Iako su zbog veličine i brzine ranjivi, teško naoružani transportni avioni idealni su za borbu protiv pobunjeničkih skupina, unutarnje sigurnosne zadaće i izviđanje na prostranom geografskom području. Ipak, malo zrakoplovstava može si priuštiti uporabu takvih specijaliziranih letjelica

 

Još tijekom završne faze Vijetnamskog rata, dakle, zaključno s 1973. godinom, većina je topovnjača AC-130E (v. prvi dio teksta, “Krugovi i kiša metaka”, HV 592), modernizirana  kroz projekt Pave Spectre II na novi standard. Ti su avioni dobili novu oznaku AC-130H. Najveće promjene uključivale su snažnije Allisonove (danas Rolls-Royce) turboelisne motore T56-A-15 od 4910 KS, koji su omogućili bolje performanse. Herculesi su dobili i noviju avioniku te komunikacijsku opremu, a važan je dodatak bila i sposobnost dopune goriva u zraku, što je omogućilo praktički neograničen dolet. Do početka 1976. sve su se leteće topovnjače vratile iz jugoistočne Azije u SAD. Modernijih deset topovnjača AC-130H našlo se u sastavu 16. eskadrile specijalnih operacija u zrakoplovnoj bazi “Hurlburt Field” na Floridi, a starije letjelice dospjele su u pričuvni sastav unutar 711. eskadrile specijalnih operacija u bazi “Duke Field”, također na Floridi. Osamdesetih je godina težište operacija letećih topovnjača AC-130 bila Srednja Amerika i Karibi. Tijekom američke operacije Urgent Fury 1983. godine i invazije na karipsku otočnu državu Grenadu, pokazat će se uspješnim u potpori prijateljskim postrojbama i neutralizaciji neprijateljskog protuzrakoplovnog topništva na glavnom otočnom aerodromu “Point Salines”. U invaziji na Panamu u operaciji Just Cause 1989. godine sudjelovalo je sedam topovnjača AC-130. Njihova bliska potpora pokazala se ključnom pri zauzimanju glavnih aerodroma i zgrade Zapovjedništva Panamskih obrambenih snaga zvanog La Comandancia.

Novi “jezivi”

Devedesete godine donijele su angažman u operacijama Pustinjski štit i Pustinjska oluja, pokrenutim kako bi se obranile zaljevske zemlje i oslobodio Kuvajt. Među najznačajnijim djelovanjima letećih topovnjača bila su ona od 29. siječnja do 1. veljače 1991. tijekom bitke za gradić Khafji na granici Kuvajta i Saudijske Arabije, gdje su pružale potporu američkim marincima i ostalim postrojbama Koalicije, a zabilježen je i jedini gubitak AC-130 u tom ratu. Tijekom noćne misije posada AC-130H odlučila je produljiti djelovanje u borbenoj zoni iako se već bilo razdanilo. Vjerojatno je zato avion pogođen lakom prijenosnom infracrveno vođenom raketom, pri čemu je u padu stradala cjelokupna posada od 14 članova. Međutim, još sredinom osamdesetih godina SAD je raspolagao s manje od dvadeset aktivnih topovnjača AC-130. Odlučeno je stoga nabaviti dodatnih 12 letećih topovnjača nove generacije. Kao i kod prethodnika, za osnovu je uzet transportni C-130 Hercules, a njegovu preinaku u topovnjaču trebala je obaviti tvrtka Rockwell Aircraft u pogonima kod Palmdalea u Kaliforniji. Projekt je počeo u srpnju 1987., kad je zbog širine posla i svih sustava koji su trebali biti ugrađeni postao jedan od najsloženijih zrakoplova na svijetu. Službena oznaka novog aviona bila je AC-130U, a dobio je nadimak “Spooky” (ili “Spooky II”) po prethodniku AC-47D. Nakon tri godine letnih testiranja, AC-130U prvi je put poletio 20. prosinca 1990. u ispitnom centru zrakoplovne baze “Edwards”. Kroz iduću godinu prvi AC-130U Spooky obavio je 48 letova, s ukupno 165 sati leta, a prva isporuka Zapovjedništvu specijalnih operacija ratnog zrakoplovstva uslijedila je 1. srpnja 1994. godine.

 

Štednja na streljivu

Među rijetkim značajkama koje su ostale jednake onima na prethodnoj inačici “H”, bila je pogonska skupina od dvaju turboelisnih motora T56-A-15. Top Bofors kalibra 40 mm i haubica od 105 mm, koji su se nalazili na kraju trupa zrakoplova, također su zadržani. Ipak, AC-130U dobio je niz novih i sposobnijih sustava i senzora. To je uključivalo i radar AN/APG-180, izveden iz radara koji je već bio ugrađen kod višenamjenskog borbenog aviona F-15E Strike Eagle. Sposobnost preživljavanja povećana je ugradnjom prijamnika i signalizatora radarskog ozračivanja ALR-69 i sustava protumjera ALQ-172 tvrtke Rockwell, koji je uključivao razbacivače infracrvenih i radarskih mamaca. Po već tad starom običaju, postojeće oružje zamijenjeno je onim većeg kalibra i dometa. Taj su put prednja dva topa Vulcan M-61A1 zamijenjena novim pomičnim topom GAU-12 Equalizer, rotirajućim peterocijevnim oružjem kalibra 25 mm s učinkovitim dometom od 3500 metara. Dijelom je razvijen iz topa Avenger kalibra 30 mm ugrađenog u jurišne avione A-10 Thunderbolt II. Iako je top sposoban za dvostruko brže ispaljivanje, na zrakoplovu AC-130U brzina je ograničena na 1800 granata u minuti, i to zbog uštede na streljivu.

Sva tri topa: Equalizer kalibra 30 mm, Bofors kalibra 40 mm i haubicu kalibra 105 mm, kontrolira računalo koje je integrirano sa senzorima. Takav sustav omogućuje istodobno djelovanje dvama različitim oružjima po dvama ciljevima međusobno udaljenim dva kilometra. Smanjenjem broja topova omogućeno je i smanjenje broja članova posade na 13 ljudi. Velika novost i prednost u odnosu na prethodnu, pa čak i u odnosu na sve prethodne leteće topovnjače, bila je kabina i trup pod tlakom. To je avionima omogućilo da tijekom misija provode više vremena na većim visinama, pri čemu je smanjena potrošnja goriva, a povećan dolet.

Američko ratno zrakoplovstvo odlučilo je bilo 2003. godine, kako bi se broj topovnjača dodatno povećao – i to na više od 25 – nabaviti nove četiri. Dobile su oznaku AC-130U+4, a bile su posebne po novom naoružanju. Uklonjeno je standardno naoružanje tadašnjih topovnjača, a umjesto topova i haubica ugrađena su dva topa Bushmaster Mk44 30 mm, koja su poslije dobila oznaku GAU-23. Očekivalo se da će ugradnja tih topova donijeti više prednosti, kao što je manja potreba za održavanjem, veća preciznost i manja masa. No, u praksi se pokazalo da nisu bili dovoljno precizni pa se odustalo od planiranog naoružavanja ostatka flote.

 

Zadnja generacija

Početkom tisućljeća pokrenut je program razvoja novog Herculesa serije “J”, no njegovo kašnjenje dovelo je do nedovoljne brojnosti tog tipa aviona u USAF-u. To se osjećalo i u floti zrakoplova namijenjenih posebnim i specijalnim operacijama pa je zrakoplovstvo odlučilo 12 letjelica C-130H modificirati u inačicu za posebne namjene. Avion je trebao dobiti oznaku MC-130W, a za modifikaciju je bio zadužen L3, Boeing i Lockheed. Iako je za te zrakoplove planirano da budu spremni za ulogu leteće topovnjače tek usputno, to se s vremenom promijenilo. Nakon nekoliko godina projekta odlučeno je da im to bude glavna zadaća. Usporedno s tim, promijenjena je i oznaka aviona u AC-130W, a dodan je i nadimak “Stinger II”. Naoružanje se sastojalo od topa GAU-23/A kod prednjeg dijela te haubice 105 mm kod stražnjeg dijela zrakoplova. Novost je bila ugradnja lansera na stražnjoj rampi, iz kojeg se moglo lansirati do deset navođenih raketa zrak-zemlja AGM-176 Griffin ili GBU-44 Viper Strike. Dodatno naoružanje većeg dometa omogućeno je dodavanjem nosača BRU-61 ispod svakog krila. Svaki od njih sposoban je nositi po četiri vođene rakete Hellfire ili po četiri GPS vođene bombe GBU-39 (Small Diameter Bomb). Ugrađeni su i novi elektrooptički FLIR senzori AN/AAQ-38, od kojih se jedan nalazi ispod nosa zrakoplova, a drugi na lijevoj donjoj strani trupa. Više je sustava s aviona Stinger II uključeno i u najnoviji tip USAF-ove leteće topovnjače pod oznakom AC-130J i s nadimkom “Ghostrider”. Prvi let taj je avion obavio 31. siječnja 2014. godine. Kao i kod prethodnika, za osnovu je uzeta inačica “Herakla” za posebne namjene, u tom slučaju njezina najnovija inačica MC-130J Combat Shadow II. Uz top od 30 mm, haubicu od 105 mm, sposobnost nošenja laserski vođenih raketa i GPS vođenih bombi većeg dometa, u planu je i ugradnja snažnog taktičkog lasera. Inicijalna operativna sposobnost AC-130J postignuta je u rujnu 2017., a očekuje se da će puna operativna sposobnost biti dostignuta 2023. i da će biti isporučeno više od trideset aviona. Na taj način dostojno će se zamijeniti topovnjače AC-130U Spooky II, koje su sredinom 2019. godine obavile svoje zadnje borbene misije te otišle u mirovinu. Djelujući operativno od 1995., podnijele su velik teret u brojnim operacijama iznad Afrike, Afganistana i Iraka.

Logičan izbor

Jedno od rijetkih ratnih zrakoplovstava koje ima višegodišnje iskustvo s letećim topovnjačama, a koristi ih i danas, jest kolumbijsko (Fuerza Aérea Colombiana – FAC). Osamdesetih godina kolumbijska je vlada bila u velikim sukobima s ljevičarskim gerilskim skupinama, kao i naoružanim i organiziranim pripadnicima narkokartela. U akcijama protiv njih pokazala se potreba za zrakoplovnom potporom vojnim i policijskim kopnenim snagama. Uočene su velike sličnosti s USAF-ovim operacijama u jugoistočnoj Aziji: velik prostor, konfiguracija terena, vegetacija i tip neprijateljskih formacija. Logičan izbor aviona za paljbenu potporu stigao je sam po sebi. Naime, još u drugoj polovini četrdesetih godina Kolumbija je nabavila oko 60 transportnih aviona C-47 Skytrain, od kojih je najveći broj s vremenom završio u floti SATENA-e, državnog civilnog avioprijevoznika. Kako je u SAD-u taj avion bio osnova za leteću topovnjaču AC-47 Spooky (v. prvi dio teksta), FAC je odlučio da će, unatoč visokoj dobi, biti sasvim dobar u toj ulozi. Prvih nekoliko C-47 upućeno je 1987. u SAD zbog modifikacije. Glavno naoružanje sastojalo se od triju strojnica Browning kalibra 12,7 mm. Uskoro će se ti zrakoplovi naći u borbenim operacijama u Kolumbiji i dobiti nadimak “Fantasma” (sablast), te se pokazati iznimno uspješni. FAC je bio zadovoljan velikom letnom izdržljivosti, a avioni su potrebnu potporu mogli pružati više sati. S druge strane, slabom su se točkom pokazali tad već dosta stari zvjezdasti klipni Pratt & Whitneyjevi motori R-1830 Twin Wasp, koji su sve češće otkazivali. S vremenom je FAC pokušao nabaviti zamjenu, američke topovnjače AC-130H Spectre, ali neuspješno. Odlučeno je zato postojeće “sablasti” modernizirati i 1993. godine opet su poslane u SAD.

 

Desetljeća uporabe

U sklopu ugovora vrijednog oko 40 milijuna tadašnjih dolara, zrakoplovi AC-47 upućeni su u SAD, gdje ih je modernizirala tvrtka Basler Turbo Conversions iz Wisconsina. Najveća promjena bila je zamjena klipnih motora Twin Wasp modernim, pouzdanim i provjerenim turboelisnim motorima PT6A-67R tvrtke Pratt & Whitney Canada, koji su pokretali i nove peterokrake aluminijske propelere. Ostale promjene uključivale su produljen trup, ojačanje krila, izmijenjene vrhove krila i bolji sustav opskrbe goriva, s dodatnih 3000 litara. Poboljšana je i paleta naoružanja. Strojnice Browning zamijenjene su rotirajućom strojnicom GAU-19 kalibra 12,7 mm tvrtke General Dynamics, sa sposobnosti ispaljivanja 2000 metaka u minuti. Na nekim avionima mogao se primijetiti i dodatni top GIAT M621 kalibra 20 mm ili top DEFA 30 mm, preuzeti od umirovljenih višenamjenskih borbenih aviona Mirage V. Zahvaljujući ugradnji FLIR sustava Star SAFIRE ispod nosa aviona, znatno je poboljšana sposobnost djelovanja u noćnim uvjetima. Nakon toga, 1997. godine, noćno djelovanje postat će još učinkovitije zahvaljujući nabavi naočala za noćno gledanje, koje po standardu nose oba pilota. Modernizirani avion dobio je oznaku AC-47T, a posada broji sedam članova. Uz dva pilota, tu je inženjer, taktički časnik koji upravlja FLIR senzorom i tri operatera koja opslužuju strojnicu GAU-19. Koliko su Kolumbiji ti avioni važni i koliko FAC na njih računa, govori i činjenica da se i danas kontinuirano moderniziraju i nadograđuju novim sustavima. Početkom tisućljeća opremljeni su FLIR sustavom novije generacije BRITE Star, satelitskom komunikacijom, GPS-om, novim navigacijskim sustavom, a ugrađeni su i bacači infracrvenih mamaca. U trenažni proces za pilote Fantasmi uvedeni su 2016. godine u Kolumbiji dizajnirani te proizvedeni zemaljski simulatori. Devet Fantasmi koje su ušle u flotu kolumbijskog zrakoplovstva ostvarilo je više od 20 000 borbenih misija, što je izvanredan rezultat za avione proizvedene između 1942. i 1944. godine.

U kraljevskom birou

Leteće topovnjače još uvijek ima Kraljevsko jordansko ratno zrakoplovstvo. Riječ je o avionu AC-235, koji je razvila tvrtka Orbital ATK (danas Northrop Grumman Innovation Systems) i jordanski Biro za dizajn i razvoj Kralj Abdulah II. Kao temelj poslužio je izvorno transportni, široko rasprostranjen španjolsko-indonezijski avion CASA/IPTN CN-235. Naručeni su 2011., a prvi modificirani poletio je ujesen 2013. godine. Većina testnih letova obavljena je s aerodroma “Meacham Field” u Teksasu, a prvi su put javno predstavljeni na aerodromu “Marka” blizu jordanskog glavnog grada Ammana u sklopu izložbe SOFEX 2014. Topničko naoružanje topovnjače sastoji se od inačice lakog topa M230LF kalibra 30 mm. Oružje je slično onom kojim je naoružan helikopter AH-64 Apache, ali s duljom cijevi, a tim i većom brzinom ispaljivanja. Top je smješten s lijeve strane zrakoplova i pokretljiv, što omogućuje bolje ciljanje i gađanje pri napadu u lijevom zaokretu, tj. lijevoj orbiti oko cilja. Moguća je i ugradnja konstrukcije s četirima podvjesnim točkama na kojima bi se nosilo dodatno naoružanje, primjerice, kombinacija četiriju vođenih raketa AGM-114M/K Hellfire i dvaju lansera nevođenih raketa 70 mm. Za ispaljivanje iz tih lansera predviđeno je i američko pametno streljivo APKWS (Advanced Precision Kill Weapon System). Kraljevsko jordansko ratno zrakoplovstvo prvi je njegov inozemni korisnik.

AC-235 opremljen je različitim senzorima i elektroničkom opremom. Za traženje i otkrivanje ciljeva na raspolaganju je laki pretraživački radar I-Master tvrtke Thales, koji se nalazi ispod trupa, s desne strane. S lijeve je strane “kugla”, tj. elektrooptička jedinica MX-15D koju proizvodi tvrtka Wescam L3, a koja omogućuje motrenje u dnevnim i noćnim uvjetima. Unutar jedinice nalazi se laserski daljinar i obilježivač ciljeva spregnut s elektrooptičkim senzorima. Među senzorima za samoobranu istaknut je sustav AAR-47, koji upozorava na prisutnost PZO raketa u napadu: otkriva ih u ultraljubičastom pojasu elektromagnetskog spektra. U tom se slučaju aktiviraju infracrveni mamci ili se angažiraju usmjerene infracrvene protumjere. Jordanske leteće topovnjače letjele su u sastavu Jordanskog zapovjedništva za specijalne operacije (Jordanian Special Operations Command – JSOC), i navodno su bile angažirane u operacijama uz granicu sa Sirijom i u sukobu u Jemenu. Usprkos tomu, izgleda da su dani jordanskih topovnjača odbrojeni nakon samo nekoliko godina uporabe. Naime, krajem prošle godine AC-235 uz još neke letjelice javno su ponuđeni na prodaju. Vjerojatan je razlog takve odluke jordanskog zrakoplovstva racionalizacija flote zrakoplova i smanjivanje operativnih troškova.

 

Dva iskusna zrakoplovstva

Leteće topovnjače i sposobnost postojane paljbe po cilju oko kojeg kruže održale su se od Vijetnamskog rata pa sve do danas. Budući da su ranjivi zbog veličine i brzine, borbeni avioni te vrste zahtijevaju zračni prostor relativno siguran od neprijateljske protuzračne obrane. No, mane nadoknađuju prednostima, a to su pružanje kontinuirane vatrene potpore te mogućnost dugog zadržavanja u području borbenih djelovanja. Danas su takvi avioni idealni za borbu protiv pobunjeničkih skupina, unutarnje sigurnosne zadaće i izviđanje na prostranom geografskom području. Tijekom desetljeća njihovo streljačko i topničko naoružanje postajalo je sve snažnije kako bi se povećala udaljenost s koje mogu uspješno djelovati po cilju. U najnovije doba to je dovelo i do naoružavanja vođenim raketama i bombama i ta im je sposobnost dodatno povećana. U zadnjih pedeset godina leteće su topovnjače posjedovala ili koristila ratna zrakoplovstva desetak zemalja – od Salvadora, Indonezije, Tajlanda, Kampućije/Kambodže, Dominikanske Republike, Jordana i Južne Afrike. Međutim, samo se dva mogu pohvaliti duljom operativnom uporabom: američko i kolumbijsko. Ipak, uporaba takvih zrakoplova izgleda sigurna za barem još koje desetljeće, a hoće li se krug korisnika povećati stvar je financija. Malo država može si priuštiti uporabu takvih izrazito specijaliziranih borbenih zrakoplova.

---

Europski predstavnici

Predstavnik letećih topovnjača europskih proizvođača je MC-27J talijanske tvrtke Leonardo. Iako nije dizajniran posebno za tu ulogu, višenamjenski transportni C-27J Spartan lako se za nju može prenamijeniti. Kod vrata s lijeve i stražnje strane zrakoplova može se instalirati postolje s topom GAU-23 kalibra 30 mm, jednom od inačica topa Bushmaster kakav se koristi i kod topovnjača Stinger II i Ghostrider. Nadalje, sudeći po najavama koje je prenijela državna novinska agencija TASS, postoji mogućnost da se i Rusija pridruži zemljama čija ratna zrakoplovstva posjeduju leteće topovnjače. Informacija je došla iz više izvora tijekom dvaju sajmova vojne opreme, održanih u Minsku i Moskvi sredinom ove godine. Navodno bi za osnovu poslužio stari i provjereni transportni avion Antonov An-12, nekad zvan i “Hercules Istočnog bloka”, a glavno naoružanje sastojalo bi se od dvaju automatskih topova 57 mm novije proizvodnje. Slični su topovi ne tako davno predstavljeni i kao moguće novo glavno oružje borbenih vozila pješaštva BMP-3. Topovi nose oznaku AU-220, proizvodi ih Istraživački institut Burevjesnik, a imaju brzinu paljbe od 80 granata u minuti.

Marin MARUŠIĆ