Godine velike katastrofe

Pobjeda Kazaha nad Džungarima bila je, najblaže rečeno, Pirova. U zamjenu za vojnu pomoć i savezništvo tijekom rata s Džungarima, Abulkair-kan obvezao se 1731. na odanost ruskoj carskoj kruni…

 

Počevši od sredine XV. st., na prostoru današnjeg Kazahstana razvijao se Kazaški Kanat. Na njegovu je stabilnost, uz sukobe sa susjedima, utjecalo rivalstvo među kazaškim plemenima koje je dovelo do stvaranja triju hordi – Starije, Srednje i Mlađe. U XVII. st. na prostor Kanata prodiru zapadnomongolska plemena, među kojima su najagresivniji bili Džungari. Sukobi ponovno ujedinjuju Kazahe stoga Kazaški Kanat najveću moć i vojno-politički uspon doživljava u prvoj pol. XVIII. st., nakon Kazaško-džungarskog rata 1723. – 1730. koji je u kazaškoj povijesti ostao zapisan kao Godine velike katastrofe.

Sukobi konjaničkih formacija

U ključnim je bitkama na Bulanti 1726. i kod Anrakaja 1729. kazaški vojskovođa Abulkair-kan teško porazio Džungare. Međutim, sami detalji tih bitaka, kao i gubici na objema stranama, slabo su poznati. Pretpostavlja se da je uglavnom bila riječ o sukobu dviju velikih konjaničkih formacija, taktikom karakterističnom za nomadske narode. Osim Džungara, Kazaški su Kanat stalno ugrožavali napadi Kalmika s područja Volge.
Slična sudbina povezuje i ostale narode s tog prostora. Na području današnjeg Kirgistana naseljavaju se Kirgizi. Taj je nomadski narod, bolje rečeno skupina plemena, nakon mongolskih osvajanja bio pod velikim utjecajem mongolske i sjevernokineske kulture te se miješao s ostalim narodima središnje Azije. Kao i Kazasi, u XVII. su st. ratovali protiv mongolskih Džungara, a u XVIII. priznali su kinesku vlast. U XIX. je st. na prostoru Kirgistana nastao Kokandski Kanat unutar kojeg su Kirgizi prihvatili islam. Međutim, s prestankom mongolskog utjecaja na područje središnje Azije prodire novi moćni osvajač.

Skupo savezništvo

Pobjeda Kazaha nad Džungarima u Godinama velike katastrofe bila je, najblaže rečeno, Pirova. U zamjenu za vojnu pomoć i savezništvo tijekom rata s Džungarima, Abulkair-kan obvezao se 1731. na odanost ruskoj carskoj kruni. Time počinje postupna kolonizacija Kazaškog Kanata ruskim kozacima, a ruski se utjecaj sve više širi među kazaškim stanovništvom. Učvršćivanjem ruske vlasti u Kazahstanu tijekom XVIII. i XIX. st., jačala je samovolja carske administracije i lokalnih feudalaca. To je zajedno s kolonizatorskom politikom oduzimanja najbolje kazaške zemlje izazvalo brojne pobune i ustanke među kojima je najveći bio masovni ustanak Isataja Tajmanova i Mahambeta Utemisova na široku prostoru između Urala i Volge. Ruski su ga kazneni odredi brutalno ugušili, ali već je 1838. izbio novi koji je relativno brzo također ugušen. Ustanak pod vodstvom devedesetogodišnjeg Džanhodža izbio je 1856./1857. na području Sir-Darje, a ugušen je tek nakon duljih borbi s ruskom carskom vojskom i uz pomoć lokalnih sultana. Zadnji je nacionalni ustanak izbio 1916. godine. Ugušen je u gotovo cijelom Kazahstanu, osim u Turgajskoj nizini gdje je pod vodstvom Amangeljdija Imanova trajao sve do 1918. kad se stopio s Ruskim građanskim ratom.

 

Turkestan

Nakon osvajanja Kazaškog Kanata započinje ruska ekspanzija i na ostali prostor Turkestana. U potrazi za novim izvorima sirovina i zbog osiguranja puta prema istoku i Kini, Rusija je sredinom XIX. st. nastavila širenje prema jugu i jugoistoku. Do kraja tog stoljeća zauzela je Kokandski, Buharski i Hivinski Kanat koji su prestali postojati kao suverene države. Turkestansko generalgubernatorstvo sa sjedištem u Taškentu osnovano je 1867. kao jedna od administrativno-teritorijalnih jedinica Carske Rusije. U 1898. tom je prostoru priključena Zakaspijska, Samarkandska, Semirečanska, Sirdarinska i Ferganska dolina. Slično kao i na području Kazahstana, početkom XX. st. u većem je dijelu Turkestana došlo do niza ustanaka i pobuna protiv ruskih vlasti koji su ugušeni u krvi, a neki su trajali do kraja Ruskog građanskog rata.

Sovjetske republike

Nakon pobjede boljševika i stvaranja SSSR-a, na teritoriju zapadnog Turkestana ustrojavaju se tri autonomne sovjetske socijalističke republike – Turkestanska, Buharska i Horezmska, prema nacionalnom sastavu stanovništva. Sredinom dvadesetih godina, u sklopu općeg nacionalno-gospodarskog razgraničenja SSSR-a, na prostoru središnje Azije ustrojene su četiri sovjetske socijalističke republike – Kirgiska, Tadžička, Turkmenska i Uzbečka, dok su sjeverni dijelovi Turkestana ušli u sastav Kazaške. Administrativne granice tih republika postale su nakon raspada SSSR-a državne granice novih zemalja čime je započeo i njihov samostalan razvoj.
(Završetak podlistka)

Marinko OGOREC