Kina je trenutačno jedina država koja razvija dva, a možda i više potpuno različitih AWACS projekta

Iako ne nose nikakvo oružje avioni poznati pod skraćenicom AWACS-i danas su pravi kraljevi neba. Bez njihove je uporabe nemoguće zamisliti suvremeno ratovanje jer im ugrađena oprema omogućava kontrolu stanja u zraku (bez obzira na visinu leta letjelica), na kopnu i moru na udaljenostima većim od 300 kilometara. Iako je često u uporabi samo rijetki znaju da skraćenica AWACS označava Airborne Warning And Control System ili leteći centar za rano otkrivanje protivničkih letjelica i kontrolu zračnog prostora. Danas najpoznatiji AWACS je američki Boeing E-3A Sentry, veliki avion nastao na osnovama Boeinga 707. Američka ratna mornarica rabi Grumman E-2 Hawkeye koji je dovoljno mali da može djelovati s nosača zrakoplova. I bivši se Sovjetski Savez rano uključio u razvoj svojih AWACS-a. Prvi je bio Tupoljev Tu-126 (NATO oznake Moss) koji je u operativnu uporabu uveden još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća , a kojeg je otprilike deset godina kasnije zamijenio znatno suvremeniji A-50 (Mainstay).
I kineska je vojska osamdesetih godina prošlog stoljeća uočila važnost AWACS-a te je započela s razvojem svog prvog letećeg radarskog centra. Kao osnova uzet je bombarder Tupoljev Tu-4 (Bull) kojem su Kinezi dali oznaku AP-1, a koji je vjerna kopija američkog bombardera iz II. svjetskog rata Boeinga B-29 Superfortress. Postojanje tog prvog kineskog projekta razvoja AWACS-a otkriveno je u listopadu 1991. kad je prototip prvi put javno prikazan u Datangshang Aviation muzeju u Pekingu. O cijelom se programu ne zna gotovo ništa, osim da je završio neuspješno i da je, što se tiče radara, vjerojatno bio više-manje vjerna kopija radara sa sovjetskog Tu-126.
Nakon neuspjeha s tim ranim programom kineski je vojni vrh zaključio da tehnološke mogućnosti kineske vojne industrije na kraju osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ne omogućavaju razvoj tako kompliciranog sustava te se okrenuo mogućnosti kupnje stranih radarskih sustava koje bi postavio na domaće avione. Tako je nastao program razvoja mornaričkog izvidničkog aviona Y-8J.

SAC Y-8J

Uvidjevši da će sami teško razviti moderni radarski sustav za avione Kinezi su se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća okrenuli uvozu. Prvi uspješno okončani program bio je nabava radara Skymaster britanske tvrtke Racal (sada Thales) i njihova ugradnja na transportni avion Y-8C (Project 515). Navodno je prodano šest ili osam radara po cijeni od 66 milijuna američkih dolara. Iako su radari Skymaster prodani kao civilni proizvod koji je trebao pomoći kineskoj obalnoj straži u borbi protiv krijumčara, ubrzo je postalo jasno da će glavni korisnik Y-8J sustava biti kineska ratna mornarica, koja te zrakoplove rabi za ratno otkrivanje ciljeva u zraku i na površini mora. Prikupljeni se podaci tada automatski šalju na kineske ratne brodove naoružane protubrodskim vođenim projektilima, a mogu se uporabiti i za navođenje borbenih zrakoplova na ciljeve u zraku i na površini mora. Dosadašnje su vježbe pokazale da se Y-8J avioni najčešće rabe kao istureni radarski položaji za razarače klase Luda i Luhu, iako su u zadnjih pet godina i ostali kineski ratni brodovi, u sklopu velikog procesa modernizacije, dobili sustave za automatsko primanje podataka s izvidničkih zrakoplova (“data link”). Iako su Britanci dostavili više radara zasad su primijećena samo dva operativna Y-8J (serijskih brojeva 9281 i 9301), koji su smješteni u Dachang mornaričku zrakoplovnu bazu pokraj Šangaja. Osim što često sudjeluju u vojnim vježbama, pa su tako viđeni i na zadnjoj kinesko-ruskoj vježbi “Mirovna misija 2005” koja je održana od 18. do 25. kolovoza, kineska ratna mornarica Y-8J se sve češće rabi i u izvidničkim zadaćama otkrivanja i praćenja američkih nosača zrakoplova koji plove Istočnim kineskim morem.

Radarski sustav Skymaster unaprijeđena je inačica radara Searchwater koji se ugrađivao na zrakoplove Nimrod MR.2 i Sea King AEW.2. Radarski sustav Skymaster prilagođen je za otkrivanje ciljeva u zraku i na površini mora, te za automatsko navođenje zrakoplova i brodova na njih. Maksimalni doseg otkrivanja ciljeva na površini mora mu je čak 230 km, dok ciljeve u zraku otkriva na udaljenosti od 85 km (“look-down mode”) do 110 km (“look-up mode”), te je opremljen najsuvremenijim sustavom detekcije pripadnosti (IFF sustav). Proizvođač navodi da radar može uspješno otkrivati i tako male ciljeve kao što je vrh periskopa. Iako je na avionu Y8J ugrađen u veliki radom u nosu aviona može pretraživati područje u svih 360 stupnjeva. Cijeli sustav ima samo dvije konzole. Jedna se rabi za otkrivanje i detektiranje ciljeva, a druga za navođenje zrakoplova i brodova. Konzole su vrlo moderne i opremljene su 32-bitnim digitalnim mikroprocesorima Thorn EMI, 40 mm ekranima u boji i “touch-screen” tehnologijom. Kao potpora ugrađen je i sustav inercijalne navigacije koji znatno povećava preciznost cijelog sustava. Cijeli taj sustav omogućuje istodobno praćenje do 100 objekata u zraku i 32 na površini mora. Procjenjuje se da ugrađena komunikacijska oprema omogućava istodobno navođenje do šest aviona na ciljeve. To nije dovoljno da taj sustav uđe u kategoriju AWACS-a, već samo u kategoriju AEW (airborne erly warning) sustava. Unatoč tome Skymaster je kineskoj ratnoj mornarici, ali i tamošnjem ratnom zrakoplovstvu, pružio neprocjenjivo iskustvo u uporabi takvih sustava i pokazao njihovu važnost za vođenje suvremenih bitaka u zraku i na moru.
Kineska ratna mornarica nije imala veliku mogućnost izbora na koji će avion postaviti Skymastere, te je na kraju izbor pao na Y8 tvrtke Shannxi Aircraft Industry (SAC). Y8 je manje-više vjerna kopija sovjetskog transportnog aviona Antonov An-12 (Cub) i još je uvijek jedini veliki transportni avion koji se proizvodi u Kini. Maksimalna mu je brzina 662 km/h, a operativni vrhunac leta 10 400 m. S maksimalnom količinom goriva od 22 910 kg i krstarećom brzinom 550 km/h operativni radijus djelovanja Y8J vjerojatno je oko 1200 nautičkih milja (oko 2160 km).

KJ-2000

Projekt Y8J samo je potvrdio veliku potrebu za što bržim uvođenjem u naoružanje suvremenog AWACS-a koji će moći kontrolirati znatno veći prostor i na ciljeve navoditi znatno veći broj zrakoplova. Potrebe uporabe AWACS sustava u suvremenim bitkama kineski je vojni vrh bio svjestan još tijekom osamdesetih godina, ali, kako je već spomenuto na početku teksta, tadašnji tehnološki dosezi kineske vojne industrije nisu omogućavali ostvarenje tako kompliciranog projekta. Zbog toga je, odmah nakon poboljšanja političkih odnosa između Pekinga i Moskve početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kineski vojni vrh počeo razmatrati mogućnosti kako da na najbolji način sjedini rusku i izraelsku tehnologiju koja će kineskom ratnom zrakoplovstvu dati tada najbolji AWACS na svijetu. Prvo su 1992. počeli pregovori s ruskim proizvođačem aviona Beriev o isporuci aviona A-50 (NATO oznake Mainstay). A-50 je u osnovi transportni avion Iljušin Il-76 prilagođen ugradnji velikog radara na njegov hrbat i prihvatu svih potrebnih elektroničkih sustava. Iako su Rusi ponudili da će dostaviti svoj AWACS A-50E kineski se vojni vrh odlučio da će radar i pripadajuću elektroničku opremu kupiti u Izraelu, procjenjujući da su izraelski sustavi znatno napredniji od ruskih. Zbog toga su 1994. počeli trilateralni pregovori u koje su uključili tvrtku Israel Aircraft Industries (IAI) koja je na A-50 trebala ugraditi i danas najsuvremeniji radar Phalcon i koji je trebao imati oznaku A-50I. Dvije godine kasnije potpisan je sporazum o dostavi prvog aviona vrijedan 250 milijuna američkih dolara, dok je cijeli posao isporuke tri A-50I (koji je vjerojatno obuhvaćao i prijenos tehnologije iz Izraela u Kinu) trebao vrijediti jednu milijardu američkih dolara. Uvidjevši da će kineska vojska na taj način dobiti možda najsuvremeniji AWACS na svijetu, koji će biti sposoban otkrivati američke i tajvanske vojne zrakoplove i brodove na udaljenostima od oko 250 nautičkih milja (450 km), Sjedinjene su Države početkom 2000. počele snažan politički pritisak na Izrael da se povuče iz sporazuma. Iako je do svibnja 2000. IAI gotovo dovršio cijeli posao oko ugradnje radara politički je pritisak bio prevelik i Izrael je u lipnju službeno objavio da se povlači iz cijelog sporazuma te da više neće dostavljati suvremenu vojnu opremu Kini.

Nakon povlačenja IAI-a iz projekta A-50I/Phalcon Washington je vjerovao kako je za dugo vrijeme uklonio mogućnost da će kineska vojska doći u posjed suvremenog AWACS-a. Naravno da je i dalje postojala mogućnost da Kinezi kupe ruski AWACS A-50E, no njegove su mogućnosti znatno slabije od onih koje je trebao imati A-50I/Phalcon. Zbog toga su se neugodno iznenadili kad je u studenom 2003. poletio Kong Jing – 2000 (KJ-2000), AWACS koji je opremljen vrlo suvremenim radarom, a koji je navodno razvio Nanjing Research Institute of Electronic Technology (poznat i kao 14 Institut). U početku su zapadni izvori tvrdili da je riječ o nedovršenom AWACS-u koji je iz Izraela, preko Rusije, u Kinu došao 2002. i koji služi samo za obuku letačkih posada. Ubrzo su neslužbeni izvori potvrdili da avion leti s operativnim radarskim sustavom, te da se za letna ispitivanja rabi još jedan prototip. Kad je u javnost dospjela fotografija na kojoj se vidi jedan KJ-2000 i iza njega zgrada na čijem je krovu identična antena koja se ugrađuje i na avion definitivno je postalo jasno da je riječ o daleko odmaklom projektu. Kako KJ-2000 rabi vrlo suvremeni radar s faznim pomakom (Phased Array Radar – PAR) odmah su se pojavila nagađanja da je, unatoč američkoj zabrani Izrael prodao tu tehnologiju Kini. Kao i u slučaju lovca J-10 Izrael niječe bilo kakav prijenos tehnologije, a Kinezi šute.
Ono što je najviše iznenadilo i zabrinulo zapadne analitičare kod KJ-2000 je napredan radarski sustav koji je po svojim odlikama u samom svjetskom vrhu. Za razliku od radarskih sustava na sovjetskom/ruskom A-50 i na američkom E-3C kod kojih se radarske antene rotiraju, KJ-2000 je dobio fiksni radom s tri antene postavljene u obliku trokuta kako bi se pokrilo svih 360 stupnjeva oko aviona. Fazni pomak radarskog zračenja omogućava pretraživanje po smjeru i visini. Kineski je sustav koncepcijski jako sličan sustavu A-50Ehl koji je ponuđen Indiji, te se smatra da bitno ne zaostaje za izraelskim originalom kojeg se trebalo ugrađivati na otkazani A-50I. To pak znači da kineski AWACS KJ-2000 imao mogućnost otkrivanja ciljeva u zraku (bez obzira na visinu leta) i na vodi, a vjerojatno i na kopnu, na udaljenosti od oko 250 nautičkih milja (450 km). Istodobno može pratiti 60 do 100 ciljeva i na njih navoditi tucet borbenih aviona. Ugrađena komunikacijska oprema omogućava da se preko “data linkova” pozicije otkrivenih ciljeva automatski šalje zapovjedništvima i ratnim brodovima. Automatski prijenos podataka s AWACS-a na avione, helikoptere i brodove omogućava lansiranje dalekometnih protubrodskih projektila i bez potrebe da avioni, helikopteri i brodovi aktiviraju svoje radarske sustave, što pak znatno otežava otkrivanje njihove prisutnosti u zoni djelovanja.

Kao što je već spomenuto AWACS KJ-2000 je temeljen na ruskom avionu Beriev A-50, koji je pak inačica Iljušinovog transportnog aviona Il-76MD. Za potrebe AWACS-a na avionu su obavljene neke izmjene. Tako je uklonjen “stakleni” nos te su na njegovo mjesto postavljena dva radoma za radare najvjerojatnije namijenjene navigaciji i praćenju konfiguracije terena. Na hrptu aviona, neposredno ispred krila postavljena je kupola satelitskog komunikacijskog sustava koji omogućava prenošenje podataka na velike udaljenosti. Zanimljivo je da je prvi prototip imao satelitsku antenu identičnog oblika kao i na ruskim A-50E, dok su operativni avioni dobili kapljičasti pokrov ispod koje je antena kineskog sustava. Veću su izmjene napravljene i na repu aviona gdje je uklonjena kabina topnika te je na to mjesto ili postavljen radar za kontrolu zadnje sfere ili antene uređaja za elektroničko izviđanje. Uklonjena je i utovarna rampa na stražnjem dijelu aviona, a avion je dobio dvije “peraje” za dodatnu stabilizaciju leta po pravcu. Cijeli je trup zrakoplova pod natpritiskom.
Kako je KJ-2000 po općoj konfiguraciji gotovo identičan A-50, procjenjuje se da su im letne odlike gotovo identične. To znači da leteći na visini od 10 000 metara pri stalnoj brzini od 750 km/h KJ-2000 može u zraku ostati 7 sati i 40 minuta i preletjeti do 5000 kilometara. Kako će svi operativni KJ-2000 dobiti sustave za pretakanje goriva u letu s tankera Il-78 (Midas) ti su podaci samo okvirni. Ruski A-50 obično krstare na visini od 10 000 m leteći u “osmici” pri čemu su središta dvije orbite međusobno udaljena 100 km. Kako KJ-2000 ima suvremeniji radar većeg dometa motrenje nego A-50 moguće je da će kineski AWACS-i djelovati nad znatno većim prostorom.

Procjenjuje se da uz jedan prototip (avion dopremljen iz Izraela) koji leti pod oznakom CFTE (Chinese Flight Test Establishment u gradu Nanjing) trenutačno lete još dva predserijska modela opremljena svim sustavima koja se trenutačno nalaze na ispitivanju u kineskom ratnom zrakoplovstvu. Navodno je pri kraju dovršetak još dva KJ-2000 koji će također poslužiti kineskom ratnom zrakoplovstvu kao testni avioni. Ako sva ispitivanja pokažu da KJ-2000 ne pati od prevelikih problema i nedostataka može se očekivati da će kinesko ratno zrakoplovstvo do 2010. imati barem jednu operativnu eskadrilu KJ-2000. U prilog tome ide i nedavna odluka da kinesko ratno zrakoplovstvo kupi još 30 Iljušina Il-76TD koji će se pridružiti floti od 20 Il-76 koji su već u kineskom posjedu.

Y-8 AWACS

Kina je trenutačno jedina država koja razvija dva, a možda još i više potpuno različita AWACS projekta. Uz već opisani KJ-2000 koji ulazi u velike AWACS-e, intenzivno se razvija i znatno manji leteći radarski centar temeljen na avionu Y-8F-600. Prvi je prototip bio prilagođeni Y-8F-200 na koji je postavljena antena radara s faznim pomakom s bočnim motrenjem (elecronically steered pahsed-array radar) koja je u osnovi identična švedskom radaru Ericsson PS-890

Erieye. Tako opremljeni prototip prvi je put poletio 14. siječnja 2001., na opće iznenađenje zapadnih analitičara. Ubrzo se pokazalo da je tvrtka Shannxi Aircraft Industry za novi AWACS razvila potpunu novu inačicu Y-8F-600 koja se od prijašnjih razlikuje po kraćem nosu u kojem je umjesto navigacijskih prozora postavljen radom za navigacijski radar. Ugrađena je i nova repna sekcija s višim vertikalnim stabilizatorom kako bi se poboljšala stabilnost po pravcu koja je narušena postavljanjem antene radara na hrbat aviona. Uklonjena je i utovarna rampa na stražnjem dijelu aviona čime je smanjenja masa aviona. Motori su dobili nove elise sa šest krakova čime im je povećana učinkovitost (povećao se dolet), a istodobno je smanjena i buka. U trupu pod natpritiskom smješten je zapovjedni centar. Tako opremljeni Y-8F-600 označen je kao “Category III Platform” ili “Balanced Beam Testbed” uz najave da će se uskoro pojaviti i “Category IV Platform”.
Najviše nedoumica i špekulacija izaziva radar koji je, barem po anteni, identičan radaru PS-890 Erieye. Zasad je nepoznato jesu li Kinezi uspjeli nabaviti jedan Erieye sustav te ga prekopirati, ili su razvili svoj vlastiti sustav na temelju dostupne tehnologije. Kako bi javnost uvjerili kako je i taj radarski sustav njihov proizvod Kinezi su preko neslužbenih kanala pustili informaciju da je samostalno razvijen u Nanjing Electronic Techology Reserch Insitute (38 Institut) koji radi na još nekoliko sličnih projekata. Ako se pak radi o vjernoj kopiji švedskog radara onda Y-8F-600 AWACS ima mogućnost otkrivanja ciljeva veličine lovačkog aviona na udaljenosti od 330 do 350 km. Ciljeve na površini mora može otkrivati na udaljenosti od 320 km. Standardna visina djelovanja je 6000 m.

Ako taj radarski sustav i uđe u operativnu uporabu najvjerojatnije se neće ugrađivati na već zastarjeli transportni avion Y-8 već na novorazvijeni Y-9 (donedavno označavan kao Y-8-X).
Tijekom posjeta kineskog potpredsjednika vlade tvrtki Shannxi Aircraft Industry u travnju ove godine televizijske su kamere “slučajno” snimile još jedan prototip temeljen na avionu Y-8F-600, a koji je na svakom boku, između pilotske kabine i krila dobio velike bočno usmjerene radome. Neki su analitičari odmah zaključili da je riječ o avionu za elektronička izviđanja (SIGnals INTelligence – SIGINT) koji je nastao na znanjima stečenim tijekom 2001. kad je u jednu kinesku vojnu bazu prisilno sletio američki SIGINT avion Lockheed EP-3 Aries. Drugi su zaključili da je riječ o još jednom kineskom AWACS-u te da se iza radoma kriju antene radara s faznim pomakom s bočnim motrenjem namijenjenog otkrivanju ciljeva na moru i niskoletećih zrakoplova, te da je to zapravo avion “Category IV Platform” . Kako avion nakon toga nije više viđen o njemu se zna vrlo malo.

Zaključak

Nakon neuspjeha s kupnjom najsuvremenije izraelske tehnologije, kineskom je vojnom i političkom vrhu postalo jasno da moraju vlastitim snagama razviti suvremeni AWACS. Zapadni su analitičari i vojni stručnjaci zaključili da nakon izraelskog fijaska i snažnih nastojanja Washingtona da spriječi odlazak visoke tehnologije u Kinu, Pekingu jedino preostaje ili da se zadovolji projektima kao što je Y-8J ili da kupi zastarjelu rusku tehnologiju. Iako radar Skymaster ima izvrsne mogućnosti u otkrivanju brodova i ograničene mogućnosti otkrivanja ciljeva u zraku Y-8J je još uvijek bio daleko od mogućnosti pravog AWACS-a, te više mogu poslužiti u mirnodopskim zadaćama kontrole mora nego u ratnim operacijama. To je vjerojatno i glavni razlog da su, unatoč činjenici da je Kina kupila 8 radara Skymaster, dosad zamijećena samo dva operativna Y-8J.

Sasvim nešto drugo je program KJ-2000 koji će, ako se uspješno okonča njegov razvoj, kineskom ratnom zrakoplovstvu i ratnoj mornarici dati suvremeni AWACS sposoban za nadgledanje operacija na vrlo velikom području. Zbog toga je još veća nepoznanica zašto se je kineska vojska upustila u razvoj još jednog, znatno manjeg AWACS-a. Odgovor se najvjerojatnije krije u načinu uporabe svakog od tih aviona. I dok je KJ-2000 pogodan za vođenje velikih zračno-pomorskih snaga na otvorenom moru, AWACS s kopijom PS-890 Erieye radara i mogućnošću bočnog motrenja velikog prostora znatno je pogodniji za vođenje operacija u Tajvanskom tjesnacu, gdje mogućnost motrenja svih 360 stupnjeva nije presudna. Zbog toga ne treba čuditi ako će i KJ-2000 i AWACS s kopijom PS-890 Erieye radara uskoro ući u operativnu uporabu.

Domagoj MIČIĆ i Tomislav JANJIĆ