Protuzračni raketni sustav MEADS, koji je razvio američko-europski konzorcij, ambiciozno je zamišljen kao kvalitetnija zamjena za etablirani Patriot. No, zasad se projektom njegove nabave i implementacije ozbiljno bavi jedino Njemačka…

MEADS (Medium Extended Air Defense System) označuje PZO sustav srednjeg dometa namijenjen za zaštitu prednjih snaga te strateških ciljeva u pozadini od širokog raspona prijetnji: zrakoplova, besposadnih letjelica, krstarećih raketa te balističkih raketa dometa do 1000 km.  Opremljen je radarima koji pokrivaju svih 360 stupnjeva po horizontali, za razliku od Raytheonova MIM-104 Patriota koji je ograničen na 120 stupnjeva u motrenju i 90 stupnjeva u djelovanju. Zbog toga, ali i drugih rješenja, proizvođači tvrde da MEADS obranom pokriva do osam puta veći prostor u odnosu na Patriot, ali nije poznato na koju se inačicu Patriota i s kojim tipom raketa odnosi ta tvrdnja. Nadalje, to je ujedno jedina službena ilustracija MEADS-ova dometa pa se može samo nagađati koje su njegove krajnje mogućnosti.
U svrhu razvoja sustava, 1996. godine osnovan je međunarodni konzorcij triju tvrtki pod nazivom MEADS International Inc. Sjedište mu je u Orlandu na Floridi, a predvodi ga američki Lockheed Martin. Druga su dva člana lokalne ispostave europske tvrtke MBDA: njemački MBDA – LFK-Lenkflugkörpersysteme) i talijanski MBDA Italia. U financiranju projekta američka je strana sudjelovala s 58 %, njemačka s 25 % i talijanska sa 17 %.

Šest elemenata
Konzorcij među glavne prednosti MEADS-a ubraja, kao prvo, visoku vjerojatnost pogađanja svih vrsta zračnih ciljeva, čak i pri djelovanju elektroničkih protumjera. Slijedi sposobnost autonomne borbe protiv taktičkih balističkih raketa i krstarećih raketa velikog dometa, zatim sposobnost uništavanja nuklearnih, bioloških i kemijskih bojnih glava, neprekidno pokrivanje 360 stupnjeva, velika brzina razmještanja i visoka taktička mobilnost. Mrežna arhitektura sustava osigurava fleksibilnu uporabu, mogućnost integracije s budućim PZO sustavima, interoperabilnost sa saveznicima, niske troškove te visoku održivost.
Sustav se sastoji od šest osnovnih sastavnica. Prva je taktičko zapovjedno-upravljačko operativno središte (Battle Management, Command, Control, Communications, Computers, and Intelligence Tactical Operations Center – BMC4I TOC) s trima radnim stanicama. Slijede dva višenamjenska radara za upravljanje vatrom (Multifunction Fire Control Radar – MFCR), koja rade u frekvencijskom pojasu X, s aktivnim faznim antenama, naprednim Mode 5 identifikacijskim uređajem (Selex Sistemi Integrati IFF) i s do 30 okretaja antene u minuti. Treća je sastavnica motrilački niskofrekvencijski UHF radar, a četvrta rakete PAC-3 MSE (Missile Segment Enhancement), povećanog dometa u odnosu na osnovne PAC-3. Ostale sastavnice uključuju laki lanser za osam raketa postavljen na kamion s vlastitom dizalicom za dopunu lansera te kamion za popunu raketama.
Svi se elementi mogu prilagoditi za prijevoz kamionima. Tako su pojedine komponente prototipa ugrađene na različite kamione pogona 6 x 6 ili 8 x 8 zemalja članica konzorcija, točnije na američki FMTV, talijanski Iveco i njemački MAN.

Rakete dijeli s konkurencijom
Konzorcij je ispočetka planirao da MEADS koristi PAC-3, u to vrijeme nove rakete za Patriot. No, Lockheed je u međuvremenu, 2007. godine, razvio poboljšanu inačicu PAC-3 MSE primarno za MEADS.
Rakete PAC-3 MSE dobile su veći domet, brzinu i pokretljivost, zahvaljujući većem dvopulsnom motoru na kruto gorivo, termalno ojačanom prednjem kraju, povećanim stabilizatorima i poboljšanim upravljačkim potisnicima te unaprijeđenom upravljačkom softveru. Zbog kombinacije raketnih potisnika i aerodinamičnih površina za upravljanje mogu izvoditi manevre s visokim G opterećenjem, što je nužno za pogađanje teških ciljeva, a djeluju izravnim pogotkom. Time se jamči veća vjerojatnost uništenja cilja, odnosno manja je mogućnost da će ostaci cilja ili bojna glava rakete prouzročiti štetu na zemlji. Navodno je sustav ciljanja PAC-3 MSE iznimno teško ometati, čak i najnaprednijim tehnikama. Raketa za let prema cilju koristi inercijski navigacijski sustav, a u završnoj fazi prelazi na aktivno samonavođenje s pomoću vlastitog milimetarskog radara u nosu. Kopnena vojska SAD-a naručila je te moderne rakete, ali za uporabu s Patriota. Spomenuta je kombinacija u kolovozu 2016. postigla početnu operativnu sposobnost.

Fleksibilnost prije svega
Mrežna arhitektura omogućuje jednostavno integriranje sustava u opću PZO shemu te jednostavno povezivanje (plug and fight) s različitim senzorima i zapovjedništvima, a podrazumijeva se i uvezivanje MEADS bitnica u jedinstven sustav. Osim toga, moguće je dodavanje ili izuzimanje pojedinih elemenata sustava bez potrebe za njegovim isključivanjem i ponovnim konfiguriranjem. U smislu interoperabilnosti sa saveznicima, MEADS podržava povezivanje s, npr., motrilačko-zapovjednim zrakoplovima (kao što je AWACS u sastavu USAF-a i NATO-a), sustavima zapovijedanja kao što je NATO-ov Air Command and Control System (ACCS) i EADS-ov (sad Airbusov) SAMOC (Surface-to-Air Missile Operations Center), strateškim PZO sustavima Aegis, THAAD te svojim prethodnikom, sustavom Patriot.
Mrežna arhitektura povećava otpornost sustava jer omogućuje njegovu disperziju na terenu, čime postaje manji cilj. Osim toga, zbog mrežne arhitekture gubici pojedinih elemenata ne znače izbacivanje cijelog sustava iz uporabe.

Prijevoz zrakoplovima
Logistika sustava pojednostavnjena je, sam se dijagnosticira i ima visoku pouzdanost, što u konačnici znači da nema potrebe za posebnom logističkom postrojbom koja bi bila za njega zadužena. MEADS je prevoziv zrakom u velikim zrakoplovima C-130 Hercules i Airbus A400M. Bitno je što zahtijeva puno manje letova od Patriota, zbog kompaktnije izvedbe s manje elemenata sustava, manjeg broja ljudi i manje potrebe za ostalom logističkom opremom. Istodobno, postoji potreba za manjim brojem paljbenih jedinica jer pokriva veći teritorij. Tako se, na primjer, u minimalnoj operativnoj konfiguraciji koja se sastoji od taktičkog operativnog središta, MFCR radara, lansera te 12 raketa PAC-3 MSE, sustav može prevesti golemim strateškim transporterom C-5 Galaxy, odnosno za taktički transport u pet C-130 Herculesa. Spomenute značajke sustava MEADS zasad su još na teoretskoj razini, a tek kad uđe u operativnu uporabu morat će se dokazati, prije svega vezano uz održavanje i fleksibilnost uporabe.

NATO-ov projekt
Pripreme i dogovori Njemačke, Italije i SAD-a oko razvoja zajedničkog novog PZO sustava počeli su još devedesetih godina. Namjenski osnovana agencija NAMEADSMA (NATO Medium Extended Air Defense System Management Agency) dodijelila je u rujnu 2004. konzorciju MEADS International ugovor o razvoju MEADSA-a ukupno vrijedan oko 3,7 milijardi dolara. Njemačka tad još nije formalno sudjelovala u programu pa je spomenuti ugovor imao određena ograničenja vezano uz početne troškove. U travnju 2005. godine Njemačka je pristupila programu, što je otvorilo vrata punom razvoju sustava. Sukladno ugovoru, cilj je bio razviti ga do 2014. godine.
Razvoj sustava predviđa sljedeće ključne momente: kao prvo, preglede zahtjeva sustava nakon kojih su slijedili preliminarni pregledi pojedinih podsustava i cjelokupnog sustava tijekom 2007. godine. Potom su 2009. i 2010. obavljene ključne provjere dizajna podsustava, odnosno cjeline sustava, a od 2011. do 2013. planirano je devet letnih testiranja te, u konačnici, početak operativne uporabe za 2018. godinu.

Američki izlazak
Planovi i rokovi prilikom razvoja složenih sustava, posebno multilateralnih, često se ne odvijaju kako su zamišljeni. Kopnena vojska SAD-a odlučila je 2009. pod pritiskom proračuna da joj MEADS ipak neće trebati, a još do 2011. postojao je djelomičan interes MDA-e (U.S. Missile Defense Agency). Međutim, izvjesnost probijanja rokova i proračuna projekta, pa i dvojbe vezane uz konačne performanse sustava, presudile su definitivnom izlasku SAD-a iz projekta. SAD je to učinio jednostavno: pričekao je 2014. godinu i istek međudržavnog Memoranduma o razumijevanju o razvoju MEADS-a. Drukčiji način izlaska iz projekta prouzročio bi SAD-u velike financijske penale. Neki analitičari smatraju da KoV SAD-a zapravo nije želio imati sustav koji nije 100 % američki. Tadašnja procjena ukupnih razvojnih troškova iznosila je 4,2 milijarde dolara, uz tendenciju rasta. Da situacija bude gora za projekt, Njemačka je 2011. najavila da će slijediti primjer SAD-a.

Unatoč svemu, nastavak
Konzorcij je uz podosta snalažljivosti Lockheed Martina, vezano uz osiguranje financiranja u Kongresu, nastavio razvoj projekta. Članovi su se nadali da će uspješnim testiranjima zadržati interes barem europskih sudionika preko European Follow-On Programa. Optimizam je podržavala činjenica da je tijekom 2013. proveden niz uspješnih testiranja sustava, koji je uključivao presretanje meta s različitim profilima leta. Zadovoljavajuće su obavljene i provjere kompatibilnosti taktičkog operativnog središta MEADS-a s drugim NATO-ovim PZO sustavima. Vrhunac te kampanje bilo je testiranje na poligonu “White Sands Missile Range” u Novom Meksiku. MEADS je tad istodobno uništio dvije mete: daljinski upravljan avion metu QF-4 Phantom na jugu i taktički balistički projektil MGM-52 Lance na sjeveru poligona. Tom su prilikom ispaljene tri rakete PAC-3 MSE, jedna na Phantom i dvije na Lance, pri čemu je korišten potpuni sustav u njemačko-talijanskoj konfiguraciji s dvama vozilima lanserima. Rezultat svega bio je da je MEADS International osigurao narudžbu od Njemačke te da se, zahvaljujući razvijenom sustavu i važnom prvom korisniku, mogao računati kao ozbiljan konkurent za programe drugih zemalja.

Dvoslojni sustav
Njemačka se, dakle, predomislila i odlučila nabaviti MEADS kao okosnicu svojeg novog PZO sustava Taktisches Luftverteidigungssystem. Prva neslužbena najava toga potječe iz lipnja 2014. godine. Njemačka želi u sustav integrirati i rakete kratkog dometa IRIS-T SL svoje tvrtke Diehl BGT Defence, čime će dobiti dvoslojni PZO sustav. Rakete IRIS-T SL inačica su zrak-zrak raketa s infracrvenim vođenjem, koje su dobile jači motor, putno inercijsko vođenje, podatkovnu vezu i konus na vrhu radi bolje aerodinamike, a imaju domet od oko 30 km.
Pregovori oko nabave vrijedne najmanje 4,5 milijardi dolara oduljili su se te je potpisivanje ugovora planirano za proljeće 2018. godine. Iako postoji načelna potreba za bitnicom tog sustava za obranu Rima, sudbina MEADS-a u Italiji nije još jasna, a i Italija je već korisnik sustava velikih mogućnosti SAMP/T, što ne pomaže uvođenju u uporabu još jednog vrlo skupog sredstva.

Neuspjeh u Poljskoj
U Poljskoj je MEADS sudjelovao na natječaju započetom još 2011. pod imenom Wisła, za 16 paljbenih jedinica sustava koji može rušiti napredne taktičke balističke rakete. MEADS je Poljskoj nudio njemačku kombinaciju koja uključuje i rakete IRIS-T, čime je pokrivao i drugi poljski PZO natječaj pod imenom Narew. Poljska je na kraju odabrala Patriot kao dokazan sustav, što je MEADS automatski izbacilo i iz konkurencije za Narew. Čini se da je dogovor zapečaćen nedavno, tijekom posjeta američkog predsjednika Donalda Trumpa Poljskoj. Tad je, 6. srpnja, poljski ministar obrane Antoni Macierewicz rekao da je potpisan Memorandum temeljem kojeg SAD odobrava Poljskoj prodaju najmodernije inačice Patriota. Američko-europski konzorcij neuspješno se trudio, bio je potpisao i suradnju s domaćom grupom PGZ (Polska Grupa Zbrojeniowa), a nudio je i integraciju alternativne rakete koja bi se najvećim dijelom proizvodila u Poljskoj. Naime, PAC-3 MSE iznimno je skup (četiri do pet milijuna dolara po jedinici!), a posrijedi je nabava oko 1000 raketa, stoga je pronalaženje alternative jedan od ključnih elemenata pregovora Poljske s Raytheonom oko Patriota. Raytheon nudi raketu Skyceptor za oko milijun dolara po jedinici, a riječ je zapravo o inačici izraelske rakete Stunner sustava David’s Sling. Interes za MEADS dosad je navodno pokazao i Japan, također korisnik Patriota, ali nije poznato je li prerastao u nešto više.

Vedran SLAVER