Zadaća nove vrste ratnih brodova, koja se pojavila početkom XX. stoljeća, bila je pokrivanje što većeg prostora, otkrivanje neprijatelja sa što veće udaljenosti i izbjegavanje neprijateljske paljbe što većom brzinom plovidbe

Ratne mornarice počele su nakon 1860-ih postupno otpisivati drvene brodove pokretane jedriljem te one koji su imali kombinaciju jedrilja i parnog stroja. Prelazile su na oklopljene brodove pokretane isključivo parnim pogonom. Ratni brodovi, koji više nisu bili ovisni o snazi i smjeru vjetra, mogli su ploviti u bilo kojem smjeru. Osim toga, sve jači parni strojevi omogućavali su postizanje sve većih brzina, koje su i kod najvećih ratnih brodova vrlo brzo postale veće nego što su brodovi na jedra mogli postići i pri najpovoljnijem vjetru. Stoga su ratne mornarice trebale novu vrstu broda – izvidničku.

Prema prvim konceptima, to bi bili manji ratni brodovi nešto veće brzine, koja je odlučujuća za izvidničke brodove. No imali bi znatno manju autonomiju, a i mogućnost djelovanja na oceanima bila bi im ograničena. Ubrzo je postalo jasno da će najbolje rješenje biti razvoj velikog ratnog broda optimiziranog za novu zadaću. Tako su nastale izvidničke krstarice.

Razvoj ratnih brodova krajem XIX. i početkom XX. st. bio je tako intenzivan da su zaštićene krstarice (v. prethodni nastavak podlistka Esmeralda – prva zaštićena krstarica, HV br. 652) u samo desetak godina zastarjele. No bile su odlična osnova za razvoj izvidničkih krstarica, prije svega razinom oklopne zaštite i veličinom. Kod izvidničkih krstarica razina oklopne zaštite i snaga naoružanja namjerno su žrtvovane u korist što veće brzine. Njihova je zadaća bila pokrivanje što većeg prostora, otkrivanje neprijatelja sa što veće udaljenosti i izbjegavanje neprijateljske paljbe što većom brzinom plovidbe. Budući da početkom XX. stoljeća nisu postojali radari ni elektrooptički sustavi, jedini je način otkrivanja neprijateljskih brodova bio ljudski vid. Doduše, on se mogao poboljšati uporabom dalekozora (prvi je izumljen u XVI. stoljeću). Ali, i tad je udaljenost do koje se moglo motriti bila vrlo mala, što je značilo da će se izvidnička krstarica vjerojatno naći u dometu neprijateljskih topova najvećeg kalibra. Stoga je mogućnost postizanja što veće vršne brzine doslovno značila – preživljavanje.

Prva ratna mornarica koja je namjenski projektirala, izgradila i uvela u operativnu uporabu izvidničke krstarice bila je britanska. Međutim, našla se na nepoznatom terenu. Admiralitet je taj problem riješio narudžbom čak triju klasa: Forward, Pathfinder i Sentinel. Po dva broda svake klase izgrađena su od 1903. do 1905. godine. Kako su projektirani po istim specifikacijama Admiraliteta, bili su vrlo slični pa je za okvirni opis svih dovoljna klasa Sentinel.

Zadovoljstvo Admiraliteta

Kobilica broda HMS Sentinel položena je u lipnju 1903., a HMS Skirmisher idućeg mjeseca, u brodogradilištu Vickers, Sons and Maxim u engleskom gradu Barrow-in-Furnessu. Prvi brod porinut je u travnju 1904., a drugi u veljači 1905. godine. Iako nije službeno potvrđeno, Kraljevska ratna mornarica nikad nije bila potpuno zadovoljna Skirmisherom. Jedna je od teorija da je brodogradilište pod svaku cijenu pokušavalo ubrzati gradnju pa su neki radovi obavljeni ne baš kvalitetno. Međutim, napetost u Europi ubrzano je rasla pa su svi podaci o borbenoj uporabljivosti brodova postali najstrože čuvana tajna.

Kako je najvažnija tražena odlika izvidničkih krstarica bila brzina, Admiralitet je zahtijevao da vršna brzina svih triju klasa ne bude manja od 25 čvorova. Stoga uobičajeno spominjani podaci za svih šest brodova govore da im je vršna brzina upravo tolika, što teoretski nije moguće. Istina je bila da je tijekom maritimnih testiranja HMS Sentinel postigao vršnu brzinu od 25,1, a HMS Skirmisher 25,2 čvora. No te su brzine postignute pri relativno maloj istisnini, tj. bez ukrcanog streljiva i s malom količinom ugljena. Isto tako, pogonski sklop bio je izložen vrlo velikom opterećenju (iskorišteno je čak 98 posto snage), koje je trajalo čak osam sati. To je bilo dovoljno da Admiralitet bude zadovoljan.

Izvidničke krstarice klase Sentinel bile su duge 109,7 metara između okomica (perpendikulara). Najveća širina bila im je 12,2, a gaz 4,5 m. Standardna istisnina bila je 2941, a puna 3150 tona. Da bi se postigla vršna brzina od 25 čvorova, trebalo je ugraditi vrlo snažne parne strojeve, što je u ono vrijeme značilo i vrlo velike. Tek jedan izvor navodi da su rabljeni višestruko ekspanzijski parni strojevi s četiri klipa, dok svi ostali navode strojeve s tri klipa. Uporabljena su dva parna stroja ukupne snage oko 12 300 kW. Paru za njihovo pokretanje osiguravalo je čak 12 parnih kotlova, koji su zapravo projektirani za uporabu na parnim lokomotivama. No, početkom XX. stoljeća izrada parnih kotlova bila je vrlo teška zadaća, a nerijetko bi i eksplodirali. Projektiranje i uporaba velikih parnih kotlova bili su, dakle, dosta rizični. Uporaba njih 12 bila je i dobro i loše rješenje. Dobro – jer je omogućavalo da se uporabom tek dijela kotlova znatno smanji potrošnja ugljena. Loše – jer je tako velik broj kotlova znatno povećavao složenost pogonskog sustava i zahtijevao puno ložača. Izvidničke krstarice klase Sentinel mogle su ukrcati do 417 tona ugljena, što je bilo dostatno za autonomiju od 2460 nautičkih milja pri brzini krstarenja od deset čvorova.

Moćna obrana od torpiljarki

Kako bi se osigurala što manja istisnina, oklop je bio vrlo tanak. Najbolje je, sa 76 milimetara čeličnog oklopa, bio zaštićen zapovjedni most. Debljina trupa u vodnoj liniji bila je 51, a na palubi od svega 16 do 29 mm. Topništvo nije bilo postavljeno u oklopljene kupole.

S obzirom na namjenu izvidničkih krstarica, naoružanje nikad nije bilo posebno snažno. Klasa Sentinel imala je kao glavno oružje deset topova QF 12 pounder 18 cwt promjera cijevi tri inča (76 mm). Bez obzira na brojnost topova, njihova ubojita moć bila je dostatna tek za borbu protiv drugih izvidničkih krstarica ili manjih ratnih brodova kakvi su bili tadašnji razarači. Međutim, s obzirom na vrlo veliku brzinu, izvidničke krstarice pokazale su se kao moćna obrana od torpiljarki (franc. torpilleur). Iako su se mogle rabiti za mnoge zadaće, to su prije svega bili ratni brodovi velike pokretljivosti namijenjeni za torpedne napade na znatno veće ratne brodove, tj. bojne brodove i teške krstarice. S vršnom brzinom do 36 čvorova torpiljarke su bile vrlo okretne i teško ih je bilo pogoditi, posebno s brodova koje su napadale. No brze izvidničke krstarice bile su dostatno pokretljive da i topovima malog kalibra ometu pokušaje torpednih napada, to prije jer je brzina paljbe iz topova 76 mm mogla doseći do 20 granata u minuti. Doduše, ispaljivali su granatu mase tek 5,66 kg, no gustoća paljbe bila je dostatna da, ako ništa drugo, barem omete torpiljarku u napadu. Teoretski domet bio im je 8500 metara, no zbog slabih ciljničkih naprava učinkoviti domet bio je znatno manji, ponajprije protiv malih i brzih ciljeva. Tijekom 1911. i 1912. uklonjeni su topovi od tri i zamijenjeni topovima od četiri inča (102 mm) Mk IV. U trenutku ugradnje bili su to najsuvremeniji topovi tog kalibra na svijetu. Kasnije izvedenice rabile su se na podmornicama i razaračima sve do kraja Drugog svjetskog rata, pa i nešto dulje. Ne čudi stoga da ih je napravljeno više od 1100. S duljinom cijevi od 40 kalibara (4,064 m) teoretski domet iznosio je 10 500 metara. Stvarni domet bio je znatno manji, no ispaljivali su granate mase 14 kilograma. Zahvaljujući kliznom zatvaraču brzina paljbe nije im bila manja od one kod topova QF 12 pounder 18 cwt.

Pomoćno naoružanje činilo je osam topova QF 3-pounder Hotchkiss kalibra 47 mm. Ti su topovi ispaljivali granate mase 1,5 kg, brzinom paljbe do 30 u minuti. Namjena tih topova bila je bliska obrana broda od manjih plovila. Tijekom modernizacije 1911. i 1912. godine ti su topovi zamijenjeni onima kalibra 57 mm.

Najubojitije protubrodsko naoružanje izvidničkih krstarica klase Sentinel bila su dva torpedna uređaja, na svakom boku po jedan. Iz njih su ispaljivani torpedi promjera 18 inča (45 cm). U to je vrijeme torpedo bio potpuno novo oružje. Iako su ga Hrvat Ivan Blaž Lupis (1813. – 1875.) i Englez Robert Whitehead (1823. – 1905.) počeli razvijati još 1860-ih, postali su ono pravo tek 1896. godine, ugradnjom giroskopa za stabilizaciju plovidbe i otad su se razvijali vrlo brzo. Britanska ratna mornarica uvela je pred Prvi svjetski rat u operativnu uporabu torpede 18-inch Mark VIII. Iako su bili pokretani parom, vršna brzina iznosila je 35 čvorova, a domet 2300 metara. Masa bojne glave bila je čak 150 kg, što je bilo dostatno da ozbiljno ošteti i bojni brod. Uz dva torpeda smještena u torpednim uređajima, svaka izvidnička krstarica klase Sentinel nosila je još dva pričuvna torpeda.

Zamalo pomorska bitka

Izvidničke krstarice bile su do početka Prvog svjetskog rata u srpnju 1914. već koncepcijski zastarjele jer su ih u ulozi izvidnika flota i borbe protiv torpiljarki zamijenili razarači. Na početku rata oba su broda klase Sentinel služila za ophodnje duž britanske obale. No ubrzo su poslani na Sredozemlje, preciznije u Egejsko more, gdje su trebali nadzirati djelovanja turske mornarice. Najbliže pomorskoj bitki bila je krstarica HMS Skirmisher. Bilo je to 20. siječnja 1918., kad su turski bojni brod Yavuz Sultan Selim (bivši njemački Goeben) i laka krstarica Midilli (bivša njemačka Breslau) ušli u Egejsko more te u bitki kod otoka Imbrosa (danas Gökçeada) kod Dardanela potopili monitore HMS Raglan i M28. Potom su krenuli na jugozapad prema luci Moudrosu, gdje je bila britanska baza s usidrenim Skirmisherom. Na sreću Britanaca, oba su turska broda naletjela na morske mine. Midilli je potonuo, a Yavuz Sultan Selim se, iako teško oštećen, uspio dokopati Dardanela i zaštite tamošnjih obalnih bitnica.

Što se tiče izvidničkih krstarica klasa Forward i Pathfinder, ni one nisu sudjelovale u važnijim borbenim operacijama ili pomorskim bitkama. Krstarica HMS Pathfinder na tužan je način ušla u povijest kao prvi ratni brod koji je potopila podmornica. Bilo je to 5. kolovoza 1914., a fatalni napad koji je u smrt odveo 259 članova posade izvela je njemačka podmornica U-21.

Ne iznenađuje stoga što je britanska mornarica samo godinu nakon okončanja Prvog svjetskog rata iz operativne uporabe povukla sve preživjele krstarice tih triju klasa. Najdulje je preživio HMS Sentinel, koji je 1919. prvo otpisan, a iduće je godine aktiviran kao školski brod. Kao takav ostao je do 1923. u operativnoj uporabi.

Ideja o izvidničkim krstaricama javila se na samom početku XX. st., ponajviše zbog tehničkih ograničenja parnog pogona. Tadašnji stapni parni strojevi bili su veliki, a za pokretanje su trebali i veliku količinu pare, koja se mogla osigurati samo uporabom velikog broja parnih kotlova. Razvojem stapnih parnih strojeva, pa pojavom parne turbine, i na kraju razvojem pouzdanih dizelskih motora, omogućen je ubrzan razvoj manjih plovila, prije svega razarača, koji su ubrzo istisnuli izvidničke krstarice.

TEKST  Mario Galić