Nakon osmogodišnje francuske vladavine habsburške su postrojbe 1813. ušle na najveći hrvatski poluotok. Novo razdoblje obilježit će administrativne podjele teritorija, teško stanje u gospodarstvu te nastavak talijanizacije u kulturi i prosvjeti

Nakon prvog sloma Napoleona I. Bonapartea (1769. – 1821.) i vraćanja svojih posjeda u Istri, Habsburška Monarhija odlučila se na novu administrativnu podjelu. Istra je uz Kranjsku, Beljački okrug Koruške, Gradišku, Goričku i Civilnu Hrvatsku stavljena pod upravu privremenog civilnog i vojnog zapovjednika Christopha von Lattermana (1753. – 1835.), da bi nakon osvajanja Trsta 1813. političku upravu tog grada i Istre privremeno preuzeo austrijski konzul u Rijeci. Habsburška Monarhija u kratkom je vremenu nekoliko puta mijenjala odluke o administrativnom ustroju istarskog poluotoka, da bi konačno ujesen 1814. bilo odlučeno da se formiraju dva okruga sa sjedištima u Rijeci i Trstu. Riječki okrug obuhvaćao je dio nekadašnje mletačke Istre, zajedno s Labinštinom, uz srednju i istočnu nekadašnju austrijsku Istru, te dio Gorskog kotara. Tršćanski okrug zadržao je preostali stari dio nekadašnje mletačke Istre zajedno s kvarnerskim otocima, koji su izuzeti iz nadležnosti Dalmacije. U studenom 1814. formirano je Primorje, s Gubernijem u Trstu, a u njega je uključen Tršćanski, Gorički i Riječki okrug (do Novog Vinodolskog) s austrijskim političkim sustavom i zakonima. Cijelo je područje ušlo 1815. u sastav Kraljevine Ilirije, tad formirane unutar Habsburške Monarhije. Gubernij u Trstu sadržavao je 1818. unutar svojeg područja četiri okruga: Gorički, Istarski, Riječki i Karlovački te posebnu oblast koja je obuhvaćala grad i slobodnu luku Trst, a 1822. ustrojen je Pazinski okrug. Carevom odlukom iz travnja 1825. gotovo cijeli istarski poluotok postaje jedinstvena pokrajina s administrativnim središtem u Pazinu, dok je samo dio podgradskog područja na sjeveru pripao Goričkoj i Kranjskoj. Zajedno s Trstom i Goričkom, područje poluotoka ostalo je u nadležnosti tršćanskog gubernija Austrijskog primorja.

Posljedice dugotrajnih ratova

Nakon konačnog Napoleonova pada, kao rezultat dugih ratova i drugih nepogoda, stanje gospodarstva bilo je iznimno teško za najveći dio istarskog stanovništva. Slično kao i u ostalim hrvatskim zemljama harala je glad pa je 1817. prema nekim izvorima čak dvadeset posto stanovništva umrlo od njezinih posljedica. Takva je situacija utjecala na veću promjenu poljoprivrednih struktura. Primjerice, uvelike se počeo sijati kukuruz, a zanemarivalo se stočarstvo i vinogradarstvo. Na razvoj gospodarstva nakon napoleonskih ratova većinom je utjecala nedovoljna kopnena i prometna povezanost između pojedinih područja te Istre i otoka u cjelini sa susjednim krajevima. Pomorske veze također su bile slabe, što je posebno utjecalo na zatvorenost otočkog, ali i istarskog gospodarstva. Zbog nerazvijenosti cestovnog prometa bio je otežan i razvoj trgovine. Jedna od rijetkih cestovnih investicija realizirana je 1826., kad je u promet puštena “poštanska cesta” Kopar – Motovun. Znatnu je korist dijelu stanovništva pružila brodogradnja, posebno na području Rovinja, Voloskog i Malog Lošinja, u kojima postaje važna grana gospodarstva. Lošinjani su počeli ploviti cijelim Mediteranom i Crnim morem, a od 1830-ih i Atlantikom do sjeverne Europe i Amerike. Godine 1823. podignuto je u Malom Lošinju Katarinićevo brodogradilište. Lošinjani su dobro iskoristili Rusko-osmanski rat 1828./1829., kad su Rusima iznajmljivali brodove i zaradili toliko da su čak i kapetani počeli kupovati jedrenjake. Mali Lošinj je zahvaljujući pomorstvu u gospodarskom pogledu uvelike nadmašio ostale krajeve okruga. Novo doba navijestio je i prvi svjetionik na istočnoj obali Jadrana, podignut na Savudriji, kao i prvi parobrod u pulskoj luci 1818. godine. Bila je to Carolina, prvi parobrod u Monarhiji uopće, u vlasništvu Amerikanca Johna Allena.

Politički život Hrvata

Što se tiče političkih aktivnosti u Istri, one su uspostavom austrijske vlasti gotovo zamrle. Habsburška Monarhija imala je do 1830-ih gotovo potpun oslonac u trgovačkom i obrazovanijem sloju, odnosno u tzv. talijanaškom, relativno uskom i zatvorenom krugu. Među tadašnjim Hrvatima u Istri i na kvarnerskim otocima bilo je malo razvijenog političkog života premda su činili golemu većinu stanovništva. Bili su uglavnom kmetovi, koloni, seljaci-slobodnjaci i mornari. Vjerojatno ni Riječki okrug, gotovo u cjelini nastanjen Hrvatima, nije bitnije utjecao na jačanje njihove svijesti o nacionalnoj pripadnosti i mogućnosti da brojčanu prednost iskoriste za postizanje većih političkih, a time i ostalih prava. Djela Ivana Feretića (1769. – 1839.), rođenog u glagoljaškom Vrbniku, ostaju neobjavljena. U njima je jasno istaknuta piščeva hrvatska nacionalna svijest. U svojoj glagoljaškoj hrvatskoj školi u Vrbniku odlučno djeluje na mnoge učenike, koji će biti vrlo aktivni u kasnijim desetljećima i pretvoriti Vrbnik u snažan izvor hrvatskih političkih aktivista u Istri i na otocima. Uvelike je utjecao i na Jurja Dobrilu (1812. – 1882.) iz Velikog Veležnja.

Školstvo se tijekom obnove austrijske vlasti znatno razvijalo pa je tako do 1825. otvoreno dvadesetak osnovnih i šest glavnih škola, ali s njemačkim nastavnim jezikom. Škole su se otvarale uglavnom u gradićima u kojima je odlučujuću ulogu otprije imao talijanski jezik. Takvo je stanje prosvjete uvjetovalo jednosmjeran razvoj inteligencije i to u talijanaško-talijanskim krugovima te utjecalo na denacionalizaciju pismenih Hrvata. Prosvjetni su radnici uglavnom bili svećenici. Velik je broj škola uspješno “mimoilazio” odredbu o njemačkom nastavnom jeziku pa se nastava odvijala na talijanskom i njemačkom ili samo na talijanskom. U tom razdoblju propadaju specifične prosvjetne ustanove koje su stoljećima djelovale na Krku. Glagoljica se održala i u novoosnovanom sjemeništu za Austrijsko primorje u Gorici i to uglavnom za bogoslove iz Krčke biskupije.

Tekst: Josip BULJAN
Foto: Muzej grada Pazina