Završetak Hladnog rata donio je niz pojavnih oblika ratovanja koji su u ušli u žarište zanimanja vodećih vojnih sila svijeta. Tijekom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća uglavnom je diljem svijeta prihvaćen stav kako globalni nuklearni rat više ne predstavlja vjerojatnost koja neposredno prijeti. Umjesto toga, javljaju se nove ugroze, zajednički nazvane asimetričnim prijetnjama

Indikativan je primjer najtraženijeg terorista današnjice arapskog milijunaša Osame bin Ladena, koji je upravo zahvaljujući svom bogatstvu stvorio “Islamsku frontu jihada protiv Židova i križara”, koja je bila na pragu da razvije kemijska i bakteriološka oružja. Osama bin Laden odgovoran je za niz terorističkih akcija koje su izvedene diljem svijeta u kojima je poginulo mnoštvo nedužnih osoba, a osobno je i proglasio rat SAD-u i zapadnoj kulturi. Stoga postoji opravdani strah, da se u budućnosti ne pojave novi bogataši koji će u ime zadovoljavanja svojih ciljeva moći financirati i poticati nasilje smatrajući ga legitimnim sredstvom borbe. Islamski fundamentalizam, kao i svaki vjerski ili drugi integrizam, je prije svega terorizam vjerskih fanatika i skupina, kojim manipuliraju vjerom za političke ciljeve. Osim islamskog terorizma, iako je ograničen na manji prostor djelovanja, jednako je opasan i neprihvatljiv terorizam s ultraradikalnih cionističkih židovskih polazišta kojemu je cilj uspostava “Velikog Izraela”. Toj skupini pripisan je pokolj 50-ak muslimana u hebronskoj džamiji 1994. godine i ubojstvo izraelskog premijera Yitzaka Rabina 1995. godine. Vjerske sekte pri kraju 20. stoljeća postale su svojevrsni fenomen zbog svoje brojnosti, načina funkcioniranja, te utjecaja kojeg stječu unutar određenog dijela populacije, posebice mlađih naraštaja. Osim tehnološkog razvitka i napretka na svim poljima znanosti, otuđenje i gubitak vjere, srozavanje moralnih i duhovnih vrijednosti čovječanstva karakteristika je kraja 20. stoljeća u kojem materijalne blagodati postaju prevladavajući faktor.

Razočaranost u duhovne vrijednosti koje propovijedaju vjerske zajednice i iskazivanje prezira prema materijalističkim poimanjima društvenog statusa nerijetko kod pojedinaca završavaju u traženju spasa u vjerskim sektama. Članstvo u vjerskoj sekti osobno je uvjerenje pojedinaca i pitanje ljudskih prava i sloboda, ali se pokazalo da je iza nekih sekti stajao organizirani kriminal (ubojstva, droga, oružje, prostitucija), terorizam i izražena želja da se rušenjem postojećeg društvenog uređenja uspostavi njihova vizija funkcioniranja “vjerske zajednice”. U svezi s navedenim može ilustrirati tragičan slučaj kada je 20. ožujka 1995. godine pet članova japanske vjerske sekte Aum Shinriyo širom tokijske podzemne željeznice pustio bojni otrov sarin, zbog čega je 12 osoba umrlo, a više od 5000 osoba bilo otrovano, od kojih su mnogi zadobili trajne posljedice.

Rasizam je u osnovi izraz društvenih sukoba u kojima određena rasna ili nacionalna skupina ili čak društveni sloj nastoji opravdati svoj povlašteni, položaj nad drugom skupinom, pokušavajući to potkrijepiti “znanstvenim teorijama” o “višim” ili “nižim” rasama. Takvo tumačenje javlja se već u antičko doba, a povezano je s etnocentrizmom, kao npr. kod Grka i Židova, kojima su ostali narodi barbari. Kod Indijaca izražava se kroz strogu društvenu podjelu, gdje arijska vladajuća skupina daje više kaste, a pokorena rasa niže. Rasizam je kasnije osobito bio potican religijskim predrasudama, primjerice biblijskom legendom o praocima naroda. Rasna nesnošljivost često se isprepleće s vjerskom, kao npr. u Španjolskoj u 16. stoljeću i kasnije. Rasističke teze postaju popularne u 16. i 17. stoljeću u vezi s otkrićem zemalja, na kojima se kasnije nastavila bezdušna i nesmiljena kolonizacija. Bijeli osvajači smatraju crnu, crvenu i žutu rasu nižim rasama i nastoje legalizirati grubu eksploataciju jeftine radne snage, robovski rad i nepoštivanje humanih principa. Između ostalog, jedan od izvora sukoba između Sjevera i Juga SAD-a koji je kulminirao građanskim ratom 1861. – 1865. godine bila je i borba za jednakost i ljudska prava i slobodu crnačkih robova u južnim državama.
Mnogi znanstvenici su tijekom povijesti pokušali pojasniti rasističke teze. Rasizam postiže kulminaciju i postaje državna ideologija za vrijeme nacističke Njemačke, za čije vladavine i u II. svjetskom ratu u ime ideala arijevskog nadčovjeka ubijeno više od sedam milijuna Židova, Roma i drugih “nižih” rasa. Unatoč tome što su mnogi znanstvenici upozorili na idejnu infantilnost i zločinačke konzekvence rasističkih teorija, postoje organizacije koje i danas promiču ideju rasne diskriminacije. Jedna od najpoznatijih je američka Ku-Klux-Klan, koji prijetnjama, ubojstvima i terorom nastoje prisiliti crnu rasu na poslušnost i na pomirenje s položajem manje vrijednih građana. Ukidanjem apartheida u Južnoj Africi poražena je rasistička i segregacijska politika na državnom polju i otvorila demokratske procese većinskom crnačkom stanovništvu. Demokratski politički procesi, ustavni sustav, vladavina zakona, tržišna ekonomija, poštivanja ljudskih prava i sloboda, neovisnost medija itd. su jamstva očuvanja i razvitka ljudskih prava i ljudske osobnosti, ali demokracija po sebi ne pruža odgovore na dvojbu o društvenoj egzistenciji, a posebice ne na određenje dobrog života. Tu zadaću imaju kultura i filozofija, koje zajedno stvaraju vrijednosti koje motiviraju i oblikuju društveno ponašanje. (Prema: Zbignew Brzezinski, Izvan kontrole, Otvoreno sveučilište, Zagreb,).

Tragična i burna povijesna iskustva govore da ne mogu opstati nikakvi monolitni politički sustavi temeljeni na jednoj ideologiji, vladavini jedne osobe ili uskog kruga koji uživaju samo bespogovornu poslušnost ili slijepu odanost kao osnovu svoje uspješne politike. U ime totalitarizma samo u 20. stoljeću zbog raznih ideoloških ili vjerskih razloga ubijeno je oko 80 milijuna ljudi. Zbog toga, razvitkom čovječanstva koje je doseglo određeni stupanj međunarodnih odnosa u kojem se njeguju i razvijaju demokratske stečevine nisu primjereni niti prihvaćeni sustavi vladavine terora. Politički pluralizam zemlje zasniva se na volji građana da po svom opredjeljenju i izboru demokratski uređuju svoje društvo i svoj politički sustav. I u ovom području ljudskog djelovanja postoje snage i strukture koje nisu za demokratsko rješavanje društvenih problema, niti za demokratsku proceduru osvajanja vlasti, nego silom i nasiljem žele osvojiti vlast ili ostvariti neke druge interese ili se pak zadržati vladajući položaj. U današnje vrijeme borba za ostvarenje ljudskih prava i sloboda nije više omeđena nacionalnim granicama, jer im se poklanja velika međunarodna pozornost. Takav međunarodni pristup obilježen je i znanstvenim porastom očekivanja pojedinaca i socijalnih grupa. Ali istodobno, na žalost i porastom međugrupne netolerancije i mržnje. Korijeni terorizma leže u želji za vlašću, kao i za ekspanzijom i hegemonijom (nacionalna, teritorijalna, ekonomska, socijalna vjerska i kulturna dominacija) pojedinaca ili uske elite, što ne pridonose razvitku demokratskih međunarodnih odnosa. Postojanje i interesi struktura krupnog nacionalnog i međunarodnog kriminala (proizvodnja i prodaja droga, ilegalna trgovina oružjem), kao i marginalnih grupa, čije aspiracije ili neriješeni problemi autonomnog razvoja mogu poslužiti kao uzrok ili povod nasilju. Još i danas uvijek ima diktatorskih i autokratskih sustava koje karakteriziraju tiranski načini vladanja, koji ne poštuju standarde međunarodne zajednice, već nasuprot tome razvijaju programe nuklearnog i kemijskog naoružanja, kao odgovor na pritiske i sankcije međunarodne zajednice i time postaju ozbiljna prijetnja cijelom čovječanstvu. Želja za vlašću i dominacijom kao i pokušaj ostvarenja političkih ambicija preko terorističkog djelovanja, ne mogu se odbaciti kao povijesni primjeri, jer se i sada putem terorističkog djelovanja i pod cijenu međunarodne izolacije i žrtvovanja nastoje zadovoljiti bolesne ambicije pojedinaca ili grupa. (Prema: Božidar Javorović, Terorizam, Policija i sigurnost, br. 1-2/ 1997, Zagreb,)

Povijesni razvoj terorizma
Kao oblik zabranjene djelatnosti, ali i kao oblik političke borbe, terorizam (terorističke akcije), poznat je još od najstarijih vremena, odnosno od pojave klasnog društva. Terorizam je oduvijek bio jedna od metoda političke borbe i to jedan od najdrastičnijih oblika. Kao takav, javlja se u antičkom dobu, a zatim se susreće u svim do sada poznatim društvenim formacijama i u svim fazama razvoja ljudskog društva. Začetkom robovlasničkog društva politički protivnici nastojali su u političkoj borbi jedni druge obezglaviti te se s tim ciljem organiziraju ubojstva istaknutih osoba, otmice, uzimanje talaca i slične aktivnosti. To je uglavnom doba individualnog terora. Utvrđeni povijesni primjeri koji su se koristili terorom kao nastojanjem jedne skupine da prinudi drugu da se ponaša na određeni način su Zeloti. Oni su djelovali oko 6. do 60. godine novog vijeka i bili su ekstremistička židovska frakcija koja se protivila zajedničkom djelovanju s Rimom ili bilo kojom drugom stranom kulturom. Da bi nametnuli svoje stavove o etničkoj, a napose vjerskoj čistoći, oni su ubijali one koje su smatrali da čine “zlo” (odnosno nisu se ponašali u skladu s onim što su oni smatrali kao poželjno). Kao što je bio slučaj s većinom pokušaja da ljude izmijene putem terora, ni Zeloti nisu uspjeli. Njihova su djela pomogla da se židovsko društvo raspadne te su priskrbili Rimu izliku za osvajanje i dominaciju nad većim dijelom teritorija koji danas pokrivaju države Libanon i Izrael.
U 11. stoljeću na području Irana pojavila se skupina Hasasini. Osim što su proizvodili i konzumirali hašiš, bili su i profesionalni, plaćeni ubojice. Postojali su više od 200 godina i primjenjivali su vjerska učenja. Službenu politiku nastojali su diktirati ubojstvima – atentatima, ponekad uz samožrtvovanje. Djelovali su na području od Indije do Nila.
Ako s povijesnog gledišta promatramo ubojstvo Julija Cezara, onda su Brut i Kasije najobičniji teroristi. Teror i terorizam kao politički pojam prvi put se javlja u francuskoj 1789., tijekom francuske buržoaske revolucije. Naime, tada se on kao pojam rabi radi označavanja postupaka diktature jakobinaca, pa i samu diktaturu kao oblik njihove vladavine, kojom prilikom su korištene vrlo drastične mjere koje su u obrani revolucije uveli i primjenjivali jakobinci. Oni su smatrali da obrana revolucije opravdava nemilosrdno proganjanje političkih protivnika, što je uključivalo i izricanje povećeg broja smrtnih kazni.

Ipak, terorizam kao suvremena pošast osobito dolazi do izražaja početkom 20. stoljeća. Povijesni pucnji Gavrila Principa 1914. godine u Sarajevu, kojom prilikom je ubijen austrijski prijestolonasljednik Ferninand zajedno sa suprugom, u svakom pogledu su klasični oblik terorističkih akcija. Završetkom I. svjetskog rata, u Rusiji uz “bijeli” čitavo vrijeme cvate i “crveni” teror. Pojavom nacizma i njegovim kasnijim ratnim širenjem po europskim zemljama javlja se nacistički, odnosno fašistički teror (Njemačka, Italija, Rumunjska, Španjolska itd.), koji ima zadaću što dubljeg sijanja straha, kako kod političkih protivnika tako i kod najširih slojeva društva. To je i doba kada se teror širi kao “cvijeće zla” po cijelom svijetu. To vrijeme obilježila su politička ubojstva, atentati na Stjepana Radića u Beogradu, kralja Aleksandra u Maseju, Trockog u Meksiku itd. Navedeni primjeri, kao i čitav niz drugih terorističkih akcija, bili su pretečom ili povodom izbijanja najveće svjetske kataklizme – II. svjetskog rata. Politički teror se pojavljuje još dugo poslije II. svjetskog rata. Značajnija etapa eskalacije međunarodnog terorizma započinje početkom šezdesetih godina, točnije 1961. godine i to otmicom zrakoplova na Kubi. To se smatra svojevrsnim prenošenjem političkog terorizma sa zemlje u međunarodni zračni prostor. Posljednjih tridesetak godina terorizam je postao jedan od prvorazrednih društvenih problema suvremenog svijeta, problem većine visoko razvijenih zapadnoeuropskih zemalja, primjerice Španjolske, Njemačke, Italije, Velike Britanije, ali i Južne Amerike; Argentine, Brazila, Venecuele, Čilea, Bolivije i zemalja Azije; Indije, Šri Lanke, Turske, kao i niza zemalja Bliskog Istoka, a nije zaobišao niti zemlje Afrike.

To je vrijeme obilježeno djelovanjem terorističkih organizacija kao što su ETA, IRA; Crvene brigade, Crvena armija, Eskadroni smrti, Jihad, Crni rujan i mnoge druge. S druge strane, žrtve terorizma postaju braća Kennedy, Anwar El Sadat, Olof Palme, Indira i Rajiv Ghandi te mnogi drugi. (John Horgan, Issues in Terrorism Research, The Police Journal,3/1997,)
Kao primjer spektakularnosti u negativnom smislu, iz početka sedamdesetih godina svakako treba istaknuti terorističku akciju koju je izvela teroristička organizacija “Crni rujan” za vrijeme održavanja Olimpijski igara u Munchenu, kojom prilikom su ušli u prostorije izraelskih sportaša i zadržali kao taoce jedanaest osoba. U policijskoj akciji pokušaja oslobađanja talaca poginulo je devet talaca i svih petorica terorista. Ta akcija imala je strahoviti odjek u čitavom svijetu, tim više što je nakon toga uslijedila odmazda države Izrael, koja je bombardirala palestinske izbjeglice u libanonskim logorima.

Nakon tog događaja na području Bliskog istoka došlo je do stvaranja mnoštva organizacija koje su izvele čitav niz terorističkih akcija prema državi Izrael, ali i prema zapadnim, posebno američkim interesima. U novije vrijeme pojavljuje se religijski islamski terorizam u zemljama Sjeverne Afrike; Alžiru, Egiptu, Sudanu i Tunisu.
Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina u Svijetu, poglavito u Europi donio je korjenite i drastične političke promjene. Sukladno tomu prioriteti u ostvarivanju i očuvanju međunarodne sigurnosti nisu vezani za bipolarnu, blokovsku podjelu svijeta na demokratski Zapad i totalitarni komunistički Istok. Brisanjem te demarkacione linije, pred gotovo sve države svijeta pojavili su se novi problemi kao što su borba protiv organiziranog kriminala, koji potkopava nacionalne ekonomije, suzbijanje trgovine drogom, koja sije smrt među mladom populacijom u državi, suzbijanje ilegalne trgovine oružjem (poglavito oružja za masovno uništenje – nuklearno, biološko, kemijsko i ostala) te suradnja u borbi protiv međunarodnog terorizma, koji uzima nevine žrtve bez obzira na vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu ” podjelu” ili razliku.

Terorizam – asimetrična prijetnja
Završetak Hladnog rata donio je niz pojavnih oblika ratovanja koji su u ušli u žarište zanimanja vodećih vojnih sila svijeta. Tijekom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća uglavnom je diljem svijeta prihvaćen stav kako globalni nuklearni rat više ne predstavlja vjerojatnost koja neposredno prijeti. Umjesto toga, javljaju se nove ugroze, zajednički nazvane asimetričnim prijetnjama. Zasad ne postoji općeprihvaćena definicija asimetrične prijetnje, budući da je pojam asimetričnog ratovanja razmjerno nov. Jedan od mogućih pristupa određenju pojma bilo bi davanje negativne definicije, pri čemu bi ponajprije valjalo dati definiciju ‘simetričnog’ ratovanja. Simetričnim ratovanjem mogli bismo držati sukob strana koje raspolažu ekvivalentnom količinom i kakvoćom osoblja i materijala, a za njihovu primjenu imaju vrlo sličnu doktrinu. Mogli bismo dakle zaključiti kako se o simetričnom ratovanju radi onda kad su snage protivnika glede materijala i ljudstva uravnotežene, uz dopustiva odstupanja ljudskih, materijalnih i doktrinarnih razlika. Štoviše, te razlike su u slučaju simetričnog ratovanja tek komplementarne, pa čak i onda kad u konačnici odlučuju o pobjedi ili porazu. Definicijama asimetričnog ratovanja bave se u prvom redu zapadne sigurnosne agencije i službe, držeći kako su asimetrične prijetnje izravna ugroza njihove nacionalne sigurnosti. Američka publikacija Joint Warfare of the Armed Forces of the United States tako drži kako su “asimetrični bojevi bitke između različitih snaga”. Nadalje, američka agencija DARPA (Defense Advanced Research Projects Agency) asimetričnim ratovanjem drži “ratne aktivnosti s manje i teže odredivim ciljevima”, uz mali broj angažiranog osoblja, kao i uz “… uporabu nekonvencionalnih taktika koje često imaju veliki učinak (politički ili materijalni) s obzirom na uključene snage”. Američka vojna obavještajna agencija DIA (Defense Intelligence Agency) navodi kako su danas moguće “mnoge vrste asimetričnih napada – (koje uključuju) terorizam, gerilske operacije i uporabu oružja masovnog uništenja”. Prema istom izvoru, uzrok čestih asimetričnih prijetnji je dominantna vojna pozicija koja tjera slabijeg protivnika na izbjegavanje izravnog sukoba s SAD-om, no ukoliko do takvog sukoba ipak dođe, takav protivnik se koristi svim zamislivim sredstvima koja mu daju prednost, poništavajući nadmoć Sjedinjenih Država.

Kako unovačiti bombaša samoubojicu?
Najteži problem koji pokušavaju riješiti i s kojim se muče ekperti za borbu protiv terorizma je kako terorističke organizacije, a posebno zloglasna Al-Qa’ida pronalaze mlade ljude, mladiće i djevojke koji se dragovoljno raznose bombom.  Obavještajni izvori više zapadnoeuropskih zemalja tvrde da Al-Qa’ida na području Europe ima do 20 000 boraca, uglavnom veterana ratova u Afganistanu, Čečeniji, Bosni i Hercegovini, Albaniji, Makedoniji i Kosovu. Pa ipak na Balkanu ali i u zemljama Europske Unije novačenje novih boraca se nastavlja.
Prema dokumentima pronađenim i zaplijenjenim u logorima za vježbanje koje je Al-Qa’ida imala u Afhanistanu i Pakistanu obavještajci su došli do zanimljivih podataka o akcijama novačenja. Osoba koju Al-Qa’ida želi unovačiti mora biti musliman, odan ideologiji Al-Qa’ide, spreman marljivo raditi, slušati zapovijedi bez oklijevanja i na kraju – biti spreman postati mučenikom. Potencijalni novak mora biti sposoban čuvati tajnu, kontrolirati se, biti zdrav, inteligentan i oprezan, imati dar zapažanja. Dobrovoljci su dobrodošli, a posebno su cijenjeni ljudi iz sjeverne Afrike, jer imaju iskustva u radikalnim pokretima i obično su već indoktrinirani.
No Al-Qa’ida traži i obraćenike na islam iz europskih zemalja. Oni su obično razočarani ljudi, otuđeni od vlastite kulture. Površno poznavanje islama je prihvatljivo, a smatra se i prednošću jer će tako novak biti podložniji radikalnom učenju Al-Qa’ide kojeg većina muslimana ne prihvaća. Dokumenti Al-Qa’ide otkriveni u Afganistanu otkrivaju da je Osama Bin Laden svojim unovačiteljima rekao da se teroristi plavih očiju i plave kose daleko lakše kriju u europskim zemljama i da imaju veću šansu za uspjeh u terorističkim operacijama pa ih valja pronaći. Otkriveno je više desetaka Europljana unovačenih u redove terorista, posebno u Francuskoj, Njemačkoj i Britaniji.
Organizacija se koristi kontaktima u islamskim dobrotvornim organizacijama, ispostavama socijalne pomoći i džamijama. Tamo može naći očajne i ranjive ljude koji će lako prihvatiti poziv u terorističku organizaciju. Osim “pecanja” novaka u uobičajenim dijelovima svijeta, Al-Qa’ida koristi i moderne metode novačenja.
Za privlačenje novaka posljednih godina se rabe video prezentacije. Najpoznati je bila ona u kojoj su korištene snimke terorističkog napada na američki ratni broj Cole u jemenskoj luci Aden. Prezentacija je pripremljena na osobni zahtjev Osame Bin Ladena, a uz snimke napada na brod i žrtve među američkim mornarima prikazane su i snimke iz logora za uvježbavanje terorista. Uz to, kao opravdanje, pokazane su snimke izbjegličkih logora u kojima u krajnjoj bijedi žive muslimani, čime se sugerira da se borbom to stanje može izmijeniti.
Videom se koristio i sam Bin Laden kako bi ojačao svoj imidž. On se na videovrpci pokazuje odjeven u bijelo s turbanom na glavi, čime se sugerira vjerski autoritet. Za pojasom nosi nož koji je dio formalne jemenske nošnje, čime sugerira povezanost sa napadom na američki ratni brod. Recitira pjesmu koja traži osvetu protiv neprijatelja islama i hvali samoubilačku akciju protiv broda Cole.

Al-Qa’ida za novačenje sve više koristi i internet. To je posebno uspješno u srednjoj Aziji i na Srednjem istoku. Elektronička knjiga u tri dijela, pod nazivom “39 koraka do jihada” raspačavana je internetom. U knjizi se tvrdi da je sudjelovanje u svetom ratu dužnost i obaveza svakog muslimana. Razne grupe povezane sa Al-Qa’idom imaju svoje web stranice. Jedna grupa ima takvu stranicu u Britaniji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Pakistanu. Tu se objavljuju proklamacije vođa terorističkih organizacija, dokazuje se nadmoć Islama nad ostalim vjerama, odbacuje se zapadni način života i opravdava terorizam. Jedna web stranica, nazvana Al Khansaa, specijalizirana je za privlačenje žena. Nazvana je po jednoj arapskoj pjesnikinji iz srednjeg vijeka, a navodno je vode žene. No sadržaj te stranice je obična propaganda za novačenje žena u Al-Qa’idu. Žene su, naime, vrlo korisne teroristima jer u svojim širokim haljinama lakše sakrivaju teroristički materijal kojeg treba prokrijumčariti, a i manje izazivaju pažnju sigurnosnih službi.  Web stranice obično brzo padaju pod napadima zapadnih protuobavještajnih službi, ali se poput feniksa ubrzo pojavljuju na nekom drugom mjestu. Al-Qa’ida se naučila brzo prilagođavati promijenjenim situacijama. Dio taktike novačenja kojom se koristi Al-Qa’ida već je otkriven, pa se zna da organizacija održava prave stručne seminare za novačitelje. Na tim se tečajevima odabiru najsposobniji i zatim šalju u Europu kako bi pronašli nove potencijalne bombaše samoubojice. Upravo to je i dalje tajna za protuobavještajne organizacije koje pokušavaju spriječiti terorističke napade. Jedno od najtežih pitanja koja muče stručnjake za borbu protiv terorista je kako terorističke organizacije, a posebno zloglasna Al-Qa’ida, mogu pronaći mlade ljude koji će se dragovoljno raznijeti bombom ili bez oklijevanja ubiti nevine ljude, često takodjer muslimane. Psiholozi smatraju da Al-Qa’ida svojim novacima tumači da napad bombom u stvari i nije samoubojstvo, već čin mučeništva. Prema tom tumačenju vođe novacima objašnjavaju da oni i neće umrijeti, već će kao mučenici dospjeti u raj gdje će oženiti 70 djevica. Naizgled neobična taktika, ali očito uspijeva jer bombaša samoubojica ima sve više.

Božo VUKASOVIĆ