Laki borbeni avioni već dugo vremena imaju veliku ulogu u djelovanju protiv krijumčara droge i raznih pobunjeničkih snaga. Tehnologija mrežnog prijenosa podataka u realnom vremenu mogla bi od njih u najskorije vrijeme učiniti ubojito oružje u borbi protiv islamskih terorista uz istodobno znatno smanjenje troškova borbenih djelovanja

Brojne različite borbene operacije koje se trenutačno vode u Iraku i Afganistanu, te njihov tijek pokazuju da će američka vojska i njihovi saveznici još jako dugo vremena imati “pune ruke posla” u protugerilskim borbama (COIN). Kako postaje jasno da će prvo desetljeće dvadeset i prvog stoljeća proteći u takvoj vrsti ratovanja tome se moraju prilagoditi sve grane oružanih snaga, pa tako i zrakoplovstvo. Od njega se očekuje da prije svega poveća svoje kapacitete u borbenom traganju i spašavanju, transportu snaga na samo bojište, psihološkim operacijama, te ponajviše da ojača svoje lake jurišne snage za pružanje bliske zračne potpore snagama na zemlji. Dugo doba Hladnog rata ostavilo je u naslijeđe velike (i skupe) borbene avione sa snažnim turbomlaznim motorima koji mogu letjeti brzo, visoko i daleko, te ponijeti golemu količinu oružja. Ono što je još prije petnaest godina bila prednost sad je nedostatak. Naime, da bi se uništila neka netom otkrivena gerilska skupina ili pogon za uzgoj i/ili preradu droge najčešće nisu potrebne tone, pa ni stotine kilograma bombi već nekoliko desetaka nevođenih raketa zrak-zrak i djelovanje teških strojnica i zrakoplovnih topova. U početku se smatralo da će borbeni helikopteri uspješno obavljati te misije, ali su iskustva ponajviše iz Iraka pokazala da su oni spori i jako osjetljivi na protuzrakoplovnu paljbu.

Zbog toga ne iznenađuje da su vojni analitičari pokrenuli potragu za novim oružjima koja će bolje zadovoljiti nove potrebe “specijalnog zračnog ratovanja”. Okončanje ove potrage imat će svoje posljedice i na politiku jer se od nje očekuje da odobri novčana sredstva za nabavu nove opreme. Pentagon je trenutačno i dalje fokusiran na konvencionalne ratove velikih razmjera i osiguranje golemog proračuna kako bi se osigurala sredstva za kupnju skupih borbenih sustava koja će u njima sudjelovati. Od četiri grane američkih oružanih snaga ratno zrakoplovstvo je vjerojatno najmanje entuzijastično kad je riječ o djelovanju u protugerilskim operacijama. Djelomično je to posljedica još uvijek gorkih iskustava iz Vijetnama kad su masovna djelovanja imala vrlo mali učinak na ishod rata, a djelomično i zbog toga jer je američko zrakoplovstvo opremljeno skupim borbenim avionima koji su prilagođeni za “pometanje” neprijatelja iz zračnog prostora i uništavanje njegovih vitalnih vojnih i civilnih objekata na zemlji. Precizno uništavanje skupine terorista koji se u vozilu kreću ulicom i pritom ne uništiti sve kuće u bližoj okolini, zadaća je koju američko ratno zrakoplovstvo teško može izvesti (za razliku od izraelskog).

Da citiramo bojnika američkog ratnog zrakoplovstva Kennetha Beebea “To je slučaj kad se pripremate za borbu u ratovima koje želite a ne pripremate se za ratove koje će te vjerojatno morati voditi.” Primarna zadaća zrakoplovnih snaga u COIN operacijama je pružanje bliske vatrene potpore snagama na zemlji (vojne, policijske ili neke treće). Čini se da američko ratno zrakoplovstvo ima tendenciju zanemarivanja situacije da u ovom trenutku njegova glavna zadaća pružanje bliske potpore snagama na zemlji. Ta procjena može biti još dublja. Po svemu sudeći pravi korijeni problema leže, po tvrdnjama nekih stručnjaka, u težnji američkog zrakoplovstva za tehnološkom dominacijom nad neprijateljem pod svaku cijenu. Tako vojni analitičar Carl Builder u svojoj knjizi “The Icarus Syndrome” navodi: tamna strana tih napora je da će s vremenom dovesti do samouništenja kad avioni i sustavi postanu važniji od zadaća koje bi trebali obavljati. Zbog svoje usredotočenosti na sustave i zapovjedništva uz istodobno zanemarivanje zadaća koje moraju obavljati i strategija kako ih obaviti američko ratno zrakoplovstvo vidi svaku mogućnost inovacije više kao opasnost nego kao mogućnost.”

Još jedna negativna posljedica je da i američki saveznici najčešće svoje zrakoplovne snage razvijaju po ugledu na američke što je razumljivo jer najčešće i kupuju američke borbene zrakoplove. To pak znači da i sami imaju borbene avione koji su slabo prilagođeni protugerilskoj borbi. Specijalist za zrakoplovno ratovanje Wray Johnson (predaje na vojnoj akademiji tajlandskog mornaričkog pješaštva) dobro je opisao taj trend. Umjesto da popusti pritisku i kupi Northorpov F-5 mlazni lovac koji im nije trebao tajlandska se vlada uspjela izboriti za Rockvellov OV-10 Bronco s turboelisnim motorom, a koji znatno bolje zadovoljava potrebe tamošnjeg ratnog zrakoplovstva. Johnoson navodi: percepcija stjecanja prestiža u odnosu na susjede lako navodi vlade malih država da se odlučuju za kupnju brzih mlaznih borbenih aviona. Umjesto toga trebali bi se odlučiti za kupnju manjih i jeftinijih aviona koji mogu znatno bolje poslužiti njihovim sadašnjim potrebama.”

COIN postaje FID

Ako koncept protugerilske borbe preživi u glavama čelnika ratnih zrakoplovstava velika je vjerojatnost da će se razviti u “foreing internal defense” (FID). FID zadaće klasično ustrojena ratna zrakoplovstva nerado obavljaju. Jedan korak u tom smjeru napravljen je još 1994. osnivanjem 6. Special Operations Squadron (SOS) koja je osnovana na temelju Goldwater-Nichols Acta iz 1986. SOS postrojba je na više različitih načina značila povratak pozornosti na američke specijalne snage. Iako je osnovana prije dvanaest godina 6. Special Operations Squadron i danas je jedina postrojba američkog ratnog zrakoplovstva namijenjena pružanju borbene potpore stranim snagama uključene u sukobe niskog intenziteta. SOS postrojba ima oko 100 pripadnika, a opremili su je rabljenim transportnim avionima i helikopterima američke i sovjetske proizvodnje. Od svog formiranja njezin se angažman povećava iz godine u godinu. Tako od 2001. iz baze u Hurburt Fieldu njezini su pripadnici poslani u 49 različitih misija u čak 26 država. Tipična je misija zahtijevala deset ljudi i trajala je 25 dana. To je znatno povećanje djelovanja SOS-a u odnosu na prijašnjih pet godina kad je obavljeno samo 37 misija u 19 država. U te su misije, u prosjeku, slali samo sedam pripadnika koji su u njima bili 19 dana.
Po tvrdnjama bivšeg zapovjednika 6. Special Operations Syadrona kroničan nedostatak ljudstva uvjetovao je da postrojba nije mogla obaviti više od pola mogućih zadaća od 2001. do danas. Procjenjuje se da su realni zahtjevi za usluge 6. SOS-a 400 puta veći od njezinih mogućnosti. To ne čudi ako se zna da čak 82 države od 191 članice Ujedinjenih naroda na svom teritoriju imaju neki oblik nelegalnog oružanog djelovanja. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i uspostave novog svjetskog poretka velik se broj država obratio za vojnu pomoć Sjedinjenim Američkim Državama. To je za posljedicu imalo da čak 80 posto od 82 spomenute države imaju zahtjeve za blisku sigurnosnu suradnju sa SAD-om.

Unatoč tim stalno rastućim potrebama velika zajednica specijalnih snaga američkog ratnog zrakoplovstva i dalje se trudi održati što veći odmak od mogućeg sudjelovanja u protugerilskim operacijama koje bi se izvodile na stranom tlu u bliskoj suradnji s tamošnjim regularnim snagama. Potpuno u skladu s tim naporima američko zapovjedništvo za specijalne operacije forsira znatno glamuroznije, izravne operacije svojih specijalnih snaga koje se u američkoj stručnoj publicistici nazivaju “raids, rescues and Rambo”. Potpuno u skladu s tim naporima formirali su i zrakoplovnu komponentu koja se sastoji, ni više ni manje, nego od čak šest različitih inačica četveromotornog turboelisnog transportnog aviona C-130 Hercules. Uz sveprisutne Heruclese tu su još i transportni helikopteri MH-53 i MH-60, kojima će se pridružiti 50 naručenih CV-22 Osprey tilt-rotor transportna aviona. Za blisku logističku potporu specijalnim snagama tijekom djelovanja na zemlji Air Force Special Operations Command je u kolovozu 2005. u tišini dobilo flotu od šest suvremenih lakih transportnih aviona Pilatus PC-12 s kabinom pod natpritiskom. PC-12 pokreće jedan turboelisni motor te može djelovati i s neuređenih poletno-sletnih staza. Označeni kao U-28A ovi avioni s deset sjedišta nude letne odlike slične avionima s trubomlaznim motorima, ali i nisku zamjetljivost. Važan narudžbe PC-12 za Air Force Special Operations Command je i u tome što je još jednom dokazano da se i avioni originalno projektirani za isključivo civilnu uporabu mogu jednako uspješno uporabiti i za specifične vojne namjene.

Hitne potrebe

Zagovornici uključivanja američkog ratnog zrakoplovstva u protugerilske operacije dokazuju da &. SOS postrojba treba poseban avion prilagođen zadaćama koje obavlja. To bi trebala biti taktička platforma dobro prilagođena za “niske i spore” zadaće s isturenih uzletišta. Dobro bi bilo da su dvosjedi kako bi avionom istodobno mogli upravljati američki i, lokalni piloti (ovi drugi su neophodni zbog precizne navigacije i identifikacije ciljeva). Zagovornici te ideje ističu da bi takav avion služio kao multiplikator snaga u slučajevima kad bi se angažirale i druge postrojbe američke vojske. Uz to taj bi avion trebao omogućiti lakšu interoperativnost s drugim vojskama koje rabe isti ili sličan tip aviona.

Američko ratno zrakoplovstvo snažno se suprotstavilo takvim zahtjevima kako bi i dalje moglo sva raspoloživa sredstva trošiti na nabavu F-22A Raptora, ili kako su to opisali u američkim stručnim publikacijama “trpanje svih proračunskih jaja u Raptorovu košaru”. Unatoč protivljenju ratnog zrakoplovstva da razmotri mogućnost nabave i drugih borbenih aviona u Pentagonu raste broj pristalica koncepta poznatog kao “force-mix”. U njemu bi laki borbeni avioni imali zadaću svakodnevnog djelovanja u protugerilskim operacijama. Najnoviji zahtjevi koji svakodnevno dolaze iz iračkog ministarstva obrane, a koji uglavnom traže baš takvu letjelicu, samo daju dodatnu težinu tim pogledima. Iračko ministarstvo obrane želi odabirati relativno jeftinu protugerilsku platformu kojom će opremiti svoje ratno zrakoplovstvo, a koja će moći uspješno djelovati i nakon što se jednog dana američke snage povuku. Naravno, ako se novi avion odabere u skoro vrijeme moguće je njegovo uključenje u protugerilske operacije i prije američkog odlaska.

Shematski prikaz AT-6

Zasad iračko ministarstvo obrane razmatra mogućnost nabavke Embraerovog Super Tucanoa i Raytehonovog AT-6, iako bi se taj odabir s vremenom mogao i proširiti. U oba slučaja radi se o jednomotornim turboelisnim školskim avionima koji su naknadno prilagođeni za borbenu uporabu dodavanjem potkrilnih nosača. Zahvaljujući snažnim motorima oba mogu nositi značtnu količinu oružja. Kako bi im se povećao raspon mogućnosti djelovanja opremljeni su i najsuvremenijim elektrooptičkim sustavima motrenja i navođenja oružja. Radiokomunikacijska oprema omogućava im umrežavanje u veće vojne mreže za prijenos podataka u realnom vremenu što im znatno povećava fleksibilnost djelovanja.
Po ocjenama tvrtke Raytheon upravo su školski avioni prilagođeni bliskoj zračnoj potpori snagama na zemlji idealno rješenje za protugerilske operacije. Uz odgovarajuće sustave za prijenos podataka u realnom vremenu ti se avioni mogu uvezati u puno veću mrežu obuhvaća i kopnene snage uključene u operaciju (na primjer specijalce, pješaštvo i topništvo). Na taj način se dobiva ubojit borbeni avion čija nabava neće “osakatiti” državni proračun.

Radi njegove osnovne namjene za obuku pilota takav avion ima male troškove održavanja i jednostavan je za pilotiranje (niski troškovi preobuke pilota). Tome treba pridodati i činjenicu da su vjerojatno svi piloti tijekom svoje obuke već letjeli na tom ili jako sličnom avionu. Zbog svega toga, pa čak da ratno zrakoplovstvo kupca još ne rabi sličan avion, troškovi njegovog uvođenja u operativnu uporabu bit će jako niski. Na sniženje troškova utječe i činjenica da se preobuka pilota obavlja na istom avionu kojim će odlaziti u borbene misije. Uz to uvijek ostaje mogućnost uporabe tih aviona kao klasičnih školskih aviona za temeljnu i naprednu obuku pilota. Po Raytheonu uporaba školsko-borbenog turboelisnog aviona ima opravdanje čak i unutar američkog ratnog zrakoplovstva. Naime, ako se rabe s isturenih uzletišta ti bi avioni mogli snagama na zemlji osigurati neposrednu zračnu potporu za najviše 90 sekundi, nešto što je danas teško ostvarivo.

Laki borbeni avion Super Tucano već se dokazao u praksi te ga uz matično brazilsko ratno zrakoplovstvo rabi i Kolumbija. U oba slučaja Super Tucano se rabi za borbu protiv krijumčara droga. Raytheonov T-6 dokazao se kao avion za temeljnu i naprednu obuku. Za razliku od Super Tucanoa T-6 nema tako veliku primjenu kao borbeni avion. Tek 2004. grčko je ratno zrakoplovstvo naoružalo 45 svojih T-6 kako bi služili za zaštitu ljetnih olimpijskih igara u Ateni. Borbena inačica AT-6 imat će, po tvrdnjama Raytheona, minimalnu opremu potrebnu za jurišne zadaće: FLIR (forvad looking infrared) za otkrivanje i identifikaciju ciljeva, laserski daljinomjer koji će istodobno služiti i za obilježavanje ciljeva za laserski navođena oružja, sustav za prenošenje koordinata cilja u realnom vremenu kako bi se on mogao napasti i s drugih platformi, te naravno sustave potrebne za uporabu širokog raspona oružja za uništavanje ciljeva u zraku i na zemlji.

I mali civilni avioni s klipnim motorima mogu se uspješno uporabiti u protugerilskim operacijama, kao što su se već rabili u prošlosti. Koliko mali? Zapravo ne postoji donja granica. Primjer je Šveđanin Carl Gustav Von Rosen čija iskustva iz ratnih operacija u Africi tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća mogu biti jako dobar primjer. Tijekom 1968. Von Rosen se uključio u građanski rat u Nigeriji na strani snaga pobunjene provincije Biafra. Za samo 50 000 američkih dolara on je stvorio pobunjeničke zrakoplovne snage kupivši pet malih Saab/Malmo MFI-9B civilnih aviona s motorima od samo 100 konjskih snaga. Avione je prvo prebacio u Pariz gdje su ih tamošnji oružari opremili s po dva potkrilna nosača za sačaste lansere kalibra 76 mm. Von Rosen je tada unovačio švedske i biafrine pilote i mehaničare, rastavio avioni i “spakirao” ih u sanduke te ih brodom prebacio u luku Libreville u Gabonu. Von Rosen je svoju postrojbu nazvao Minicoins. Prvu su zadaću obavili 22. svibnja 1969. napadom na “gnijezdo MiG-ova” nigerijskog ratnog zrakoplovstva ? zrakoplovnu bazu Port Harcourt. Do cilja su došli leteći na vrlo maloj visini potpuno iznenadivši protuzrakoplovnu obranu baze. Unatoč činjenici da su djelovali s vrlo malih visina rakete su odradile posao te su u tom napadu Minicoinsi uspjeli uništiti dva MiG-a 17 te oštetiti veći broj drugih aviona. Među oštećenim bio je i par bombardera Iljušin Il-28. Iako su se Minicoinsi istaknuli u većem broju zadaća nigerijska je vojska uspjela za šest mjeseci ugušiti pobunu i okončati građanski rat.

Iako se na prvi pogled čini da je Von Rosenov pristup jedinstven tek letimičnim pregledom lokalnih ratova od kraja II. svjetskog rata do danas našlo bi se još puno takvih primjera, osobito na područjima Azije, Afrike i Južne Amerike. U uvjetima kad vam na raspolaganju nisu stotine i desetine milijuna američkih dolara često se pribjegava raznoraznim modifikacijama civilnih aviona. Iako proizvođači civilnih aviona ne žele da se previše govori o njihovim proizvodima koji se rabe i u vojne namjene činjenica je da se može naći jako puno primjera gdje su više-manje opšežnim modifikacijama civilne letjelice pretvarane u jurišne avione. Možda najdrastičniji primjer je Douglasovm DC-3/C-47 transportni avion koji je prvi put poletio još tridesetih godina prošlog stoljeća. Nekoliko primjeraka leti i danas prerađenih u leteće topovnjače i/ili kao laki bombarderi.

Primjer DC-3 ne znači da se modificiraju samo zastarjeli avioni. Ovisno o njihovoj veličini i nosivosti neki se avioni mogu modificirati da istodobno služe i kao izvidnički i jurišni avioni. Jedan od takvih je Cessnain CE-208 Caravan koji se normalno rabi kao laki transportni avion s vrlo kratkom stazom polijetanja i slijetanja. Ti jednomotorni turboelisni avioni viđeni su na više različitih lokacija u svijetu opremljeni FLIR “loptama”, termovizijskim kamerama i načičkani s puno antena koji indiciraju da se rabe i za elektroničko izviđanje. Neki su od njih imali i mogućnost nošenja naoružanja.

Borbeni leteći traktori

Uporaba jeftinih civilnih aviona nije odlika samo najsiromašnijih. Američko ministarstvo vanjskih poslova ima flotu Ayres Vigilantesa, oklopljenih i naoružanih letećih traktora T-65 Turbo Thrushera. Iako njihovo postojanje nikada nije službeno potvrđeno vjeruje se da je osnovna namjena Vigilantesa borba protiv krijumčara drogama, posebice njihovih polja. Zbog toga su njihova područja djelovanja isključivo izvan Sjedinjenih Američkih Država. Kako je u nekim državama borba protiv krijumčara droga ujedno i borba protiv gerilaca Vigilantesi se vjerojatno rabe i za te namjene. Ti crni avioni imaju dvočlanu posadu i rabe se s malih, često i tajnih uzletišta. Najčešće se rabe u područjima gdje bi uporaba zrakoplova američke vojske imala negativne političke posljedice. Od 1988. neoznačeni hangar u zrakoplovnoj bazi Patrick u Melbourneu (Florida) služi kao operativno središte zapovjedništva zrakoplovnog dijela International Narcotics and Law Enforcement (INL) snaga. Posade zrakoplova čine civili pod ugovorom s bogatim iskustvom u zaprašivanju polja i po mogućnosti poznavanjem španjolskog. Ciljevi su polja s kojih stižu kokain, marihuana i opijum, a države u kojima najčešće djeluju Belize, Bolivija, Burma, Gvatemala, Kolumbija, Meksiko, Peru, Tajland, te odnedavno i Afganistan.

Za primjer, u Kolumbiji Vigilantesi najčešće djeluju u paru, s neuređenih zemljanih poletno-sletnih staza koje se nalaze u blizini gorskih sela i njihovih polja za uzgoj koke. Prije djelovanja Vigilantesa posebno opremljeni Cessna Caravani naprave zemljovid područja s poljima na kojima se uzgaja koka i označe njihov točan položaj pomoću komercijalnog GPS sustava. Tijekom zaprašivanja polja, koja često nisu veća od igrališta za tenis, jedan avion zaprašuje dok drugi služi kao potpora i nadzor područja iznad kojeg djeluju. Ako i proizvođači droge ili lokalne sigurnosne snage (koje su često na platnom popisu krijumčara) napadnu Vigilantesi mogu odgovoriti istom mjerom pomoću svojih topova, raketa zrak-zemlja i sličnog oružja koje nose na podkrilnim nosačima. Unatoč svemu to je rizičan posao. Tijekom 2006. INL-ovi avioni su za vrijeme djelovanja u Kolumbiji dobili čak 332 pogotka, te ih je nekoliko i oboreno. Unatoč tome Vigilantesi su tijekom 2005. zaprašili rekordnih 138 500 hektara.

Siniša RADAKOVIĆ