Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo četvrtu od priča učenika iz Hrvatske koje su osvojile jednu od šest ravnopravnih trećih nagrada

Legli su u krevet s nemirom koji im je obuzimao čitava tijela. Tu noć ni vatra na poluizgorjeloj svjećici nije gorjela kako treba. Za neke je taj nemir bio strah od onoga što će se dogoditi ujutro. Zaklopili su oči iako su znali da više ništa neće biti isto.
Pred ranu zoru tenkovi su kao krdo čeličnih bizona prelazili granicu. Ušli su u gradove i sela dajući još koju minutu sna neznanim mještanima prije nego što ih probude zvucima metaka i granata koji su se strelovito probijali kroz svaku kuću i zgradu.
Na seoskim ulicama nastala je pomutnja. Vojnici nisu ni čekali znak da pucaju ravno u glavu nečijeg sina. Nije uspio reći majci ni posljednje zbogom. Nečiju kćer udarili su po malenoj glavici tako snažno da joj je plišani medo iskliznuo iz ruke i pao ravno pred cipele mladog vojnika bešćutna pogleda. Mogla je to biti i Ana. Neki je starac gledao svoju ženu s kojom je planirao provesti još to malo života što im je preostalo, kako propucana leži u hodniku beživotna tijela uz zid neprirodno naslonjena. Držao ju je za ruke kao i prvoga dana kad su se sreli. Gledao je nijemo u njene male plave oči kako se polako povlače i nestaju, odustajući od borbe za život, a usnice se rastezale u nadi da će kroz njih izići barem koja riječ. Ali njezino je srce prestalo kucati i sada će njegovo još kratko kucati bez nje. Suze su mu klizile niz stare sijede brkove dok je jecao u mračnome kutu njihove male kućice.
Na drugoj strani sela otac je, odjeven u vojničku uniformu, silazio niz stepenice i držao pušku na svom lijevom ramenu, što jače pribijenu uza se. Bio je spreman služiti jedinoj mu domovini. Svake sekunde bili su ispaljeni vatreni hitci s ciljem da nekoga usmrte. Škripale su te iste stepenice dok se niz njih spuštala crnokosa djevojčica. Bila je to Ana. Potrčala je prema ocu. Zagrlio je kćer jedinicu i ženu Mariju, posljednji je put hvatao njihov miris. Nijedan parfem nije ga mogao zamijeniti. Ana je samo šutjela i kimala glavom dok joj je njezin heroj obećavao da će se brzo vratiti. Izašao je kroz ta vrata i nikada se više nije vratio. Njegovo krupno tijelo bačeno je u rijeku Dunav.
Njih dvije ostale su same, sam Bog ih je sačuvao što do njihove kuće još nisu došli. Padala je noć. Razaranja nisu prestajala. Rukama su prekrivale uši kako bi što manje čule krikove koji su se čuli u blizini, skrivene u podrumu. Kad bi makar i na trenutak pomislile zaspati, čula bi se granata koja bi se svakim tutnjem sve više približavala. Dječje igralište na kojem se Ana igrala sada je bilo u pepelu. Čak ni ona mala ružičasta ljuljačka na kojoj bi se ljuljala satima bezbrižno nije ostala čitava. Kazaljke na satu pokazivale su dva ujutro. Tada se sve malo stišalo, zavladao je neobičan i zastrašujući mir. Barem se tako činilo. Marija je otvorila podrum i primila Anu za ruku. Na prstima su došetale do kuhinje. Marija je uzela vrećicu kruha i pružila je Ani da jede. Kroz otvoreni prozor moglo se čuti pucketanje vatre. Majka je uzela album fotografija i stavila ga pod ruku. Ona i Ana ponovno su se našle u podrumu. Anu je majka grlila sve dok nije zaspala. Ana je bila dijete, ali je bila svjesna što se događa oko nje.
Svanula je zora. Umjesto pijetla što ih je nekoć budio za dobrojutro, sada su to bili pucnjevi. Kada je tenk stao pred kuću do njih, Marija je počela tresti Anu da se probudi. Znala je da ima svega nekoliko sekundi vremena da se oprosti. Poljubila ju je u obraz i kosu, a njezine tople suze kapale su Ani niz vrat kvaseći njezinu gustu crnu kosu s blagim uvojcima.
– Nemoj, mama, ići, bojim se jako! – Ana je preklinjala dok joj se glas lomio od straha. Marija se okrenula i čula korake do njihovih vrata.
– Moram, zlato. Volimo te najviše, i tata i ja. Brzo idi u sanduk, Ana! Uzmi ovaj album da nas ne zaboraviš! Volim te! I ne boj se, ja ću te uvijek čuvati! Izdrži još malo, samo što nas nisu došli spasiti. – rekla joj je majka prije nego što ju je skrila u sanduk i izašla iz podruma.
Ana je brojala do deset kada je čula kako netko razvaljuje ulazna vrata. Čuo se krik, zatim pucanj, i nečije tijelo sada je ležalo na podu, tijelo koje su vukli van iz kuće. Jedan je vojnik prešao preko podruma zaključanog lokotom. Nije se ni trudio obijati ga, samo je srušio sliku na ormariću i izašao iz kuće. Razbijeno staklo obiteljske slike, njih troje, nekada sretna obitelj koja je krasila dom toplinom i zajedništvom, sada u komadićima razbacani po podu ostali su trajno urezana bolna uspomena na rastanak. Ana je sada bila sama na svijetu. Danima nije jela. Vojska je ubila zadnjeg stanovnika u selu. Barem su tako mislili. Opet je nastupila jeziva tišina. Ana se bojala i nije imala snage obiti lokot i izići. Čekala je.

*****

U selo je ušla hrvatska garda. Njih par ušlo je u kuću vičući kako bi provjerili ima li koga. Ana je lupala nogama po sanduku i jedva čujno vrištala piskutavim i iznemoglim glasom. Tada su se vojnici probili do podruma, otvorili ga i ugledali prašnjavi sanduk koji je bio lokotom zaključan. Obili su lokot i kada su otvorili sanduk, u njemu je ležala Ana s albumom u rukama i dugom crnom kosom koja joj se rasula po leđima. Njezine smeđe oči gledale su u vojnike dok su joj se smiješili i pomagali da izađe van. Vojnik je uperio prstom u album i upitao je:
– Što ti je to?
– Album. – odgovorila je. – Mama mi ga je dala prije nego što je otišla.
Gledala je u svoje poderane žute čarape. Vojnik ju je omotao u deku i prekrio joj glavu, podigao je i izašao iz kuće. Rekao joj je da žmiri dok joj ne kaže da otvori oči, ali Ana je uspjela proviriti kroz rupice deke. Hodali su preko ruševina kuća. Uz rub ceste, na travi, ležao je dječak. Odmah ga je prepoznala, bio je to njezin prijatelj Ivan u svojoj omiljenoj crvenoj majici koju mu je kupila njegova tetka iz Njemačke. Njegove riječi i glas prolazili su joj glavom. Njezino rodno selo postalo je zgarište, njezina škola izgorena ruševina do temelja, bez krova i prozora. Koliko god ju je mrzila, sada bi dala sve na svijetu da ima priliku još jednom s Ivanom i prijateljima sjesti u klupe.
Sjela je u auto. Vojnik joj je skinuo deku s glave i rekao joj:
– Sada možeš otvoriti oči!

*****

Žena s naborima oko očiju završila je svoju priču. Sa suzama u izmorenim očima gledala je svoju desetogodišnju kćer Josipu kako se igra s lutkama u boravku. Skrenula je pogled na obnovljene stepenice iza nje. Sjetila se crnokose djevojčice koja se nekoć spuštala niz njih. Nju koja nije imala priliku biti dijete, igrati se s najljepšim lutkama i kojoj bi majka plela pletenice od guste crne kose kao što je ona plela Josipi svaku večer prije spavanja. Svaki bi je put obasula dvama poljupcima na njezinu mekom rumenom obrazu prije nego što bi legla u krevet i izmolila Anđela čuvara. Buditi se prije zore, prije nego što sunce obasja i prekrije najljepša slavonska polja, postala je navika nakon traume koju je doživjela u djetinjstvu.
Odlazila bi svakoga studenog u godini pred bijele križeve. U njoj je i dalje vladala velika tuga i praznina koju ništa nije moglo ispuniti, ožiljak na duši i srcu koji je trajno urezan u njezino biće. Sjedila bi na travi i gledala u jedan od njih nadajući se da će jednoga dana i tijelo njezinih najmilijih biti pronađeno i da će imati svoje mjesto na groblju gdje će moći sjediti satima. Tad bi joj duša bila na mjestu iako nikada neće biti zaboravljeni. Oni i dalje žive u njezinim sjećanjima i srcu, zauvijek mladi, nasmijani, puni ljubavi prema svojoj jedinoj crnokosoj djevojčici Ani.

Nika Kristović, učenica 1. razreda Srednje strukovne škole Vinkovci