj korisnika. Nakon gubitka potencijalnih narudžbi iz Južne Koreje, Singapura i Maroka, šanse za prodaju Rafalea Indiji naglo su pale.

Typhoon II
Typhoon II je jedan od najozbiljnijih kandidata za MMRCA pobjednika. Iako je otpimiziran za zračnu borbu naknadnim izmjenama i poboljšanjima, od njega je napravljen višenamjenski borbeni avion, ili barem tako tvrdi proizvođač Eurofighter. Proizvođač pokušava uvjeriti javnost da je upravo Typhoone, ako se zanemari F-22A Raptor, najbolji lovački avion na svijetu, ali čini se da to baš i nije posve tako. Naime, tvrdnja da može krstariti nadzvučnom brzinom bez uporabe sustava za naknadno izgaranje (što bitno smanjuje potrošnju goriva) čini se da vrijedi samo za čistu konfiguraciju bez oružja. Uz to, tvrdnja da je Typhoon II trenutno najpokretljiviji lovac na svijetu znatno je izgubila na težini otkad je sudjelovao u zračnoj vježbi 2007 Indra Dhanush, gdje se “sukobio” s indijskim Su-30MKI. Još uvijek nema AESA radar i mogućnost nošenja protubrodskih projektila. Osim toga, Typhoon II je daleko najskuplji ponuđeni avion: cijena mu je oko 70 milijuna dolara, a po nekim izvorima čak i 122,5 milijuna eura. Zbog toga se konkurencija trudi uvjeriti Indijce da je mnogo isplativije kupiti njihov avion, a umjesto Typhoona dodatne Su-30MKI. S druge strane, Typhoon II bi bio daleko nadmoćniji nad svim što trenutno ima ne samo pakistansko već i kinesko ratno zrakoplovstvo. Iza njega stoji čak pet europskih država i golemo europsko tržište, te velika politička dobit. I mogućnosti offset aranžmana su goleme, jednake američkima. Tako je korporacija BAE već osigurala prodaju 66 školskih aviona Hawk, od čega će se 42 sastaviti u Indiji. Posebnu težinu ponudi daje i najava da bi, u slučaju kupnje Typhoona, korporacija Airbus bila spremna otvoriti svoje pogone u Indiji i “iz mrtvih” podići tamošnju proizvodnju putničkih aviona. Dodatni poticaj za prodaju Indiji Typhoon je dobio nakon zaključenja ugovora o prodaji 72 aviona Saudijskoj Arabiji.

F/A-18E/F Super Hornet
Iako je Super Hornet nastao na osnovi F/A-18C/D Horneta, riječ je o bitno poboljšanom avionu opremljenome novim motorima i avionikom. Osim toga, Super Hornet je istinski višenamjenski borbeni avion, koji je osposobljen i za djelovanje s nosača zrakoplova. Njegove sposobnosti uništavanja ciljeva na kopnu i moru već su dokazane u borbi. Indijsko ratno zrakoplovstvo posebno privlači radar AN/APG-79 AESA, zahvaljujući kojem bi se Super Hornet mogao služiti za otkrivanje ciljeva na zemlji i navođenje drugih aviona na njih. Njegov raspon naoružanja je daleko najveći od svih ponuđenih aviona. Kao posebni dodatak ide i mogućnost kupnje aviona za elektronsko djelovanje EA-18G Growler, koji je nastao na osnovi F/A-18F. Još je jedna velika prednost to što je Super Hornet tek nedavno ušao u operativnu uporabu u američkoj ratnoj mornarici, te je stoga osigurana tehnička potpora za najmanje četiri desetljeća.

Nedostatak mu je što je u odnosu na konkurenciju daleko najslabiji u bliskoj zračnoj borbi. Osim toga, čini se da bi cijena 126 Super Horneta bila veća od 10,2 milijarde dolara, što je gornja granica za MMRCA natječaj. S druge strane, pitanje je kako bi se i Rafale i Typhoon “stisnuli” u taj okvir kad je i njihova cijena jednako visoka. Zapravo bi dobitna kombinacija bila kad bi kupnja Super Horneta istodobno značila i osiguranje kupnje Lightninga.

Zaključak
Bit će vrlo zanimljivo vidjeti koji će avion odabrati indijsko ratno zrakoplovstvo, jer za neke od njih (MiG-35 i F-16IN) to bi mogao biti kraj prije početka, a za Rafale vjerojatno završni udarac u pokušaju da nađe stranog kupca. Svaki konkurent ima neku prednost, iako bi idealna kombinacija možda bio Typhoon II s radarom i opremom Super Horneta, te osiguranom mogućnošću da Indija dobije dozvolu za kupnju Lightninga.

Igor SPICIJARIĆ