Izumiru li jurišnici? (III. dio)

Kao što su nekad isluženi lovci rabljeni kao jurišnici tako se danas sve više školskih aviona prenamjenjuje u lake jurišnike

Uspješan razvoj Jaguara (vidi Hrvatski vojnik br. 244) povukao je za sobom razvoj još nekoliko jurišnika, koji su bili više-manje njegova kopija. U Japanu su pokrenuli razvoj školskog aviona za prelaznu obuku Mitsubishi T-2, čiji je prvi prototip (XT-2) prvi put poletio 20. srpnja 1971. T-2 je bio prvi japanski nadzvučni avion, po svemu nalik Jaguaru. Zbog toga ne čudi da je vrlo brzo pokrenut razvoj jurišnika F-1, čiji je prvi prototip prvi put poletio 3. lipnja 1975. U operativnu je uporabu uveden u travnju 1978. Iako se F-1 pokazao pouzdanim jurišnikom, za potrebe japanskog ratnog zrakoplovstva u međuvremenu je razvijena zamjena – višenamjenski borbeni avion Mitsubishi F-2, koji je, ustvari, nešto povećana kopija američkog F-16. Do kraja ove ili najduže do sredine sljedeće godine japansko će ratno zrakoplovstvo zamijeniti sve svoje F-1 novim F-2.

JH-7A
Ali Mitsubishi F-1 nije bio jedini jurišnik kojem je “otac” bio francusko-britanski Jaguar. I kinesko je ratno zrakoplovstvo na istim premisama razvilo svoj jurišnik JH-7. Iako su obavještajni analitičari na Zapadu očekivali da će Kinezi pokušati kopirati MiG-27, Su-24 ili Tornado, oni su se, svjesni svih mogućih poteškoća, ipak odlučili za nešto jednostavniju koncepciju dvomotornog visokokrilca sličniju francusko-britanskom Jaguaru. Zapravo je H-7 po ustroju najsličniji jugoslavensko-rumunjskom Orlu. Je li bivša Jugoslavija pomagala u razvoju H-7, za sada ostaje tajnom. Kinezi su svom H-7 projektu namijenili domaće motore, ali ih je nemogućnost njihova uspješnog dovršetka natjerala na kupnju određenog broja britanskih motora Rolls-Royce Spey.

Ukupno je kupljeno 50 Spey Mk.202 motora, što je Kinezima omogućilo dovršetak 24 prototipna i predserijska aviona. Problemi s razvojem naveli su Kineze da o H-7 ne daju informacije, tako da se o projektu znalo vrlo malo sve do 1995. kad je objavljena prva crno-bijela fotografija s dvije protubrodske rakete pod krilima. Tada je postalo jasno da će glavna uloga H-7 biti protubrodska borba. U to vrijeme avion je dobio i novu oznaku – JH-7. JH je oznaka za Jianjiji-Hongzhaji ili lovac-bombarder. Prvi je prototip JH-7 prvi put poletio 14. prosinca 1988. JH-7 je velik i težak avion koji u unutarnjim spremnicima može ponijeti više od deset tona goriva. Pri punom opterećenju specifično opterećenje krila mu je oko 545 kg/m2. Namjena mu je da po mogućnosti u pravocrtnom letu sigurno i brzo dođe u zonu djelovanja svojih protubrodskih raketa te da se nakon njihova lansiranja još brže udalji. U zračnu borbu bi ulazio samo ako je prisiljen. Zbog toga je i g limit dosta niskih +7. U takvim jurišnim misijama pokretljivost i aerodinamika ne dolaze toliko do izražaja, već su važniji polumjer borbenog djelovanja i pouzdanost, uz što veću maksimalnu operativnu brzinu. Sve te zahtijeve JH-7 zadovoljava, bar na papiru. Sigurna i provjerena, iako pomalo konzervativna konstrukcija s dva motora osigurava mu pouzdanost. S dvije protubrodske rakete i dvije rakete zrak-zrak avion ima borbeni polumjer djelovanja od zadovoljavajućih 1650 kilometara.

S nedostatno snažnim motorima Sprey brzina krstarenja mu se kretala između 850 i 903 km/h, ovisno o visini leta i naoružanju. Međutim, kinesko ratno zrakoplovstvo nije bilo zadovoljno borbenim mogućnostima JH-7 te je 1999. pokrenut razvoj naprednijeg JH-7A. Prve isporuke serijskih JH-7A kineskom mornaričkom ratnom zrakoplovstvu prvi su put zamijećene 2004. godine, a u operativnu je uporabu uveden već sredinom sljedeće godine. Opremili su ih turboventilacijskim motorima s naknadnim izgaranje Xian WS9, koji su zapravo britanski motori Spey Mk202. Maksimalni potisak im je 91,26 kN. To je dovoljno za maksimalnu brzinu od 1808 km/h. U nos novog jurišnika ugrađen je ciljnički radar JL-10A Shen Ying koji može otkrivati ciljeve u zraku na udaljenosti od 80 km i ciljeve na zemlji (moru) na udaljenosti od 54 km. Istodobno može pratiti do četiri cilja. Ciljeve u zraku prati na udaljenosti od 40, a ciljeve na zemlji na udaljenosti od 32 km. Za JH-7A razvijen je i navigacijski podvjesnik Blue-Sky koji mu omogućava letenje na visinama od 60 m brzinom od 900 km/h. Novo krilo ima četiri podvjesne točke te omogućava da JH-7A nosi teret na devet nosača (osam na krilima i jedan pod trupom), uz mogućnost povećanja na 11. Na nosačima se mogu nositi protubrodski vođeni projektili, proturadarski projektili YJ-91/Kh-31P, laserski ili TV vođeni projektili zrak-zemlja te laserski vođene bombe. Na krajevima krila JH-7A može nositi projektile zrak-zrak malog dometa PL-8 namijenjene samoobrani. Zahvaljujući novim motorima JH-7A može ponijeti do devet tona bombi i projektila. Usporedo s početkom ulaska JH-7A u operativnu uporabu XAC najavljuje početak razvoja još naprednije inačice JH-7B.

Nanchang Q-5 (A-5)
Kako je JH-7A mornarički jurišnik prilagođen protubrodskoj borbi, kinesko ratno zrakoplovstvo za zadaće uništavanja ciljeva na zemlji i blisku zračnu potporu rabi jurišnik Q-5. Jurišnik Q-5 nastao je kao daljnji razvoj kineskog lovca J-6, koji je pak bio kineska kopija sovjetskog lovca MiG-19. To je bio glavni razlog da zapadne obavještajne službe, prije svih američke, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća pogrešno zaključe kako je riječ o najnovijem kineskom lovcu. Procijenili su da je novi lovac, označen kao F-9, doduše aerodinamički sličan MiG-u 19, ali da u sebi ima motore lovca F-7 i u velikom nosu radar namijenjen otkrivanju ciljeva u zraku. Q-5 nastao je na osnovama J-6 tako da su usisnici iz nosa aviona pomaknuti na bokove, ali u nos nikada nije ugrađen radar. Razlog tomu je što je što je Q-5 od početka projektiran kao jurišnik namijenjen zadaćama bliske potpore snagama na bojištu, te mu je i avionika i ostala oprema prilagođena toj namjeni. Umjesto motora s F-7 dobio je dva turbomlazna motora LM WP6 potiska s dopunskim izgaranjem 31,9 kN. Ti mu motori omogućavaju maksimalnu nosivost od samo 2000 kg, a standardna nosivost mu je tek 1000 kg, što je vrlo slabo za avion te namjene. Pri je prototip prvi put poletio 4. lipnja 1965.

U početku je Q-5 mogao nositi samo klasične gravitacijske bombe i nevođene projektile zrak-zemlja, da bi kasnije inačice dobile mogućnost nošenja laserski navođenih bombi kineske proizvodnje, koje su vjerojatno razvijene na osnovi ruske tehnologije. Najnovija inačica je Q-5D, koja je razvijena na osnovi otkazanog Q-5M. Naime, Q-5M je razvijan zajedno s talijanskom tvrtkom Aeritalia (sada Alenia). Ugovor o kooperaciji potpisan je u srpnju 1986., a talijanska je tvrtka trebala isporučiti sustave koji se inače rabe na jurišniku AMX. Q-5M trebao je dobiti povećanu preciznost napada klasičnim bombama te bolje mogućnosti navigacije tijekom slabih vremenskih uvjeta. Opremili su ga i sustavom za elektroničko djelovanje te bacačima mamaca. Prvi je prototip prvi put poletio 30. kolovoza 1987. No, zbog slamanja prosvjeda u Pekingu i uvođenja europskog embarga na izvoz oružja i vojne opreme Kini, cijeli je projekt prekinut 1989.

Na osnovama Q-5M stručnjaci Nanchanga su naknadno razvili inačicu Q-5D. Iako je Q-5D donio znatno povećanje borbenih mogućnosti u odnosu na prijašnje inačice, kinesko ratno zrakoplovstvo nije u potpunosti bilo zadovoljno novim jurišnikom. Zbog toga je isporučen u (za kineske pojmove) malom broju, te je u Nanchangu nastavljen razvoj poboljšane inačice Q-5E. Ona je prva dobila mogućnost nošenja laserski navođenih bombi, te je zbog toga u nos ugrađen laserski označivač ciljeva. Najnovija inačica je Q-5F koja je dobila novi, integrirani GPS/inercijalni navigacijski sustav, a oprema za otkrivanje ciljeva i lasersko navođenje bombi nalazi se u posebnom kontejneru. Unatoč svim poboljšanjima nosivost je još uvijek skromnih 2000 kg. Zadržao je mogućnost nošenja projektila zrak-zrak kratkog dometa PL-5 i PL-7. Tako su pakistanski primjerci A-5 naoružani projektilima AIM-9 Sidewinder, R550 Magic i PL-2B. Iako kinesko ratno zrakoplovstvo u inventaru još uvijek ima oko 500 Q-5, njegova se operativna uporaba ubrzano bliži kraju. Djelomično zato jer se veći broj aviona primiče kraju resursa, a ponajviše zato jer je dovršen razvoj njegova nasljednika ? lovca-bombardera FC-1 Fierce Dragon. Međutim, kinesko ratno zrakoplovstvo još nije potvrdilo namjeru kupnje FC-1, s obzirom na to da im je trenutačno imperativ kupnja znatno naprednijeg (ali i znatno skupljeg) višenamjenskog borbenog aviona J-10. Trenutačni korisnici su: Bangladeš, Kina, Minjanmar, Sjeverna Koreja, Sudan, Pakistan.

J-22 Orao/IAR-93
Rumunjsko ratno zrakoplovstvo sve svoje IAR-e 93 povuklo je iz operativne uporabe još u travnju 1998.
Godine 1971. vlade Jugoslavije i Rumunjske sporazumjele su se da za vlastite potrebe zajedničkim snagama razviju jurišnik. U to je vrijeme Jugoslavija težila ubrzanom razvoju svoje vojne industrije i prodoru na međunarodno tržište oružja, a Rumunjska postizanju veće samostalnosti unutar Varšavskog ugovora. Znakovito je da su se obje države sporazumjele da se pri razvoju novog aviona oslone na tvrtke iz zapadne Europe. Zbog toga je kao uzor uzet Jaguar, koji je više-manje vjerno kopiran.

Oslanjanje na zapadne tvrtke imalo je svoju dobru i lošu stranu. Dobra je bila da je Orao u trenuku nastanka bio suvremen jurišnik s velikim potencijalom razvoja. Loša je bila što su zapadne vlade nevoljko gledale na isporuku nasuvremenije opreme jednoj državi članici Varšavskog ugovora. Tako je na primjer, Orao dobio suvremeni stajni trap francuske tvrtke Messier-Hispano koji je dozvoljavao djelovanje s neuređenih uzletno-sletnih staza. S druge strane Fancuska i Velika Britanija su odbile isporučiti motore Rolls-Royce/Turbomeca Adour koji se ugrađuju u Jaguare, što je umalo dovelo do kraha cijelog projekta. Kako je Orao projektiran za male i kompaktne motore, u njega se nisu mogli ugraditi veliki sovjetski motori. Rješenje je pronađeno u ugradnji turbomlaznih motora Rolls-Royce Viper 632-41R snage 17,79 kN. U to vrijeme bili su to vrlo suvremeni i pouzdani motori, ali nedstatno snažni za borbeni avion. Neposredna posljedica takvog rješenja bila je da je Orao s tim motorima mogao ponijeti samo 1500 kg oružja. Za usporedbu školski zrakoplov Super Galeb, koji je također proizvodio Soko, može ponijeti 1950 kg oružja. Da Orao baš ne bi bio potpuni neuspjeh, rješenje je potraženo u ugradnji turbomlaznih motora Rolls-Royce Viper 633-41 koje su, uz američku pomoć, opremili uređajem za naknadno izgaranje. S njim su motori davali 22,24 kN potiska, s kojima je nosivost porasla na još uvijek skromnih 2800 kg.

Orao je opremljen jednostavnom elektronikom, a osnovno su mu oružje nevođene bombe i rakete zrak-zemlja. Najvažnije mu je oružje TV vođeni projektili AGM-65A Maverick. Opremljen je i s dva dvocijevna topa GSh-23L kalibra 23 mm. Tijekom nedavnih ratova na području bivše Jugoslavije Orlovi su malo rabljeni jer su se pokazali nepouzdani i kvarovima skloni avioni koji su bili laka meta za protuzračnu obranu, posebice infracrveno samonavođene projektile zemlja-zrak. Umjesto njih znatno češće su rabljeni Galebovi, Super Galebovi i MiG-ovi 21. Navodno su znatno uspješnije djelovali tijekom rata na Kosovu kad su uglavnom rabljeni za obaranje krstarećih projektila. Kako nisu opremljeni radarom za te su se zadaće morali oslanjati na navođenje sa zemlje. O kvaliteti Orla najbolje govori podatak da je rumunjsko ratno zrakoplovstvo sve svoje IAR-e 93 povuklo iz operativne uporabe još u travnju 1998., nakon što su ih bezuspješno pokušali modernizirati izraelskim naoružanjem i avionikom.

TA-50/FA-50 Golden Eagle
Već smo na primjeru japanskog F-1 vidjeli da je jedan od načina da se dođe do suvremenog jurišnog aviona taj da prvo napravite dvosjed za naprednu obuku pilota, a onda ga pretvorite u jurišnika. Tim su putem krenuli i u Južnoj Koreji. Za potrebe tamošnjeg ratnog zrakoplovstva, tvrtka KAI (uz pomoć Lockheed Martina) razvila je napredni školski avion T-50 Golden Eagle. Zahvaljujući motoru General Electric F404-GE-402 potiska 78,7 kN s uključenim sustavom za naknadno izgaranje, T-50 može dosegnuti brzinu od čak 1,4 Macha, pa ne čudi da ga često zovu i mini F-16. Na tim je osnovama započeo razvoj jurišne inačice TA-50, čiji je prvi prototip prvi put poletio 29. kolovoza 2003.

Kao osnova za razvoj A-50 poslužila je inačica za naprednu borbenu obuku T-50B. No kad su u KAI i južnokorejskom ratnom zrakoplovstvu uvidjeli da je T-50 sposoban za mnogo više od samo obuke pilota, pokrenut je razvoj jurišnika TA-50. Tako se danas oznaka T-50B rabi za inačicu namijenjenu akrobatskom letenju. Odlične letne odlike Golden Eaglea ne čude ako se zna da je kao osnova uzeta tehnologija razvijena za F-16. Tako je Lockheed Martin bio zadužen za razvoj avionike, krila, integriranje sustava za nadzor leta, te za cjelokupnu tehničku potporu tijekom razvoja aviona. Povrh toga KAI je u razvoj uključila i tvrtke kao što su BAE Systems, GEC-Marconi Avionics, Hamilton Sundstrand, Honeywellm, Marconi, Raytheon, Rockwell Collins, Martin Baker itd. Odlične letne odlike temelje se na aerodinamičkoj strukturi aviona sličnoj F-16 te uporabi sofisticiranog digitanog fly-by-wire sustava kontrole leta. Zbog toga je način leta na Golden Eagleu jako sličan letenju na F-16. Tako je i pilotska palica smještena desno od pilota, istovjetno kao i na F-16.

Da bi se bolje prilagodila borbenim potrebama, inačica TA-50 dobila je višemodni radar Lockheed Martin APG-67 koji se ugrađuje i u lovce Northrop F-5E. Ovaj radar može otkrivati ciljeve veličine lovca na udaljenosti do 148 km. Osim što otkriva ciljeve na svim visinama, pa i one koji lete vrlo nisko, rabi se i za otkrivanje ciljeva na zemlji. U lijevi dio trupa ugrađen je Gatling top A-50 (trocijevna inačica topa M61A1 Vulcan) s borbenim kompletom od 208 granata. Osnovno naoružanje TA-50 je vođeni projektil zrak-zemlja AGM-65 Maverick, a može nositi i klasične gravitacijske bombe Mk 82 (250 kg), Mk 83 (500 kg) i Mk 84 (1000 kg). Za samoobranu na svakom vrhu krila nalazi se lanser za infracrveno samonavodeće projektile zrak-zrak AIM-9L Sidewinder.

Za potrebe južnokorejskog ratnog zrakoplovstva (kao zamjena za lovce F-5E/F), ali i za izvoz, u tijeku je razvoj inačice FA-50, koja će, uza sve prije navedeno, dobiti još neka poboljšanja. Jedno je ugradnja sustava za otkrivanje radarskog zračenja i otkrivanje projektila zrak-zrak i zemlja-zrak. FA-50 će dobiti, u skladu sa željama kupca, i sustave za elektroničko djelovanje. Poboljšanje mogućnosti uništavanja ciljeva na zemlji ostvarit će se ugradnjom FLIR-a. FLIR će omogućiti i uporabu šireg spektra precizno navođenih oružja zrak-zemlja, kao što su laserski navođene bombe. Najveće iznenađenje u vezi razvoja FA-50 bio je odabir izraelskog radara Elta LE/M-2032, iako je Lockheed Martin ponudio poboljšani radar AN/APG-67(V)4, a talijanska tvrtka SELEX GALILEO svoj Voxen 500E. U prosincu 2008. KAI je dobio ugovor za konverziju četiri T-50 u inačicu FA-50.

Za potrebe ROKAF-a dosad su naručena 94 aviona T-50/A-50 Golden Eagle, od čega je 50 aviona T-50, dok je 44 aviona TA-50. Dosad su zanimanje za školskim i lakim borbenim avionom T-50/A-50 Golden Eagle pokazivali Izrael (kao zamjena za avione za naprednu obuku TA-4H Skyhawk), Grčka, Singapur i Poljska (kao zamjena za tamošnje školske avione PZL TS-11 Iskra), a svoje zanimanje početkom ove godine je iskazao i Irak. Zanimljivo je da je američka ratno zrakoplovstvo, iako ne postoje najave kupnje, Golden Eagleu već dodijelilo internu oznaku T-50. Pojedinačna cijena T-50/A-50 Golden Eagle procjenjuje se između 13,5 i 16,9 milijuna američkih dolara.

Hawk 200
Primjer južnokorejskog Golden Eaglea, u kojem se od školskog aviona radi jurišnik, nije usamljen. Još je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća britanski BAE Systems došao na ideju da na osnovi svog školskog aviona Hawk napravi laki borbeni avion. Tako je nastao Hawk 200, koji je prvi put poletio 19. svibnja 1986. Da bi mu povećali nosivost i brzinu, ugradili su turboventilacijski motor Rolls-Royce Adour 871 potiska 26 kN. Uklonjeno je drugo sjedalo da bi se dobilo više mjesta za spremnike za gorivo, ali i prostor u nosu za ugradnju radara Northrop-Grumman AN/APG-66H. Dodatno gorivo omogućilo je da Hawk 200 ima borbeni polumjer djelovanja, s teretom mase 900 kg, veći od 1000 km. Osnovno naoružanje za uništavanje ciljeva na zemlji mu je vođeni projetil AGM-65 Maverick. Za samoobranu rabi infracrveno samonavodeći projektil AIM-9 Sidewinder.

U novijim popisima naoružanja spominju se i vođeni projektil zrak-zrak AIM-120 AMRAAM i Sky Flash, protubrodski vođeni projektil Sea Eagle, laserski navođene bombe Paveway II, pa čak i lako protupodmorničko torpedo Sting Ray. Na podvjesniku ispod trupa može nositi kontejner s topom Aden kalibra 30 mm. Ukupna nosivost mu je 3000 kg. Prvi kupac Hawka 200 (inačice 203) bio je Oman, koji je još 1990. naručio dvanaest primjeraka. Iste godine Malezija je naručila 18 Hawka 208. Indonezija je 1993. naručila 16 Hawka 209. Iako se BAE Systems nadao da će i saudijsko ratno zrakoplovstvo kupiti za njih namjenski razvijen Hawk 205, do toga ipak nije došlo.

L 159 ALCA
Istim smjerom kao i BAE Systems s Hawkom 200, krenula je i češka tvrtka Aero Vodochody, koja je na osnovi svog školskog aviona L-159 napravila laki jurišnik L-159 ALCA (Advanced Light Combat Aircraft). Zapravo je u ovom slučaju riječ o lakom lovcu sa sekundarnom zadaćom napadanja ciljeva na zemlji. Kao osnova uzet je školski avion L-139, a prvi je prototip prvi put poletio 2. kolovoza 1997. Prema ugovoru iz 1997. češko ratno zrakoplovstvo je trebalo dobiti 72 aviona do 2002. Avioni su trebali ojačati nacionalni protuzračni sustav obrane kao i pružiti dodatne mogućnosti potpore u napadima na zemaljske ciljeve.

Zbog teškoća u kontroli kvalitete, kašnjenju projekta kao i rastućim troškovima plan nije ispunjen, tako da je na kraju predano 68 primjeraka. Prvi su L-159 isporučeni češkom ratno zrakoplovstvu tek 27. prosinca 2000. U odnosu na školski avion L-159 ALCA, dobio je radar FIAR Grifo-L koji omogućava djelovanje protiv ciljeva u zraku, na zemlji i moru. Osnovu naoružanja, u skladu s namjenom, čine infracrveno samonovođeni projektili zrak-zrak AIM-9M Sidewinder, IRIS-T i ASRAAM, a avion se može prilagoditi i za uporabu radarski samonavođenih projektila zrak-zrak AIM-120 AMRAAM. Za napade na ciljeve na zemlji mogu se rabiti vođeni projektil AGM-65 Maverick te laserski navođene bombe. Naravno, avion može nositi i obične bombe te nevođene rakete zrak-zemlja.

Iako su, da bi povećali mogućnosti izvoza, češki izvori tvrdili da je L-159 ALCA odličan borbeni avion, po svemu sudeći to baš i nije tako. Činjenica je da je Češka ipak morala kupiti 14 Gripena. Doduše, L-159 i Gripen iovako nisu u istoj kategoriji. Druga je činjenica da je češko ratno zrakoplovstvo odlučilo dio L-159 naknadno vratiti prvobitnoj namjeni, te je tako nastao napredni školski avion L-159TI. Za izvoz je razvijena i dvosjedna borbeno-školska inačica L-159B. Iako Aero Vodochody uporno nudi L-159 stranim kupcima, do sada nije pronašao niti jednog. Tako je još 2006. Grčkoj ponuđen L-159 ATS & LCA (Advanced Training System and Light Combat Aircraft). Kao potencijalni kupci sad se spominju Bolivija, Gruzija, Kolumbija, Indonezija i Nigerija.

Domagoj MIČIĆ