Serijska proizvodnja lakih višenamjenskih borbenih aviona iz pakistansko-kineskog projekta u novom standardu Block III ojačat će pakistansko zrakoplovstvo, ali i mogućnost izvoza jer riječ je o cijenom priuštivoj platformi širokih sposobnosti

Pakistansko ratno zrakoplovstvo pokrenulo je sredinom 1980-ih program Sabre II čiji je cilj bio razvoj učinkovitog i cijenom pristupačnog višenamjenskog borbenog aviona koji će zamijeniti oko 150 aviona F-6, tj. izvozne inačice kineskog Shenyanga J-6. Kao osnova za novi avion trebao je poslužiti još jedan kineske proizvodnje – Chengdu F-7, koji je bio kopija legendarnog aviona MiG-21. Zanimljivo je da su na njegovu razvoju surađivale aeronautičke tvrtke iz SAD-a (Grumman) i Kine (Chengdu). Program koji se vodio pod imenom Super 7 dodatno je proširen s namjerom da kupcima širom svijeta ponudi zamjenu za velik broj aviona slične namjene i značajki kao što su F-6, F-7, Northrop F-5 i MiG-21. Projekt je uključivao korištenje velikog broja sustava i komponenti zapadnog podrijetla. Primjerice, za pogonski sklop razmatrane su inačice motora F404 tvrtke General Electric, tad namijenjenog Saabovu Gripenu, ili snažnije inačice motora Turbo-Union RB199, koji je korišten na avionu Tornado. Radar je trebao biti APG-66 tvrtke Westinghouse, koji je već bio dio ranijih inačica aviona F-16 Fighting Falcon. Kabina je trebala biti preuzeta od obećavajućeg dizajna aviona F-20 Tigershark, a znatne je promjene doživio zmaj zrakoplova F-7, redizajniran većim krilom, snažnijim stajnim trapom s većim kotačima i kukom za zaustavljanje. Računica je bila da za “super sedmicu” postoji tržište za barem 200 primjeraka i da bi cijena aviona trebala iznositi današnjih 25 milijuna dolara. Program nije puno napredovao jer je suradnja tvrtki prekinuta nakon što su odnosi SAD-a s Pakistanom i Kinom krajem 1980-ih zahladnjeli. Odlaskom Grummana projekt je 1991. preimenovan u Fighter China, a nedugo kasnije Kina je Pakistanu predložila suradnju u vezi s postojećim projektom. Prijedlog je prihvaćen i 1995. potpisan je Memorandum o razumijevanju, a zatim je došlo na red višegodišnje usklađivanje različitih dizajna koje je 1999. rezultiralo ugovorom o zajedničkom razvoju novog zrakoplova. Avion je 2003. dobio pakistansku oznaku i ime JF-17 Thunder (grom), te kinesku FC-1 Xiaolong (žestoki zmaj). U rujnu te godine prvi je put poletio. U međuvremenu je projekt još dobio na važnosti jer se potreba za zamjenom proširila na više tipova aviona pakistanskog zrakoplovstva. Nakon aviona F-6, bližio se kraj i za više od 300 aviona A-5 Fantan, F-7 te više inačica aviona serija Mirage III/V. Predserijska proizvodnja počela je paralelno u Kini i Pakistanu unutar proizvodnog kompleksa kompanije PAC Kamra. Sa šest prototipova na više lokacija počela su različita statična ili letna testiranja, testiranja nekih sustava naoružanja i korištenje barem dvaju tipova izbacivih sjedala. Serijska proizvodnja serije JF-17 počela je u Pakistanu 2009. godine, a u prosincu 2013. isporučen je zadnji, pedeseti primjerak prve serije Block I. Proizvodnja je raspoređena tako da 58 % udjela ima PAC Kamra, zadužen za prednji dio trupa, vertikalni stabilizator i krila, dok 42 % otpada na kineski CAC (Chengdu Aircraft Corporation), zadužen za srednji i stražnji dio zmaja zrakoplova.

Rusko srce

Cilj da se uz mala sredstva konstruira avion koji bi bio zamjena za jednostavne i sposobne prethodnike kao što je MiG-21 bio je ispunjen, čak i nadmašen. Jedina prednost koju nad njim zadržavaju inačice aviona MiG-21 jest maksimalna brzina koja je kod njih veća od dva Macha. Kod JF-17 ona je 1,6 Macha te je rezultat primjene bočnih uvodnika zraka tipa DSI (Diverterless Supersonic Inlet) koji onemogućuju mijenjanje profila strujanja zraka. S druge strane, klasičan nos aviona omogućio je instalaciju većeg i sposobnijeg radara. Veće krilo omogućilo je manje opterećenje krila i veću pokretljivost, a nošenje veće količine goriva i ugradnja puno učinkovitijeg turboventilatorskog mlaznog motora znače znatno veći dolet. Kako avion nije mogao dobiti motor zapadnog podrijetla, a potrebne performanse nije mogao ispuniti niti jedan kineski motor, rješenje je došlo iz Rusije: turboventilatorski motor RD-93 tvrtke Klimov. Zapravo je riječ o inačici treće serije motora RD-33 koji su instalirani u ranije inačice aviona MiG-29. Jedna je od razlika donji smještaj reduktora i prilagodba korištenju kod jednomotornih zrakoplova. Iako je postojala bojazan kako bi JF-17/FC-1 mogao ugroziti izvoz aviona MiG-29, ruska strana ipak se odlučila za suradnju. Na to su možda utjecale procjene da bi se u okviru pakistansko-kineskog projekta mogla osigurati proizvodnja i prodaja čak 500 motora RD-93. Maksimalni potisak motora iznosi 50 kN bez dodatnog izgaranja i oko 84 kN s dodatnim izgaranjem. Kineska strana, tj. tvrtka GAIC (Guizhou Aircraft Industry Corporation), paralelno s razvojem Thundera radila je i na alternativnoj pogonskoj skupini. Radi se o turboventilatorskom motoru WS-13 Taishan koji je desetak posto snažniji, s maksimalnim potiskom od 56 kN bez dodatnog izgaranja i 86 kN s dodatnim izgaranjem. Motor je prvi put pokrenut 2006., a 2012. obavljena su prva letna testiranja na avionu FC-1. Ubuduće bi WS-13 mogao biti opcija za nekog od novih kupaca Thundera, ali malo je vjerojatno da će ga rabiti postojeći korisnici. Na snažnijem motoru radi se i u Rusiji: tvrtka Klimov kao dio korporacije UEC (United Engine Corporation) radi na novoj inačici pod oznakom RD-93MA. Njegov maksimalni potisak s dodatnim izgaranjem iznosi 91 kN, a očekuje se da će biti spreman za letna testiranja kod novih JF-17 najranije ove ili 2022. godine. Tek ćemo vidjeti hoće li se Pakistan ili neki od drugih korisnika odlučiti za neki od snažnijih mlaznih motora koji bi se mogli naći u ponudi.

Širok arsenal

Za borbu u zračnom prostoru Thunder se gotovo isključivo oslanja na projektile kineskog podrijetla. Osnovni su projektili zrak-zrak infracrveni navođeni PL-5EII koji su dijelom razvijeni upravo za JF-17, a moguća je i uporaba projektila PL9C. Za borbu na većim udaljenostima namijenjeni su projektili SD-10A, što je izvozna oznaka za kineske projektile PL-12. Na avionu je osiguran prostor za topovsko naoružanje dvostruke namjene i opcija između dva oružja. Radi se o dvocijevnim topovima GŠ-23-2 ili GŠ-30-2 koji se nalaze podtrupno s malim pomakom prema lijevoj strani. Za razliku od arsenala za zračnu borbu, oružja za napad na zemaljske ciljeve različitog su podrijetla: za svaku vrstu dostupna je pakistanska ili kineska opcija. Primjerice, za misije suzbijanja protuzračne obrane mogu se rabiti kineski projektili LD-10 i CM-102, a Pakistan se odlučio za proturadarske projektile MAR-1 sličnog dometa. U pakistanskom zrakoplovstvu bitnu ulogu ima modularni sustav REK (Range Extension Kit) namijenjen “klasičnim” bombama, koji im osim GPS navođenja dodaje krilca za produljenje dometa do 60 km. Oružje sličnog koncepta kineska je vođena bomba LS-6 mase 500 kg. Za Pakistan su važne i elektrooptički vođene bombe H-2 za napade s udaljenosti (domet 60 km) i H-4 (domet 120 km). Uz sve pametno streljivo, avion ima i mogućnost nošenja niza nevođenih bombi. Broj potencijalnih oružja s vremenom se povećava tako da je nedavno na aeromitingu i izložbi u Zhuhaiju, Kina, kao dio naoružanja predstavljen sustav HD-1A. Radi se o nadzvučnom krstarećem projektilu za napad na zemaljske i pomorske ciljeve, mase 1200 kg, dometa gotovo 300 km i maksimalne brzine od dva i pol do tri i pol Macha. Što se tiče dodatnih kapaciteta Thundera za veći dolet, na tri je podvjesne točke koje služe za nošenje vanjskih spremnika goriva moguće nošenje 3000 litara dodatnog goriva i to u dva spremnika od 1100 litara ispod krila i jednog od 800 litara ispod trupa.

Rješenja za dvosjed

U serijskoj proizvodnji aviona serije Block II pokrenutoj 2013. počeli su se primjenjivati novi kompozitni materijali čime je masa aviona smanjena. Istodobno je sposobnost nošenja korisnog tereta povećana s jedne i pol na tri i pol tone. Kako bi se povećao dolet ili letna izdržljivost, dodana je mogućnost ugradnje fiksnog priključka za dopunu goriva u letu. Ugradnja priključka iznimno je jednostavna pa se zamjenjuje unutar operativnih eskadrila ovisno o potrebama pojedinačnih aviona i misija. Block II dobio je instalacijom nove podatkovne veze sposobnost umrežavanja te povezivanja s drugim sustavima. Kod pakistanskih zračnih snaga to omogućuje povezivanje ne samo sa zemaljskim kontrolnim centrima nego i sa specijaliziranim zrakoplovima za motrenje i kontrolu zračnog prostora kao što su Saab 2000 Erieye švedske i ZDK-03 kineske proizvodnje. Takva suradnja platformi olakšava prije svega nadzor zračnog prostora sjevernog Pakistana, čiji je reljef poznat po iznimno visokim planinama.

Iako dvosjedna inačica lovačkog aviona može znatno olakšati uvođenje u uporabu novog lovca i obuku njegovih novih pilota, pakistansko zrakoplovstvo isprva je nije planiralo za JF-17. Piloti za njega dolazili su iz eskadrila s lovcima F-7 ili Mirage III/V pa su za Thunder dodatno osposobljavani tek kratko i to preko letnih simulatora. Takav su prelazak olakšavale i letne značajke lovca JF-17, koji je prema izjavama pripadnika pakistanskog zrakoplovstva iznimno jednostavan za pilotiranje, čak i u usporedbi s avionom F-16. Kasnije je ipak razvijena i dvosjedna inačica, ali ne samo za preobuku pilota nego i za naprednu obuku za lovačke avione. Dvosjed može usto biti i izvidnički te taktički avion za napad na kopnene ciljeve. Dodavanje drugog sjedala dovelo je do većih promjena prilikom konstrukcije zmaja tog prilično malog aviona. Prostor namijenjen drugom sjedalu smanjio je nošenu količinu goriva, no taj je nedostatak nadoknađen ugradnjom integralnog spremnika goriva unutar krila kapaciteta 220 litara i spremnika kod horizontalnog stabilizatora, u koji se može smjestiti 95 litara goriva. Tako je ukupna količina goriva povećana na nešto više od 2200 litara ili približno jednako kao i kod jednosjedne inačice zrakoplova. Povećan je i leđni dio trupa, a vertikalni rep više je strelastog tipa i time se znatno razlikuje od repa jednosjednih inačica. Dosad je ukupno naručeno 26 primjeraka dvosjedne inačice JF-17B, a zadnji bi trebali biti isporučeni do kraja ove godine.

Snimke testiranja

Usporedno s proizvodnjom i isporukom dvosjednih inačica aviona počeo je i razvoj nove inačice i standarda Block III, kao i sustava koji će se na njemu primijeniti. Prvi prototip aviona Block III poletio je u prosincu 2019., a u kolovozu 2020. tijekom letnih testiranja u Kini pridružio mu se i drugi primjerak. Samoobrambene sposobnosti zrakoplova proširene su dodavanjem sustava za upozoravanje o dolazećim projektilima, kao i suvremenim sustavom za upravljanje elektroničkim ratovanjem. Poboljšan je i sustav za upravljanje zrakoplovom: novi FBW (Fly-By-Wire) sad upravlja u sve tri osi za razliku od starijeg koji je djelovao samo po jednoj ravnini (gore-dolje). Novi standard uključuje kabinu s većim i lakšim širokokutnim prikaznikom u razini glave pilota. Pilotu će postati dostupan i dugoočekivani sustav prikaznika i ciljnika montiranog na kacigi (HMD/S) koji je također razvijen u pakistansko-kineskom partnerstvu. Kako bi se spomenuti sustav maksimalno iskoristio, JF-17 dobit će i nova oružja za blisku zračnu borbu. Na objavljenim snimkama letnih testiranja prototipa aviona Block III, na šinskim lanserima na krajevima krila vide se napredni infracrveni vođeni projektili PL-10. Oni imaju sposobnost zahvata cilja prije lansiranja unutar cijele prednje polusfere i unutar dometa tražila projektila, ali i nakon lansiranja s pomoću podataka iz drugih izvora. Projektil ima domet od dvadesetak kilometara i veliku pokretljivost ostvarenu s pomoću aerodinamičkih površina i lopatica za upravljanje potiskom. S uvođenjem novih aviona JF-17 Block III očekuje se da će kupac projektila postati i pakistansko zrakoplovstvo. PL-10E pripada petoj generaciji projektila zrak-zrak malog dometa s infracrvenim samonavođenjem, a objavljene značajke stavljaju ga u sam svjetski vrh i značit će velik skok u odnosu na projektile PL-5EII treće generacije. Novost je kod novog JF-17 i dodatna podtrupna podvjesna točka smještena s desne strane ili suprotno od strane na kojoj je smješten top. Njezina je uloga prije svega smještaj ciljničkog podvjesnika koji se uobičajeno nosio na središnjem podvjesnom nosaču. Tako će središnji nosač biti oslobođen za korištenje dodatnog spremnika goriva od 800 litara ili za nošenje podvjesnika za elektroničko ratovanje. Pakistan je za tu ulogu odabrao ciljnički podvjesnik ASELPOD, proizvod turske tvrtke Aselsan. S pomoću FLIR senzora i dnevne kamere visoke rezolucije omogućuje motrenje i praćenje ciljeva na velikim udaljenostima i to u uvjetima slabe vidljivosti i u noćnim uvjetima. Za gađanje i označavanje ciljeva tu je i laserski daljinar, laser za označavanje ciljeva i senzor za prepoznavanje laserski označenog cilja. Podvjesnik je dug gotovo dva i pol metra i mase 240 kilograma. Za avione JF-17 ili FC-1 budućih korisnika kineska tvrtka CATIC namijenila je ciljnički podvjesnik WMD-7. Uz slične sposobnosti, odlikuje se nešto većim dimenzijama i masom koja iznosi 280 kilograma.

 

Traži se AESA

KLJ-7 višenamjenski je radar prvotno odabran za instaliranje na Thunder. Razvio ga je institut NRIET (Nanjing Institute of Electronic Technology), koji je dio grupe CETC International. Vjeruje se da je razvijen na temelju saznanja dobivenih od ruskih proizvođača, a uzor su mu više vrsta radara obitelji Žuk. Kina je u isto vrijeme, 1990-ih, ostvarila stanovitu suradnju i s talijanskim te izraelskim proizvođačima slične tehnologije, što je također iskorišteno u razvoju njezinih radarskih sustava. KLJ-7 radi u frekvencijskom pojasu X i ima petnaestak načina rada, a s pomoću sustava “svoj-tuđ” omogućava otkrivanje i identifikaciju ciljeva u zraku kao i uporabu oružja različitih vrsta i svih namjena. Uključuje sposobnost izračunavanja parametara za uporabu topa i uporabu nevođenih raketa i bombi. Može pružiti i informacije potrebne za lansiranje projektila zrak-zrak namijenjenih za blisku zračnu borbu ili za projektile zrak-zrak srednjeg i velikog dometa. Maksimalni domet za ciljeve s radarskim odrazom od 5 m² iznosi oko 105 kilometara, a za ciljeve na manjim visinama oko 85 kilometara. Maksimalni je broj istodobno praćenih zračnih ciljeva deset, a projektilima većeg dometa istodobno mogu biti napadnuta dva cilja.

Međutim, razvoj radarske tehnologije i trend usvajanja naprednih AESA radara kod višenamjenskih borbenih aviona kao što su Rafale i Gripen doveo je do očekivanja da se to dogodi i kod JF-17. Novi radar trebao je biti ugrađen na avion Block III, a za tu su zadaću procjenjivana čak tri tipa radara, od kojih su dva kineska. Prvi je AESA radar KLJ-7A (također tvrtka NRIET) predstavljen 2016. na zrakoplovnoj izložbi u Zhuhaiju: on je evolucija sustava kojim su opremljeni Block i Block II. Ima više od tisuću aktivnih odašiljača i prijamnika, a u odnosu na prethodnika znatan je skok u mogućnostima. Domet radara povećan je više od 50 posto i iznosi gotovo 170 kilometara za ciljeve s radarskim odrazom od 5 m². Omogućeno je i istodobno praćenje 15 zračnih ciljeva, što je 50-postotni skok u mogućnostima. Povećana je i sposobnost istodobnog napada na četiri cilja, što je dvostruko više nego kod prethodnika. Zona pretrage radara iznosi velikih 230 stupnjeva zahvaljujući mehaničkom pokretanju antena od +/–55 stupnjeva i sposobnosti njihova elektronskog skeniranja od +/–60 stupnjeva. To uvelike pridonosi povećanju situacijske svjesnosti u zračnom prostoru. No, NRIET nije stao ni na tome pa je 2018. tijekom izložbe u Zhuhaiju predstavljena još sposobnija inačica radara KLJ-7A, koja uključuje tri antenska niza od kojih su dva postavljena bočno od čeone strane aviona. Dva fazna radarska sustava sastoje se svaki pojedinačno od šestotinjak modula i povećavaju kvalitetu i prostor pretrage na 240 stupnjeva. Sličan je raspored glavnog radarskog sustava primijenjen i kod ruskog višenamjenskog borbenog aviona pete generacije Suhoj Su-57.

Još jedan kandidat

Pakistansko ratno zrakoplovstvo krajem 2019. za svoje je avione JF-17 Block III ipak odabralo prvu, jednostavniju inačicu novog AESA radara KLJ-7A. Tijekom proizvodnje serije standarda Block III bit će usvojena i domaća proizvodnja radara u tvrtkama PAC (Pakistan Aeronautical Complex) i APF (Avionics Production Factory). Potonja tvornica ima veliko iskustvo rada na originalnim radarima KLJ-7, ali i na radarima Grifo korištenim kod aviona Mirage i F-7. Nakon opremanja aviona Block III, planirana je ugradnja novih radara i kod dvosjednih JF-17B, a može se očekivati da će tijekom budućih modernizacija biti instalirani i u zrakoplove serija Block I i Block II. Druga je opcija za radar nove generacije na JF-17/FC-1 kineski sustav LKF601E predstavljen 2018. godine. Iako ga Pakistan nije odabrao, ostaje mogućnost njegove primjene prilikom modernizacije aviona postojećih korisnika ili kod novih aviona JF-17/FC-1 koji će biti isporučeni budućim korisnicima. LKF601E proizvod je instituta LETRI (Leihua Electronic Technology Research Institute) koji je dio korporacije AVIC (Aviation Industry Corporation of China). Antenski sustav radara učvršćen je i ovisi samo o elektroničkom upravljanju radarskim snopovima te je prostor pretraživanja manji u odnosu na KLJ-7A i iznosi 120 stupnjeva u odnosu na uzdužnu os aviona. U ostalim performansama sličan je radaru KLJ-7A s maksimalnim dometom od oko 170 km i sa sposobnošću praćenja 15 ciljeva od kojih četiri mogu biti napadnuta istodobno. Radar ima i neke prednosti, primjerice, hlađenje s pomoću zraka, što ga čini jeftinijim i jednostavnijim za održavanje. Proizvođač ističe i mogućnost jednostavne ugradnje u postojeće avione FC-1 prilikom modernizacije. Naime, ugradnja je moguća unutar operativnih baza u kojima su zrakoplovi smješteni i to samo uz manje modifikacije postojećeg “mehaničkog” radara starijeg tipa. U SAR (Synthetic Aperture Radar) načinu rada ima rezoluciju do 1 m², a pomorske ciljeve s radarskim odrazom od 1000 m² može otkriti na udaljenosti većoj od 200 kilometara.

U listopadu ove godine u Zhuhaiju je predstavljena i poboljšana inačica radara LKF601E. Znatno je veće snage pa je u skladu s tim povećan i njegov maksimalni domet i to na 200 kilometara za ciljeve veličine tipičnog lovačkog zrakoplova. Broj istodobno praćenih ciljeva je 20, a omogućen je istodobni napad na četiri. Povećana je i sposobnost u režimu traženja ciljeva na zemlji i načinu rada SAR (traganje i spašavanje) tako da omogućuje dvostruko bolju rezoluciju. Povećan je i domet otkrivanja tipičnih pomorskih ciljeva, koji sad iznosi više od 300 kilometara. Nije poznato je li predviđena njegova uporaba na avionima JF-17/FC-1. Vjerojatnije je da je namijenjen ponajprije za uporabu na avionima J-10 ili drugima slične veličine.

Zajednički izvozni napor

Nakon što je počela serijska proizvodnja aviona JF-17 za potrebe pakistanskog zrakoplovstva, prva eskadrila njima opremljena “profunkcionirala” je početkom 2010. godine. Tad su partneri počeli ozbiljnije razmišljati i o njegovu detaljnijem predstavljanju svjetskoj javnosti koje će pridonijeti izvozu. U tom kontekstu imperativ je bio da avion bude na više svjetskih aeronautičkih izložbi koje imaju važnu ulogu u marketinškom pristupu potencijalnim stranim kupcima. Tako je u ljeto 2010. predstavljen na Farnboroughu, Ujedinjeno Kraljevstvo, a krajem te godine, i to uz letački prikaz, u Zhuhaiju. No, veliku je, pravu pozornost cijeli program privukao 2011. na zrakoplovnoj izložbi u Dubaiju. Izložbi je nazočilo izaslanstvo u kojem je bio ministar obrane Pakistana i zapovjednik ratnog zrakoplovstva te direktori PAC-a i kineske izvozne tvrtke CATIC-a. Uz njih je bio i glavni konstruktor aviona Yang Wei, a za letački nastup pobrinuli su se neki od najboljih pakistanskih pilota, koji su ranije većinom letjeli na F-16. Ciljanu skupinu u prvom su redu činile veće zemlje Trećeg svijeta koje imaju potrebu za takvim avionima, ali raspolažu manjim financijskim sredstvima pa je i manja mogućnost da nabave skuplje letjelice kao što su MiG-29, F-16 ili Gripen. Tvrtke PAC i Chengdu postigle su dogovor o prodaji trećoj strani, no mogu i samostalno tražiti kupce uz stalnu komunikaciju o vlastitim prodajnim pothvatima. Trebalo je samo nekoliko godina da takav pristup urodi i prvim izvoznim uspjehom. Tijekom 2015. objavljeno je da je Mjanmar za svoje zrakoplovstvo naručio 16 primjeraka JF-17/FC-1. Do danas je većina njih isporučena te su ušli u uporabu, a od ukupnog broja barem su dva dvosjedne inačice JF-17B. Zanimljivo je da su primjerci aviona u pakistanskom zrakoplovstvu opremljeni izbacivim sjedalom Martin-Baker Mk16LE, no taj britanski proizvod nije mogao biti isporučen u Mjanmar pa su u njegove avione ugrađena sjedala HTY-5 kineske proizvodnje. Slično se dogodilo u slučaju pogonske skupine ruske proizvodnje pa je jedna od posebnosti cijelog posla izravna narudžba 16 turboventilatorskih motora RD-93 od proizvođača iz Rusije. Predstavnici Mjanmara zajedno s kolegama iz Bangladeša i Egipta dobili su priliku za upoznavanje i sa spomenutim kineskim turboventilatorskim motorom WS-13, ali projekt je tad bio daleko od spremnosti za operativnu uporabu.

Drugi kupac postala je Nigerija, čije je ratno zrakoplovstvo namjeru nabave objavilo krajem 2014. tijekom međunarodne vojne izložbe u Karachiju. U tom je slučaju veću ulogu u plasmanu aviona imala pakistanska strana sa svojim aeronautičkim kompleksom i ratnim zrakoplovstvom. Thunderi su bili dio većeg posla koji je uključivao i deset lakih trenažnih aviona Super Mushshak, koji su također proizvod tvrtke PAC. Dosad je Nigerija naručila samo tri primjerka JF-17, koja su u ožujku ove godine isporučena transportnim zrakoplovima pakistanskog zrakoplovstva. Vjerojatno će u budućnosti slijediti narudžbe dodatnih primjeraka, a njihova količina, koja se nagađa na temelju različitih neslužbenih izvora, iznosi od 20 do četrdesetak. Prva tri primjerka poslužit će za stjecanje iskustva u djelovanju tim tipom aviona za pedesetak pilota i tehničara koji su prošli obuku u Pakistanu. Nigerijska nabava JF-17 dio je većeg programa modernizacije kroz koji se nabavljaju jurišni i napredni talijanski trenažni avioni M-346 Master te brazilski laki jurišni avioni za protupobunjeničke operacije EMB 314 Super Tucano.

Potencijalni kupci

Argentinska nabava borbenog aviona godinama je tema vojnih i vojnoindustrijskih analiza. Druga najveća južnoamerička zemlja traži zamjenu za znatan broj aviona Mirage III, Mirage V te njihovih izraelskih inačica Dagger i Finger, koje su imale veliku ulogu u Falklandskom ratu 1982. godine. Avioni tog tipa službeno su umirovljeni još krajem 2015. i otad su svi pokušaji zamjene završili neuspjehom. Kao logičan izbor spominjani su Gripen ili FA-50 južnokorejske tvrtke KAI, no nisu dolazili u obzir jer dijelom ovise o komponentama proizvedenim u Ujedinjenom Kraljevstvu pa su podložni političkom protivljenju službenog Londona. U skladu s tim, u zadnje se vrijeme sve više spominju nabave koje ranije nisu ni površno razmatrane. Kontakti vlada Argentine i Kine u vezi s nabavom aviona FC-1 (JF-17) ostvareni su još 2015., ali nije bilo velikih pomaka. Činilo se da je proces ubrzan kad je objavljen nacrt argentinskog obrambenog proračuna za 2022. u kojem je navedena nabava 12 borbenih aviona u poslu za koji bi bilo potrebno izdvojiti 664 milijuna dolara. Međutim, vrlo brzo stiglo je službeno objašnjenje da se radi samo o okvirnom prijedlogu za nabavu višenamjenskih zrakoplova te da se razmatra i nekoliko drugih potencijalnih kandidata. Gledano sa strane i objektivno, nabava FC-1 ili JF-17 za Argentinu ima puno smisla jer nudi zrakoplov uz pristupačnu cijenu u poslu koji nije podložan sankcijama trećih zemalja. Primjerice, izbacivo sjedalo britanske tvrtke Martin-Baker može biti zamijenjeno kineskim sjedalom HTY-5, što je učinjeno i kod prodaje zrakoplova Mjanmaru. Posao ne bi bio iznenađenje ni s gospodarske strane jer je Kina nedavno postala najveći trgovinski partner Argentine.

Prije nekoliko tjedana u više se azerbajdžanskih i pakistanskih medija pojavila informacija o navodnoj zainteresiranosti Azerbajdžana za nabavu aviona JF-17. U njima se pozivaju na izjave azerbajdžanskog vojnog izaslanika u Islamabadu pukovnika Mehmana Novruzova. Prema njima, jedan od ključnih poslova kojim se bavi njegovo veleposlanstvo nabava je novih aviona JF-17 Block III. Treba reći da to nije prvi put da se nabava aviona Thunder spominje u kontekstu te zemlje. Slične su se vijesti mogle čuti i u siječnju ove godine. Do prošlogodišnjeg sukoba u Nagorno-Karabahu najizgledniji kandidat za novi azerbajdžanski avion bio je ruski MiG-35, no čini se da se odonda Azerbajdžan okreće Pakistanu, s kojim razvija sve veću suradnju. Slične vijesti o nabavi Thundera koje dolaze iz više izvora mogu se čuti i iz Iraka. Potencijalni je posao bio navodno tema više sastanaka vojnih dužnosnika Iraka i Pakistana, a avion je predstavljen na iračkoj vojnoj izložbi u travnju ove godine. Glavni su borbeni avioni iračkog zrakoplovstva tridesetak F-16IQ na kojima se u zadnje vrijeme javljaju problemi s održavanjem. Jedan je od problema i ograničena sposobnost zračne borbe jer raspolažu isključivo projektilima s poluaktivnim radarskim navođenjem AIM-7 Sparrow.

Kakva je konkurencija?

Ako bi se pod pakistansko-kineski projekt lakog višenamjenskog borbenog aviona stavila crta, prvo treba reći da je u prošlosti bilo više sličnih obećavajućih projekata jednomotornih učinkovitih borbenih zrakoplova. Svi su oni trebali imati respektabilne sposobnosti, a pritom ne zahtijevati velike financijske izdatke. Međutim, više ih nije postiglo uspjeh jer nisu mogli osigurati veći broj narudžbi u samom startu. Zahvaljujući relativno velikom pakistanskom zrakoplovstvu, koje se već desetljećima oslanja na jednomotorne visokoučinkovite borbene zrakoplove, program JF-17 mogao je računati upravo na takvu potporu. Thunderi su u relativno kratkom vremenu u kojem su operativni u sastavu pakistanskog zrakoplovstva sudjelovali i u nekoliko borbenih djelovanja. Jedno je od njih presretanje iranske besposadne letjelice Shahed 129 koja je 20. lipnja 2017. ušla u zračni prostor Pakistana i oborena je nekoliko kilometara unutar Beludžistana. Poznato je i da su JF-17 sudjelovali u nekoliko vrsta misija tijekom operacije Brzi odgovor (Swift Retort) 27. veljače 2019. koju je Pakistan proveo u sklopu tadašnjih kratkih sukoba s Indijom.

Thunder na današnjem svjetskom tržištu u ulozi cijenom dostupnog borbenog aviona ima tek nekoliko potencijalnih konkurenata, koji izvorno i nisu borbeni, nego obučno-trenažni avioni. Neki su od njih Leonardov M-346 FA, T-7 Red Hawk, a jedan je od najvećih svakako južnokorejski FA-50 Golden Eagle. U usporedbi s njima avioni JF-17 / FC-1 imaju barem jednu ili više prednosti u koje se mogu ubrojiti moderni AESA radar, širi spektar potencijalnih oružja, niža cijena ili bolja kinematička svojstva. Dovoljno je spomenuti Thunderovu sposobnost zračne borbe na većim udaljenostima, koju će slični avioni tek dobiti. Zbog svega toga proizvođači JF-17 / FC-1 mogu se s pravom nadati i većem izvoznom uspjehu.

Tekst: Marin Marušić