Dugogodišnji vođa Palestinske oslobodilačke organizacije i pokreta Fatah, a u drugoj polovini devedesetih godina predsjednik Palestinskog nacionalnog vijeća i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1994. godine. Jaser Arafat je čovjek koji je ostavio trag na sve bliskoistočne sukobe u posljednjih četrdeset godina i osoba koja je nesumnjivo obilježila palestinsku borbu za državu

Dugogodišnji lider Palestinske oslobodilačke organizacije i pokreta Fatah, predsjednik Palestinskog nacionalnog vijeća, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1994. godine i nesporni vođa palestinskog naroda Jaser Arafat umro je u sedamdeset i petoj godini života u pariškoj vojnoj bolnici. Čovjek bez kojeg nije prošao ni jedan izraelsko-arapski oružani sukob u posljednjih pola stoljeća i nesumnjivo jedna od najvažnijih figura za postizanje trajnog mira u regiji.
Jaser Arafat rođen je 1929. godine kao peto od sedmero djece palestinskog trgovca tekstilom koji je poslovao u Egiptu. Arafatovo puno ime glasi Muhamad Abd al-Rahman ar-Rauf al-Qudwah al-Husaini, a među Palestincima je poznat i kao Abu Amar ili Otac graditelja. Točan datum i mjesto Arafatovog rođenja predmet su spora njegovih biografa, iako se u nekim njegovim životopisima kao mjesto rođenja navodi grad Jeruzalem, po svoj prilici Jaser Arafat je rođen na području Egipta, moguće u Kairu. Arafat po očevoj strani ima egipatske krvi dok su majčini ugledna jeruzalemska obitelj. U djetinjstvu se Jaser Arafat seli između
Jeruzalema i Kaira. Izbijanjem prvog Izraelsko-arapskog rata 1948. godine, tada devetnaestogodišnji Arafat pridružuje se loše naoružanim arapskim dobrovoljcima koje je egipatska vojska vratila s ratnog područja prije nego su dobili priliku boriti se. Nakon rata se mladi Arafat upisao na Kairsko sveučilište gdje je 1956. godine stekao diplomu inženjera građevinarstva. U Egiptu jeArafat razvio interes za politiku te se pridružio Muslimanskom bratstvu i djelovao kao aktivan član palestinske Studentske unije. Tijekom Sueskog rata 1956. godine Arafat je služio kao poručnik egipatske vojske no nije izravno sudjelovao u borbama s Izraelcima i anglo-francuskim snagama.
Potkraj pedesetih godina dvadesetog stoljeća Jaser Arafat napušta Egipat i odlazi u bogati Kuvajt gdje radi kao građevinar. U Kuvajtu je 1957. godine Arafat jedan od osnivača pokreta Fatah – palestinske skupine koja je prihvatila borbu protiv Izraela vojnim sredstvima. Fatah je idućih godina s jordanskog teritorija izveo brojne upade u Izrael, s brojnim civilnim žrtvama, zbog čega je postao posebno ozloglašen među Izraelcima. U jednom od izraelskih osvetničkih napada 1968. godine, meta napada izraelskih komandosa bila je baza Fataha u jordanskom selu Al Kuvaita u kojem je poginulo više od 150 palestinskih gerilaca. Unatoč velikim gubicima u okršaju s izraelskom vojskom, sraz u Al Kuvaiti je, zahvaljujući odlučnom palestinskom otporu, pretvoren u Arafatovu pobjedu. Iste godine Jaser Arafat uvodi pokret Fatah u Palestinsku oslobodilačku organizaciju a u veljači 1969. godine zamjenjuje Ahmada Shukeirija na čelu izvršnog vijeća PLO-a. Dvije godine kasnije postaje i vrhovni vojni zapovjednik organizacije.

Nesporni palestinski vođa
Brojne palestinske izbjeglice nakon izraelsko-arapskih ratova svoje su utočište većinom pronašle u susjednom Jordanu. Do početka sedamdesetih godina PLO je stvorio paralelnu državu u Jordanu, međutim nakon serije palestinskih otmica stranih zrakoplova u rujnu 1970. jordanskom je strpljenju došao kraj. Jordanski kralj Husein je zapovijedio napad na baze PLO-a u Jordanu i teško ih porazio, a Jaser Arafat je bio prisiljen napustiti Jordan. Tijekom sedamdesetih godina, nekoliko američkih izvješća govori o Arafatu kao organizatoru terorističkih akcija koje su ranih sedamdesetih izveli Palestinci, uključujući bombaški napad na saudijsko veleposlanstvo u Sudanu i egzekucije nekoliko stranih diplomata. U rujnu 1972. palestinska organizacija “Crni rujan”, koja je povezana s Arafatovim Fatahom, izvodi terorističku akciju na Olimpijskim igrama u Munchenu u kojoj je ubijeno jedanaest izraelskih sportaša. Iako se Arafat ogradio od svih terorističkih akcija, a 1974. godine izdao zabranu o napadima PLO-a izvan područja Izraela, Zapadne obale i Gaze, tragovi njegove povezanosti s međunarodnim terorizmom su ostali.
Važan korak u etabliranju Jasera Arafata kao nespornog palestinskog vođe je došao 1974. godine kada Arapska liga priznaje PLO kao jedinog predstavnika palestinskog naroda, nakon čega Arafat postaje relevantna politička figura i u međunarodnim okvirima. Ubrzo potom uslijedio je poziv Ujedinjenih naroda Arafatu da se obrati Glavnoj skupštini UN-a. U obraćanju svjetskoj javnosti preko govornice UN-a, Arafat je – s pištoljem oko pojasa – pozvao na stvaranje palestinske države i obećao nastavak rata ne bude li riješeno palestinsko pitanje. Jedna od Arafatovih rečenica izrečenih pred UN-om ostala je do danas paradigma palestinske borbe; “?u jednoj ruci držim maslinovu granu a u drugoj pištolj. Nemojte dopustiti da mi maslinova grana ispadne iz ruke?”.
Nakon protjerivanja palestinskih gerilaca iz Jordana, glavni stožer PLO-a premješten je libanonski grad Beirut gdje gerilci PLO-a sudjeluju u libanonskom građanskom ratu. Do kraja sedamdesetih godina PLO je iz Libanona izveo brojne napade na izraelski teritorij. Izraelska vojska 1978. godine u operaciji “Lithani” i ponovno 1982. u operaciji “Mir za Galileju” upada na libanonski teritorij sa svrhom uništenja PLO-a. Nakon vojnog poraza palestinskih gerilaca i primirja koje su organizirali Amerikanci, PLO i Arafat se izvlače iz Beiruta i treći put sele, ovaj put u dvije tisuće kilometara istočnije u Tunis. Poraz u Libanonu je oslabio Arafatov utjecaj među Palestincima no on ipak zadržava status palestinskog vođe. Pokolji u palestinskim izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila koje su počinili kršćanski Falangisti je izazvao simpatije svijeta za palestinsko pitanje što je Arafat vješto iskoristio.

Devedesete godine
U studenom 1988. godine Arafat je u egzilu proglasio Palestinsku državu koja je obuhvaćala cijeli teritorij Palestine u vrijeme britanskog mandata. Početak palestinske Intifade na okupiranim palestinskim područjima 1987. godine iznenadio je i samog Arafata, koji je početak uličnih sukoba palestinske mladeži i izraelskih tenkova dočekao u dalekom Tunisu. Tijekom Zaljevskog rata 1991. godine Arafat je počinio jedan od svojih najvećih političkih gafova. Priklanjajući se mišljenju većine Palestinaca pružio je javnu potporu iračkom lideru Sadamu Huseinu. Arafatove simpatije za Huseina izazvale su povlačenje političke i financijske podrške PLO-u iz brojnih arapskih zemalja, a potpora Iraku je ozbiljno dovela u pitanje i Arafatov međunarodni kredibilitet.
Novo poglavlje palestinsko-izraelskih odnosa otvoreno je u siječnju 1993. početkom tajnih susreta izraelskih i palestinskih predstavnika u norveškom gradu Oslu, koji su nakon teških pregovora okončani sporazumom o budućnosti izraelsko-palestinskih odnosa. Postignuti dogovor je okrunjen potpisivanjem sporazuma u Washingtonu 13. rujna 1993. i zapečaćen ceremonijalnim rukovanjem dugogodišnjih neprijatelja Arafata i Rabina. Sljedeće godine Arafat je, zajedno sa izraelskim premijerom Yitzakom Rabinom i ministrom vanjskih poslova Shimonom Peresom, dobio Nobelovu nagradu za mir. Washingtonski sporazum predviđao je stvaranje palestinske samouprave na Zapadnoj obali i pojasu Gaze kojim se utire put palestinskoj nezavisnosti. Arafat je postao predsjednik novostvorenog Palestinskog nacionalnog vijeća, a na prvim palestinskim izborima održanim u siječnju 1996. potvrđen je uvjerljivom većinom od 87 posto glasova.
Devedesete godine Arafatu su donijele promjene i u osobnom životu. Unatoč svojoj poznatoj izjavi da je “oženjen za Palestinu”, Arafat je 1990. godine sklopio brak s dvostruko mlađom libanonskom kršćankom Suhom Tawil zaposlenom u stožeru PLO-a u Tunisu, koja je udajom konvertirala na islam. Suha je 1995. godine postala majkom Arafatovog jedinog djeteta – kćerke Zawhe. No, Suha je osim kao Arafatova bračna družica važna za Palestince jer je preko Arafata imala određenog utjecaja na donošenje političkih odluka kao i na raspolaganje financijama palestinske samouprave, uključujući i više navodnih nelegalnih transakcija na njezine privatne bankovne račune.
Nastavak mirovnog procesa Izraela i Palestinaca zašao je u slijepu ulicu ubojstvom izraelskog premijera Rabina 1995. godine i kasnijim dolaskom na vlast u Izraelu desnog Likuda. Palestinske frustracije zastojem realizacije mirovnog sporazuma su eksplodirale u rujnu 2000. godine početkom druge Intifade. Uz obnavljanje nasilja i serije terorističkih napada na Izrael, jedna od karakteristika je rast potpore Palestinaca ekstremnim skupinama Hamasu i
Islamskom Jihadu. Arafatove snage sigurnosti pokušavaju slomiti palestinske radikale zbog čega je Arafat izgubio potporu među velikim dijelom Palestinaca. Na drugoj strani, Izrael je optuživao Arafata da iz sjene vuče konce vala terorističkih napada koji je pogodio izraelske gradove. Izraelski pritisak na Arafata je kulminirao vojnim uništenjem palestinske samouprave a u prosincu 2001. godine i opsadom Arafatove rezidencije u Ramallahu.

Arafat posljednje dvije godine života provodi okružen izraelskim tenkovima u svojoj rezidenciji u Ramallahu. Potkraj listopada 2004. objavljeno je da je Arafat teško bolestan te je prebačen na liječenje u Francusku. Arafatova borba za palestinski cilj završila je u pariškoj vojnoj bolnici gdje umire 11. studenog 2004. godine. U pola stoljeća borbe za svoj politički cilj, Arafat je prošao put od palestinskog gerilca do svjetskog državnika, njegov životni put može poslužiti kao paradigma bliskoistočnog sukoba. Koliko je bila važna njegova uloga za rješenje izraelsko-palestinskog konflikta mogli bi pokazati već sljedeći mjeseci.

Hrvoje BARBERIĆ