Odlika tih sustava je da su dovoljno laki da se prevoze transportnim avionima i helikopterima, te istodobno pružaju solidne mogućnosti protuzračne obrane

Laki protuzračni raketni sustavi najčešće su namijenjeni bliskoj protuzračnoj obrani snaga na bojišnici iako mogu poslužiti i kao zadnja crta protuzračne obrane posebno važnih objekata. Domet im je u pravilu veći od 10 km iako rijetko prelazi 20 kilometara. Da bi postigli taj domet njihova je masa prevelika da bi ih nosili vojnici te se moraju postaviti na laka terenska vozila ili manje gusjeničare. U engleskom jeziku za njih je udomaćena kratica Shorad (short-range air defence systems – protuzračni sustavi malog dometa).
Suvremeni uvjeti ratovanja u kojima pokretljivost i mogućnost prevoženja transportnim avionima i helikopterima ima sve veću ulogu Shoradi imaju sve veću važnost jer se zbog svoje kompaktnosti i male mase mogu ukrcati i u manje transportne avione i veće transportne helikoptere. Dometom većim od 10 km mogu se uspješno nositi i protiv takvih ciljeva kao što su borbeni helikopteri naoružani vođenim protuoklopnim projektilima, a njihove bojne glave dovoljno su učinkovite da obore i velike dvomotorne borbene avione. Kako su gotovo svi predviđeni za uporabu u kombinaciji s radarskim i/ili elektrooptičkim sustavima (s dnevnim i termovizijskim kamerama, te laserskim daljinomjerima) motrenja i navođenja paljbe njihova je učinkovitost velika bez obzira na vremenske uvjete, podjednako danju i noću.

Iako su uglavnom namjenski projektirani sve više tvrtki nudi svoje projektile zrak-zrak malog dometa prilagođene za uporabu u ulozi Shorad sustava. Jedna od tih tvrtki je izraelska Rafael koja od nedavno na tržištu nudi svoj projektile Python 5 i Derby prilagođene lansiranju sa zemlje. Jedan od prvih kupaca mogla bi biti Indija kojoj Rafael nudi PZO raketni sustav Spyder-SR koji se koristi projektilima zrak-zrak Python i Derby. Sustav se sastoji od vozila-lansera (kamion s pogonom 6×6) na kojem se nalazi lanser koji se može okretati u svih 360 stupnjeva i na koji se mogu postaviti četiri kontejnera s projektilima – predložena kombinacija je dva projektila Python 5 i dva Derby. Uz lansere ide i kamion s jednim od motrilačkih radara tvrtke Elta (ovisno o želji kupca), te kamion s pričuvnim projektilima. Cijeli se sustav može prevoziti transportnim avionima veličine Iljušina Il-76 ili Herculesa. Rafael navodi da kombinacija Python 5 i Derby osigurava učinkovitu obranu od napada iz svih smjerova. Minimalni doseg sustava je manji od 1 km, a maksimalni 15 km. Po tvrdnjama proizvođača PZO sustav Spyder-SR uspješno djeluje na visinama od samo 20 metara do 9 kilometara. Posebna odlika Spydera-SR je da rabi projektil Python 5 s pasivnim infracrvenim sustavom vođenja i projektil Derby s akvitnim radarskim samonavođenjem što omogućava visoku otpornost na sve sustava ometanja. Oba projektila imaju mogućnost vezivanja na cilj prije ili nakon lansiranja. Rafael navodi i da se projektili koji se rabe u sustavu Spyder-SR po ničemu ne razlikuju od projektila Python 5 i Derby koji se rabe na borbenim zrakoplovima, što bi značilo veliku novčanu i logističku uštedu za korisnika koji bi odabrao da ove projektile rabi u ulozi zrak-zrak i zemlja-zrak.

Tvrtka Rafael već duže vrijeme neuspješno na svjetskom tržištu nudi i kopnenu inačicu svog mornaričkog protuzračnog raketnog sustava Barak. Tvrtka tvrdi da bi Barak u ulozi kopnenog PZO sustava imao maksimalni domet 12 km i mogao bi djelovati protiv ciljeva do visine od 10 000 metara. Minimalni domet bio bi mu 500 metara i mogao bi uništavati ciljeve koji lete vrlo nisko. Svi su prijedlozi predviđali ugradnju na kamione s tri (6×6) ili četiri osovine (8×8). Ovisno o veličini kamiona na njega bi se postavio motrilački radar i radarsko-elektrooptički sustav za navođenje projektila na ciljeve, te 8, 12, 16 ili više lansera. Kako se Barak lansira okomito mogao bi bez pomicanja kamiona-lansera djelovati protiv ciljeva koji dolaze iz svih smjerova. Rafael ističe da je Barak sposoban uništavati i tako male ciljeve kao što su bespilotne letjelice, krstareći projektili i bombe. Ugrađeni radarski i elektrooptički sustavi omogućavali bi djelovanje noću i u svim vremenskim uvjetima. Unatoč svim dobrim odlikama tog prijedloga i činjenici da se sustav Barak u mornaričkoj inačici vrlo dobro prodaje još uvijek se nije našao kupac za kopnenu inačicu tog sustava.
Da se projektil zrak-zrak s aktivnim radarskim samonavođenjem prilagodi za uporabu kao protuzračni sustav još su se prije dosjetili Norvežani, čija je tvrtka Kongsberg Defence & Aerospace u suradnji s američkom tvrtkom Raytheon razvila sustav NASAMS (Norwegian Advanced Sufrace-Air Missile System – norveški napredni PZO sustav zemlja-zrak). NASAMS se sastoji od šesterostrukog lansera koji se prevozi na kamionu pogonske konfiguracije 6×6. U lanserima se nalazi američki projektil zrak-zrak AIM-120 Amraam koji proizvodi tvrtka Raytheon.

Lansiranje projektila može se obaviti s kamiona ili nakon što se lanser spusti na zemlju. Prije lansiranja projektila lanser se mora podići na odgovarajući nagib i usmjeriti prema cilju. Uz lanser ide motrilački radar Raytheon MPQ-64 3D radar i TPQ-36A radarsko-elektrooptički sustav praćenja ciljeva. Norveška bitnica NASAMS sustava obuhvaća jedan radar MPQ-64, tri ili četiri radara TPQ-36A, tri ili četiri pokretna zapovjedna mjesta, te devet lansera na kamionima. Ta konfiguracija omogućava da NASAMS napadne do 54 različita cilja lansirajući 54 projektila u razmacima od samo nekoliko sekundi. Zahvaljujući uporabi bežične veze lanseri se mogu smjestiti do 25 km od zapovjednih centara. Svaki je lanser spreman za djelovanje 15 minuta nakon dolaska na vatreni položaj. Projektil Amraam dugačak je 3,655 m i ima tijelo promjera 178 cm. U trenutku lansiranja ima masu 156 kg, od čega na bojnu glavu otpada 20,4 kg. Maksimalna brzina mu je između 2 do 3 Macha. Iako nikada nisu objavljeni službeni podaci o dometu Amraama kad se rabi iz NASAMS sustava vjeruje se da mu je domet znatno veći od 10 km (kad se rabi kao projektil zrak-zrak Amraam ima maksimalni domet oko 50 km). Zasad je jedini strani kupac NASAMS-a Španjolska koja je 2000. kupila četiri bitnice.
Za uporabu Amraama u ulozi projektila zemlja-zrak odlučili su se i američki marinci pod oznakom CLAWS (Complementary Low Altitude Weapon System – dopunski sustav za male visine). Sustav se sastoji od terenskog vozila na kotačima Hummer na koji je postavljen fiksni lanser s četiri projektila AIM-120. Cijeli se sustav može prevoziti transportnim avionom Hercules, a služit će kao nadopuna sustavu Avenger naoružan projektilima Stinger. CLAWS bi trebao postati operativan ove godine. Uz marince i američka kopnena vojska razmatra mogućnost uporabe Amraama u ulozi projektila zemlja-zrak unutar sustava Slamraam (Surface-Launched Amraam – Amraam za lansiranje s zemlje).

Ideji da projektil zrak-zrak prenamijene za ulogu zemlja-zrak pridružili su se i Kinezi koji su tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća razvili sustav HQ-64 (LY-60) koji se temelji na projektilu LY-10 koji je razvijen na osnovi talijanskog projektila Aspide. LY-10 dugačak je 3,89 m i ima tijelo promjera 208 mm. Masa u trenutku lansiranja mu je 220 kg i ima bojnu glavu mase 33 kg. Maksimalna mu je brzina 4 Macha i kad se rabi kao projektil LY-60 maksimalni mu je domet 18 km (domet PL-10 je 60 km). Sustav vođenja mu je poluaktivni radarski. Četverostruki lanser postavljen je na terenski kamion konfiguracije 6×6. Uz njega idu motrilački radar i radar za praćenje i iluminaciju ciljeva. Jedna se bitnica sastoji od jednog motrilačkog radara, tri iluminacijska radara te šest lansera.
Iako je HQ-64 bio veliki napredak za kinesku protuzračnu obranu u međuvremenu je razvijen projektil PL-11. Iako se o PL-11 još uvijek zna vrlo malo vjeruje se da je u osnovi identičan projektilu PL-10 osim što ima aktivno radarsko samonavođenje na ciljeve i domet 75 km. S obzirom na to da je to jedina bitna razlika između ta dva projektila očekuje se da će PL-11 naći svoje mjesto i unutar nekog novog PZO raketnog sustava. Za potrebe kineskog ratnog zrakoplovstva pri kraju je razvoj i projektila PL-12 (SD-10) kojim bi se trebali naoružati novi kineski lovci J-10 i FC-1, te vjerojatno nešto stariji J-8. SD-10 je namijenjen izvozu i zasad se zna da ga je naručilo pakistansko ratno zrakoplovstvo. Za taj projektil s aktivnim radarskim samonavođenjem vjeruje se da je kineska kopija američkog projektila Amraam, te da je razvijen uz veliku rusku pomoć. U operativnu bi uporabu trebao ući do kraja ove godine nakon čega će se vjerojatno znati nešto više podataka. Uz to upitno je hoće li kinesko ratno zrakoplovstvo dopustiti prilagodbu projektila PL-12 za uporabu u PZO sustavima s obzirom na to da njime treba naoružati veliki broj aviona.

Ruska (sovjetska) ponuda

Prvi značajniji sovjetski Shorad sustav bio je Antey 9K33 Romb ili Osa (SA-8 Gecko) koji je u operativnu uporabu ušao 1974. godine. Osnova sustava je amfibijsko vozilo na kotačima 9A33BM3 u konfiguraciji pogona 6×6 koje Osi pruža veliku pokretljivost jer mu je maksimalna brzina na cesti 80 km/h, a u vodi 8 km/h. Autonomnost mu je otprilike 500 km. Osa je prvi sovjetski PZO sustav u kojem je primijenjena koncepcija “sve na jedno”. Nakon nekih neugodnih iskustava u nekim lokalnim ratovima sovjetski su stručnjaci zaključili da odvojeno postavljanje motrilačkih radara od lansera doduše donosi novčanu uštedu, ali i da se uništavanjem jednog radara onesposobljava cijela bitnica. Zbog toga je Osa dobila motrilački radar dosega motrenja 30 km, čija se antena tijekom transporta spušta prema stražnjem dijelu lansera. Uz njega na prednjoj strani postavljen je veliki četvrtasti radar namijenjen praćenju ciljeva dosega motrenja 20 km. Sa svake strane postavljena je po jedna manja četvrtasta antena namijenjena praćenju leta projektila ispod kojih se nalaze male okrugle antene namijenjene prijenosu podataka s lansera na projektile. U početku je PZO sustav Osa rabio projektil 9M33 dometa 10 km, da bi ga kasnije zamijenio projektil 9M33M3 maksimalnog dometa 15 km (na svaki lanser idu četiri projektila). Projektil 9M33M3 dugačak je 3,15 m i promjera 21 cm. Masa u trenutku lansiranja mu je 170 kg, od čega na bojnu glavu otpada 19 kg. Iako nastao prije više od trideset godina Osa se i danas smatra vrlo učinkovitim PZO sustavom, što dokazuje i činjenica da je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća Osu kupila i Grčka. Zanimljivo je da publikacije izdavačke kuće Jane’s uporno navode da PZO sustav Osa rabi i Hrvatska vojska.

Unatoč uporabljivosti sustava Osa (osobiti s projektilom 9M33M3) sovjetska je vojska osamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenula razvoj Shorada s okomitim lansiranjem projektila. Rezultat tih napora je PZO sustav Antey 9K330 Tor (SA-15 Gauntlet) koji je u operativnu uporabu ušao 1984. godine. I kod tog je sustava zadržana koncepcija “sve na jedan”. Cijeli je sustav postavljen na gusjeničara maksimalne brzine 65 km/h. Na njegov je krov postavljena velika lansirna platforma koja ujedinjava dva čeverostruka vertikalna lansera projektila Fakel 9M330. Projektil ima minimalni domet 1 km i maksimalni 12 km. Male ciljeve kao što su krstareći projektili uništava na udaljenostima do 5 km na visinama od 10 m do 6 km. Kako je taj projektil dugačak 2,9 m lanser ulazi u vozilo. Masa projektila u trenutku lansiranja je 167 kg, od čega na bojnu glavu otpada 15 kg. Zadržan je zapovjedni sustav vođenja koji se obavlja pomoću velike antene postavljene na prednju stranu lansera. Maksimalni domet radara je 25 km i može istodobno pratiti dva cilja. Uz njega je postavljen i elektrooptički sustav praćenja cilja dometa 20 km. Na novijoj inačici 9M317 Tor-M1 praćenje cilja i navođenje projektila je automatizirano. Na toj inačici za otkrivanje ciljeva zadužen je 3D radar čija je antena postavljena na stražnji dio lansera i koja se tijekom transporta spušta dolje. Domet radara je 25 km i navodno može automatski pratiti 48 ciljeva. Visoka automatizacija sustava omogućila je posadu od samo tri člana (zapovjednik, operater i vozač). Tor se još nije imao priliku dokazati na bojišnici ali je dosad prodan Grčkoj, Indiji, Kini i Peruu. Od ranije je u naoružanju ruske, bjeloruske i ukrajinske vojske.

Najnoviji ruski Shorad sustav je KBP/Uljanovsk Pantsir-S1 u osnovi namijenjen obrani visokovrijednih ciljeva od krstarećih projektila i vođenih bombi, iako se može rabiti i za obranu snaga na bojišnici. Cijeli je sustav postavljen na kamion konfiguracije 8×8. Osnova sustava vrlo je slična PZO sustavu Uljanovsk Tunguska-M1 iako uz neke znatne izmjene. Naoružanje se sastoji od dva topa 2A72 kalibra 30 mm dometa 4 km. Maksimalna brzina paljbe je 700 granata u minuti, a svaki je top u sustavu Pantsir-S1 opremljen spremnikom sa 750 granata. Uz topove Pantsir-S1 nosi i dvanaest vođenih projektila 57E6. Taj je projektil dugačak 3,2 m i promjera tijela 9 cm. Ima bojnu glavu mase 16 kg. Ukupna masa projektila u trenutku lansiranja je 65 kg. Maksimalna brzina u letu mu je 1100 metara u sekundi. Projektil 57E6 ima domet od minimalno 1 do maksimalno 12 km. I u tom je sustavu zadržana koncepcija “sve na jednom”, te je vozilo opremljeno motrilačkim radarom dosega motrenja 30 km. Vrlo male ciljeve otkriva i prati do udaljenosti od 24 km. S prednje strane lansera nalazi se i radar za praćenje ciljeva i navođenje projektila na njih. Kao dopuna instaliran je i elektrooptički sustav praćenja ciljeva i navođenje raketa. Ako se radarski i elektrooptički sustavi rabe odvojeno sustav može navoditi projektile na dva odvojena cilja. Ovisno o udaljenosti ciljeva Pantsir-S1 može djelovati do najviše 12 ciljeva u minuti. Prvi kupac tog sustava su Ujedinjeni Arapski Emirati koji su naručili 50 sustava.

Ostatak svijeta

Za razvoj posebnog projektila koji se neće oslanjati na projektile zrak-zrak odlučila se i švedska tvrtka Saab Bofors Dynamics koja je razvila Shorad sustav RBS23 Bamse. Bamse je razvijen s namjerom da se ostvari natprosječna mogućnost djelovanja po visini uz zadržavanje standardnog dometa za sustave u kategoriji Shorad. To je ostvareno jer Bamse ima maksimalni domet veći od 15 km i mogućnost djelovanja protiv ciljeva koji lete na 15 000 metara. Svaka je lansirna jedinica smještena na prikolicu i opremljena sa šest projektila (dva trostruka lansera) i s ciljničkim radarom Ericsson Eagle dometa 30 km (20 000 m po visini) koji je smješten na kran visine 8 metara. Za otkrivanje ciljeva rabi se 3D radar Ericsson Giraffe AMB maksimalnog dometa motrenja 100 km. Radar je smješten na posebnom kamionu, a antena radara postavljena je na kran visine 12 m.

Jedna od odlika lakih protuzračnih sustava je njihova dugovječnost i sposobnost da se prilagode novim uvjetima. Uz već spomenuti sovjetski sustav Osa u tu kategoriju “evergrina” ulazi i francuski PZO raketni sustav Crotale tvrtke Thales. Crotale je u operativnu uporabu ušao još 1971. godine. Najnovija inačica ? Crotale NG postala je operativna 1992. unutar francuske ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva. Otad su taj sustav prodali Finskoj, Grčkoj, Saudijskoj Arabiji i Omanu. Odlika sustava Crotale NG je uporaba vrlo brzog projektila VT-1 (brzine veće od 3,5 Macha) dometa 11 km. Taj projektil može obarati ciljeve koji lete na visinama od samo 5 pa sve do 6000 metara. Zanimljivo je da su te karakteristike ostvarene s relativno malim projektilom dužine 2,29 m i promjera tijela 17 cm. Masa projektila u trenutku lansiranja je 73 kg. U projektilu se pronašlo mjesta za bojnu glavu mase 14 kg. Način vođena je uobičajen za Shorade – zapovjedni. Vođenje projektila prema cilju ostvaruje se kombinacijom ciljničkog radara čija je okrugla antena smještena na prednjoj strani lasnera i elektrooptičkog sustava koji se sastoji od dnevne kamere visoke rezolucije (dometa motrenja 15 km) i termovizije (dometa motrenja 19 km). Na lanser je postavljeno i infracrveno tražilo kojim se prati let projektila. Za otkrivanje ciljeva rabi se moderan radar dometa motrenja 20 km. Radar je sposoban otkrivati ciljeve na visini od 0 do 5000 metara. Cijeli je rad sustava potpuno automatiziran. Ovisno o želji kupca Crotale NG se može instalirati na kamione (kao kontejner koji se može skinuti), oklopna vozila na kotačima ili gusjenicama.

Drugi “evergrin” je laki PZO raketni sustav Roland tvrtke EADS. Dosad je razvijen velik broj inačica, a prva – Roland 1 u operativnu je uporabu ušla 1977. godine kao zajednički njemačko-francuski projekt. Projektili inačica Roland 1 i 2 imali su maksimalni domet samo 6 km. Projektil inačice Roland 3 imao je povećani domet na 8 km, još uvijek nedovoljno da uđe u segment lakih PZO raketnih sustava. Ulazak u tu kategoriju ostvaren je uporabom projektila VT-1 iz sustava Crotale NG. Sustav je opremljen motrilačkim radarom dometa 25 km, koji može otkrivati ciljeve na visinama do 9 km. Ciljnički radar ima domet 9 km. Ugrađen je i elektrooptički ciljnički sustav dometa 20 km za avione i 10 km za helikoptere. Kako bi se zadovoljile nove potrebe 1995. razvijen je Rolad Carol. Cijeli je lanser smješten na aluminijski kontejner ukupne mase 8,3 tone. Tako mala masa omogućuje mu prevoženje transportnim avionima C-130 Hercules i C-160 Transall.

Južnoafrički Umkhonto-IR

Iako se trenutačno ugrađuje samo na ratne brodove Shorad sustav Umkhonto-IR tvrtke Kentron (tvrtka u sklopu koncerna Denel) zbog svojih odličnih odlika vjerojatno će se vrlo brzo pojaviti i u kopnenoj inačici. Za razliku od većine prije spomenutih sustava Umkhonto-IR rabi infracrveni sustav vođenja posuđen s projektila zrak-zrak U-Darter istog proizvođača. Projektil dugačak 3,3 m i promjera 18 cm ima maksimalni domet nešto veći od 12 km. Ciljeve može rušiti u rasponu visina od 10 m do 7,5 km. Brzina projektila je 2,5 Macha. Masa projektila u trenutku lansiranja je 130 kg i ima bojnu glavu mase 23 kg. Odlika tog projektila je da je prilagođen okomitom lansiranju što je još uvijek rijetkost za Shorad sustave, a koji omogućava brzo djelovanje protiv ciljeva koji dolaze iz bilo kojeg smjera. Uz to njegov infracrveni sustav samonavođenja na ciljeve znatno pojednostavljuje cijeli sustav jer otpada potreba za ciljničkim radarom i sustavom vođenja.

Siniša RADAKOVIĆ