Izrael je uložio golema sredstva u znanstvenu bazu i razvoj samohodnih višecijevnih lansera raketa. Ta su se ulaganja isplatila s gledišta opremanja vlastitih oružanih snaga, ali i izvoza

 

Prve su sovjetske kaćuše u operativnu uporabu ušle prije 72 godine. Bio je to prvi samohodni višecijevni lanser raketa (SVLR) u povijesti: BM-13. I otada, uz SVRL vezivat će se različiti komentari i ocjene, počevši od toga da rasipaju streljivo, da su neprecizni i da nanose malo štete na cilju. No s tehnološkim razvojem prerast će možda i u najpogodniji način pružanja paljbene potpore. U usporedbi s klasičnim topništvom, paljbena im je moć znatno veća te pokrivaju veću površinu. Uz primjenu sustava navođenja na raketama, razlika u korist SVLR-a još više raste, pogotovo u području dometa i preciznosti.

Izraelske obrambene snage (IDF) u više su navrata tijekom izraelsko-arapskih ratova osjetile moć djelovanja egipatskih SVLR-a. No, uspjele su zarobiti određen broj kaćuša u inačici BM-24 i implementirati ih u svoje naoružanje. Sustavi su prvi put predstavljeni javnosti 1971. godine. Tijekom uporabe znatno su ih poboljšale, a počele su i proizvoditi rakete za njih. Usporedo s tim, počinju raditi na razvoju vlastitog SVLR-a. Na podvozje američkog tenka Sherman M4 postavljene su umjesto kupole četiri lansirne cijevi, čime je nastao prvi izraelski SVLR: MAR 290 Ivry u kalibru 290 mm. Proizvela ga je tvrtka Israel Military Industries (IMI, danas dio Elbit Systemsa), a 1973. uveden je u uporabu. Prvu borbenu zadaću imao je 1982. u Libanonu. Početkom 1980-ih nastaje druga inačica, na podvozju britanskog tenka Centurion. Rakete za MAR 290 temeljile su se na sovjetskoj BM-24 kalibra 240 mm. Bile su duge 5450 mm i mase 600 kg. Masa bojne glave iznosila je 320 kg, a maksimalni domet 25 km. Vrijeme za ispaljenje kompleta raketa je deset sekundi, a vrijeme potrebno za ponovno punjenje deset minuta.

IDF-ov zahtjev

U odnosu na sovjetske sustave BM-21 Grad, MAR 290 nisu se pokazali učinkovitim. Bili su slabo pokretni i neprecizni na krajnjem dometu, pa je IDF zatražio razvoj SVLR-a manjeg kalibra, veće pokretljivosti i dometa. Vođeni principima modularnosti, univerzalnosti te sposobnosti djelovanja vlastitim i protivničkim raketama, a najviše izvozom, IMI-jevi su stručnjaci razvili jedan od najzanimljivijih SVRL-a na svijetu. U uporabu je 1983. ušao LAR-160 (Light Artillery Rocket, kalibra 160 mm).

LAR-160 sastoji se od višecijevnog lansera raketa postavljenog na mobilnu platformu s jednim ili dva tvornički zapečaćena, potrošna lansirna modula / kontejnera s raketama. Lanser se može instalirati na različita podvozja / šasije, uključujući gusjeničnu. Lanser u standardnoj konfiguraciji ima dva modula sa 13 raketa. Za njega su razvijene tri inačice raketa. Mk.I ima masu 100 kg, trenutno-fugasnu bojnu glavu mase 40 kg i maksimalni domet 30 km. Poboljšana Mk.II mase je 110 kg, dometa 34 km, ali s kasetnom bojnom glavom mase 46 kg sa 104 bombice M42 namijenjene za djelovanje protiv ljudstva i oklopnih vozila. Ubojni je radijus 3-4 m, a probojnost 40 mm valjanog homogenog čelika. Mk.IV ima poboljšanu kasetnu bojnu glavu sa 144 bombice M74, ukupnu masu rakete 120 kg i domet od 45 km. Rakete se mogu skladištiti do 15 godina. Kad se pojavio, LAR-160 imao je rakete velikog dometa za svoj kalibar. S druge strane, američki MLRS M270 kalibra 227 mm dosezao je 32 km, a sovjetski BM-21 u kalibru 122 mm – 21 km. Izraelski SVLR imao je i inventivan sustav za popunu. Kod Grada je popuna vršena ručno, a kod MLRS-a dizalicom se ubacivao modul s po šest raketa. Izrael je iskoristio sustav modula, ali u nešto izmijenjenu obliku. Naime, moduli s po 13 raketa postavljaju se dizalicom na platformu, što je brže i od sustava na MLRS-u, a kamoli od BM-21.

Jeftinije i isplativije

Brzina popune iznosi oko četiri minute, što je izvrstan rezultat (BM-21 15-20 minuta, a MLRS devet minuta). Veća brzina postignuta je jedino kod češkog sustava RM-70: dvije minute za popunu i pet do lansiranja raketa. Međutim, nakon toga, popuna traje kao i kod Grada, dok kod LAR-160 ostaje puno brža. Vrlo je zanimljiv i odabir veličine modula. Jedan modul izrađen od kombinacije legure aluminija i kompozitnog materijala, ojačanog staklenim vlaknima, nosi 13, 18 ili 36 hermetički zatvorenih raketa. Tako je s pomoću veličine i broja raketa moguće dobiti različite konfiguracije, pogodne za ugradnju na različite platforme određene nosivosti. To će se kasnije pokazati odlučujućim za uspjeh na inozemnom tržištu. Jedna bitnica sastojala se od šest lansera, praćenih vozilima za popunu s po dva borbena kompleta i jednim zapovjednim vozilom. Zapovjedno vozilo opremljeno je sustavom za upravljanje paljbom.

IDF je, unatoč sposobnostima LAR-a 160, uveo 1994. u uporabu i MLRS M270. Američki sustav imao je manji domet, ali višestruko veću bojnu glavu. Međutim, ispitivanja su obećavala znatno povećanje dometa na 70+ km (vidi tekst MLRS ostaje na vrhu, HV br. 628). Ključno je ipak bilo što ih je Izrael dobio od SAD-a kroz vojnu pomoć te će za IDF postati jeftiniji i isplativiji od sustava LAR-160. Ipak, LAR-160 i njegove komponente izvezeni su u više zemalja, među kojima je Argentina, Azerbajdžan, Čile, Gruzija, Kazahstan, Rumunjska i Venezuela. SVLR-i su desetljećima koristili nevođene rakete koje su se prema cilju kretale po balističkoj putanji i imale relativno nisku cijenu u odnosu na vođene. Pojavom GPS sustava navođenja preko satelitske mreže, inačica razvijana na principu rada poluaktivnog laserskog sustava gubi na važnosti – i zbog cijene, i zbog izostanka potrebe za obilježavanjem cilja. Primjenom navođenja, odnosno samonavođenja, preciznost raketa znatno raste, čime se smanjuje potreba za velikom bojnom glavom, a teoretski se osigurava mogućnost povećanja dometa.

Sustav navođenja prvo su dobile rakete za MLRS M270, zvane M30 ili GMLRS (Guided Multiple Launch Rocket System). Izrael je uspio ugraditi GPS sustav na rakete manjeg kalibra. Tako je početkom 2000-ih nastala serija raketa ACCULAR ili ACCUrate LAR (točni/precizni LAR), projektila kalibra od 122 do 160 mm. Njima je postignuta vjerojatnost kružne pogreške (CEP) od tek deset metara. Ona je gotovo zanemariva jer se radilo o raketama s kasetnom bojnom glavom, pa se moglo zaključiti da će svaka raketa, ako ne dođe do nekog kvara, sigurno pogoditi cilj. Za razliku od raketa M30 za MLRS, kod kojih je upravljanje preciznije s pomoću krilaca, na ACCULAR-u se vrši s pomoću 80 minijaturnih raketnih motora. Domet oružja je 40 kilometara.

Američka konkurencija

Druga izraelska raketa koja koristi sustav GPS navođenja je EXTRA (Extended Range Artillery), kalibra 306 mm. Dakle, ima veći kalibar od onog na sustavu MLRS (227 mm), a ostvaren je višestruko veći domet – 150 km. Uvedena je u operativnu uporabu sredinom 2020-ih. Kasetna bojna glava mase je 150 kg (GMLRS 90 kg, domet 70 km). Ukupna masa rakete je 430 kilograma. Standardni modul, koji zamjenjuje modul/kontejner s raketama BM-21 (18 raketa) ili LAR-160 (13 raketa), nosi četiri rakete EXTRA. S pomoću GPS navođenja također se postiže CEP od deset metara.

Pretpostavlja se da će konkurent raketama EXTRA po dometu i preciznosti biti najnovije američke rakete ER GMLRS, no one su još uvijek u razvoju i američka bi ih vojska trebala uvesti u uporabu 2024. godine. Stoga su danas jedini konkurenti Elbitovu proizvodu projektili ATACMS (Army Tactical Missile System), čiji domet ovisno o inačici doseže i 300 km. No treba znati da jedan lanser MLRS M270 može biti naoružan samo s dva ATACMS-a ukupne mase bojnih glava od 320 kg, dok kamionski M142 HIMARS (High Mobility Artillery Rocket System) može nositi jedan ATACMS. S druge strane, EXTRA u dva četverostruka lansera ima bojne glave mase 1200 kg. Dakle, dok noviji ATACMS-i imaju dvostruko veći domet, EXTRA nudi veću zbrojnu masu bojne glave od gotovo četiri puta u odnosu na MLRS i sedam i pol puta u odnosu na HIMARS. Izrael bi mogao slijediti američki primjer: smanjiti bojnu glavu na štetu raketnog motora i tako povećati domet, što je u SAD-u učinjeno na inačici ATACMS-a M39A1 i novijim.

U Elbitovoj je ponudi i Predator Hawk, dizajniran za napad i uništavanje ciljeva visokog prioriteta (zapovjedni i komunikacijski centri, logističke instalacije, transportna infrastruktura, zapovjedništva, mjesta elektroničkog ratovanja, radarska mjesta, strateška mjesta…). Navođena raketa može precizno pogoditi cilj na udaljenosti od 50 do 300 kilometara s CEP-om manjim od deset metara, bez obzira na vremenske uvjete. Supersonična raketa može za približno osam minuta pogoditi cilj udaljen 300 km, što Predator Hawk čini rješenjem za izvođenje napada koji su nekada bili isključivo zadaća zračnih snaga. Predator Hawk opremljen je bojnom glavom mase 140 kg.

Novi hit na tržištu

Danas je vjerojatno najspominjaniji izraelski kopneni raketni sustav modularni PULS. Elbit Systems predstavio ga je 2018. godine. Tvrtka navodi da je razvijen kako bi se zadovoljile potrebe roda topništva u modernim borbenim scenarijima. Radi se o fleksibilnoj platformi koja se može lako opremiti sustavima domaćih vojnih industrija ili proizvodima trećih strana. Za razliku od standardnih SVLR-a, s PULS-om nema potrebe za pomicanjem topničkih postrojbi zbog dometa oružja, jer on može lansirati različite vrste raketa na različite udaljenosti s iste pozicije, do udaljenosti od 300 kilometara.

PULS može biti naoružan dvama modulima raketa, a svaki je dizajniran za određenu vrstu rakete: ACCULAR 122 mm (18 raketa) s dometom do 35 km, ACCULAR 160 mm (deset raketa) s dometom do 40 km, EXTRA (četiri rakete) s dometom do 150 km i Predator Hawk (dvije rakete) dometa do 300 km. To se može izvršiti za manje od minute od dobivanja koordinata cilja. PULS se može postaviti na kamionske platforme konfiguracije 6 x 6 ili 8 x 8 te na gusjenične.

U ponudi je i inačica Light-PULS, pogodna za zračni desant te snage koje djeluju na udaljenim, vrlo rizičnim lokacijama koje su izvan dometa tradicionalne topničke paljbene potpore. Sustav se može prevesti avionom C-130 Hercules ili sličnim, a može se montirati i na laka taktička vozila. Raketni sustav ima sposobnost ispali i bježi (shoot & scoot).
Lanser nosi osam raketa ACCULAR 122 mm. Tvrtka navodi i da je Light-PULS opremljen naprednim navigacijskim, zapovjednim i komunikacijskim sustavima. Rad je potpuno automatiziran i lanser je spreman za manje od minute od prijma zadaće. Jednostavno se povezuje s vanjskim C4I sustavima.

Dostupne analize navode da je PULS vrlo učinkovit sustav, koji se prema taktičko-tehničkim značajkama može svrstati u sam svjetski vrh dostupnih SVLR-a. A ti su sustavi danas iznimno traženi. Rat u Ukrajini pokazao je veliku moć HIMARS-a. SAD je Ukrajini donirao najmanje 38 sustava, naoružanih raketama GMRLS, ali i raketama ATACMS. Pokazali su se vrlo učinkovitim prilikom udara u dubinu ruskih snaga, posebno u srpnju i kolovozu 2022. Uništeno je nekoliko ruskih skladišta streljiva i goriva te onesposobljeno nekoliko zapovjednih središta. Ni danas još uvijek nema fotografija koje definitivno potvrđuju gubitak barem jednog lansera HIMARS, unatoč ruskim tvrdnjama da su ih uništili više nego što ih je stvarno isporučeno. HIMARS-ova mobilnost i domet u kombinaciji s metama mamcima / maketama očito su omeli ruske pokušaje da ih love kamikaza dronovima (lutajućim streljivom) ili laserski navođenim topničkim projektilima.

Velika potražnja

Ruska invazija i rani uspjeh HIMARS-a rezultirali su nizom novih narudžbi, uključujući Australiju (20), Estoniju (6), Latviju (6), Litvu (8) i Poljsku, koja je povećala raniju narudžbu od 20 na opciju kupnje do nevjerojatnih 486. Kako joj ta količina ne može biti isporučena u kratko vrijeme, odlučila je nabaviti i 288 južnokorejskih sustava M239 Chunmoo (opširnije vidi tekst K239 Chunmoo – konkurencija HIMARS-u?; HV br. 669). Među naručiteljima HIMARS-e prije rata u Ukrajini je otok Tajvan (29) i Rumunjska (54).

Zbog velike potražnje i sporih rokova isporuke američkih SVLR-a, ali i kvalitete samog proizvoda, mnoge zapadne zemlje okreću se PULS-u kao alternativi koja može obaviti puno toga kao HIMARS, za manje novca i s dodatnom funkcionalnošću. PULS ima dva modula s raketama u više kalibara te puno veći broj raketa u dva modula nego HIMARS. Nakon lansiranja, novi se moduli na PULS mogu postaviti za manje od deset minuta. Za razliku od HIMARS-a, PULS može biti samo lanser koji se može postaviti na različita vozila i omogućuje korisnicima da ih prilagode onima koja su već integrirana u njihovu logistiku. Ipak, HIMARS i snažniji M270 još uvijek imaju druge čimbenike koji im idu u prilog. Oba će biti kompatibilna s nadolazećim projektilom Precision Strike Missile (PrSM), čiji će domet prijeći 500 km. Američki lanseri borbeno su dokazani u sukobu visokog intenziteta u Ukrajini, ali i u Iraku te Siriji u ratu protiv ISIS-a. Doduše, i izraelske su rakete EXTRA i LAR-160 borbeno dokazane. Gruzijski LAR-160 navodno se pokazao učinkovitim pogađajući ruske opskrbne konvoje tijekom rata 2008. Taj su sustav i raketu EXTRA koristile i azerbajdžanske snage 2020. tijekom rata u Nagorno-Karabahu. Što se tiče izvoza PULS-a, Izrael zasigurno iz političkih razloga neće odobriti izravnu prodaju ili donacije trećih strana Ukrajini. No, to nadoknađuje u drugim poslovima. U Europi se na kupnju PULS-a prva odlučila Danska te Nizozemska. Danska je naručila osam lansera, koji će biti integrirani na vozila Tatra T815 konfiguracije 6 x 6. Prvi primjerci već su joj isporučeni u kolovozu ove godine. Nizozemski izvori navode da otvorena arhitektura PULS čini pogodnim (u skoroj budućnosti) za nove vrste streljiva europskih proizvođača. Nizozemska će 20 lansera PULS integrirati na kamione Scania Gryphus 8 x 8 domaće proizvodnje. U kasnijoj fazi integrirat će vlastiti sustav za upravljanje paljbom, zapovjedno-informacijske i komunikacijsko-informacijske sustave te europske rakete većeg dometa. Španjolska je za svoje oružane snage naručila 16 primjeraka, a Maroko 20.

Mnoštvo opcija

Za kupnju PULS-a odlučila se i Njemačka. U okviru toga njezina je tvrtka Krauss-Maffei Wegmann (KMW) sklopila s Elbitom partnerstvo na razvoju raketnog topništva. I to nije sve. Konzorcij KNDS, koji čini KMW i francuska tvrtka Nexter, na izložbi DSEI 2023 održanoj sredinom rujna u Londonu potpisao je s Elbitom ugovor o suradnji koji bi trebao rezultirati zajedničkom proizvodnjom sustava EuroPULS. Prema planu, na PULS će biti integrirani proizvodi KNDS-a kao što je modularni sustav za upravljanje paljbom. EuroPULS proizvodit će se u Njemačkoj. Otvoreni koncept sustava ne isključuje korištenje projektila drugih tvrtki, kao ni proizvodnju. Njemačka bi EuroPULS-om mogla zamijeniti svoje sustave MARS 2 (inačica MLRS M270) koje je isporučila Ukrajini, a i ostali u uporabi ubrzo će zastarjeti. Njemačka će EuroPULS integrirati na vozila Rheinmetall HX ili Iveco Trakker.

Jedan je od prijedloga da EuroPULS bude naoružan mornaričkim raketama Naval Strike Missile (NSM) norveške tvrtke Kongsberg, tj. četirima raketama dometa do 250 kilometara. NSM mogao bi se koristiti protiv pomorskih i kopnenih ciljeva. EuroPULS također bi mogao dobiti projektile Joint Fire Support Missile JFS-M tvrtke MBDA, četiri rakete dometa do 500 km. Maketu sustava prikazala je tvrtka MBDA Deutschland. Koncept kombinira sposobnost lansiranja sa zemlje, veliku pokretljivost i nisku uočljivost zbog leta na malim visinama i smanjene siluete. KMW kao opcijsko naoružanje za EuroPULS predlaže i Elbitov 160 mm ACCULAR (36 raketa dometa do 35 km), EXTRA 306 mm (osam raketa dometa 150 km), Predator Hawk 370 mm (četiri rakete dometa 290 km), lutajuće streljivo SkyStriker, standardne američke rakete GMLRS M31 227 mm (12 raketa), kao i Lockheed Martinove rakete GMLRS-ER (domet 70/150 km). Na popisu su i kasetne Diehl AT2/AT3 s protuoklopnim minama. Jasno je da je Izrael uložio golema sredstva u znanstvenu bazu i razvoj višecijevnih lansera raketa. Ta su se ulaganja isplatila s gledišta opremanja vlastitih oružanih snaga, ali i izvoza. Osim toga, njegovi višecijevni lanseri raketa svojim performansama – preciznošću i učinkovitošću na cilju – pokazuju smjerove razvoja tih sustava koje ubuduće treba očekivati i od drugih.

---

Inačice LAR-160

Izraelski SVLR LAR-160 ostvario je izvozni uspjeh i zahvaljujući mogućnostima prilagodbe različitim kupcima. Primjerice, argentinski LAR ima oznaku CAL-160. Na podvozje tenka TAM postavljena su dva 18-cijevna lansera (ukupno 36 raketa). Venezuelski je sustav na podvozju francuskih lakih tenkova AMX-13, također s dva 18-cijevna lansera. Čile i Gruzija postavili su lansere na kamione Mercedes Benz, dva 13-cijevna lansera (ukupno 26 raketa). Rumunjski je LAROM na podvozju kamiona DAC15.215 (DAC 665), konfiguracije pogona 6 x 6. Postavljena su dva modula s po 13 raketa 160 mm (ukupno 26 raketa) ili kombinacija raketa 122 mm i 160 mm. Ranije je na tom vozilu bio postavljen 40-cijevni lanser APR-40, razvijen na osnovi sovjetskog BM-21 Grada. Prednosti su LAROM-a u odnosu na BM-21 sljedeće: 40 raketa 122 mm pokrivalo je površinu od 160 000 m², dok 26 raketa 160 mm, zahvaljujući kasetnoj bojnoj glavi, teoretski pokriva približno četiri puta veću površinu.Azerbajdžan je također svoje Gradove zamijenio SVLR-om LAR-160, ali na podvozju kamiona KamAZ-6350 s konfiguracijom pogona 8 x 8. Sustav je nazvan Lynx (ris), a može biti naoružan dvama modulima u tri konfiguracije raketa. Prva je s turskim raketama T-122 Sakarya, tj. dva modula s po 20 raketa u kalibru 122 mm dometa 40 km. Umjesto njih, moguće je postaviti module s po 13 raketa sustava LAR-160 te dva modula s po četiri rakete EXTRA dometa 150 kilometara. Za jedan sustav na raspolaganju su praktički tri tipa raketa, vrlo različitih značajki. Lynx je potpuno modularni sustav koji će kasnije poslužiti za razvoj novijeg preciznog i univerzalnog lansirnog sustava PULS (Precise & Universal Launching System). Sličan sustav pod nazivom Naiza koristi Kazahstan. Osim raketa 122 mm i izraelskih 160 mm, ima i sposobnost upotrebe sovjetskih raketa za sustav BM-27 Uragan. Dimenzije su im nešto manje od raketa EXTRA, a na lanser se mogu postaviti dva petocijevna modula. Domet im je 35 km, a na raspolaganju su rakete s različitim bojnim glavama. I Naiza je potpuno modularan sustav, iz kojeg se može ispaljivati kombinacija dviju vrsta raketa.

---

Izraelska LORA

Neka zapažena rješenja ima i drugi gigant izraelske vojne industrije – Israel Aerospace Industries (IAI). Sustav LORA (Long Range Artillery) balistički je projektil kalibra 624 mm namijenjen za učinkovito djelovanje po strateškim ciljevima duboko u protivničkom teritoriju. Ukupna je masa projektila 1600 kg, od čega 200 otpada na bojnu glavu. Rakete sustava LORA veće su od ATACMS-a i zahtijevaju posebne lansere. Velika je prednost sposobnost promjene manevriranja i neposredno nakon lansiranja i tijekom faze pada (poniranja), zahvaljujući kombinaciji GPS-a i TV-a za terminalno navođenje. Najveći je domet 430 km. Visokoeksplozivna bojna glava može se isporučiti s CEP-om od deset metara na cijelom dometu. Proizvođač navodi da se projektil može lansirati za nekoliko minuta s nepripremljenih položaja. Svaki cilj čija je lokacija poznata unutar dometa projektila može se napasti i uništiti za manje od deset minuta od odluke o lansiranju. LORA se skladišti u zatvorenom spremniku, što omogućuje niže troškove održavanja.

---

Drukčiji sustav, jednaka zadaća

IDF za udar na kopnene ciljeve rabi i krstareći projektil Delilah GL, koji je već godinama u sastavu ratnog zrakoplovstva. Pogoni ga turbomlazni motor (i raketni startni motor), ukupna mu je masa 250 kg, duljina 3,31 m, a raspon krila 1,15 m. Trenutno-fugasna bojna glava ima masu 30 kg, a namijenjena je za uništavanje točkastih ciljeva tipa lansera taktičkih balističkih raketa, radara i ostalih komponenti PZO sustava te brodova. Domet rakete je 180 km, što je stavlja u istu kategoriju s ATACMS-om u inačicama s kraćim dometom. Izraelski sustav vođenja nešto je sofisticiraniji. Naime, uz GPS sustav navođenja ima i elektrooptički tragač koji operateru pruža sposobnost odabira ciljeva, praćenja u pokretu i eventualnog odustajanja od djelovanja. Mlazni motor osigurava usto i sposobnost da raketa čeka priliku za djelovanje. Takve sposobnosti graniče s nekim tipovima borbenih besposadnih letjelica ili lutajućeg streljiva (loitering munition). Međutim, namjena je paljbena potpora, odnosno uništavanje vrijednih ciljeva na crti ili u pozadini protivničkog rasporeda, a lansiraju se s kopnenog sustava koji pripada u kategoriju SVLR-a.

---

TEKST: Ivan Galović