Vodio sam se savješću i činio sam ono što sam u tom trenutku smatrao ispravnim. Znao sam da sam došao spašavati živote i to mi je bila glavna nit vodilja. Nikad nisam sumnjao u ono što trebam učiniti u određenim okolnostima. Nisam ni razmišljao o opasnosti u kojoj sam se nalazio, nego samo kako činiti dobro…

Uz pripadnike Hrvatske vojske, ratne 92. velik doprinos u izbjegavanju moguće katastrofe, popuštanja demolirane, zapuštene i minirane brane Peruća, koje bi dovelo do nesagledivih posljedica, dao je i britanski pripadnik snaga UNMO-a, tad 26-godišnji kraljevski marinac Mark Nicholas Gray. On je, shvaćajući o kakvoj je opasnosti i potencijalno kobnom scenariju riječ, još u ljeto 1992. oslobodio mehanizam koji je regulirao preljevnu ustavu brane i time osigurao trajno otjecanje vode iz akumulacijskog jezera zahvaljujući čemu je vodostaj u trenutku aktiviranja eksploziva na brani bio pet metara niži, a samim tim je i pritisak na oštećenu branu bio manji te je izbjegnuto njezino popuštanje i moguća katastrofa.

Za iskazanu i osvjedočenu hrabrost i junaštvo u sprečavanju rušenja brane u prigodi 20. obljetnice oslobađanja Peruće časnika Graya odlikovao je Redom kneza Domagoja s ogrlicom tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Zahvaljujući časniku Grayu izbjegnuta je humanitarna i ekološka katastrofa uz vodotok Cetine, a Hrvatska vojska dobila je priliku za saniranje oštećenja i vraćanje branu u funkciju.

S časnikom Grayem o sjećanjima na Peruću razgovarali smo nekoliko dana uoči 28. obljetnice akcije, a razgovor je prihvatio s oduševljenjem. Iako je to što je u tom trenutku učinio bilo presudno, danas kaže da nije razmišljao o opasnosti u kojoj se sam nalazio, nego samo kako učiniti dobro.

Koja je bila vaša uloga i uopće uloga vojnih promatrača UN-a i snaga UNPROFOR-a vezano uz sektor Jug i prostor HE Peruća?

UN-ovoj misiji pristupio sam 1992. i nakon uvodne obuke pozvan sam u UN-ov vojni promatrački tim (UNMO) stacioniran na području Sinja. UN je tad bio fokusiran na razdvojenost zaraćenih strana u tzv. ružičastim zonama, koja je na više mjesta iznosila tek nekoliko stotina metara. Blizina sukobljenih strana neizbježno je dovodila do kršenja primirja, jačala napetosti i ugrožavala mir na kojem je radio UN.

Naša je uloga bila održavanje reda u ružičastoj zoni oko Sinja, rad na gradnji povjerenja između sukobljenih strana i poticanje na povlačenje kako bi se osigurale tampon-zone u širini većoj od dometa pješačkog naoružanja. To smo osiguravali stalnim ophodnjama s obje strane (bili smo jedine snage UN-a kojima je bilo redovito dopušteno prelaziti bojište i djelovati na obje strane), obilascima snaga na bojišnici, nadziranjem skladišta teškog naoružanja, istragama kršenja primirja, sastancima s visokim zapovjednicima i slično.

Tijekom uspostave ureda bili smo upoznati sa situacijom na Perući, posebice dubokom zabrinutosti hrvatske strane. Ponajprije se to odnosilo na ustave (klapne) brane, odnosno na mogućnost da su potpuno zatvorene i da voda ne prolazi nizvodno (brana se nalazila s druge strane tadašnje crte prekida vatre i bila je pod nadzorom tzv. vojske RSK, a tok je išao s hrvatske strane), što je onemogućavalo opskrbu vodom i proizvodnju električne energije. Nadalje, postojala je bojazan da je rezervoar neuobičajeno pun te da bi jesenske bujice prelile rezervoar i branu, što bi za nju bilo kobno.

Časnici 126. brigade (prije svega njezin zapovjednik brigadir Rahim Ademi te časnik za vezu s UN-om bojnik Vlatko Bandalo) odmah su nas obavijestili o tim problemima i organizirali sastanak s bivšim upraviteljem brane Josipom Macanom. Nakon toga smo se gospodin Macan i ja često susretali i on me upućivao u složenu tehnologiju i izračune vezane uz branu. Tijekom naših brojnih sastanaka objasnio mi je i rizik vezano uz branu, kao i važnost svakodnevnog praćenja vodostaja. Počeli smo dnevna očitavanja i u izvješćima nadređenima u UN-u iznosili zabrinutost hrvatske strane. Zahvaljujući dobroj prezentaciji UN je angažirao dva stručnjaka za brane iz Irske za inspekciju Peruće. Bio sam zadužen za tu inspekciju te sam ih poveo na branu i upoznao s gospodinom Macanom. Po povratku u Zagreb stručnjaci su izvijestili zapovjednika UN-ovih snaga generala Satisha Nambiara, koji je prihvatio njihovu preporuku da se UN-ovu uredu u Sinju, odnosno meni, povjeri posebna odgovornost za branu Peruća, što je odmah stupilo na snagu.

Prepoznali ste opasnost koja je prijetila i vrijednost očuvanja brane. Što ste u tom kontekstu poduzimali da ne dođe do velike tragedije, rušenja brane i poplavljivanja okolnih područja?

S novim odgovornostima preuzeli smo ulogu mjerenja te uvjeravanja snaga RSK na brani da puste vodu. Poručnik koji je zapovijedao snagama na brani proslijedio je naše zahtjeve njihovom uspravnicom, no bili su odbijeni. Tad smo odredili kao prioritet puštanje vode iz brane kako bi se izbjegla opasnost kad dođe jesen.

Istodobno smo saznali i za bojazan da je RSK možda postavila eksplozive u branu. Budući da su snage RSK zauzele branu bilo je nemoguće to dokazati te je UN vršio velik pritisak na srpsku stranu da mu preda nadzor nad branom.

Tad sam iskoristio priliku i pokušao ispustiti vodu iz brane na način da sam pustio ustavu na gornjem preljevu s desne strane brane. Gospodin Macan prethodno mi je objasnio mehanizam ispuštanja premda je pogon bio znatno oštećen. Ustava je bila zatvorena željeznom šipkom u zupčaniku te se sustav otvarao jednostavno izvlačenjem te šipke. Nakon toga bi pritisak vode otvorio ustavu i prvi put u više mjeseci ispustio milijune galona vode.

Srpska strana ljutito je reagirala, no više ništa nije mogla učiniti nego čekati da se potpuno otvori i potom vratiti ustavu u prethodni položaj. Zbog oštećenja nastalih tijekom rata to se jedino moglo izvesti ručno, za što je bio angažiran cijeli vod koji je na tome naporno radio osam sati. Sljedećeg jutra ponovno sam otišao i učinio isto. Bili su vrlo ljutiti. Ponovno su zatvorili ustavu tijekom dana. Idućeg dana onemogućili su mi pristup glavnim vratima te smo se nekoliko sljedećih dana nadmudrivali − ja bih se pojavio i pokušao doći do vrata, a najkrupniji od srpskih vojnika zapriječio bi mi put. Na kraju sam ponovno došao i otvorio ustavu na dan kad je postignut sporazum o povlačenju snaga tzv. vojske RSK i predavanju brane UN-u.

Tad više nisu marili za podizanje ustave te je ostala otvorena do trenutka miniranja brane, čime je razina vode pala na pet metara ispod maksimuma, što je bilo važno jer je inspekcijski tunel brane bio visok samo dva metra. To znači da se, kad je srpska strana kasnije dignula branu u zrak, visina brane snizila za visinu inspekcijske galerije, otprilike dva metra, a kruna brane legla je nad razinu rezervoara (pet metara ispod maksimuma). Time je bilo spriječeno prelijevanje i trenutačno rušenje, premda su hrvatski inženjeri imali još puno muke da učvrste branu, istodobno ispuštajući vodu što brže kako bi spriječili njezino urušavanje.

 

Zahvaljujući izvješću irskih stručnjaka i zabrinutosti izraženoj u Vijeću sigurnosti UN-a, srpska strana pristala je predati nadzor nad branom. No mnogima se to činilo olako učinjenim te je postojala sumnja da nešto smjeraju. Na hrvatskoj strani vjerovalo se da su srpski vojnici postavili eksploziv u inspekcijsku galeriju brane. Za to nije bilo dokaza, a nismo ni mogli to utvrditi sve dok je srpska strana nadzirala branu. Nakon što su prepustili nadzor UN-u, bilo je potrebno utvrditi jesu li srpski vojnici postavili eksploziv na branu kako bi je srušili i ako jesu, jesu li to mogli izvesti s udaljenosti ili bi se trebali vratiti na branu kako bi to realizirali (kako bi postavili detonatore ili upaljače). UN-ov nadzor nad branom trebao je uvelike olakšati život, no kenijska bojna UNPROFOR-a, koja je po zapovijedi branu čuvala, bila je još nepopustljivija prema nama nego srpska strana. Bilo je frustrirajuće, to više što su kenijski vojnici, unatoč mojim upozorenjima, srpskim vojnicima koji su u siječnju 1993. ipak došli do brane kako bi postavili detonatore jednostavno dali rukama znak da priđu.

Moj je cilj bio otvaranjem vrata ustave smanjiti opasnost od prelijevanja brane ujesen. Otvaranje ustave, koja je i ostala otvorena, bilo je golemo postignuće – nizvodno je hrvatskoj strani osigurana nužno potrebna opskrba vodom i napajanje za hidroelektrane te se znatno smanjila opasnost od preplavljivanja i uništenja brane.

 Hrvatskoj vojsci uspjeli ste dostaviti dokumentaciju i nacrte o brani, kao i podatke o miniranosti brane… Izlagali ste se velikom riziku s obzirom na to da je brana bila pod okupacijom neprijateljske vojske… Vaš komentar?

Vezano uz dokumente, gospodin Macan odmah me upitao bih li mogao doći do knjižnice brane u kojoj su bili pohranjeni svi planovi i tablice iz kojih se mogao izračunati rizik. On je vrlo dobro poznavao branu, no nije pamtio stotine statističkih tablica potrebnih za njezin siguran rad. Zamolio me da provjerim u uredima, što sam i učinio i fotografirao sve iznutra dok je brana bila pod nadzorom srpske strane. Pokazao sam mu fotografije te je naveo koje publikacije treba i zamolio me da donesem što više mogu. Na kraju sam, nakon četiri ili pet ulazaka bez znanja srpske strane (iz nekog razloga srpska strana nije bila zadužila nikoga da upravlja postrojenjem hidroelektrane), zapravo iznio veći dio knjižnice. Srpska strana osiguravala je samo gornji dio brane i pripadajuće objekte. Dokumente sam donio Macanu osobno u njegov ured u središtu Sinja.

Kad je riječ o eksplozivima, UN-u je bilo bitno utvrditi stanje brane. Naravno, nitko nije ni pomišljao da nama vojnim promatračima zapovjedi da istražujemo, no to je bilo od presudne važnosti. UN se ispočetka strogo držao načela izbjegavanja rizika, što je bilo razumljivo, no meni je to teško padalo jer mi se činilo da je službena politika više cijenila život UN-ovih snaga i službenog osoblja nego lokalno stanovništvo, što se kosilo s mojom obukom u Kraljevskim marincima, gdje smo u takvim misijama svačiji život cijenili jednako i od nas se očekivalo da čak riskiramo svoje živote kako bismo štitili ljude koje smo dobili u zadaću štititi. Nakon što je nadzor brane predan UN-u, bilo je važno utvrditi činjenice, a dosta se tapkalo u mraku dok su se odluke donosile u Zagrebu i tražilo se ljude.

Na kraju smo bojnik Carlos Maas, vojni inženjer iz Brazila, i ja odlučili otići do inspekcijske galerije. Pritom nas je brinulo jesu li na branu instalirane mine iznenađenja, a posebice jesu li detonatori osjetljivi na svjetlo te smo nosili samo svjetiljke s vrlo slabim crvenim svjetlom. Bojnik Carlos Maas, kao inženjer, išao je ispred mene, a ja sam ga pratio na velikoj udaljenosti. Ušli smo u tunel na prstima, kroz desni ulaz i spuštali se mokrim i klizavim stubama uz slabo svjetlo naših svjetiljki. Kad smo sišli vidjeli smo velike četverokutne kutije na dnu tunela, za koje nismo znali što su. Na njima je pisalo UDAR latiničnim i ćiriličnim slovima i pretpostavili smo da je riječ o eksplozivu. Bilo je tu prema našoj procjeni 20-30 kutija, nakon čega smo se udaljili pazeći na moguće žice i vodove uz stube, no nije ih bilo.

Pomno smo pregledali krunu brane, tražeći žice iz komunikacijskih uređaja, odnosno neobične antene, ali nismo ih uočili. Tijekom obilaska, koji je vodio Carlos (danas general brazilskih oružanih snaga; njegov se bitan doprinos, nažalost, nedovoljno navodi), utvrdili smo da je brana minirana specijalnim eksplozivom jugoslavenske proizvodnje u količini dovoljnoj da uruši branu te da bi srpski vojnici sigurno morali pristupiti brani kako bi postavili eksplozivne naboje. To je bila informacija od presudne važnosti jer smo mi (tj. UN), znali da je brana sigurna ako se srpski vojnici ne vrate. Proslijedili smo informaciju uspravnicom UN-u te brigadiru Ademiju. Potom je UN uputio inženjerijski tim Britanske vojske kako bi pregledao branu i on je potvrdio naš zaključak.

 U prosincu prošle godine donesena je nepravomoćna presuda zapovjedniku JNA koji je naložio da se aktivira eksploziv koji je naposljetku teško oštetio branu. Kako to komentirate?

Nedvojbeno je da je postavljanje eksploziva i podizanje brane u zrak ratni zločin najgore vrste. Netko je to zapovjedio, a drugi proveli u djelo. Tim činom prekršena je Ženevska konvencija te je i 25-30 godina kasnije vrlo važno procesuirati počinitelje. Oni postoje, a nirnberško je suđenje pokazalo da se ne može sakriti iza formulacije “izvršavali smo zapovijed”. Oni su bili vojnici i znali su što čine. Mora im se suditi. Ishod suđenja meni je manje važan od činjenice da odgovaraju za počinjeno. Hrvatska je europska zemlja i njezino je sudstvo korektno i nepristrano. Sve da optuženici i ne budu osuđeni, važno je da se za zločin sudilo. Budu li osuđeni, moraju odslužiti odgovarajuću kaznu kako odredi sud. Uspjeh je u privođenju optuženih sudu. To je važno za čovječanstvo i volio bih da je više počinitelja ratnih zločina izvedeno pred sud. Možda jednog dana budu.

Odlikovani ste za svoju ulogu u očuvanju brane i sprečavanju njezina rušenja. Što vam kao sudioniku tog vremena znači to priznanje?

Priznanje predsjednika Josipovića u ime hrvatskog naroda, da mi se dodijeli Red kneza Domagoja, za mene je nevjerojatna čast i vrlo sam dirnut. Za mene je to velika nagrada premda su moje zasluge male. Ipak, kako je samo moj dio prepoznat, malo se osjećam nelagodno. Golem su doprinos dali Josip Macan, bojnik Vlatko Bandalo, bojnik Carlos Maas, naš prevoditelj Ivan Šušnjara (koji nije “prevodio”, nego je razumio stratešku složenost situacije i cijelo vrijeme posredovao u razmjeni ideja, poticao nas, korio, ohrabrivao), inženjeri 126. brigade, cijeli tim HEP-a, mogao bih nabrajati i dalje… Svi oni zaslužni su za ovo odlikovanje koje imam čast nositi.

Kad se danas osvrnete na to vrijeme kako gledate na svoje sudjelovanje u tim događajima, ali i na činjenicu da međunarodna zajednica tad nije puno učinila za Hrvatsku te da su primjeri poput vašeg bili rijetki, ali cijenjeni s velikim poštovanjem i zahvalnošću?

Iz današnje perspektive ne bih te događaje gledao tako negativno. Svijet i Europa bili su zaslijepljeni njemačkim priznanjem neovisnosti koju je Hrvatska proglasila. To je izazvalo niz događaja za koje svijet nije bio spreman. UNPROFOR je bio prva suvremena UN-ova misija i za sve je to bilo dosta zahtjevno. Za mene – tad mladog časnika, upućivanog na zadaće koje su zahtijevale inteligenciju, inicijativu, diplomatičnost, dosjetljivost, duhovitost kao i neslomljivu odlučnost i entuzijazam, to je bio rizik, ali i nagrada i izazov zbog kojeg sam i stupio u vojsku. Međunarodna zajednica općenito, a posebice UN, još su se tražili te je bilo i pogrešaka. Mnoge pogreške nastale su iz politike UN-a da je nepristranost najvažniji čimbenik u pozadini njegovih operacija te sam svjedočio mnogim incidentima kad se nepristranost stavljala iznad humanitarnih kriterija, što je bilo frustrirajuće.

 

Razumljivo, hrvatska je strana to protumačila da joj je međunarodna zajednica “okrenula leđa”, no zanimljivo je da je i srpska strana gledala jednako tako, što se moglo tumačiti i kao stvarna nepristranost UN-a. Osoblje UNPROFOR-a predano je obavljalo svoje dužnosti, no UNPROFOR je bio nešto drugačiji u odnosu na prethodne UN-ove mirovne misije te su se mijenjala i načela. Puno toga učinili smo pogrešno, no dosta toga i dobro. Radili smo kako smo najbolje znali u takvim burnim vremenima. Ja sam se vodio savješću i činio sam ono što sam u tom trenutku smatrao ispravnim. Znao sam da sam onamo došao spašavati živote i to mi je bila glavna vodilja. Nikad nisam sumnjao u ono što treba učiniti u određenim okolnostima. Nisam razmišljao o opasnosti u kojoj sam se sam nalazio, bio sam mlad i nisam se opterećivao time, nego samo kako činiti dobro.

Teško je humanost ostaviti po strani – u takvim situacijama susrećete se s ljudskim bićima, koja razmišljaju, osjećaju, krvare, plaču, pokazuju strah. Gledanje vijesti je hladno, tu nema humanosti. No na terenu, ondje su ljudi i humanost s obje strane ograde. Obični ljudi su ti koji pate u takvoj situaciji. Pomagati im, olakšati im život i spasiti ga jedino je važno. Svi smo mi u srcu obični ljudi i ja sam radio za te izvanredne obične ljude s obje strane sukoba. I nisam ni u čemu bio poseban.

Razgovarala: Vesna Pintarić

Foto: UPRH / Filip Širanović