Konjaništvo -rod vojske nestao u vihorima povijesti

Povijest ratovanja zapravo je stalna promjena vojne sile i svih njezinih elemenata, kao i metodologije njihove uporabe, zbog cijelog niza različitih čimbenika koji na te promjene utječu, pa ni jedan rat u povijesti nije sličio prethodnome, a isto tako ni jedna bitka ne sliči nekoj drugoj već je jedinstvena po svim svojim značajkama

Perzijska bojna dvokolica-četveropreg

Promjene zahvaćaju svaki segment vojne sile – od naoružanja i individualne opreme vojnika, preko ustroja, organizacije i strukture vojnih postrojbi i oružanih snaga u cjelini, do strategije i taktike njihove primjene u borbenim djelovanjima, i prihvaćaju se kao neminovni i neizbježni slijed tehničko-tehnološkog i gospodarsko-sociološkog razvoja društva. Neke promjene realizirane su brže, a nekima je trebalo duže vrijeme, no kroz njih se uvijek tražila optimalizacija funkcioniranja oružanih snaga, vojnih postrojbi različitog profila i svakog njihova pripadnika. U skladu s tim, neki oblici ustroja i organizacije oružanih snaga, ili pojedini dijelovi vojne opreme i naoružanja zadržani su relativno dugo, dok su drugi vrlo brzo potpuno nestali – npr. kaciga i nož dijelovi su vojne opreme poznati iz prapovijesnog razdoblja, a još se upotrebljavaju u suvremenim oružanim snagama u gotovo iste svrhe (naravno, promijenjeni bezbrojnim modifikacijama i osuvremenjivanjima), a s druge strane vatreno naoružanje s perkusijskim sustavom paljenja zadržalo se u operativnoj uporabi tek nešto više od 50 godina, što je gotovo beznačajno u odnosu na cijelu vojnu povijest. Osim trajnih promjena u naoružanju i vojnoj opremi koje sa sobom nosi tehničko-tehnološki razvoj društva, razvoj oružanih snaga bilježi primjere mnogobrojnih vojnih zanimanja i specijalnosti, te oblika ustroja i organizacija vojnih postrojbi, koji su u jednom povijesnom razdoblju nastali, a onda zauvijek nestali s ratne scene. međutim među temeljnim strukturama vojne sile, takvu sudbinu doživio je samo jedan rod vojske, jedan cjelokupni rod – konjaništvo.

Nastanak konjaništva
Ne postoje točni podaci o tome kada se konj počeo koristiti u ratne svrhe. Na osnovu crteža nađenih po spiljama, te artefakata s arheoloških nalazišta, pretpostavlja se da je konj pripitomljen između VI. i II. milenija prije nove ere, a za jahanje se vjerojatno počeo koristiti u kasnom neolitiku. U ratovima konji su se jedno dugo razdoblje koristili isključivo za vuču kola i transport opreme, a kasnije i za vuču bojnih kola koja su imala dva osnovna oblika – bojne dvokolice i dvoosovinska bojna kola.

Prvi puta u povijesti ratovanja bojne dvokolice korištene su u drevnom Egiptu za vrijeme Nove Države (slika br. 1), a uporabio ih je faraon Tutmes III. u bitki kod Megida, oko 1479. pr.n.e. Po nekim arheološkim istraživanjima, postoji velika vjerojatnost da su bojne dvokolice prije Egipćana koristili Kinezi i Indijci, međutim o tome nema pouzdanih podataka. Iz drevnog Egipta bojne dvokolice proširile su se gotovo po cijelom Sredozemlju, pa ih počinju koristiti Asirci, Grci, Krećani i Etrurci. Po svom obliku i konstrukciji sve te dvokolice bile su vrlo slične i sastojale su se od plićeg sanduka otvorenog na zadnjoj strani, dva kotača i rude na koju su vezani dva ili rjeđe četiri konja. Posadu su pored vozara činila jedan do dva lako opremljena vojnika (slika br. 2), naoružana uglavnom bacačkim oružjem – kopljima za bacanje, lukovima i strijelama, praćkama i sl. U svakom slučaju, kada su se pojavile na bojnom polju, bojne dvokolice značile su veliki kvalitativni pomak, jer su predstavljale prvi učinkoviti pokušaj čovjeka da brzinu konja iskoristi u borbenim djelovanjima, a njima je u velikoj mjeri povećana cjelokupna pokretljivost vojske na bojištu.

S druge strane, na učinkovitost bojnih dvokolica veliku ulogu imao je teren, koji je morao biti ravan, dovoljne tvrdoće tla i bez većeg raslinja, jer u svim drugim slučajevima njihova uporaba bila je vrlo ograničena ili nemoguća. Osim toga, kada su Grci usvojili pješačku taktiku falange, bojne dvokolice su u velikoj mjeri izgubile svoju učinkovitost, pa pojavom spretnijeg i učinkovitijeg konjaništva polako nestaju s bojišta (jedno vrijeme su ih Asirci koristili zajedno s konjaništvom, međutim u razdoblju Rimske Imperije više se nisu koristile u ratne svrhe).

Perzijski konjanik iz sastava Darijeve garde

Perzijanci su imali drugačiju koncepciju uporabe bojnih kola, pa su umjesto lakih dvokolica koristili teška dvoosovinska kola s četvornom zapregom i visokim stranicama koje su služile kao zaklon posadi. Posadu je pored vozača činilo nekoliko (obično 4-6) vojnika naoružanih bacačkim oružjem, a stranice kola štitile su ih od oružja protivnika (otprilike slični princip kao današnji oklopni transporteri). Na kotače su montirana sječiva, kako bi se onemogućio bliži kontakt protivnika s bojnim kolima i povećala njihova udarna moć. Njihov glavni nedostatak bila je slaba pokretljivost, a osim toga, pad makar i jednog konja zaustavljao ih je i izbacivao iz borbe. Nakon katastrofalnog debakla perzijskih bojnih kola u bitki kod Gaugamele, 331. godine pr.n.e. ona potpuno nestaju s bojnog polja.

Konjaništvo u Starom vijeku
Po relevantnim povijesnim podacima, prve konjaničke postrojbe javljaju se u Asiriji, u razdoblju vladavine Asurnasirpala II. (883. – 879. godine pr.n.e.). U početku konjaništvo je služilo samo za izviđanje, dužnosti teklića i sl. zbog čega su konjanici bili uglavnom bez zaštitne opreme i naoružani samo lukom i strijelom. Oprema konja bila je više nego skromna i sastojala se samo od oglava i dugog dizgina. Unatoč njezinim slabim borbenim sposobnostima, konjaništvo zbog svoje pokretljivosti počinje potiskivati bojna kola iz uporabe, a krajem VII. stoljeća pr.n.e. dobiva bolju zaštitnu opremu (laki štit od pruća, žičano-kožni oklop i šiljaste kacige) i naoružava se pored luka i strijele kratkim kopljima za bacanje i kratkim mačevima.

Po uzoru na Asirce, konjaništvo ustrojavaju i Perzijanci u vrijeme vladavine Kijaksara (VI. stoljeće pr.n.e.), a svoju punu vrijednost taj rod vojske doživljava u razdoblju Darija I. (522. – 485. godine pr.n.e.) kada postaje elitni rod vojske i čini kraljevu osobnu gardu. Naoružani dugim kopljem i mačevima, te zaštićeni oklopima i štitovima (slika br. 3), Darijeva garda je bila prvo teško konjaništvo, koje se obično postrojavalo u središtu borbenog postroja. S druge strane, oprema konja nije se značajnije usavršila (jahači su samo na konjska leđa stavljali prekrivače kako bi mogli udobnije sjediti, dok je način upravljanja konjem ostao isti), zbog čega su jahači bili prilično nestabilni, pa ih u borbi nije bilo teško srušiti s konja. Tijekom grčko-perzijskih ratova, ta slabost konjaništva došla je do punog izražaja pred monolitnim postrojem grčke falange, koji u tom razdoblju praktično i nisu imali konjaništvo (grčko konjaništvo je bilo donekle razvijeno samo na prostoru Tesalije, gdje su postojali optimalni uvjeti za uzgoj konja).

Nakon grčko-perzijskih ratova, konjaništvu i Grci počinju pridavati određeni značaj (osobito Atenjani i Spartanci), međutim do Peloponeskog rata (431. – 404. godine pr.n.e.) imalo je sekundarnu, praktično beznačajnu ulogu. Tijekom rata Spartanci počinju koristiti konjaništvo za napad na lako pješaštvo protivnika ili na demoralizirane dijelove njegove razbijene falange i od tada konjaništvo postaje sastavni dio borbenog postroja, obično raspoređeno na krilima falange. Izvanredni uspjeh beoćanskog konjaništva tijekom bitke kod Deliona (424. godine pr.n.e.) koje je svojom iznenadnom pojavom izazvalo paniku u redovima atenske falange i tako riješilo bitku, bio je početak dugog razdoblja nadmetanja konjaništva i pješaštva kao dva osnovna roda kopnene vojske – nadmetanja koje je završilo tek sredinom prošlog stoljeća, definitivnim odlaskom konjaništva u vojnu povijest.

Temeljem iskustava iz Peloponeskog rata, makedonski kralj Filip II. reorganizirao je konjaništvo i od njega stvorio rod vojske ravnopravan pješaštvu. On je prvi puta stvorio i dvije vrste konjaništva – teško (heteri) kojeg su činili plemići i dobro stojeći građani, naoružani kopljem i mačem, te zaštićeni oklopom i štitom i lako (sarisofori), naoružano kopljem i bacačkim oružjem (luk i strijela, rjeđe praćka), kojeg je popunjavalo obično građanstvo s dovoljno sredstava za nabavku i uzdržavanje konja. Aleksandar Veliki shvatio je važnost konjaništva u borbi i povećao ga na ukupno 1/6 cjelokupne vojske, a u borbi kombinirao je samostalne udare konjaništva s lakim pješaštvom na kojeg se konjaništvo oslanjalo. Aleksandar je počeo svoje konjaništvo koristiti i za gonjenje razbijenog protivnika (slika br. 4) što je prvi put primijenjeno nakon bitke kod Gaugamele.

U Rimskom carstvu, konjaništvo je bilo zapostavljeni rod vojske sekundarnog značaja. Pri kraju VI. stoljeća pr.n.e. rimska legija brojala je oko 4200 pješaka i samo 300 konjanika, koji su uglavnom korišteni za izviđanje, kao teklići i sl. U razdoblju manipularne falange (oko III. stoljeća pr.n.e.) borbena kvaliteta i brojno stanje rimskog konjaništva nešto se povećala, a taktika njezine uporabe preuzeta je od Grka, pa je u borbenom postroju uglavnom zauzimala poziciju na krilima falange, ali je njezina uloga u borbi i dalje ostala sekundarne važnosti. Zbog nedovoljne stabilnosti (u to vrijeme još uvijek se nije pojavilo sedlo, iako su već postojale uzde i dizgini, pa je konjima bilo daleko lakše upravljati), konjanici su vrlo često pred borbu sjahivali i borili se pješice (obično u sastavu lakog pješaštva), a kada bi se ostvario uspjeh i razbio protivnik, uzjahivali su na konje i nastavili gonjenje i daljnju borbu na konjima. S druge strane, sekundarna važnost konjaništva u borbenom postroju nimalo nije utjecala na prestižnost tog roda vojske, jer se u Rimskoj imperiji stvorila posebna kasta bogatih patricija (equites) koji su služili u konjaništvu.

Zapovjednik konjaništva (magister equitum) bio je u razdoblju diktature prvi pomoćnik i zamjenik diktatora, a konjaništvom legije zapovijedali su prefekti i tribuni. Nakon Punskih ratova, u kojima se rimsko konjaništvo pokazalo znatno inferiornijim od kartaginskog, postupno nestaje i zadržava se samo kao dio pretorijanske garde (slika br. 5). Umjesto vlastitog konjaništva, rimski carevi sve više angažiraju savezničke najamnike, međutim konjaništvo u rimskoj vojsci i dalje ima sekundarnu važnost.

Na zalasku Rimskog carstva započinje nova etapa razvoja konjaništva, jer 370. godine, potisnuti od drugih naroda, Huni iz zapadnih prostora Kaspijskog mora kreću u osvajačke pohode na zapad (čime je u stvari i počela velika seoba naroda). Huni su bili izvanredni jahači i gotovo uvijek su u sukobe ulazili kao lako konjaništvo, na brzim konjima i koristeći prvenstveno luk i strijelu, a u završnici borbe kratku sablju. Hunsku taktiku obično su činili iznenadni napadi iz više smjerova, te brza dinamika borbe zbog čega je protivniku bilo prilično teško srediti svoj borbeni postroj i u punoj pripravnosti dočekati napad. U svakom slučaju, s Hunima je u potpunosti postala očigledna jedna od najvažnijih značajki konjaništva – visoka pokretljivost. Osim toga, Huni su sa sobom donijeli jednu novost koja će uskoro postati od presudne važnosti na daljnji razvoj konjaništva – sedlo. Razumljivo, njihova sedla su bila daleko od toga da bi bila slična suvremenim sedlima, ali su svakako značila kvalitativni pomak u udobnosti jahanja (što je u velikoj mjeri omogućilo duga jahanja na veće udaljenosti) i stabilnosti jahača, toliko neophodnoj u bliskoj borbi s protivničkim konjaništvom ili pješaštvom. S pojavom sedla započinje prevlast konjaništva kao roda vojske.

Prevlast konjaništva
Raspadom čvrstih pješačkih formacija pred propast Rimske Imperije, konjaništvo postaje glavni element kopnene vojske (slobodno bi se moglo reći i oružanih snaga u cijelosti) s odlučujućom ulogom na bojištu. Tome je u velikoj mjeri doprinijelo i usavršavanje konjske opreme, u prvom redu sedla koje postaje potpuni nosilac stabilnosti jahača tek u VII. stoljeću pojavom uzengija i pršnjaka (bilav), te povišenjem čvrstih unkaša (slika br. 6). Takva konjska oprema omogućavala je jahaču lakše nošenje oružja i njegovu slobodniju uporabu u bliskoj borbi, te razvijanje pune brzine konja u napadu, čime se znatno povećala silina konjaničkog udara. U ovom razdoblju započela je i praksa potkivanja konja, što im je olakšalo kretanje po kamenitom i planinskom području, te smanjenje trošenja kopita, čime se dodatno dobilo na operativnoj pokretljivosti konjaništva. Naoružanje jahača sve više se od bacačkih oružja za borbu na daljinu (luk i strijela, praćka, koplje za bacanje i sl.) usmjerava na oružje za udar (dugo koplje, mač, bojna sjekira i sl.), a istovremeno povećava se njegova zaštita većim štitom, ali i potpunijim (ujedno i znatno težim) oklopom.

Bizantsko konjaništvo formiralo se kao preteča feudalnih vitezova srednjeg vijeka i postalo glavni element oružanih snaga s odlučujućom ulogom u bitkama, jer se pješaštvo (iako znatno brojnije) uglavnom koristilo za borbu na daljini bacačkim oružjima i opsjedanje (ili obranu) utvrđenih gradova. Krajem VI. stoljeća već se bitno razlikuje naoružanje lakog i oklopljenog konjaništva – prvo je raspolagalo malim lukom dometa do 130 m, kratkim mačem i slabom zaštitnom opremom, dok je drugom osnovno oružje bilo koplje za udar i teški mač, a bilo je zaštićeno žičanim oklopom, velikim štitom, kacigom i štitnicima za potkoljenice (slika br.7). U doba Lava VI. (886. – 912. godine) oklopno konjaništvo je naročito dobro naoružano i zaštićeno, a prvi puta se javlja i djelomični oklop konja. Borbeni postroj je konjaništvo zauzimalo na krilima, slično kao u Starom vijeku, ali s potpuno drugom taktičkom namjenom. Naime,  pješaštvo koje je bilo raspoređeno u centru, borbu je vodilo isključivo ispaljivanjem oblaka strijela, dok u bliski sukob gotovo i nije stupalo, ali je zato konjaništvo bočnim udarom u protivničke bokove rješavalo bitku. Glavninu bitke nosile su konjaničke postrojbe obiju strana u žestokom međusobnom sukobu, a kada je konjaništvo neke strane pokleknulo, njihovo pješaštvo se nije moglo ozbiljnije suprotstaviti naletu protivničkog konjaništva.

Feudalno oklopljeno konjaništvo
Nakon propasti Rimske Imperije, njezina zapadna područja naseljavaju razni narodi germanskog porijekla, ali gotovo svi s razvijenim konjarstvom i tradicijom jahanja. Konjanici, kao pripadnici bogatijih slojeva, postupno postaju glavna udarna snaga vojne sile, pošto su kao individualni borci bili daleko učinkovitiji od individualnih pješaka. U to vrijeme, a po ugledu na bizantsko konjaništvo, sve više se razvija individualni oklop, koji je do XIV. stoljeća uglavnom bio od pletene žice ili kombinacije pletene žice i metalnih pločica – tzv. ljuskasti oklop (po svom izgledu je jako podsjećao na riblju krljušt, pa odatle ime). U XIV. stoljeću javlja se tzv. puni oklop, nastao spajanjem čeličnih ploča za pojedina osjetljiva mjesta tijela u potpuni pločasti oklop s neophodnim pregibima oko vrata, sredine tijela i na pojedinim zglobovima ruku i nogu (slika br. 8). Od XIII. stoljeća oklop se koristi i za zaštitu prednjeg dijela konja, međutim oklopljeni konji s oklopljenim jahačima sporije su se kretali i brzo umarali, zbog čega se konjaništvo kretalo na lakšim konjima do ulaska u bitku, a sam početak bitke odlagao se zbog prijeko potrebnog odmora i dugotrajnih priprema.

Razvoj oklopa utjecao je na promjenu naoružanja konjaništva i njihovu taktiku ratovanja. S obzirom da su teški oklopi praktično učinili većinu lukova i strijela neučinkovitim oružjem, oni u naoružanju konjaništva uglavnom nestaju, isto kao i laka koplja za bacanje, ali iz drugog razloga – teško oklopljeni konjanik obično je bio prilično nespretan u bacanju koplja, za što nije imao niti dovoljno snage. Osnovno oružje konjanika postaje čvrsto, teško koplje s čeličnim vrhom koje se koristilo kao probodno oružje, koristeći silinu punog konjskog trka.

Kako bi bilo stabilno, koplje se na zadnjem kraju zakačilo na posebne držače na oklopu i naslanjalo na za to pripremljena mjesta na teškim, velikim štitovima. Za blisku borbu konjanici – vitezovi su do kraja XII. stoljeća bili opremljeni dugim dvosjeklim mačevima, a koristile su se i bojne sjekire s jednom ili dvije oštrice, te trostrani ili četverostrani bodeži, kojima su napadani oklopnici nakon pada s konja, jer su mogli prodrijeti kroz žljebove i međuprostore oklopa.

Razvojem oklopa uskoro mačevi i sjekire (u nešto manjoj mjeri) postaju nedovoljno učinkovita oružja, pa konjanici – vitezovi od XII. stoljeća počinju koristiti buzdovane i bojne mlatove (slika br. 9), do tada isključivo oružje pješaštva na dugoj motki. Kada se pojavio puni oklop u XIV. stoljeću, bilo je potrebno pronaći još učinkovitije oružje za blisku borbu, pa konjaništvo počinje koristiti i bojni čekić (slika br. 10). S druge strane, bacačka oružja ostaju privilegij pješaštva, od kojih je protiv teško oklopljenog konjaništva donekle učinkovit bio jedino samostrel, koji se na europskim prostorima masovnije počeo koristiti sredinom XII. stoljeća. Zbog složenih radnji pri zapinjanju i punjenju samostrela, njegova uporaba konjanicima praktično nije bila moguća, pa nikada nije niti ušao u njihovo naoružanje.

Taktika konjaništva gotovo cijeli srednji vijek je bila jednaka – udar moćnim kopljem na završetku punog konjskog trka, a zatim prihvaćanje bliske borbe kratkim oružjem (od mača i sjekire, do buzdovana i bojnog čekića). Iako su bili individualni borci, praktično nepogodni za zajedničku akciju, vitezovi su u većim sukobima ipak primjenjivali određene taktičke postupke u cilju povećanja učinkovitosti. U povijesti ratovanja navode se tri osnovna oblika njihovih borbenih formacija:
• klin – duboki borbeni postroj s 5 vitezova u prvoj crti, 7 u drugoj, 9 u trećoj itd. vrlo pogodan jer se napad mogao pothranjivati iz dubine, s obzirom da nisu postojale pričuve
• crta – postrojavanje svih vitezova u prvu borbenu crtu, bio je njihov najčešći borbeni postroj, jer su se jednovremeno svi vitezovi (inače uvijek željni slave) mogli angažirati u bitki i
• roj – rasipani postroj u kojem su se praktično svi vitezovi borili individualno i do izražaja je dolazila njihova pojedinačna borbena vrijednost i umijeće

U razdoblju X. – XIV. stoljeća udar oklopljenih konjanika – vitezova bio je nezaustavljiv. Lako konjaništvo i pješaštvo nisu ih mogli zaustaviti, a strijelci naoružani lukom ili samostrelom mogli su izbaciti samo po nekoliko strijela prije nego što bi na njih naletjelo protivničko oklopljeno konjaništvo i doslovno ih pregazilo u silini udara. Takva dominacija konjaništva zadržala se praktično kroz cijeli srednji vijek, do masovnijeg uvođenja vatrenog oružja u operativnu uporabu, iako njezin značaj već počinje opadati krajem XIV. stoljeća, preporodom pješaštva i ustrojavanjem čvrstih pješačkih formacija.

Marinko OGOREC