Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu.

Pismeno je pohvaljena priča Ispovijed, koju je napisala Tea Oštrić, učenica 3. razreda Gimnazije Petra Preradovića, Virovitica

Glavni pokretač svega bila je rečenica: “Jer ti nisi naš.” Trebao sam, prijatelju, biti njihov da ne dobijem batine. Trebao sam držati mač i jurišati kao luda na svaku njihovu riječ jer ipak je to pravo ostvarenje čovjeka. Istina je, prijatelju, nisam bio njihov. Kriv sam. Bio sam svoj.

*

Pisao sam neke oglede o Šimiću sve dok nisam osjetio snažan udarac kamena što je proletio kroz prozor kao meteor i raskrvario mi glavu. Obuzelo me viđenje mutnog papira, razlivene tinte što je kao Aheront plovila duž noge stola. Osjetio sam prašinu poda pod tijelom što se nenadanim trzajima opiralo ovoj boli. Snatrio sam samo neko olakšanje, svečani kraj. Umjesto bijele golubice, na pod je sletjela M75-ica.
Osvijestio me onaj jedan, najjači od svih udaraca. Osjetio sam kako mi rebra dotiču jedno drugo, kližu malo lijevo, malo desno. Želudac mi je oponašao piruete bjesomučnog baletana, a krv šiktala kao odraz klizačeva skoka. Eh, moji plesači, trebali ste vidjeti pravi ples! Dva sudca što su stajala kao gorostasi ispred mene i prljala ruke mojom krvlju misleći pritom da su najčišća bića, izvlačila su udarce iz rukava kao poklon-bodove mojoj šutnji. Što sam im trebao reći?
Znate, imao sam u svom stanu jednu biljku, drvo života. Prije deset godina, kad je zemlja još odisala mirom i nije bilo ni naznake ovoj katastrofi, majka mi je donijela biljku u sobu. Doživio sam s njom potpuno stapanje u duhovnom smislu koliko god to zvučalo luđački. Ukoliko ju nisam zalio, bila bi još ljepša. Hajde mi samo recite ime osobe čija žeđ zapravo potiče život k nečemu ljepšem. To se zove hrabrost i snaga. Naravno, govorim o ljudima. Moja biljka samo je okidač tog razmišljanja.

Kad sam pričao sudcima gorostasima da bi trebalo drvu života prebrisati listove, udarili su u smijeh. Cinici.

“Gdje ti pamet, jadniče? Nisi naš, lupetaš o nekoj biljci i još tražiš uslugu,” rekao je jedan od sudaca nakon što se osvijestio od naleta smijeha.

Zamahnuo je nogom. Nije me ni dotakla, a već sam osjetio novi ples u svom ogorjelom tijelu. Klizač vreba na skok. Udarac sudca potaknuo ga je na nikad žešći pokret, slobodni put prema grlu i izbačaj na zemlju koja je prekrivala dno tmurnog sobička. Pljunuo sam krv koju je zemlja upila u roku sekunde. Nastavio sam se gušiti kao riba na suhom dok su sudci glasno uzviknuli:

“Twelve points, kako bi Ameri rekli,” nasmijali su se sami sebi kao da u ogledalu gledaju Louisa C.K.-ja.

“Pričaš o biljci nekoj, jesi ti muško uopće?” udario je riječima sudac.

Tako su mi te dvije muškarčine pričale o mojoj (ne)muškosti ne sluteći kako njihove radnje skladno plešu s nultom razinom upravo te uzvišene muškosti.

Dani su mi prolazili u tami sobička, noći u još većoj tami. Batine su dolazile kao užina nakon kruha i vode. Umirao sam od gladi iako mi je svakog dana ta šnita sve teže klizila niz grlo. Kad se čovjek umori, ni sam ne zna zašto je umoran. Bole li me više batine ili ovo nametnuto otuđenje od svijeta? Ni sam nisam znao. U toj tamnici pretvorio sam se u najvećeg filantropa i ljubitelja svega osjetilnog na ovome svijetu. Nisam žudio više samo za toplim zrakama sunca, a bježao pred kišom i grmljavinom što bi se večerju lomili nebom. Daj što daš, ali daj. Samo da se maknem iz ovog bezličja i praznine što je rasla u sobičku i prerastala u mene. Obećajem da ću otići na prvu tratinu i pustiti da me oblije kiša do gole kože i ispuni svaku poru i zasiti mi usne žedne dodira. Neka i grmljavina prođe kroz mene ako poželi to. Želim da mi vjetar prođe kroz već prorijeđenu kosu i učini od mene aktivnog strastvenjaka, a ubije onog pasivnog. Samo da osjetim neki titraj, podražaj i uvjerim se da je ovo tijelo živo tijelo. Tijelo što viče da je slobodno, da čini ovo svojom voljom jer ova ispraznost ubija. Poželio sam svoju biljku pored sebe u ovom stanju koje je sve više nagoviještalo kraj. Kad bih bar mogao dotaknuti svoje drvo života i osjetiti jedinu povezanost ove zemaljske moje truleži s nebesima. Uzimaju mi svjesno život, a ne daju mi čak ni utjehu. Što si ja umišljam uopće? Lijepo su mi rekli da nisam njihov. Ruke su mi se kočile pri svakom pokušaju ustajanja, htio sam se maknuti iz ove lokve mojih unutarnjih tekućina: što urina, što krvi, što znoja. Nokti su mi, mislim, otpali. Nisam baš mogao razaznati u mraku, ali dodir suhih jagodica rekao je svoje. Majicu sam se bojao i podignuti. Zavukao sam ruku i osjetio neopisiv bol. Nisam znao boli li me ozlijeđena koža ili polomljene kosti. Vjerojatno oboje.

*

Prijatelju, bojim se napisati više i jednog slova o ratu. Ako želiš znati dubinu mojih rana, opipaj mi nikad zarasle šavove. Ključa li znatiželja u tebi, ne tjeraj jezik na grijeh. Ne pitaj, prijatelju. Nisam ja Baudelaire pa da najživlju ružnoću pretvorim u tvoj vreli zanos nad pročitanim. Moja ružnoća je i više nego odbojna, opajati se možeš samo njenom dubinom, nikako vinom, poezijom i krepošću. Trenutno snatrim samo o nadolazećem zapadu, mirnom zalasku sunca. Neka istok svane za neka vedrija vremena, ja ću nestati u zapadnim zrakama i biti vjetar novoga jutra. Evo, i srce mi je zaplesalo.