Iskustva iz Iraka i Afganistana svakodnevno pokazuju da je jurišni helikopter pronašao svoju novu, važnu ulogu u suvremenom ratovanju dokazujući se kao višenamjenska borbena platforma

Nakon završetka Hladnoga rata i raspada Sovjetskog Saveza većina je vojnih analitičara vjerovala da je oslobađanje Kuvajta od iračke okupacije bila posljednja velika bitka jurišnih helikoptera. Za jurišne helikoptere, kao i za jurišne avione, vjerovalo se da su preskupo naslijeđe Hladnoga rata, čija kupnja i održavanje zahtijeva previše ljudi, vremena i novca. Nakon napada u New Yorku i Washingtonu 2001., te okupacija Afganistana i Iraka, stav prema jurišnim helikopterima iz temelja se promijenio. Odjednom su upravo jurišni helikopteri postali idealno sredstvo za borbu protiv terorističkih i pobunjeničkih skupina u afganistanskim planinama i po skučenim ulicama iračkih gradova. Kombinacija dobre pokretljivosti, odličnih senzora za otkrivanje ciljeva u svim vremenskim uvjetima i snažnog (i preciznog) naoružanja, te dobre oklopne zaštite koja ih štiti od paljbe streljačkog oružja, omogućila im je da postanu važna karika ukupnih borbenih mogućnosti. Osim što djeluju u ofenzivnim operacijama, jurišni helikopteri se rabe za eskortne zadaće pratnje konvoja i transportnih helikoptera, te kao sastavni dio snaga za brze intervencije. Također se rabe i za zadaće za koje nipošto nisu namijenjeni – nasilno izviđanje terena. Kombinacija relativno velike brzine i pokretljivosti, dobre oklopne zaštite i odličnih senzora omogućuje im svojim elektrooptičkim i radarskim senzorima izviđanje i iznad onih područja za koja se zna (ili se sumnja) da su pod neprijateljskom kontrolom. Ako pritom otkriju neprijatelja, imaju dovoljno paljbene moći da ga unište. Zbog jednostavnosti održavanja i uporabe jurišni helikopteri mogu djelovati i s neuređenih uzletišta i/ili isturenih baza. Mogućnost djelovanja s isturenih položaja omogućuje im da brzo dođu do svojih ciljeva te ih unište prije nego što protivnička strana uspije reagirati. Iskustva iz Afganistana i Iraka pokazala su da se jurišni helikopteri mogu uspješno rabiti i kao odgovor na iznenadne napade. I kad ne bi uspjeli potpuno neutralizirati napadače, njihova bi paljbena moć bila dostatna da onemogući povlačenje neprijatelja, kojega bi potom neutralizirale kopnene snage.

U ovom ćemo se tekstu pozabaviti iskustvima više korisnika jurišnih helikoptera Apache i Tiger te načinima na koji su svoje helikoptere i taktiku njihove uporabe prilagodili potpuno novim (asimetričnim) uvjetima djelovanja. Opisat ćemo kako su se novi načini uporabe odrazili na promijenjenu obuku letačkog i zemaljskog osoblja, te na nova oružja koja su razvijena kao odgovor na nove potrebe.

Helikoptera su u protugerilskom ratu prvi put uporabljeni još pedesetih godina prošlog stoljeća. Uporabila ih je francuska vojska u svojim pokušajima da uguši pobunu u Alžiru. Bitni pomak u razvoju jurišnih helikoptera i njihove taktike uporabe u protugerilskim sukobima zbio se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su američke snage raspoređene u Vijetnamu očajnički tražile načine kako će brzo i sigurno prebaciti snage na područja djelovanja. Upravo su se transportni helikopteri pokazali najboljim sredstvom za izbjegavanje pobunjenika razmještenih u nepreglednim prašumskim prostranstvima. Iskustva su vrlo brzo pokazala da su transportni helikopteri tijekom preleta donekle bili sigurni od neprijateljske paljbe, te da je najkritičniji trenutak bilo spuštanje radi iskrcaja ili ukrcaja trupa. Zbog toga je dio transportnih helikoptera opremljen pokretnim i nepokretnim strojnicama te saćastim lanserima raketa zrak-zrak i tako su dobiveni improvizirani jurišni helikopteri. To se rješenje pokazalo tek djelomično učinkovitim, pa je američka vojska pokrenula program razvoja prvog pravog jurišnog helikoptera, AH-1 Hueycobra. AH-1 postat će smjernica za razvoj svih budućih jurišnih helikoptera, osim sovjetskog Mi-24. Kako snažnu ulogu u američkoj vojnoj doktrini imaju jurišni helikopteri najbolje govori podatak da danas u Afganistanu i Iraku Amerikanci rabe 14 puta više jurišnih helikoptera nego bilo koja druga država.

Američka strategija
Američka vojska trenutačno rabi tri različite inačice Boeingova jurišnog helikoptera AH-64 Apache. Inačicu AH-64A još uvijek rabe pričuvne snage američke kopnene vojske i nacionalne garde. Inačice Block I i Block II AH-64D Longbowa rabe aktivne i pričuvne snage. Ukupno 26 bojni, svaka bojna s po tri satnije, svaka satnija opremljena s osam Apachea. Dugoročan plan zrakoplovstva kopnene vojske predviđa smanjenje broja bojni na 21, ali tek nakon što se svi AH-64A pričuvnih snaga zamijene novim naoružanim izvidničkim helikopterima ARH-70. Osim toga, i samo zrakoplovstvo američke kopnene vojske očekuje reorganizacija, koja će donijeti modularne, višenamjenske brigade s teškim, srednjim i lakim strukturama. One će obuhvaćati jurišne helikoptere Apache i Kiowa Warrior, namijenjene zračnim udarima i bliskoj zračnoj potpori (CCA – close combat attack). Black Hawk helikopteri rabit će se za brzi prijevoz udarnih snaga, opću potporu, kao leteća zapovjedna središta te za sanitetsku evakuaciju. Teškim transportnim helikopterima Chinook pripale su zadaće prijevoza teških tereta i opće potpore. Formirat će se osam teških zrakoplovnih borbenih brigada, koje će se sastojati od jedne bojne opremljene Apachima i jedne bojne opremljene Kiowa Warriorima; dvije lake zrakoplovne borbene brigade opremljene s dvije bojne Kiowa Warriora; šest ekspedicijskih borbenih zrakoplovnih bridaga, svaka s jednom pričuvnom bojnom Apachea. Unatoč tim promjenama, doktrina uporabe jurišnih helikoptera u Afganistanu i Iraku nije se bitnije promijenila u odnosu na onu iz doba Vijetnamskog rata. I dalje je glavna zadaća pružanje potpore snagama na zemlji i osiguranje transportnih helikoptera. Jedina veća razlika je u tome što se danas jurišni helikopteri, zbog povećanja njihove paljbene moći, rabe i u samostalnim zadaćama uništavanja ciljeva. To se posebno odnosi na segment brze potpore snagama na zemlji koje su “upale u nevolju” (popularno nazvano pozivi 911). Iako takvu potporu mogu pružati i borbeni avioni velika prednost jurišnih helikoptera je u njihovoj neovisnosti tijekom djelovanja, posebno u odnosu na kontrolu zračnog prostora. Za uspješno borbeno djelovanje posade jurišnih helikoptera najčešće trebaju samo podatke o (približnom) položaju neprijatelja, o položajima vlastitih snaga i o tome što se od njih očekuje (zadaća). Jedan od većih problema je nedovoljna osposobljenost vojnika na zemlji za jednostavnu i učinkovitu komunikaciju s posadama helikoptera.

Jedno od rješenja jest prilagođavanje procedure za poziv letećih topovnjača AC-130 Spectre za uporabu i pri djelovanju jurišnih helikoptera. Iskustva iz Afganistana pokazala su da se unutar NATO saveza mora razraditi standardizirana procedura (STANAG) za pozivanje i navođenje jurišnih helikoptera. I u slučaju američke vojske i NATO saveza znatni bi se napredak ostvario većom digitalizacijom prijenosa podataka. Izvor problema je u tome što su Apachei razvijani kao protutenkovsko oružje namijenjeno djelovanju, prije svega u Europi, a ne kao oružje za pružanje bliske paljbene potpore. Iako američka vojska ima bogato vijetnamsko iskustvo uporabe jurišnih helikoptera u pružanju bliske paljbene potpore, uporaba novih helikoptera, oružja i komunikacijskih sustava zahtijeva razradu novih procedura. Taj je proces to važniji što više nitko ne može sa sigurnošću odrediti u kakvim će okolnostima jurišni helikopteri djelovati. Važnu ulogu, ako ne i presudnu, u tome će imati prednji zrakoplovni kontrolori (FAC- forward air contoller) i zajednički taktički zrakoplovni kontrolori u zrakoplovima (JTAC-A – airborne joint tactical air controllers). Zanimljivo je da je dio posada Apachea dobilo certifikat FAC instruktora koji im omogućava da po potrebi preuzmu kontrolu nad borbenim operacijama.

Buduće posade Apachea osnovnu obuku dobivaju kroz Flight School XXI program u US Army Aviation Centeru u Fort Ruckeru (Alabama). Tu se izvodi i napredna obuka. Nakon uspješnog završetka piloti Apachea šalju se u bojne kako bi ondje dobili završnu obuku. Osnovni poligon za obuku svih Apache bojni nalazi se u Fort Hoodu. Poligonom upravlja Combat Aviation Training Brigade (21st Cavalry Brigade). Za razliku od oklopnih, topničkih i pješačkih postrojbi, koje se na temelju iskustava iz Iraka sve više obučavaju za zadaće očuvanja mira, posade Apachea više nego ikada uvježbavaju ofenzivne (manevarske) postupke i djelovanja.

Široka paleta oružja
Osnovna paleta topničkog i raketnog oružja te vođenih projektila nije se za američke Apache promijenila od početka programa. Jedina je prava razlika u tome što su u međuvremenu razvijene nove inačice postojećeg oružja, čije su bojne glave prilagođene širem spektru zadaća. Svaki Apache ispod svog nosa nosi automatski top ATK M230E1 Chain Gun maksimalne brzine paljbe 600-650 granata u minuti i dometa do 4,2 kilometra (ako rabi granate M789 HEDP 30×133 mm početne brzine 805 m/s). Ova je granata ubojita za ljude u promjeru od 4 metra i može probiti oklop debljine 51 mm. Za specijalne zadaće rabi se i granata M799 HEI. Apache ima spremnik za 1200 granata koji se može smanjiti na 300 kako bi se oslobodio prostor za dodatni spremnik goriva zapremine 379 litara.

Na potkrilnim nosačima može nositi do četiri saćasta lansera FFAR (folding-fin aerial rocket) za 19 raketa promjera 70 mm. Iz FFAR-a se može lansirati širok spektar nevođenih raketa zrak-zemlja kao što su M255A1 (Hydra 70), M229, M151, te rakete s dimnim ili iluminacijskim bojnim glavama. Maksimalni im je domet šest kilometara (7,5 km ako helikopter lebdi).
Najučinkovitije oružje Apachea je vođeni protuoklopni projektil Hellfire. Svaki se helikopter može naoružati s najviše 16 Hellfirea (četiri četverostruka lansera pod krilima). Trenutno se rabe projektili Hellfire II maksimalnog dometa osam kilometara. Primarno oružje za uništavanje oklopnih vozila (i sličnih ciljeva) je projektil AGM-114L Longbow Hellfire koji je u operativnu uporabu ušao 1998. godine. Longbow je namjenski razvijen za uporabu s AH-64D te je opremljen milimetarskim radarskim sustavom za samonavođenje i tandem kumulativnom bojnom glavom. Zbog specifičnog načina djelovanja u Afganistanu i Iraku, češće su u uporabi inačice s laserskim poluaktivnim navođenjem, ponajviše AGM-114K (tandem kumulativna bojna glava) i AGM-114M (razorno-rasprskavajuća bojna glava).

Iako se svaki komplet naoružanja može prilagoditi ovisno o zadaći u pravilu Apachei polijeću opremljeni s 300 granata za top, dva projektila AGM-114K Hellfire II i 24 FFAR HE nevođene rakete zrak-zemlja. Najveća borbena masa AH-64D (s radarom Longbow) jest 8,6 tona. Ako se radar ukloni, masa se smanjuje na 8,1 tonu. Iako se razlika čini minimalna, tih 500 kg uštede može biti presudno ako se djeluje na velikim visinama pri visokim temperaturama. Zbog toga je s velike većine američkih AH-64D koji djeluju u Afganistanu Longbow uklonjen. Prosječno vrijeme trajanja borbene misije jest oko dva sata, što se može povećati na 2,6 sati s dodatnim spremnicima za gorivo u trupu. Ako se postave dodatni spremnik za gorivo ispod krila vrijeme trajanja borbene misije može se produžiti na 3,6 sati, ali uz značajno smanjenje paljbene moći. Projektil AGM-114N Hellfire II s termobaričkom bojnom glavom još uvijek nije standardna oprema američkih Apachea te se proizvodi samo u ograničenim količinama.

U budućnosti i američka kopnena vojska i ratno zrakoplovstvo žele rabiti što veći broj vođenih projektila s višemodnim tražilima (poluaktivnim laserskim, slikovnim infracrvenim i milimetarskim radarskim). Naravno, za povećanje preciznosti projektili bi rabili i GPS satelitski navigacijski sustav. Razvoj tih projektila odvija se unutar JAGM (Joint Air-Ground Missile) programa. Za razliku od JAGM programa američka kopnena vojska još uvijek nije zainteresirana za financiranje APKWS (Advanced Precision Kill Weapon System) programa kojim se želi, na bazi nevođenih raketa zrak-zemlja kalibra 70 mm, razviti jeftini laserski vođeni projektili. Američka kopnena vojska već je dvaput odustala od financiranja APKWS programa, jednom zbog navodnih tehničkih problema, a drugi put zbog nedostatka novca. Unatoč tome APKWS program ide dalje, financiran novcima američkoga marinskog korpusa. Prvo uspješno lansiranje dvaju projektila APKWS II obavljeno je u rujnu 2007. Prvi je projektil navođen na cilj pomoću laserskog obilježivača cilja smještenog na zemlji, a drugi pomoću laserskog obilježivača na helikopteru. Nositelj razvoja APKWS II projektila je tvrtka BAE Systems.

Još jedna velika prednost AH-64D jest njegova odlična komunikacijska oprema koja se sastoji od radiouređaja sposobnih prenositi ne samo govorne poruke nego i podatke (datalinkovi): ARC-186 VHF-AM, ARC-164 UHF, dva ARC-201D VHF-FM (SINCGARS s brzom promjenom frekvencije) radio uređaja. Svaki helikopter ima i jedan HF radio za govornu komunikaciju izvan vidnog polja (NLOS – non-line-of-sight), pojačanu satelitskom komunikacijom (SATCOM), koja radi u L frekventnom rasponu, što se također može rabiti kao datalink ograničenih kapaciteta. Najnovija inačica Block III Apache Longbow (koja bi u operativnu uporabu trebala ući 2011.) imat će SATCOM datalink vezu zahvaljujući Raytheonovom ARC-231 Skyfire višefrekventnom (30-152 MHz) višenamjenskom radiouređaju.

Još jedna velika novost koju će donijeti Block III Apache bit će mogućnost primanja podataka s bespilotnih letjelica, pa čak i mogućnosti njihove kontrole, označena kao Level 4. U međuvremenu će Level 2 (mogućnost primanja podataka i videoslike s bespilotnih letjelica) dobiti Apachei podignuti na razinu inačice Block II. Tvrtka Boeing ugovorila je isporuku prvog AH-64D Block II za razdoblje od siječnja do travnja ove godine.

Za otkrivanje i obranu od vođenih protuzračnih projektila Apachei Block II će dobiti, uz već postojeći sustav ALQ-144C (za ometanje infracrvenih sustava samonavođenja), i AAR-57 Common Missile Warnig System (CMWS) i ALE-47 Improved Countermeasures Dispenser (ICMD). Oba ova sustava sastavni su dio većeg sustava Advanced Threat Infrared Countermeasures (ATIRCM) namijenjenog ugradnji u inačicu Block III. Uz njih, sastavni dio ATIRCM sustava jest i ALQ-212 Directed IR Countermeasures (DIRCM) ometač infracrvenih sustava samonavođenja.

Britanska iskustva
Osim američke vojske, još dvije aktivno rabe Apache u borbama – britanska i nizozemska. Britanski Apachei AH.1 u sastavu su zrakoplovnog korpusa britanske kopnene vojske (Army Air Corps – AAC). Inačica AH.1 zapravo je nešto prilagođeni AH-64D Longbow Apache. Naručeni su još 1996., a prvi su primjerci isporučeni 2000. godine. Prvotni su planovi predviđali da se 48 Apachea rasporedi u tri postrojbe jačine bojne (3, 4 i 9 Regimenta) s po dvije eskadrile po osam helikoptera. Svaka je bojna trebala uz njih dobiti i jednu eskadrilu opremljenu višenamjenskim helikopterima Lynx. Međutim, najnoviji planovi predviđaju samo dvije postrojbe (3 i 4 Regimentu) koje će dobiti po 18 Apachea. Ostali će se rabiti za potrebe obuke, kao aktivna pričuva i kao platforme za razvoj modernizacijskih modela.

Prvih osam AH.1 (iz 664. eskadrile 9. regimente) raspoređeni su u Afganistan u travnju 2006. U studenom iste godine zamijenile su ih posade iz druge (656.) eskadrile. Prva eskadrila iz 3 Regimente raspoređena je u Kandahar u travnju 2007.

U osnovi, Britanci svoje Apache u Afganistanu rabe na isti način kao i Amerikanci u Iraku. Osnovne su zadaće uništavanje pobunjeničkih uporišta, pružanje bliske paljbene potpore snagama na zemlji, borbeno izviđanje i eskort transportnih helikoptera. Pri borbenom djelovanju naglasak se stavlja na pružanje bliske paljbene potpore snagama na zemlji, a ona se provodi po principu “djelovanja na poziv”. Iskustvo je pokazalo da zahvaljujući svojim radarskim i elektrooptičkim sustavima za motrenje AH.1 helikopteri često služe kao izvidničke postaje koje se rabe i za navođenje paljbe snaga na zemlji.

Zbog visokih temperatura i djelovanja na visokim nadmorskim visinama britanski su piloti prije odlaska u Afganistan svoju završnu borbenu obuku prolazili u Omanu. Odnedavno obuka je prebačena u Sjedinjene Američke Države, preciznije u Western Army Aviation Training Site (Goldwater Range) u blizini Gila Benda u Arizoni. Tehničku potporu Britancima pružaju postrojbe tamošnje nacionalne garde. U Goldwater Rangeu prije svega se obavlja obuka uporabe oružanih sustava jer su iskustva pokazala da, ponajviše zbog konfiguracije terena, ali i načina djelovanja talibana, britanski Apachei često moraju djelovati po ciljevima koji su udaljeni samo desetak metara od savezničkih snaga. Uz to nisu rijetki ni slučajevi da se paljba otvara s udaljenosti koje se od 30 do 50 metara. Na taj način Apachei u Afganistanu mogu pružiti precizniju paljbenu potporu od bilo kojega trenutno dostupnog oružja, topničkog ili zrakoplovnog. Zbog toga su jurišni helikopteri (AH – attack helicopter) postali “najbolji prijatelji” snagama na zemlji. Osim što su brzi i pružaju veliku količinu paljbene potpore, Apachei su i vrlo dobro zaštićeni od djelovanja lakog streljačkog oružja, što im i omogućuje da po ciljevima djeluju s malih i vrlo malih udaljenosti, a istodobno znatno povećava preciznost paljbe.

Tako isturene posade Apachea djeluju kao “prva pomoć” snagama na zemlji često donoseći prevagu, ili barem olakšavajući položaj do dolaska borbenih aviona naoružanih vođenim bombama i projektilima zrak-zemlja velike razorne moći. Nije rijetkost da upravo posade Apachea posluže i kao prednji zrakoplovni kontrolori koji navode borbene avione na ciljeve (govorom, prijenosom podataka ili iluminacijom ciljeva svojim laserskim obilježivačima). I nakon što prođe avionski napad Apachei često dovršavaju posao uništavajući zadnje točke otpora. Na taj način se jurišni helikopteri i borbeni avioni međusobno nadopunjuju.

Iskustva iz Afganistana donijela su još jednu spoznaju. Zahvaljujući činjenici da rabe isti tip jurišnog helikoptera komunikacija između američkih, britanskih i nizozemskih Apachea je znatno lakša nego među snagama na zemlji. Zbog toga Apachei ove tri države mogu bez većih teškoća zajedno djelovati na taktičkoj razini. Nema ni većih problema u komunikaciji s američkim i kanadskim snagama na zemlji.

Dražen Milić