Borbe oko pokrajine Kašmir vode se zadnje 62 godine a popraćene su represijom i masovnim kršenjem ljudskih prava. Događali su se masovni pokolji nenaoružanih civila, silovanja, te su tisuće stanovnika Kašmira postali izbjeglice. Spor dvije nuklearne sile, Indije i Pakistana, oko teritorija Kašmira traje i danas

Kašmir je naziv za sjeverozapadnu pokrajinu indijskog potkontinenta. Početkom tisućljeća bio je važno središta hinduizma i budizma. Britanska vladavina indijskim poluotokom završila je 1947., a britansko Indijsko Carstvo raspalo se na nove države Indijsku Uniju i Pakistanski Dominion, te više kneževina koje su trebale same odlučiti o svojoj sudbini. Jedna od njih bio je i Kašmir, kojim je tada vladao maharadža Hari Singh. Indija i Pakistan potpisali su sporazum prema kojem su bivše britanske kolonijalne kneževine mogle same odabrati hoće li se pridružiti Indiji ili Pakistanu, te u nekim specijalnim slučajevima ostati nezavisne. Godine 1947. stanovništvo Kašmira bilo je većinski muslimansko (77%), a Kašmir je graničio s Pakistanom, pa je javno očekivanje bilo da će se Kašmir priključiti Pakistanu. No, maharadža Singh, potomak hinduističke indijske kraljevske loze, odbio je priključiti svoje kraljevstvo Pakistanu. Pakistan je nakon odbijanja reagirao slanjem gerilskih boraca preko granice u Kašmir, s ciljem zastrašivanja maharadže. Kako su se pakistanski borci približavali njegovoj prijestolnici, Hari Singh se obratio za pomoć indijskim vlastima, koje su uvjetovale slanje vojnih pojačanja priključivanjem Kašmira Indiji. Singh je potpisao Sporazum o pripajanju, a Indija je u Kašmir poslala vojne snage koje su brzo protjerale pakistanske borce iz većine zemlje (Indijsko-Pakistanski rat 1947., poznat i kao “Prvi kašmirski rat”). Tada je zbog posredovanja pozvana misija UN-a. Ujedinjeni narodi zahtijevali su da se poštuje volja većine stanovništva oko pitanja pripajanja, no Indija je ustrajala da se referendum ne može provesti dok se svi dijelovi zemlje ne oslobode od pakistanskih gerilaca. Taj referendum nije proveden do današnjeg dana.

Ratne godine i kulminacija sukoba
Spor oko Kašmira trajao je desetljećima, a 1968. naoružani pobunjenici iz muslimanskog dijela stanovništva Kašmira, potpomognuti Pakistanom, podižu ustanak protiv indijske vlasti. Od tog događaja, Indija rabi vojne snage za suzbijanje ustanka i nadzor Kašmira. No, od fenomena “mudžahedina” u Afganistanu, mnogi od tih iskusnih afganistanskih boraca dolaze u Kašmir pomoći pobunjenicima u borbi protiv Indije. Dolaze i dobrovoljci iz ostalih zemalja. Indija je optužila Pakistan za pružanje potpore pobunjenicima i za vođenje kampanje terora protiv nje. Uz povremene oružane konflikte manjeg intenziteta, dvije su zemlje – obje nuklearne sile, bile na rubu rata. Dana 13. prosinca 2001. godine teroristi su napali indijski parlament, ubivši 9 službenika osiguranja, no i sami teroristi u su poginuli u napadu. Ubijene teroriste Indije je identificirala kao pakistanske državljane, što je dodatno zaoštrilo odnose Indije i Pakistana. Nakon tog događaja, Indija se okreće novoj strategiji “netoleriranja terorizma”, te pooštrava i mjere u Kašmiru.

Godine1965., a pogotovo 1971. vodile su se borbe između Indije i Pakistana, (Indijsko-Pakistanski rat 1971. ili “Drugi kašmirski rat”), a završile su porazom pakistanskih snaga i predajom u Istočnom Pakistanu (današnji Bangladeš). Mirovni sporazum potpisan je 1972., prema kojem su obje zemlje odlučile su se dalje mirnim putem rješavati spor oko Kašmira, u skladu s odredbama UN-a.
Do ustanka islamističkih pobunjenika u Kašmiru ponovno dolazi 1989., ovaj put potpomognutim afganistanskim veteranima – mudžahedinima. Pakistanska je vlada javno pružila moralnu i diplomatsku potporu ustanicima u njihovoj borbi protiv indijske vojske.

Odbacila je indijske optužbe da pruža vojnu pomoć pobunjenicima.
Sredinom 1999. godine pobunjenici i pakistanski vojnici iz pakistanskog dijela Kašmira prelaze u indijsku pokrajinu Jammu i Kašmir, te zauzimaju ključne pozicije na planinama nad autocestom koja spaja Kašmirsku dolinu i Ladakh. To je dovelo do oružanog sukoba indijske i pakistanske vojske. Pakistanska se vojska povukla tijekom borbi, što je okončalo konflikt.

Trenutačno stanje
Indija nadzire oko polovicu teritorija bivšeg kraljevstva Jammu i Kašmira (taj dio se danas smatra indijskom državom Jammu i Kašmir), pod Pakistanom je trećina teritorija na sjeverozapadu (Sjeverna Pokrajina i Azad Kašmir), a ostatak je pod vlasti NR Kine, koja je 1950. zaposjela sjeveroistočne dijelove regije Ladakh, ne poštujući ranije dogovore Velike Britanije, Afganistana i Rusije oko nezauzimanja tog dijela Kašmira. Ni Indija ni Pakistan nikad nisu službeno priznali priključenje tih dijelova jedno drugom. Službeno stajalište Indije jest da je regija Kašmira sastavni dio Indije. Pakistansko službeno stajalište jest da je Kašmir sporni teritorij o čijem statusu moraju odlučiti sami stanovnici Kašmira referendumom.

Indijska vlada također vjeruje da pobune i terorizam u Kašmiru aktivno podupire Pakistan, zbog čega je zatražila od međunarodne zajednice da proglasi Pakistan zemljom – sponzorom terorizma.

Pakistan odbacuje te tvrdnje, tvrdeći da je Akt o pristupanju Kašmira Indiji nevaljan, jer maharadža Singh nije bio popularan ni narodni vođa, već je od stanovništva doživljavan kao diktator i tiranin, te da je pobjegao iz Kašmira prije nego je potpisao sporazum, izgubio je poziciju vladara i nije mogao imati ovlasti ni autoritet da ga potpiše.
Jedan od razloga spora oko Kašmira jest i pitanje vode i rijeka; Kašmirom prolazi više rijeka koje imaju važnu ulogu u navodnjavanju i agrikulturi i Indije i Pakistana. Spor oko rijeka djelomično je riješen Sporazumom o vodama Indusa iz 1960. godine, no i taj spor je još aktualan zbog gradnje velikih brana na indijskoj strani pritoka, a koje smanjuju količinu vode na pakistanskoj strani, te prouzrokuju gubitke u poljoprivredi.

Nazire li se rješenje?
Prvi znakovi napretka pojavili su se upravo nakon terorističkih napada na WTC 11.9.2001. Tadašnji predsjednik Musharraf je uspio ograničiti moć militantnih islamista u samom Pakistanu, što mu je omogućilo više pragmatičan, a manje retoričan pristup indijskim zahtjevima. Indija je zahtjevala brzu akciju Pakistana protiv terorističkih grupa upletenih u napad na indijski parlament. Pakistanske vlasti su uhitile članove terorističkih skupina.
Musharraf je želio očuvati svoju reputaciju sekularnog vođe, pa samim time i želio smanjiti moć militantnih skupina u samom Pakistanu.

Godine 2005. Kašmir je pogodio razoran potres u kojem je život izgubilo više od 80 000 ljudi, što je potaknulo Indiju i Pakistan da ubrzaju pregovore i dogovore te potpišu otvaranje ceste za službe spašavanja i pomoć u katastrofama kroz Kašmir. Taj je događaj polako pokrenuo daljnje mirovne pregovore, iz kojih bi se možda moglo doći do rješenje krize u sljedećim godinama.
Indija je u 21. stoljeću zemlja u usponu i ima sve veći utjecaj u globalnoj ekonomiji i tehnologiji. No, pitanje Kašmira koči njeno napredovanje i zadržava je u “mračnom” 20. stoljeću. Kada bi se pitanje Kašmira riješilo, i Pakistan postao saveznik Indije, obje bi zemlje postigle daleko više na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu. Rješenje kašmirske krize znatno bi utjecalo na regionalnu stabilnost južne Azije. Svjetski analitičari slažu se da se pitanje Kašmira ne može riješiti putem vojnih sukoba, već postizanjem političkog dogovora, ako ne izravnim pregovorima onda uz pomoć međunarodne zajednice.

Nikola HRASTIĆ