Između Tihog i Indijskog oceana, na Malajskom arhipelagu, najveća je otočna država na svijetu – Republika Indonezija. Geostrateški položaj, brojnost stanovništva, zaštita prirodnih bogatstava – prije svega nafte i plina, te trusni politički procesi u najbližem “susjedstvu” najvažniji su čimbenici današnjeg snažnog razvoja indonezijskih oružanih snaga u kojima specijalne postrojbe imaju iznimno važnu ulogu

S 1 912 988 km2 Republika Indonezija smjestila se na arhipelagu od 13 677 (prema nekim podacima i više od 18 000) otoka, otočića i hridi. Četvrta po broju stanovnika (više od 240 milijuna) poslije NR Kine, Indije i SAD-a i petnaesta po veličini državnog teritorija, ona je i najmnogoljudnija islamska država svijeta. Svoju neovisnost od nizozemske krune stekla je 17. kolovoza 1945., formalno je priznata 27. prosinca 1949.

Smještena u ekvatorijalnom pojasu Indonezija se proteže gotovo 1800 km u smjeru sjever – jug i oko 5100 km u smjeru istok – zapad. Golemi prostor, pravi labirint kopna u moru, bogatstvo prirodnim resursima – u novije vrijeme otkrivenim rezervama nafte i prirodnog plina i susjedstvo bogato brojnim ekonomsko-političkim procesima (kao i u samoj Indoneziji) s vojnom pozadinom, okvir su za razumijevanje konstantnog i snažnog jačanja vojne moći Indonezije.

Indonezijske oružane snage (Tentara Nasional Indonesia – TNI) danas su vrlo respektabilna vojna sila koja u svim trima granama ima više od 400 000 vojnika. Od toga je 320 000 pripadnika u kopnenoj vojsci (TNI-AD). Ratna mornarica (TNI-AL) zajedno s marinskim korpusom ima više od 70 000 pripadnika, a ratno zrakoplovstvo (TNI-AU) više od 30 000 vojnika.
I Nacionalna policija je godinama bila sastavni dio Oružanih snaga. Policija je formalno izdvojena iz sastava OS-a tek prije osam godina (u travnju 1999.) a taj je proces i operativno završen tijekom 2000. godine. Prema dostupnim podacima iz 2007. godine policijske snage na lokalnoj i nacionalnoj razini raspolažu s 480 000 policajaca, a na održavanje i modernizaciju svojih OS u 2008. godini Republika Indonezija potrošit će 3,2 % državnog proračuna ili približno 5-6 milijardi dolara. Posljedica je to velikog procesa modernizacije i kupovine modernih sofisticiranih oružnih sustava na svim stranama svijeta, od svih koji su takve sustave spremni prodati. Već dulje vremena na čelu indonežanskog popisa akvizitera naoružanja oružja i vojne opreme je Rusija koja je to mjesto preuzela od NR Kine. Velika pozornost posvećena je nabavi naoružanja i opreme za indonežanske specijalne snage.

Specijalne snage
Povijest indonežanskih specijalnih snaga seže u danas već daleku 1952. godinu kada je pukovnik Alex Kawilarang, bivši zapovjednik Trećeg vojnog područja (Siliwangi) osnovao i organizirao u kopnenoj vojsci malu komando postrojbu koja će kasnije biti poznata pod imenom Kopassus. Poslije njezinog formiranja, osnovano je u različitim razdobljima, još nekoliko specijalnih postrojbi u svim trima granama OS-a i Nacionalnoj policiji.
U sastavu kopnene vojske (TNI-AD) su sljedeće specijalne postrojbe:
– Kopassus (Komando Pasukan Khusus) – komando postrojba
– Tontaipur (Peleton Intai Tempur) – komando / AT – izvidnički vod
– Kostrad – protugerilska / diverzantska specijalna postrojba
– Batalyon Raiders – jurišna bojna.
U sastavu ratne mornarice (TNI-AL) su sljedeće specijalne postrojbe:
– Kopaska (Komando Pasukan Katak) – pomorski diverzanti
– Kormar – marinski korpus.
U sastavu ratnog zrakoplovstva je:
– Paskhas – komando postrojba organizirana po uzoru na britanski SAS
U sastavu Nacionalne policije je postrojba:
– Brimob – mobilna specijalna brigada
U sklopu svih triju grana OS-a i policije, odnosno njihovih najboljih specijalnih postrojbi kao što su Kopassus, Kopasska, Kormar, Paskhas i Brimob, organizirane su od najboljih pripadnika visoko-učinkovite protuterorističke jedinice. Tako u sklopu Kopassus postoji AT postrojba imenom SAT 81 Gultor, a u okviru Marinskog korpusa su AT postrojbe Denjaka i Yontaifib. Ratno zrakoplovstvo ima svoju AT postrojbu imenom Satgas Atbara (poznata i kao Den Bravo-90), osnovanu u sklopu većeg Paskhasa. Nacionalna policija ima također dvije AT postrojbe: Satgas Gegana i Detasemen-88.
Marinski korpus – Kormar

Pripadnici specijalne AT postrojbe Denjake za djelovanje na moru
Marinski korpus (Kormar) osnovan je 15. studenog 1945. u sklopu indonežanske ratne mornarice. Njegova uloga je ispunjavanje ofenzivnih i defenzivnih zadaća. Glavna ofenzivna zadaća Kormara je izvođenje borbenih amfibijskih operacija, a glavna defenzivna je preuzimanje uloge snaga za brzu reakciju u posebnim situacijama i obrane obale od pokušaja protivničke invazije na nju.

Kormar je bio aktivan u mnogim vojnim operacijama na teritoriju Indonezije u proteklih šezdesetak godina od svog osnivanja. Jedna od najvećih amfibijskih operacija bila je Operacija Jayawijaya u kojoj je nekoliko tisuća pripadnika korpusa početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća izvelo invaziju na zapadni dio otoka Iriana, u sklopu Trikora vojne kampanje za oslobađanje tog teritorija od nizozemske kolonijalne okupacije. Potkraj 1999. godine otpočeo je kontinuirani proces reorganizacije i modernizacije Kormara i svođenje na današnju veličinu koja prema nekim podacima prelazi brojku od 15 000 pripadnika.

Prema programu reorganizacije Kormar je stacioniran u trima vojnim bazama: Surabaya koja pokriva Istočno vojno područje, Jakarta centralno i Rate Island u Lampungu koja pokriva zapadno vojno područje. Unutar svake od tih triju marinskih baza stacionirane su po tri marinske brigade: pješačka, motorizirana i topnička. Uz njih, na raspolaganju zapovjednicima marinskog korpusa su i dvije regimente: jedna borbena i jedna administrativno-logistička. Prema posljednjim podacima, postoje namjere da se brojčana snaga Kormara podigne na 25 000 pripadnika. Marinski korpus predstavlja najbrojniju specijalnu postrojbu OS Indonezije i rasadnik je kadrova za većinu ostalih vojnih i policijskih specijalnih postrojbi. Unutar Kormara postoje i dvije manje specijalne ustrojbene cjeline: Denjaka (Jala Mengkara Detachment) – AT postrojba specijalizirana za djelovanje protiv terorizma na moru i Yontaifib (Komando Intai Para Amfibi) – specijalne snage za AT padobransko/amfibijsko izviđanje.

Kopassus
Kopassus je akronim od Komando Pasukan Khusus – odnosno specijalne komando postrojbe indonezijske kopnene vojske. Postrojba je zadužena za izvođenje specijalnih operacija, borbenih akcija, nekonvencijalnog ratovanja, izvođenje diverzija i sabotaža, protuterorističko djelovanje i prikriveni vojno-obavještajni rad.

Osnovan je 16. travnja 1952. Utemeljio ga je pukovnik Alex Kawilarang pod nazivom Kesko TT (Kesatuan Komando Tentara Territorium III). Razlog osnivanja te postrojbe je u frustraciji tadašnjeg indonezijskog vrha zbog poraza u sukobu protiv vojnih trupa Republike južnih Moluca (Republic Maluku Selatan) koje su borbeno podupirale i dvije satnije nizozemskih komandosa (KST – Kommando Stoot Troepen). Indonežani su bili fascinirani vojnim vještinama koje su u borbama iskazivali nizozemski komandosi, pa su odlučili stvoriti sličnu specijalnu postrojbu unutar svojih OS. Budući da tadašnji indonezijski časnički kadar nije imao gotovo nikakvih znanja ni iskustava o specijalnim postrojbama, velika pomoć bio im je nizozemski časnik Rokus Bernardus Visser. On je svojedobno bio bojnik na službi u nizozemskim specijalnim postrojbama i ostao živjeti na otoku Javi poslije proglašenja neovisnosti Indonezije. Bio je oženjen Indonežankom i prešao je na islam, promijenivši ime u Mohamad Idjon Djanbi. Pukovnik Kawilarang ga je privolio na suradnju i imenovao prvim pripadnikom i zapovjednikom postrojbe Kesko TT. On je novačio i obučavao prve vojnike za postrojbu na temelju svog iskustva u nizozemskom KST. Po uzoru na njih uveo je i crvene beretke koje su i danas zaštitni znak Kopassusa. Od tada postrojba je u nekoliko navrata mijenjala ime (KTT, KKAD, RPKAD, Kopasandha) do današnjeg Kopassus. Sa stožerom smještenom u Bandungu, prva generacija indonezijskih specijalnih snaga bila je organizirana u jednu satniju sa stotinjak pripadnika.

Od osnivanja Kopassus je gotovo odmah bio uključen u borbene aktivnosti, u kojima je njegovo ljudstvo stjecalo prijeko potrebno iskustvo i ugled koji ih prati do danas. Neke od poznatih akcija u kojima je Kopassus sudjelovao su:
– gušenje lokalne pobune kasnih pedesetih na Javi
– operacije na Irian Jayi (Papui) tijekom 1960. godine
– vojni sukob s Malezijom 1964. godine
– borbe protiv komunističkih snaga 1965. godine
– kampanja na Istočnom Timoru 1975. godine
– kontinuirani sukobi sa snagama svrgnutog komunističkog predsjednika Sukarna
– akcije protiv svakog oblika separatizma ili prijetnje ustavnom poretku i aktualnoj vlasti.

Organizacija i obuka
Prema informacijama iz indonezijskih službenih izvora, Kopassus je organiziran u pet operativnih grupa sa otprilike 6000 pripadnika. Povećanje operativnih grupa s tri na pet, odnosno s 3000 na 6000 pripadnika u posljednjih 5-6 godina utemeljeno je na povećanju broja zadaća niskog i srednjeg inteziteta, kratkom vremenu borbene angažiranosti i posebno na potrebi uvođenja četverocikličnog rotirajućeg režima života i rada postrojbe (postrojba na dužnosti, na obuci, na odmoru i u pričuvi). Do kraja 1997. godine bila je sposobna djelovati tek u trociličkom režimu (dužnost, obuka, odmor) i nije poznato točno otkad je sposobna za deklarirani četverociklički režim rada.

Kopassus je organiziran u pet operativnih grupa, predsjedničku gardu (Paspampres) i stožer postrojbe. Svaka operativna grupa ima zapovjednika u činu pukovnika, a svi njezini pripadnici imaju komando-padobransku kvalifikaciju. Posebno je zanimljiva operativna Grupa IV, poznata i pod imenom Sandhy Yudha, sastavljena od izabranih pripadnika Grupa I, II i III. Zadaće te grupe su napadi iza neprijateljskih linija, suradnja s obavještajnim postrojbama i izvođenje prikrivenih operacija na domaćem tlu. Svaka od operativnih grupa I i II ima u sastavu tri bojne, odnosno 2000 pripadnika. Operativne grupe I i II su kao najbrojnije prije svega udarne grupe, sa sjedištem u Serangu (zapadni dio otoka Jave) i Kartasuri (centralna Java). Operativna grupa III smještena je u Batujajaru na zapadu Jave. U sastavu ima 500 pripadnika koji se nalaze u centru za obuku postrojbe. U južnoj Jakarti stacionirane su operativne grupe IV (inflitracijsko-obavještajna s 200 pripadnika) i V (protuteroristička s 800 pripadnika poznata i kao SAT 81 Penanggulangan Terror ili kraće SAT 81 Gultor).

Pripadnici Kopassusa izabiru se iz postrojbi kopnenih snaga. Svi moraju zadovoljiti oštre psiho-fizičke kriterije na prijamnom testiranju. Vrlo važna je i ideološka pouzdanost kandidata. Kandidati koji uspiju proći inicijalni “screening” upućuju se na devetomjesečnu obuku u kojoj je najveća pozornost usmjerena fizičkoj izdržljivosti. Na kraju te faze svi kandidati se podvrgavaju nizu testova i kušnji na ispitnoj hodnji u duljini od čak 380 km po džunglom pokrivenom planinskom području indonezijskih otoka uz minimalne zalihe. Tek 15 do 17 % kandidata uspijeva s uspjehom prebroditi taj tzv. pakleni tjedan i postaju pripadnicima Kopassusa. Nakon ulaska u postrojbu pred njima je dug i naporan put u obučavanju i usavršavanju u mnogim vještinama i borbenim specijalnostima. Najbolji pojedinci tijekom višegodišnje obuke u tro i četverocikličkim ciklusima dostižu svoj profesionalni vojni vrhunac uspješnim završetkom obavještajnih specijalističkih tečajeva i tečajeva protuterorističkih specijalnosti. Samo takvi pojedinci uključuju se u sastav operativnih grupa IV i V, odnosno postaju pripadnicima Sandi Yudha i SAT 81 Gultora. Tijekom višegodišnjeg procesa obuke, kondicioniranja i usavršavanja pripadnici te postrojbe, koju smatraju jednom od najboljih u Jugoistočnoj Aziji, moraju usavršiti različite vještine koje između ostalog uključuju reaktivno pucanje, snajperski tečaj, blisku borbu (CQOB ili CQC), uporabu hladnog oružja, sustava veza, HALO / HAHO padobranske skokove, uporabu eksploziva i rušilačke tehnike, razminiranje, orijentaciju i preživljavanje u prirodi, savladavanje prirodnih prepreka, obavještajne tehnike, psihološko ratovanje i niz drugih.

Kopassus je uspostavio usku suradnju s mnogim sličnim postrojbama svijeta. Vrlo zanimljivo zvuči podatak da je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća izraelski Mossad (unatoč tome što Indonezija nema diplomatske odnose s Izraelom) obučavao pripadnike Kopassusa najsuvremenijim obavještajnim tehnikama i vještinama u sklopu programa međuvojne suradnje pod kodnim nazivom Arizona. Na sličnoj zadaći, obuku pripadnika Kopassusa u obavještajnim operacijama pružio je i britanski MI6. Britanski SAS, malezijski GGK (Grup Gerak Khas), američki Delta Force i Green Beret (Zelene beretke) česti su gosti i partneri s kojima Kopassus uvježbava protuterorističke tehnike, borbu protiv gerile u džungli, ali i tehnike borbe protiv suvremene urbane gerile i terorista.

Kopaska
Kopaska ili Komando Pasukan Katak, naziv je specijalne postrojbe pomorskih diverzanata Indonezijske ratne mornarice. Njezin službeni moto na indonezijskom jeziku glasi: “Tan hana wighna tan sirna”, što bi u slobodnom prijevodu značilo da ne postoji prepreka koja se na može svladati.

Postrojba je službeno formirana 31. ožujka 1962. po izravnoj zapovijedi tadašnjeg indonezijskog predsjednika Sukarna, sa svrhom da svojim akcijama pomogne ratnu kampanju i operacije koje je Indonezija provodila na Irian Jayi (Papui). Zapravo, postrojba je postojala i davno prije 31. ožujka 1962. Još daleke 1954. godine (punih osam godina ranije) mornarički kapetan Iskak primio se zadaće formiranja mornaričke ronilačke škole u pomorskoj bazi Surabaya. Njegov instruktorski ronilački tim postao je jezgrom prve indonezijske postrojbe pomorskih diverzanata.

Glavne zadaće postrojbe Kopaska su podvodne pomorske akcije koje uključuju napade na protivnička ratna plovila i pomorske baze, uništavanje podvodnih instalacija, podmorsko izviđanje i nadzor podmorja, pripremanje akvatorija i desantnih prostora za amfibijske operacije i provođenje protuterorističkih operacija.

Povjesnica
Na razvoj i taktičko oblikovanje postrojbe Kopaska velik utjecaj imao je ustroj i model taktičke uporabe američkih timova za podvodno rušenje UDT (Underwater Demolition Teams) i mornarički SEAL timovi. Naime, nakon formiranja Kopaske, indonezijska mornarica je poslala u SAD trojicu njezinih pripadnika na višemjesečni tečaj i obuku kod UDT američkih timova. Na obuku su poslani mornarički kapetan Urip Santoso, poručnik Joko Suyatno i narednik Emp Joseph.

Takva tradicija se nastavila i do današnjih dana. Svake godine nekoliko članova postrojbe upućuje se u Coronado u Californiji i u Norfolk u Virginiji, gdje sudjeluje u obuci sa SEAL timovima. Nakon povratka u Indoneziju, njihova glavna zadaća postaje novačenje i obuka novih pripadnika postrojbe.

Prvobitni novački proces bio je upitan i nestručno koncipiran jer je tek nekoliko pripadnika ratne mornarice uspjelo proći kvalifikacijski Kopaska proces. Situacija je za postrojbu postala gotovo nepodnošljivom kad je predsjednik Sukarno započeo Operaciju Trikora na zapadnom Irianu. Tamo je Kopaska trebala izvoditi operacije izviđanja i nadzora obalnog pojasa, čišćenje plaža pogodnih za amfibije od minskih polja, zarobljavanja (otimanja) protivničkih (nizozemskih) vojnika radi prikupljanja informacija te napada na protivničke pomorske snage i instalacije prakticiranjem taktike “ljudskih torpeda”. Zapravo, pripadnici Kopaske modificirali su japansku ideju “podvodnih kamikaza” (kaitena). Njihova inačica |ljudskog torpeda” bio je zapravo modificirani gliser, naoružan s dvije torpedne bojne glave i opremljen s dva Johnson izvanbrodska motora od 100 ks, koji su laki gliser mogli potjerati brzinom većom i od 50 čvorova. Vrlo važan element konstrukcije tog neobičnog borbenog glisera bilo je katapultirajuće sjedalo iz sovjetskog mlaznog aviona MiG 17. Pomoću njega bi se diverzant katapultirao iz glisera dvadesetak sekundi prije nego bi se gliser s blokiranim kormilom zabio u cilj. Unutar Kopaske taj projekt je bio prozvan Projekt Y, a osmislio ga je jedan od utemeljitelja postrojbe bojnik Urip Santoso.

Dvije posljednje zadaće bile su najsmionije osmišljene jer je glavna meta za otmicu bio nizozemski admiral Reeser, a glavni cilj napada ljudskih torpeda trebao je biti stari nosač zrakoplova Karel Dorman. Zbog kroničnog nedostatka kvalificiranog ljudstva zapovjedništvo Kopaske je bilo prisiljeno “posuđivati” ljudstvo iz tadašnje specijalne postrojbe kopnene vojske RPKAD, odnosno današnje postrojbe Kopassus. Suradnja s američkim specijalnim snagama dovela je stvari na svoje mjesto.

Novačenje pripadnika i obuka
Novačenje pripadnika za Kopasku u velikoj je mjeri slično procesu novačenja kakav prakticiraju američki SEAL timovi. Osnovni kriteriji za prijam u postrojbu su sljedeći:
– pojedinci koji se žele priključiti Kopaski moraju biti isključivo djelatni pripadnici ratne mornarice – ne mogu se kandidirati pripadnici OS iz drugih grana, pa čak ni iz marinskog korpusa,
– svi prijavljeni kandidati moraju biti mlađi od 30 godina i u izvrsnoj psiho-fizičkoj kondiciji.

Novačenje se obavlja jedanput godišnje u svim pomorskim bazama i postrojbama ratne mornarice. Svi prijavljeni kandidati okupljaju se u Kopaskinom obučnom centru, gdje se podvrgavaju selekcijskom procesu. Za prijam u Kopasku uvijek vlada veliki interes, pa nije neuobičajeno da na prvom “draftu” bude 1000 do 1500 kandidata. Sva prethodna iskustva govore da tek 15 do 20% prijavljenih kandidata uspijeva proći inicijalni selekcijski program. Oni se potom upućuju na napredni kandidatski tečaj koji se odvija u četiri faze. Samo kandidati koji je uspiju uspješno savladati napredni tečaj promoviraju se u pripadnike Kopaski. Takvih bude tek 5 – 6 po tečaju.
Napredni tečaj za kandidate traje sedam tjedana i, kako je već rečeno, podijeljen je u četiri kontinuirane i slijedne faze:
– Faza I: Povećanje psiho-fizičke snage i izdržljivosti
– Faza II: Temeljna podvodna obuka
– Faza II: Komando obuka
– Faza IV: Padobranska obuka

Indonezijski specijalci moraju savladati strah od zmija
Prva faza naprednog tečaja započinje takozvanim “paklenim tjednom” u kojemu su kandidati podvrgnuti neprestanom psihičkom pritisku i fizičkim naporima koji ih dovode do njihovih krajnjih granica. Zanimljivo je da se taj dio obuke odvija cjelodnevno i bez određenog čvrstog rasporeda. Instruktori mogu izvesti kandidate na vježbališta i poligone u bilo koje doba dana ili noći. Kandidati su podvrgnuti dugotrajnim hodnjama pod opterećenjem od 30 kg opreme, trčanjem na duge staze, velikim serijama sklekova, zgibova, plivanje na duge pruge i drugim vježbama predviđenim za podizanje tjelesne snage. Naravno, sve se to odvija u nepredviđenim, nenormalnim terminima, uz kronični nedostatak sna što stvara stalni psihički pritisak. Ne smije se zanemariti činjenica da se obuka i testiranja provode u tropskoj klimi s velikom vlažnosti zraka, što kandidate često dovodi do ruba fizičkog sloma. Samo oni spremni dati, i slikovito rečeno, 150 % od svojih mogućnosti, imaju šansu “preživjeti” taj pakleni tjedan.
Ostale obučne faze naprednog tečaja za kandidate obuhvaćaju specijalističku obuku koja je vrlo slična obuci koja se prakticira i u ostalim specijalnim postrojbama indonezijskih OS kao što je borbeno plivanje, izlazak iz podmornice kroz torpednu cijev, dugotrajne borbene ophodnje (LRCP – Long Range Combat Patrol), tehnike bliske borbe (na otvorenom i u zatvorenom prostoru), inflitracije iza neprijateljskih crta. Padobranska obuka obuhvaća temeljni i napredni tečaj u kojemu se prakticiraju dnevni i noćni skokovi s doskokom na tlo i u vodu, HALO/HAHO skokovi kao i napredni tečaj preživljavanja. Kad je riječ o preživljavanju, poseban naglasak se daje savladavanju fobija prema otrovnim i iznimno opasnim kukcima i zmijama kojima obiluje indonezijsko podneblje.
Organizacija
Prema dostupnim podacima postrojba mornaričkih diverzanata Kopaska ima brojčanu snagu od otprilike 300 pripadnika. Kopaska je organizacijski podijeljena na dvije cjeline – operativne grupe koje se nalaze pod zapovjedništvima Istočne i Zapadne flote. Svaka od tih operativnih grupa sastoji se od 150 pripadnika i stožera. Sjedište Prve operativne grupe je u Jakarti i ona je pod ingerencijom Zapadne flote. Sjedište Druge operativne grupe je u pomorskoj bazi u Surabayi, na istočnom kraju otoka Jave, i pod ingerencijom je Istočne flote.
Svaka operativna grupa podijeljena je na neodređeni broj sedmeročlanih timova koji se sastavljaju na temelju specifičnih zahtjeva svake zadaće posebno. Maksimalni broj takvih borbenih timova u operativnoj grupi je 20 (uz minimalnu pričuvu i stožer operativne grupe).
Osim glavnih zadaća Kopaske nabrojenih u uvodu, njima je dodijeljena još jedna vrlo odgovorna mirnodopska zadaća: povjeren im je eskort i osobna sigurnost indonezijskog predsjednika i potpredsjednika.

Naoružanje i oprema
Naoružanje i oprema kojom se koriste pripadnici najelitnijih indonezijskih specijalnih postrojbi Kopassusa i Kopaske ne razlikuje se od oružja i opreme kojom se koriste ostale najbolje postrojbe takve vrste u svijetu. Osim svih vrsta vatrenog i hladnog oružja kojima se koriste OS Indonezije, pripadnici ovih postrojbi moraju se znati služiti i svim oružjima za koja se zna da ih koristi protivnik, ili su od njega zarobljena u borbi. Uz to svi pripadnici su obučeni za izradu i uporabu tradicionalnih oružja domorodaca iz tog dijela svijeta.
Borbeni arsenal kojim se koriste pripadnici Kopassusa i Kopaski (i ostalih indonezijskih specijalnih postrojbi) obuhvaća:
– Pištolji i revolveri: SIG-Sauer P226/228, Berreta 92SB/92F, Browning HP, H&K Mark 23, Colt M1911, Walther PPK, Pindad P1/2, Glock 19, FN Five-Seven;
– Poluautomatsko oružje: MP5 inačice, CZ-Scorpion, Uzi, Daewoo K-7, FN P90
– Jurišne puške: Pindad SS-1/SS-2, AK-47, Steyer Aug A1/A2, M16A2, M4A1, H&K HK53, SIG 552, H&K G36C, Galil, FAMAS;
– Pumparice: Franchi SPAS-12, Benelli M3T;
– Snajperske puške: Pindad SPR-1, SIG-Sauer SG 550, H&K MSG 90, H&K G3 Sniper, Galil Sniper, Remington 700, Accuracy International AWM;
– Strojnice: FN Minimi, Ultimax 100, Daewoo K-3 LMG, FN MAG;
– Bestrzajno oružje: Armbrust, Carl Gustav
Između ostalih sredstava i borbene opreme pripadnici Kopassusa i Kopaski opremljeni su i:
– SCUBA ronilačkom opremom zatvorenog kruga disanja;
– PRO-TEC zaštitnim kacigama
– Carl Schlieper borbenim noževima
– Avon Sea Inflatable i Zodiac jurišnim gumenim čamcima
– Morskim skuterima i ostalom mornaričkom ronilačkom opremom renomiranih svjetskih tvrtki kao što su Drager, Spero, Oxydive, Farallon, Rubber itd.

Igor SPICIJARIĆ