Blokada vojarni JNA, koju su hrvatske snage počele sredinom rujna 1991., značila je da su iscrpljene sve pregovaračke mogućnosti i pokušaji da JNA ostane neutralna. Hrvatsko se vodstvo u osvajačke namjere JNA prema Hrvatskoj moglo uvjeriti već nakon održanih višestranačkih izbora, kad je u svibnju 1990. razoružana hrvatska Teritorijalna obrana, a posebice nakon prvih oružanih sukoba sa srpskim teroristima u Pakracu i na Plitvicama u ožujku 1991. godine. No, Hrvatska je iz političkih i vojnih razloga dotad izbjegavala otvoreni sukob s JNA iako su njezine snage još od lipnja i srpnja 1991., zajedno sa snagama pobunjenih lokalnih Srba i srpskim snagama koje su u Hrvatsku došle iz Srbije i Bosne i Hercegovine, otvoreno djelovale protiv hrvatskih snaga. Dakako, to ne znači da sukoba hrvatskih snaga s postrojbama JNA nije bilo i dotad, ali pritom se nastojalo da se to dogodi u krajnjoj nuždi, odnosno u obrani od napada. Bez zrakoplova, bez oklopnih i artiljerijskih snaga, Hrvatska se bez velikih žrtava nije mogla suprotstaviti dobro opremljenoj vojsci kakva je bila JNA. Zato je blokada vojarni JNA i zauzimanje skladišta oružja i streljiva bilo presudna operacija za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. No, unatoč tomu što su “ratom za vojarne” hrvatske snage osigurale stanovitu količinu streljiva, kronični će nedostatak streljiva, posebice za topništvo, ograničiti njihove mogućnosti, prije svega napadnih djelovanja, tijekom 1991. godine.

JNA i srpske snage koje su napadale Hrvatsku u ljeto 1991. takvih problema nisu imale. Zapravo, sve do početka listopada 1991., dok se naoružanje i streljivo zaplijenjeno u vojarnama i skladištima JNA nije rasporedilo po bojištima, agresorske snage imale su iznimnu nadmoć u tehnici i naoružanju, te streljivu, koje su trošile u velikim količinama, ne mareći za racionalnost pri njegovoj uporabi. To se posebice odnosilo na streljivo za tenkove. Zbog toga je 24. rujna 1991. godine Uprava oklopnih i mehaniziranih postrojbi JNA poslala dopis načelnicima roda oklopno-mehaniziranih jedinica u komandama 1. i 5. vojne oblasti te Vojnopomorske oblasti, kojim se zahtijeva racionalizacija potrošnje streljiva za tenkovske topove.

Na osnovu vaših zahteva za popunu jedinica sledujućim količinama municije za tenkovske topove, došli smo do zaključka da je utrošak granata u borbenim dejstvima veoma velik. Upozoravamo vas da preduzmete mere kako bi se dobijani zadaci izvršili uz racionalni utrošak municija za tenkovske topove. Sa ovim zahtevom upoznati sve komande i komandire tenkova kako bi se u izvršavanju borbenih zadataka pridržavali istog (HR-HMDCDR, 116., kut. 21).

 Nakon što su hrvatske snage sredinom rujna 1991. blokirale vojarne i skladišta JNA, suočeno s neuspjelim pokušajem zauzimanja Šibenika te gubitkom vojarni i skladišta širom Hrvatske, zapovjedništvo JNA planiralo je akcije za deblokadu i izvlačenje blokiranih postrojbi. Tako je zapovjednik 13. korpusa JNA general-potpukovnik Marijan Čad, čije je sjedište bilo u Rijeci, svojim jedinicama 29. rujna 1991. zapovjedio odsudnu obranu vojnih objekata u garnizonima u Rijeci i Delnicama te spremnost za proboj i izvlačenje smjerom Rijeka – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice. Budući da je spomenuta zapovijed već objavljena u Hrvatskom vojniku, ovdje će se izdvojiti samo njezin manji dio kako bi se upozorilo na razvoj situacije na području odgovornosti tadašnje 5. vojne oblasti JNA i na moguće posljedice provedbe spomenute zapovijedi. Spomenuta zapovijed pokazuje da su jedinice JNA iz 5. VO tad napadno djelovale na području Banovine i Korduna s ciljem zauzimanja Petrinje i Karlovca te napredovanja prema Zagrebu. Doduše, u zapovijedi se kao cilj navodi “deblokiranje i izvlačenje snaga iz garnizona Karlovac i Zagreb”:

(…)

2.- Jedinice 5. VO s glavnim snagama napadaju na pravcu s. Bačuga – Petrinja – Lekenik, a pomoćnim snagama na pravcu Vojnić – Karlovac sa zadatkom da razbiju snage protivnika na pravcima napada i u bližem zadatku izbiju na r. Kupa na liniji Petrinja – Karlovac, a zatim produžavaju napad na pravcu: Petrinja – Lekenik – V(elika) Gorica i deblokiraju garnizon Karlovac, omogućavajući izvlačenje snaga iz garnizona Zagreb na pravcu: Zagreb – V. Gorica – s. Lasinja. (…)

3.- 13. korpus sa 970. PoB produžava sa upornom odbranom kasarni u garnizonu Rijeka i Delnice i vrši pripreme za organizovan proboj na opštem pravcu: Rijeka – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice. Izvlačenje podržavaju snage 5. KoRV i PVO.

4.- Odlučio sam: svim snagama i sredstvima u garnizonima Rijeka i Delnice uporno braniti kasarne, skladišta i druge vojne objekte i biti spreman za organizovan proboj i izvlačenje na opštem pravcu: Rijeka – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice.

Početak proboja i izvlačenje po mom naređenju.

 5.- Zadaci:

5.1. 13. pmtbr produžava upornu odbranu kasarni, objekata i skladišta i biti u gotovosti za proboj i izvlačenje pravcem: Rijeka – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice.

5.2. 6. bbr produžava upornu odbranu kasarne i skladišta, vrši mobilizaciju dobrovoljaca i biti u gotovosti za organizovan proboj i izvlačenje na pravcu: Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice.

5.3. 8. pmtbri i 4/35. partd produžava odbranu kasarne, vrši mobilizaciju dobrovoljaca i ulazi u sastav 580. mabr sa kojom vrši proboj.

5.4. Komanda 13. map i 13. lad PVO sa lad PVO/13. pmtbr i had 105 mm/13. pmtbr produžava odbranu kasarne i biti u gotovosti za podršku proboja i izvlačenje snaga korpusa na pravcu: Rijeka – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice. Komandant ešalona komandant 13. map.

5.5. Komanda 13. mpoap sa mpoad/13. pmtbr i okb (-1)/13. pmtbr produžava odbranu kasarne i skladišta i biti u gotovosti za proboj i izvlačenje na pravcu Klana – Grobničko Polje – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice.

5.6. Komanda 13. K sa prištapskim jedinicama izvlači se sa glavnim snagama 13. pmtbr pravcem Rijeka – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice.

5.7. Komanda 43. partd i komanda 13. snb izvlače se pravcem: Rijeka – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice za K-dom 13. K.

5.8. 13. atb brani uporno kasarnu i biti u gotovosti za prevoženje MS po posebnom naređenju.

5.9. 970. PoB sa brp brani uporno kasarnu i biti u gotovosti za izvlačenje na pravcu: Rijeka – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice.

6.- Skladišne objekte (Draga, Grobničko Polje, Studena, Lisac, Pulac) pripremiti za miniranje, angažovanje inžb/13. pmtbr pod rukovodstvom načelnika inžinjerije 13. pmtbr. Naređenje za rušenje daje lično komandant korpusa. (…) (HR-HMDCDR, 2., kut. 6043)

S obzirom na to da je smjer izvlačenja 13. korpusa bio predviđen preko Gorskog kotara, na kojem je dio srpskog stanovništva već bio naoružan tijekom srpnja i kolovoza 1991. (s oko 1000 cijevi oružja dobivenog od JNA), može se zaključiti da je tadašnja situacija za hrvatsku obranu na tom području, kojim je prolazila važna prometnica od Zagreba prema moru, bila iznimno složena. To više jer je riječ o razdoblju općeg i najsnažnijeg napada JNA na svim bojištima u Hrvatskoj pa bi otvaranje novog bojišta na riječkom području situaciju učinilo još složenijom. No, spomenuta zapovijed nije provedena, a 13. korpus napustio je Rijeku nakon sporazuma s hrvatskim vlastima. Dakako, pitanje je jesu li snage 13. korpusa JNA stacionirane u Rijeci tad imale dovoljno snage, odnosno ljudstva, za proboj, s obzirom na to da bi došle u sukob s hrvatskim snagama angažiranim radi sprečavanja takvog pokušaja. No spomenuta zapovijed pokazuje da očekivanje “Štaba odbrane Gorskog Kotara”, koji su pobunjeni Srbi osnovali u Jasenku 7. rujna 1991., da jedinice JNA prodru prema Gorskom kotaru i osiguraju “najzapadniju” granicu Velike Srbije, nije bilo neutemeljeno.

dr.sc. Ante Nazor