Sve se grupe i postrojbe u libijskom konfliktu znatno razlikuju prema regiji u kojoj su nastale, plemenskoj pripadnosti, sposobnostima koje imaju i interesima koje zastupaju. Iako se odanosti i strane često mijenjaju, članak predstavlja odnose među njima u trenutku kad je pisan…

Nakon 42 godine vladavine Muammaraal-Gaddafija i arapskog proljeća vlast u Libiji preuzeo je Parlament. Preuzeti vlast značilo je uspostaviti nadzor nad,po površini, četvrtom najvećom zemljom Afrike i njezinih šest milijuna stanovnika. Međutim, četiri godine poslije, Libija je ponovno ukrizi prožetoj oružanim sukobima.
U prvom su sazivu Parlamenta 2011. godine većinudobiliislamisti. Tijekom dvije godine inicijalnog mandata nisu uspjeli donijeti Ustav, ali su nametnuli izglasavanje takozvanih izolacijskih zakona prema kojima brojni Libijci nemaju pravo sudjelovanja u vlasti. Njihov je mandat istekao u prosincu 2013. godine.Nakon nekoliko mjeseci sukobljavanja i opstruiranja, izborisu konačno raspisani i provedeniu lipnju 2014. godine. Na njima su islamisti izgubili većinsku prevlast.
Članovi starog sazivaParlamenta koji nisu izabrani u novi proglasili su ga nelegitimnim te pokrenuli pokretZora(engl. Dawn)kako bi se vratili na vlast. Do kolovoza 2014. uspjeli su protjerati međunarodno priznati novi sazivParlamenta iz glavnog grada Tripolija i preuzeti vlast nad zapadom zemlje. Snage legitimno izabrane vlasti izbjegle su na istok u Tobruk.Nakon početne konsolidacije i ponovnog aktiviranjaGaddafijevaumirovljenog generala KhalifeHaftara,započele su protuislamističkipokretDostojanstvo(engl. Dignity) s ciljem ujedinjavanja zemlje. 

Državni i lokalni sukobi

Uz taj dvostrani sukob na državnoj, ne smanjuju se sukobi i ratovi među raznim skupinama, strujama i plemenima na lokalnoj razini.U središnjem se i južnom dijelu zemlje Berberi i takozvani crni Afrikanci bore protiv arapskih plemena za gradove i pustinjske utvrde kojima se nadziru krijumčarske rute kroz Saharu.Na istoku zemlje, u Cirenaici, pobunjenici su preuzeli nadzor nad naftnim postrojenjima i prijete osnivanjem vlastite države.Iako je većina tih grupa relativno mala, kako državne institucije ne uspijevaju proraditi, one jačaju i postaju sve veći problem za državu i regiju.
Uz snage koje se bore za Vladu i protiv nje, tijekom rata osnovane su i postrojbe kojima cilj nije bila borba protiv vojske režima, negopromjena urušenog unutarnjeg sustava sigurnosti. U nekim dijelovima zemlje dijelovi tih Vojnih odbora (engl. MilitaryCouncils) djeluju kao službena tijela vlasti.Izdaju identifikacijske iskaznice, uspostavljaju interne procedure rada, održavanja reda, osiguravanja svojih skladišta opreme i naoružanja te jačaju svoje strukturezapovijedanja i nadzora.Istodobno jačaju svoju legitimnost, odvojenu od one na državnoj razini.
Sukobe potiče i velika količina dostupnog naoružanja. Prema podacima UN-a, u trenutku pada Gaddafija libijskesu oružane snage posjedovale oko 7.000.000 komada vatrenog oružja, od čega su 80% bile jurišne puške.  S druge strane, britanski je MI6 procijenio kako se u Libiji nalazi oko milijun tona naoružanja, više nego što iznosi cjelokupan arsenal britanske vojske. Sveje to naoružanjeuglavnom bez nadzora. Za zapadne je sile posebno zabrinjavajuć velik broj prenosivih protuzračnih raketa, takozvanih MANPADS-a (engl. ManPortable Air Defense Systems). RAND tvrdi kako je Gaddafi nabavio i oko 20000 bivših sovjetskih MANPAD-ova kojima je danas, kao i ostacima kemijskog naoružanja, gotovo nemoguće ući u trag. 

UN-ovo posredovanje
Ujedinjeni narodi preko svoje misije UNSMIL (engl. United Nations Support Mission in Libya), ulažu znatne napore kako bi doveli zaraćene strane za pregovarački stol. Pregovori održani u Ženevi od 14. do 27. siječnja 2015. tek su minimalan napredak, a vodili su se vezano uz buduću zajedničku vladu i njezino funkcioniranje, mjere izgradnje povjerenja među sukobljenim snagama te zaštitu civila.Govorilo se i o budućim pregovorima kako bi se komunikacijski kanal i dalje ostavio otvoren. UN inzistira na legalnosti i legitimnostinovog saziva Parlamenta i obvezi starog da se podredi novom. Stari je sazivglavna zapreka uspješnijim pregovorima jerih izričito odbija smatrajući se reprezentativnijim predstavnikom libijskog stanovništva. Specijalni je izaslanik UN-a za Libiju Bernardino León uspio dogovoriti nastavak pregovora. Ipak, dok traju, nasilje i dalje ne jenjava.
Sve je složeniji sukob otvorio prostor za jačanje Islamske države u Libiji i ponovno buđenje Gaddafijevih pristaša. Sve se sukobljene grupe i postrojbe znatno razlikuju prema regiji u kojoj su nastale, plemenskoj pripadnosti, sposobnostima koje imaju i interesima koje zastupaju. Iako se odanosti i strane često mijenjaju, u članku su prikazani njihovi međusobniodnosikakvi su vladali u trenutku kad je pisan. 

Državne snage sigurnosti

Pokret Dostojanstvo vodi legitimno izabrana Vlada Libije stoga se smatra službenim nacionalnim sigurnosnim snagama. Uz Libijske sigurnosne snage (engl. Libya Security Forces – LSF)koje čine vojsku te Nacionalnu sigurnosnu upravu (engl. National Security Directorate) koja činipoliciju, kao državne snage sigurnosti još djeluju:
Garda za zaštitu naftnih objekata(engl. Oil infrastructure security guards) osnovana je 2012. s ciljem zaštite ključne naftne infrastrukture. Većina naftnih i prerađivačkih objekata netaknuto je preživjela rat jer su obje strane znale kako ekonomska budućnost Libije ovisi o nastavku proizvodnje i izvoza nafte i naftnih derivata. Međutim, i tu su se odnosi zaoštrili nakon što je njezin zapovjednik Ibrahim Jadhranoptužio središnju vlast za korupciju u prodaji nafte i privremeno blokirao izvozne naftne terminale u Libiji.
Vojni odbor Zintan (engl. Zintan Military Council) jedna je od najmoćnijih i najbolje organiziranih grupa u Libiji. Objedinjuje 23 skupine u pet brigada s područja grada Zintana i planina Nafuse, koje su imale odlučujuću ulogu u preuzimanju Tripolija u kolovozu 2011., što im u društvu daje određen stupanj legitimnosti.  Jedan od njihovih zapovjednika Osama al- Juwaili bio je imenovan i ministrom obrane. Kroz povijest su bili poznati kao odlučni i žestoki borci te sa svoje4000pripadnika daju znatnu potporu vladinim snagama. Imaju i vlastiti satelitski kanal pod nazivom Libya al-Watan.
Al-Qaqa brigada služi u prvom redu za zaštitu štićenih vladinih dužnosnika. Neki je smatraju i dijelom Vojnog odbora Zintana, ali razvila je vlastitu prepoznatljivost i zadaće. Njezini su pripadnici prvi ušli u Tripoli u ratu protiv Gaddafijapa stoga uživaju izniman ugled i povjerenje u društvu. Neslužbeno ih smatraju vojnim krilom libijske glavne umjerene političke koalicijeNational Forces Alliance (NFA).

Snage starog Parlamenta
Okupljene oko starog saziva Parlamenta, snage pokretaZorasmatraju da su provedeni parlamentarni izbori, a tako i njihovi rezultati, nelegitimni. Promjenom polova moći jačaju liberalnije snage koje bi mogle ugroziti ideološke, političke i sigurnosne interese drugih plemena i milicija na zapadu zemlje. Ipak, njihove su naoružane snage i skupine brojne, odlučne i imaju jaku potporu radikalnog islama iz cijelog svijeta.
Libijski štit (engl. Libyan Shield) osnovan je 2012. sa zadaćom integriranja i ujednačavanja izgleda, rada i ponašanja bivših pobunjeničkih boraca za potrebe Libijskih sigurnosnih snaga. Iako ima četiri brigade s 13 bojni širom zemlje, bioje ključni sigurnosni saveznik Vlade na istoku zemlje. Usprkos tomu, njegov je zapovjednik Wisambin Hamid otvoreno odbijao izvršiti one zapovijedi i naloge koji bi mogli štetiti njegovim operacijama i interesima. Zbog povezanosti s vlasti, nisu odgovarali na optužbe o mučenju kršćana – Kopta u zatvorima Benghazija.  Nakon raskola između starog i novog Parlamenta, prisegli su na odanost starom i svrstali se uz njega.
Brigada mučenika 17. veljače (engl. Martyrs of 17 February Brigade) moćna je islamistička grupa na istoku zemlje koja ujedinjuje 12 višerodnih bojni ukupne jačine 3000 dobro naoružanih boraca. Nakon pada Gaddafijevarežima, potpisala je ugovor s Vladom Libije te ju je financiralo Ministarstvo obrane. Djelovala je uz Vladine snage u operacijama u Kufri te je bila zadužena za osiguranje američkog veleposlanstva u Benghaziju sve do napada 11. rujna 2012. kad je ubijen veleposlanikChrisStevens i tri člana njegova osiguranja.  Vlada se tad okreće protiv nje i kreću intenzivni sukobi, dodatno pogoršani od početka operacije Dostojanstvo. Libijska je vojska krajem listopada 2014. objavila snimke prema kojima je pregazila njezino glavno uporište u Garyunisu (četvrtBenghazija). 

Enklava u obruču
Brigada Misrata (engl. Misrata Brigade) glavni je Zintanov protivnik vezano uz moć i utjecaj u Libiji. Na početku rataMisrata je bila jedan od rijetkih gradova izvan istoka zemlje koji su pobunjenici držali kao enklavu u Gaddafijevuobruču sve do spajanja s glavnim snagama otpora. Posljedice su bile strašne patnje stanovništva, ali i bezuvjetna odanost stanovništva toj Brigadi. Vjeruju da su zbog svoje patnje i odlučnosti u borbi protiv režima zaslužili pravo vođenja nacije. Zbog brutalne odmazde onih za koje su vjerovali da su odani Gaddafiju, stavljeni su na UN-ovu listu počinitelja ratnih zločina. U trenutku pada režima, Brigada je ujedinila dvjestotinjak raznih milicija u moćnu postrojbu od 40000 boraca, a posjeduje i oko 820 tenkova, dvadesetak komada teškog topništva i oko 2300 vozila naoružanih strojnicama i protuzračnim sustavima.
Ponekad se politički vežu s Muslimanskim bratstvom i Strankom za pravdu i suradnju (engl. JusticeandCooperationParty– JCP). Od početka sukoba bili su na strani islamista.Međutim, tijekom pokušaja UN-ovih pregovora u siječnju 2015. u Ženevi, čelnici BrigadeMisrata bili su jedini od pripadnika Zore koji su se pojavili na pregovorima. To je potaknulo nadu da su spremni na pregovore i moguće povlačenje iz sukoba. Svi daljnji pregovori bit će organizirani u Libiji kako bi se olakšala nazočnost što većeg broja zaraćenih skupina.

AL QAIDA U LIBIJI
Al Qaidaje tijekom 2012. iskoristila arapskobuđenje u sjevernoj Africi za svoje ciljeve. Njezino je središnje zapovjedništvo iz Pakistana pokušalo razviti mrežu suradnika diljem Libije kako bi ojačala svoju prisutnost na sjeveru Afrike i na Bliskom istoku te tako nadoknadila gubitkezbog međunarodnog protuterorističkog djelovanja. Glavni je Al Qaidin cilj u Libiji bio jednak kao i u ostalim muslimanskim zemljama: ponovna uspostava emirata kao dijela većeg muslimanskog kalifata, nametanje šerijatskih zakona te izbacivanje zapadnjaka iz zemlje. FederalResearchDivisionKnjižnice američkog Kongresa navodi da je zapovjedništvo Al Qaide poslalo u Libiju svoje emisare od povjerenja kako bi tamošnjim pristašama prenijeli sljedeće zadaće: prikupiti oružje, uspostaviti obučne kampove, tajno izgraditi mrežu kontakata i infrastrukture, početi uspostavu Islamske države i nametanje šerijata. Sve do 2014. ta je mreža ostala pritajena i ustručavala se od javnog korištenja imena Al Qaide.
Branitelje šerijata (Ansar al-Sharia) vodi sufija Ben Qumu, bivši zatočenik Guantanama.Prihvatili su i podupiru Al Qaidinu prisutnost u Libiji što je vidljivo iz aktivne medijske i društvene propagande te učestale uporabe simbola i zastave za koju se danas vjeruje da simbolizira Al Qaidu.  Njihova se mreža nastavlja širiti, vodeobučne kampove i medijske kampanje na društvenim mrežama poput Facebooka i YouTubea, ali i dalje pod krinkom i u potpori libijskih salafističkih pokreta s kojima dijele radikalnu ideologiju i namjeru nametanja šerijata. Ansar al-Shariju ponekad opisuju kao radikalno krilo Brigade Abu Salimovih mučenika(engl. Abu Salim Martyrs Brigade), alirazvila je prepoznatljivost te dijeli jednake ciljeve i ideale sa svojim franšiziranim ograncima u Derni i Benghaziju. Danas se pod tim imenom okuplja sve više zagovornika nove generacije islamista u cijeloj regiji.
Ogranak u Benghaziju bavi se u prvom redu jačanjem javne sigurnosti, razvojnih projekata, osiguravanjem javnih ustanova, bolnica i sl. U nedostatku države i državne sigurnosti, postao je prepoznatljiv kao lokalni sigurnosni autoritet usprkos iznimno konzervativnim političkim stavovima. Do siječnja 2015. njim je zapovijedaoMuhammed Ali al-Zahawi, s jakim obiteljskim vezama u Čadu i Sudanu.Reuters je objavio da je ubijen u zadnjoj velikoj ofenzivi LSF-a u Benghaziju u siječnju 2015. godine. 

Islamska država
Ogranak Ansar al-Sharijeu Derni drukčije je prirode. Derna je i kroz povijest bila iznimno religiozan grad i snažno regrutacijsko središte džihadista za ratove u Afganistanu, Iraku i Siriji. Tijekom 2007. američke su snage u Iraku otkrilepopis stranih boraca u zemlji na kojem su od 112 Libijaca 52 bila iz Derne.  Vjeruje se da se dio tih boraca iz Sirije i Iraka vratio u Dernu, konsolidirao islamističke snage u gradu, uključujući one Brigade Abu Salimovihmučenika koja se već 20 godina kontinuirano borila protiv Gaddafija sve do njegovasvrgavanja.  Pod vođenjem sufijeBinQumua,Derna je postala magnet za džihadiste iz Libije, ali i šire regije, što je kao posljedicu dovelo do toga da u listopadu 2014. godine vlast u tom gradu padne u ruke Islamskoj državi u Siriji i Iraku(engl. Islamic State inIraqand Levant –ISIL). ISIL je novo uporište u Libiji pronašao tijekom veljače 2015. u rodnom gradu MuammaraGaddafija – Sirtu. Preuzimajući gradove i na istoku i na zapadu, pokazali su kako smatraju obje strane u sukobu protivnicima, međutim, njihov okrutan način vladanja, javna pogubljenja te mučenje lokalnih imama izazvali su pobune u oba grada.
Pobuna u Derni bila je uspješna i grad je u lipnju 2015. oslobođen, dok je pobuna u Sirtu ugušena u krvi. Ministar vanjskih poslova Libije zatražio je u kolovozu 2015. od Arapske lige vojnu intervenciju i pomoć u borbi protiv ISIL-a. 

Zaključak
Tijekom prosinca 2014. pojačao se sukob među dvama ključnim suprotstavljenim političkim tijelima i njihovimnaoružanim snagama. Konflikti među sigurnosnim snagama samo su nastavak političkih borbi oružjem. Prve tri godine od tranzicije nisu izrodile ni jednu dominantnu snagu, nego brojne lokalne i ideološki definirane interesne skupine koje su se sad grupirale u dva načelna fronta s bazama u Tripoliju i Tobruku. Takvo je konfliktno stanje otvorilo prostor djelovanja za ekstremističke skupine i organizacije poput Al Qaide i ISIL-a. Više nego sigurnosni problem, one su u Libiji znatna prepreka u procesu izgradnje države i nacionalnog oporavka.
Nesposobnost libijske Vlade da obuzda oružane skupine u zemlji dovela je do zloslutnog kruga međuovisnosti: pobunjeničke skupine tvrde kako ne mogu položiti oružje dokle god je Vlada nesposobna pružiti sigurnost, iako su upravo one te kojesvojim vojnim djelovanjem umanjuju njezinu legitimnost. U toj su spirali nepovjerenjapobunjeničke skupinei uzrok i posljedica državne slabosti.

dr.sc. Vlasta Zekulić