Kupljen da bi postao najveći ploveći casino na svijetu Varjag će, po svemu sudeći, ipak postati prvi kineski nosač zrakoplova

U posljednjih pet godina kineska je ratna mornarica ostvarila dosada neviđen razvoj koji sve više brine ne samo susjedne države već i Sjedinjene Države. Nakon početnih negiranja da je tako nešto moguće, zapadni se vojni analitičari sada slažu da se kineska ratna mornarica po svojoj opremljenosti ubrzano približava američkoj, te da joj predstoji još samo jedan korak – nabava ili gradnja nosača zrakoplova.

Zbog toga je posebnu pozornost sredinom kolovoza ove godine dobila vijest da su započeli radovi na obnovi nosača zrakoplova koji su Kinezi nedovršenog kupili u Ukrajini. Riječ je o nosaču zrakoplova Varjag koji se u ukrajinskom brodogradilištu Južni Nikolajev gradio za potrebe sovjetske ratne mornarice. Varjag je porinut još 1985., a njegovo je dovršenje prekinuto 1992. nakon definitivnog raspada Sovjetskog Saveza. Kinezi su u nekoliko navrata pokušali kupiti nedovršeni Varjag, ali im je to na posljetku uspjelo tek 1998. Nakon velikih peripetija oko tegljenja nosača u Kinu (Varjag je dovršen do 70 posto i nije imao svoj pogon) konačno je u ožujku 2002. uplovio u kinesku luku i donedavno najveće vojno brodogradilište Dalian (više o kineskoj kupnji Varjaga možete pročitati u Hrvatskom vojniku broj 54). Tamo je ostao privezan uz mol sve do početka kolovoza ove godine kad je otegljen u veliki suhi dok u kojem je ostao nekoliko tjedana. Fotografije koje su pritom snimljene pokazuju da je trup broda obojan u standardnu svijetlosivu boju kineske ratne mornarice te da se izvode radovi na zapovjednom otoku.

Ovi su događaji odmah potaknuli lavinu procjena, nagađanja i špekulacija zapadnih stručnjaka i “stručnjaka” koja je prava namjena tih radova. Većina je analitičara ostala već tradicionalno suzdržana tvrdeći da kineska brodograđevna tehnologija još uvijek nije na dovoljnom stupnju razvoja da osposobi Varjag za operativnu uporabu, navodeći podatak da je trup broda previše oštećen da bi ga se isplatilo popravljati. Dio analitičara naglašava činjenicu da Varjag nikada nije imao pogonski sustav te da u najboljem (ili najgorem, ovisi o tome s kojeg se polazišta gleda) slučaju može poslužiti tek kao školski nosač za obuku zrakoplovne posade. Nepobitna je istina da bi se Varjag, uz minimalno opremanje, vrlo brzo i za malo novaca mogao opremiti kao školski nosač čiju bi letnu palubu kineski mornarički piloti mogli rabiti kao školski poligon. Naravno, javili su se i “stručnjaci” koji su odmah ustvrdili da bez pogona Varjag ne može poslužiti za obuku pilota jer sovjetski mornarički višenamjenski borbeni avioni Su-33 ne mogu uzlijetati s nosača a da brod ne postigne određenu brzinu. To nije istina i o tome će biti više riječi dalje u tekstu. Da bi se moglo uvježbavati i brodsko osoblje potrebno je osposobiti i dva brodska dizala za zrakoplove, što bi značilo i veće ulaganje.
Najmanje se analitičara pozabavilo mogućnošću da će kineska ratna mornarica, nakon što je dvije i pol godine proučavala nosač i napravila planove za njegovo dovršenje i opremanje, Varjag na kraju uvesti u operativnu uporabu kao svoj prvi nosač zrakoplova. Činjenica je da je Varjag kupljen bez pogonskog sustava, ali je isto tako činjenica da to nije nerješiv problem te da je Kina mogla odgovarajući pogonski sustav ili kupiti u Rusiji ili Ukrajini ili ga sama izgraditi.

Opis broda

Nosač zrakoplova Varjag drugi je iz klase Kuznjecov, prvih pravih nosača zrakoplova koji su projektirani i izgrađeni za potrebe sovjetske ratne mornarice. I dok je nosač Admiral Kuznjecov uspio uči u operativnu uporabu početkom 1991. nosač Varjag nikada nije dovršen. Gradnja Varjaga (pod imenom Riga) počela je 6. prosinca 1985., a porinut je 4. prosinca 1988. U kolovozu 1990. ime mu je promijenjeno u Varjag. Opremanje nosača prekinuto je u siječnju 1992., a odluka o definitivnoj obustavi gradnje, zbog raspada Sovjetskog Saveza i nedostatka novca, donesena je u studenom iste godine. Zanimljivo je da je brod 1996. prodan nekoj britanskoj tvrtki, te su ga trebali razrezati u Indiji. Ali tada su se umiješali Kinezi i brod je nakon brojnih pregovora 1998. prodan tvrtki koja je formalno registrirana u Macau. Iako su oba nosača građena po istovjetnoj dokumentaciji Varjag se u nekim detaljima razlikuje od svog prethodnika. Najveća razlika između Varjaga i Kuznjecova vidljiva je na zapovjednom otoku. Na njemu Kuznjecov ima četiri velike plošne antene radarskog sustava Mars-Pasat (Sky Watch) s kojim je bilo velikih problema i nikada nije uspio ući u operativnu uporabu. Zbog toga je Varjag dobio ponešto izmijenjeni zapovjedni otok na kojem je predviđeno postavljanje dvije velike antene najvjerojatnije radarskog sustava Top Pair koji se rabi na krstašima klase Kirov. Zbog te je promjene Kuznjecov građen po Projektu 1143,5 a Varjag po Projektu 1134,6. Drugih veći razlika ili nije bilo ili se za njih, zbog činjenice da Varjag nikada nije dovršen, ne zna.

Da je dovršen Varjag bi imao standardnu istisninu od 55 000 tona i punu od 67 500 tona. U vodenoj crti dugačak je 280 metara, a dužina preko svega mu je 304,5 metara. Širina trupa u vodenoj crti mu je 37 metara, a maksimalna širina letne palube je 70 metara. Gaz mu je pri maksimalnoj istisnini 10 metara.
Kako sovjetski stručnjaci nisu uspjeli razviti parne katapulte na pramac su ugradili “ski jump” zakošenu pod kutom od 14 stupnjeva. Takvo rješenje ima svoje dobre i loše strane, a u ovom slučaju Kinezima znatno olakšava osposobljavanje nosača. Sletna staza je ukošena 7 stupnjeva u odnosu na uzdužnicu broda te je opremljena sustavom za kočenje aviona (aresterima). Ispod letne palube smješten je veliki hangar dužine 183 m, širine 29,4 m i visine 7,5 metara u koji stane, po ruskim izvorima, do 60 letjelica (zapadna procjena govori o najviše 52 letjelice. Za prevoženje letjelica iz hangara na letnu palubu osigurana su dva dizala na desnom boku broda. Konstrukcija ovih dizala prilično je komplicirana i Kinezi će trebati stranu pomoć (rusku i/ili ukrajinsku) da bi ih osposobili za rad.

Pogonska skupina

Zbog nedostatka katapultova postala je tim važnija brzina broda koja je i na taj način trebala olakšati uzlijetanje borbenih aviona. Zbog toga je na Kuznjecov, a ista je bila predviđena za ugradnju parnog pogonskog sustava koji se sastojao od osam parnih kotlova koji su parom opskrbljivali četiri parne turbine ukupne snage 200 000 KS. To je bilo dovoljno za vršnu brzinu od oko 30 čvorova (ovisno o istisnini). Pri konstatnoj brzini od 29 čvorova doplov bi bio 3850 nautičkih milja. Pri brzini krstarenja od 18 čvorova doplov se povećavao na 12 000 nautičkih milja.

Kako je već spomenuto Varjag je Kinezima prodan bez pogonskog sustava i upravo se ta činjenica danas navodi kao najveća zapreka za njegovo vraćanje u operativnu uporabu. Neki “stručnjaci” čak tvrde da bi se u slučaju ugradnje bilo kojeg pogonskog sustava na nosaču trebala ukloniti letna paluba, što je naravno netočno. Zahvaljujući velikim otvorima dizala na bokovima broda u potpalublje Varjaga sa može unijeti bilo koji pogonski sustav bez potrebe da se dira u njegovu vanjsku konstrukciju. U obzir se mora uzeti činjenica da je Varjag stajao dvije i pol godine privezan za mol luke Dalian i da se na njemu navodno ništa nije radilo. Lako je moguće da su u te dvije godine kineski stručnjaci, uz stranu pomoć, na nosač potajice unijeli pogonski sustav rastavljen na dijelove, te ga kompletirali u unutrašnjosti broda. To bi objasnilo zašto se na nosaču tako dugo ništa nije radilo, barem ne izvana.
Druga je stvar koji su pogonski sustav Kinezi odabrali. Najjednostavnije bi rješenje bilo da su naručili originalni sustav koji je prvobitno trebao doći na brod. To bi značilo da će Varjag opremiti s osam parnih kotlova i četiri parne turbine ukupne snage 200 000 KS (147 MW). Druga je mogućnost da su Kinezi odlučili sami proizvesti svoj pogonski sustav približno iste snage. Kineska namjenska brodogradnja i kineska ratna mornarica imaju bogato iskustvo u proizvodnji i uporabi parnih pogonskih sustava i ne bi trebao biti odveć veliki problem projektirati sustav namijenjen nosaču zrakoplova. Tim prije jer zapadni izvori procjenjuju da najnovija kineska napadna podmornica na nuklearni pogon Type 093 ima pogonski sustav snage 150 MW, što znači da su kineske tvrtke sposobne izgraditi parne turbine vrlo velike snage.
Primjer podmornice Type 093 dovodi nas do najzanimljivije mogućnosti ? nuklearnog pogona. Na najnovijoj kineskoj napadnoj nuklearnoj podmornici dva nuklearna reaktora pokreću dvije parne turbine i ostvaruju snagu od oko 150 MW, što je samo 3 MW više od originalnog pogonskog sustava nosača klase Kuznjecov. Za ugradnju na nosač pogon s podmornice trebalo bi modificirati tako da reaktori pokreću četiri umjesto dvije parne turbine. Trebalo bi izvesti i modifikaciju trupa kako bi se ugradili svi potrebni podsustavi nuklearnog pogona. Za dvije i pol godine koliko je Varjag stajao u Dalianu kineski su stručnjaci imali i više nego dovoljno vremena da naprave sve potrebne projekte za ugradnju nuklearnog sustava, tim prije jer su s konstrukcijskim odlikama broda upoznati znatno prije nego što je Varjag stigao u Kinu.

Trenutačno najveća nepoznanica je hoće li Kinezi Varjag opremiti pogonskim sustavom, i ako hoće, kojim?
Vjerojatno bi ugradnja nuklearnog pogona povećala cijenu opremanja broda, ali su i prednosti višestruko veće. Cijena projekta znatno bi se smanjila ako bi se isti pogona ugradio i u nosač zrakoplova koji će se navodno graditi u jednom od kineskih brodogradilišta. Ugradnja nuklearnog pogona omogućila bi praktički neograničen doplov i pri brzinama od 30 čvorova, što je za nosač koji nema katapulte i te kako važno. Prije otprilike dvije godine neki su neslužbeni izvori spominjali mogućnost kupnje ukrajinskih parnih turbina, ali se to u zadnje vrijeme više ne smatra vjerojatnim rješenjem.

Zračna komponenta

Neki neslužbeni kineski izvori tvrde da će nosač Varjag nakon opremanja služiti isključivo kao nosač helikoptera, te da na njega kineska ratna mornarica ne namjerava ukrcati borbene avione. Te tvrdnje donekle pobija fotografija makete dovršenog Varjaga s oznakom 611 i opremljenog kineskim oružanim sustavima. Maketa pokazuje nosač opremljen s tri deflektora ispušnih plinova mlaznih motora. Dva se deflektora nalaze na krajevima uzletne staze dužine 105 m i jedan na kraju staze dužine 195 m, što je identično s uzletnim stazama na nosaču Kuznjecov. Na krmi je ucrtana sletna staza i bijela točka promjera 6 metara, te je postavljeno pet uređaja za kočenje (arestera), dok ih Kuznjecov ima četiri. Sva je ta oprema nepotrebna za nosač helikoptera. Doduše, zadržano je i devet pozicija za polijetanje i slijetanje helikoptera označenih bijelim krugovima. Ono što zbunjuje je činjenica da su na krmenom dijelu makete svijetlosmeđom bojom označena dva kruga (jedan unutar drugog). Isti takvi krugovi bili su ucrtani i na krmenom dijelu letne palube nosača Kuznjecov i označavali su uzletno-sletno mjesto za avione s okomitim uzlijetanjem i slijetanjem. Kineska ratna mornarica ne posjeduje avione s okomitim uzlijetanjem i slijetanjem te je čudno zašto bi na svom nosaču zrakoplova ucrtala položaj namijenjen njihovom djelovanju.

Ako kineska ratna mornarica doista planira Varjag dovršiti u skladu s maketom onda je jasno i da na njega namjerava ukrcati borbene avione. Logičan izbor, barem na prvi pogled, bila bi kupnja višenamjenskih borbenih aviona Su-33 (Su-27K) koji su ukrcani i na nosač Kuznjecov. Izbor je tim logičniji jer kinesko ratno zrakoplovstvo rabi lovački avion Su-27SK (J-11) koji proizvodi po licenci. Zrakoplovstvo kineske ratne mornarice rabi pak višenamjenske borbene zrakoplove Su-30MKK. Tako su i ratno zrakoplovstvo i ratna mornarica i te kako dobro upoznati sa Suhojevom tehnologijom i uporaba još jednog aviona iz iste serije (Su-33 je nastao na osnovama Su-27) ne bi bila preveliki logistički problem. Uz to Su-33 je moćan višenamjenski borbeni avion maksimalne brzine 2,35 Macha i borbenog radijusa djelovanja 3000 kilometara. Opremljen je s dva turbofan motora AL-31F3 potiska 75,2 kN (125,5 kN s naknadnim izgaranjem). Snaga tih motora dovoljna je da podigne Su-33 i s letne palube nosača koji miruje, samo pritom masa aviona ne smije biti veća od 24,5 tone. Kako se avioni tijekom vježbe ne naoružavaju te nije potrebno da se spremnici goriva napune do vrha i nije neki veliki problem postići masu manju od 24 tone. Sve je to dokazano u bivšoj bazi za obuku mornaričkih pilota Novofjdorovka (na Krimu) gdje je bivša sovjetska ratna mornarica potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća napravila vjernu kopiju letne palube nosača Kuznjecov, na kojoj se izvodila obuka budućih pilota na Su-33. Zbog toga nisu istinite tvrdnje da se Varjag bez pogonskog sustava ne bi mogao rabiti kao školski nosač zrakoplova.

Su-33 opremili su najsuvremenijim radarskom i drugom elektroničkom opremom, te ga se može naoružati najsuvremenijim ruskim projektilima zrak-zrak i zrak-more. Zbog svog moćnog naoružanja i odlične pokretljivosti u zraku opasan je protivnik američkom palubnom borbenom avionu F/A-18 Hornet. Jedini je problem što dosad ni službeno ni neslužbeno nije spomenuta mogućnost da je Kina kupila Su-33 ili da se o tome vode pregovori.
Najnoviji neslužbeni izvori navode da su Kinezi umjesto Su-33 odabrali MiG-29M-E/D, koji bi zapravo bio MiG-29K opremljen dodatnim sustavima kao što je vektorizacija potiska motora, najnapredniji radari i “fly-by-wire” sustav kontrole leta. Po tome bi kineski palubni lovac bio najsličniji najnovijem MiG-u 35. Iako bi odabir još jednog tipa borbenog aviona, uz već prisutne Suhoje, dodatno opteretio logistiku to ipak nije nelogičan potez. Naime, odabirom MiG-a umjesto Suhoja znatno bi se mogla povećati borbena grupa Varjaga (na prostor potreban za dva Su-33 stane tri MiG-a 29). Uz to nije poznato koliko će veliki biti nosači zrakoplova koji će se graditi u kineskim brodogradilištima, te je lako moguće da će biti nepodesni za prihvat Suhoja. Pregovori o kineskoj kupnji MiG-ova navodno su započeli u rujnu ove godine.
Neki neslužbeni kineski izvori uporno navode i mogućnost da se za uporabu na nosaču zrakoplova prilagodi najnoviji kineski lovac J-10 koji je od nedavno u operativnoj uporabi. J-10 ulazi među najmodernije lovačke avione i po svojim je odlikama sličan švedskom Gripenu. Ideja o prilagodbi J-10 uporabi na nosačima zrakoplova i nije neostvariva, što pokazuje primjer indijskog lakog lovačkog aviona Tejas čija će se jedna inačica rabiti na nosačima zrakoplova. Da bi se J-10 prilagodio novoj zadaći potrebno mu je ojačati trup, ugraditi masivniji stajni trap i na stražnji dio dodati kuku za zaustavljanje. Sadašnji motor Al-31FN suhog potiska 79,43 kN i 122,6 kN pri naknadnom izgaranju vjerojatno bi bio dovoljan da podigne mornarički J-10 s palube nosača.

Na nosač će naravno ukrcati i protupodmorničke helikoptere Ka-28, koje kineska ratna mornarica već ima u naoružanju, ali vjerojatno i helikoptere Ka-31. Helikopter Kamov Ka-31 projektiran je s namjerom da osigura djelotvoran nadzor zračnog prostora oko nosača zrakoplova i brodova iz pratnje. Zbog toga je na helikopter Ka-29 ugrađen radar E-801 M Oko. Antena radara smještena je s donje strane helikoptera tako da može nesmetano motriti svih 360 stupnjeva. Radar Oko ima mogućnost otkrivanja borbenih aviona veličine lovca na udaljenosti od 115 km i većih ratnih brodova na udaljenosti od 200 km. Postoji i napredna inačica radara koja lovačke avione otkriva na udaljenosti od 150 km i veće ratne brodove na udaljenosti od 250 km. Najveći nedostatak Ka-31 je kratko vrijeme ophodnje koja teoretski može trajati 2,5 sati, ali u praksi rijetko prelazi 2 sata. Ako se želi ostvarititi neprekidno motrenje prostora oko flote na nosaču bi trebalo biti raspoređeno najmanje četiri Ka-31 s duplim posadama.
Na nosač će se moći rasporediti i kineski mornarički helikopteri kao što je Z-9C, čija je osnovna namjena otkrivanje ciljeva na velikim udaljenostima i navođenje protubrodskih vođenih projektila na njih.

Brodsko naoružanje i elektronička oprema

Sudeći po prije spominjanoj fotografiji makete kineski će nosač biti opremljen s tamošnjim oružanim sustavima i ruskim radarima. Na maketi su uočljiva četiri kineska topnička sustava Type 730 namijenjena bliskoj obrani od protubrodskih vođenih projektila. Na svaki bok smještena su po dva topa, na sredini i na krmi broda. Oznaka Type 730 odaje da je riječ o Gatlin topu sa sedam cijevi kalibra 30 mm koji je kineska kopija američkog topa General Electric Sea Vulcan 30 (GAU-8/A) kalibra 30 m. Ako su kineski stručnjaci uspjeli napraviti dovoljno vjernu kopiju onda i njihov top ima maksimalnu brzinu paljbe od 4200 granata u minuti i maksimalni učinkovit domet 1,5 km. Type 730 opremljen je jednim radarom za otkrivanje i praćenje ciljeva, koji radi u I/K frekvencijskom rasponu, i smješten je na lijevoj strani kupole. Na desnoj se nalazi elektrooptički sustav namijenjen praćenju cilja i usmjeravanju paljbe.

Na maketi je postavljeno i čak osam četverostrukih lansera protubrodskih vođenih projektila. Po dva lansera smještena su na svaki bok na pramčanom i na krmenom dijelu. Iako je na osnovi ove fotografije teško reći o kojim se projektilima radi, najvjerojatnije je riječ o istovjetnim koji su ugrađeni i na najsuvremenije kineske razarače klase Lanzhou (vidi Hrvatski vojnik broj 46-47). Postavljanje tako velikog broja protubrodskih projektila na nosač zrakoplova, ako je maketa vjerodostojna, dokaz je da se je kineska ratna mornarica priklonila ex-sovjetskoj doktrini uporabe nosača. Ta je doktrina predviđala da se uz uporabu borbenih aviona i helikoptera nosače opremiti protubrodskim projektilima kao dodatnom udarnom snagom. Zbog toga je Kuznjecov opremljen s 12 okomitih lansera za protubrodske vođene projektile 4K-80 Granit (SS-N-19 Shipwreck) dometa 450 km.

Na bokovima makete može se uočiti i deset okruglih vertikalnih lansera koji sigurno pripadaju protuzračnom raketnom sustavu. Šest lansera je postavljeno na pramac nosača (po tri na svaki bok), a dva na krmeni dio. Ti su lanseri znatno veći od sovjetskog PZO raketnog sustava Kinšal (SA-N-9 Gauntlet), koji su originalno postavljeni, te vjerojatno pripadaju PZO raketnom sustavu HHQ-9. O ovom se sustavu zna vrlo malo. Zapadne procjene govore da je projektil tog sustava dugačak između 6,5 i 7 metara, te ima promjer tijela 47 cm. Masa projektila u trenutku lansiranja je oko 1300 kg, od čega na bojnu glavu otpada 90 kg. Maksimalni domet mu je oko 100 km i može gađati ciljeve koji lete do visine od 20 000 m. Brzina u letu je 3 Macha. Nije poznato na koji se način projektil vodi na cilj iako njegova pojava na nosaču govori u prilog da ima aktivni radarski sustav samonavođenja na ciljeve. U prilog toj tvrdnji govori činjenica da su razarači klase Lanzhou opremljeni Aegis radarskim sustavom ukrajinske tvrtke Kvant Bureau, dok maketa pokazuje da bi nosač dobio ruski radarski sustav MR-760MA Fregat MA (Top Plate-B), čije bi antene postavili na najvišu točku broda – vrh središnjeg jarbola. Ako na razaračima klase Lanzhou protuzračne projektile navodi ukrajinski radar, pitanje je kao bi se na ciljeve navodili s nosača zrakoplova, kad na maketi nisu vidljivi iluminacijski radari potrebni za poluaktivno radarsko navođenje.
Ispod radarskih antena radara Fregam MA vidi se okrugla antena sustava za navođenje aviona Cake Stand, a ispod nje dvije loptaste antene satelitskog navigacijskog sustava Low Ball. Vjerojatno je da će kineska ratna mornarica unutar tih kupola postaviti antene svojih sustava za satelitsku komunikaciju, iako ne bi bilo previše čudno da zadrže ex-sovjetski (sada ruski) sustav za navigaciju.

Zaključak
Iako su svi događaji oko kineskog nosača zrakoplova još uvijek ovijeni velom tajne ovim smo tekstom pokušali taj veo barem malo ukloniti. Činjenica da je Varjag kupila tvrtka Chong Lot Tourist & Amusement Agency i da je trebao postati ploveći casino, te da ga se sad vjerojatno oprema kao ratni brod.

Tomislav JANJIĆ