Otmica podmornice Fenian Ram i ispitnog modela podmornice Holland III bila je ona kap koja je prelila čašu Hollandovog strpljenja u nesuglasicama s irskim revolucionarnim društvom Fenian Brotherhood. Konačni prekid međusobne suradnje nastupio je koncem studenog 1883. U svojoj 42. godini života John P. Holland ostao je bez financijskih sredstava potrebnih za konstrukciju podmornica

Nakon relativno uspješnih pokusa koje je izveo s podmornicom Fenian Ram i modela III, Holland je mislio da njegove podmornice ipak još uvijek nisu spremne za borbenu uporabu. Pogotovu nije bio siguran da su sposobne izvesti uspješan borbeni napad na britansko brodovlje i istodobno osigurati svojoj posadi maksimalnu zaštitu i sigurnost. Mišljenja nekolicine članova Fenian Brotherhooda u Americi bila su upravo suprotna. Smatrali su da je Fenian Ram sasvim prikladan za svrhu za koju je bio građen. Mislili su da su sva daljnja eksperimentiranja i preinake koje je Holland želio napraviti zapravo nepotrebno gubljenje vremena i novaca. Otmicom podmornica Holland je bio duboko povrijeđen i unatoč svom dokazanom domoljublju ostao je čvrst i nepokolebljiv u odluci da prekine svaku daljnju suradnju s otimačima svojih podmornica.

Holland se tada našao na moralnoj raskrsnici. Definitivno je odlučio da se neće vratiti svom starom poslu nastavnika u školi. Odlučio je da će ostati u brodograđevnoj industriji, na bilo kakvom poslu i čekati svoju sljedeću šansu. Zaposlio se kao tehnički crtač u brodogradilištu Rolland´s Iron Works u New Yorku. U svom slobodnom vremenu nastavio je s razrađivanjem svojih ideja, ali i s kritičkom analizom i poboljšanjima dotadašnjih konstrukcija ugrađenih uređaja i mehanizama na svojim podmornicama. U brodogradilištu Rolland´s Iron Works proveo je kao tehnički crtač gotovo godinu dana.

U međuvremenu Holland se upoznao s Edmondom Zalinskim, poručnikom u vojsci SAD-a. Poručnik Zalinski (13.12.1849. ? 1909.) bio je rodom iz Poljske i s netom navršene četiri godine života stigao je 1853. sa svojim roditeljima u Ameriku. Sudjelovao je u Građanskom ratu i posebno se istaknuo kao topnik. Vrstan vojnik, pokazivao je veliki interes za znanost, probleme konstrukcije topova i proračune topničkih gađanja. Veliki dio svog života posvetio je razvoju novih modela topova. Jedna od njegovih ideja koja je zapravo predstavljala osnovnu sponu između njega i Hollanda bila je ugradnja pneumatskog topa na podvodnu borbenu platformu ? podmornicu.

Hollandu je poznanstvo sa Zalinskim došlo kao naručeno. Odmah mu je prezentirao svoju ideju male, visokoautomatizirane podmornice (za tadašnje vrijeme i naravno, po tada vrijedećim kriterijima). Projekt podmornice bio je namijenjen za samo jednog čovjeka koji bi istovremeno bio i navigator i topnik. Zalinskom (koji je imao potporu vojnih krugova, ali i potporu privatnog kapitala) se svidjela Hollandova ideja pa ga je nastojao po svaku cijenu pridobiti da radi za njega. Holland, s druge strane nije htio propustiti poslovnu priliku pa je prihvatio ponuđene uvjete i kao manjinski partner pristupio 1884. u kompaniju Edmond Zalinski Pneumatic Gun Company.

Ohrabren dolaskom vrsnog podmorničarskog konstruktora u svoju kompaniju, poručnik Zalinski je odmah počeo svojevrsnom reklamom i promocijom svog budućeg projekta podmornice naoružane pneumatskim topom i torpedom, nadajući se da bi vlada SAD-a mogla naručiti određeni broj takvih podmornica. Također su se nadali da bi Francuska, koja je upravo u to vrijeme počela jednu od svojih brojnih kolonijalno-vojnih kampanja u Indokini, mogla biti vrlo zahvalan kupac. Konstrukcija podmornice, nazvane po većinskom vlasniku kompanije, ali i kao Hollandov Model IV, počela je tijekom 1885.

Gradnja podmornice Zalinski počela je pod Hollandovim nadzorom u brodogradilištu u Fort Lafayetu. Konstrukcija podmornice je bila drvena na čeličnom orebrenju. Zbog štednje financijskih sredstava Holland i Zalinski su se odlučili da oplata bude napravljena od drveta a ne od čelika. Duljina podmornice iznosila je 15,24 metra (50 feeta), širina 2,43 metra a visina 3,20 metra. Podmornica je bila završena koncem kolovoza 1885., a porinuće je bilo planirano za početak rujna iste godine. Na samom porinuću 4. rujna 1885. došlo je radne nesreće. Taman kad je podmornica počela lagano kliziti prema vodi došlo je do pucanja saonica na kojima je podmornica ležala i do njezinog prevrtanja. Iako izrađena velikim dijelom od drveta bila je preteška za postojeći navoz na kojem se gradila. Zbog pada i prevrtanja, podmornica Zalinski je pretrpjela teška oštećenja. Rezignirani Holland i poručnik Zalinski bili su prisiljeni podmornicu podići s uništenih saonica. Kako nije bilo šansi da se u neko dogledno vrijeme popravi uništeni navoz, podmornica je transportirana u drugo brodogradilište u Fort Hamiltonu. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci pod Hollandovim nadzorom podmornica je uspješno popravljena i porinuta u more bez neke pompozne najave.
Samo nekoliko dana nakon porinuća otpočela su i njezina prva testiranja u površinskoj i podvodnoj plovidbi u akvatoriju u blizini Narrowsa.

Konstrukcija podmornice
Tijekom ispitivanja Holland je s podmornicom Zalinski više puta uspješno i bez nekih posebnih problema zaranjao do svih dubina za koje je podmornica bila konstruirana (20 – 30 metara). Podmornica je bila vretenastog tijela u obliku cigare. U središnjem dijelu njezinog trupa bila je ugrađena mala komora koja se nalazila točno ispod kontrolnog tornja podmornice. Komora je bila namijenjena za jedinog člana posade koji je istovremeno bio i navigator i strojar i topnik. Komora je bila opremljena sustavom poluga kojima se ?daljinski? moglo upravljati benzinskim motorom, kompresorima zraka, pumpama balastnih tankova, pneumatskim topom i kormilarskim uređajima podmornice. Sam kontrolni toranj bio je opremljen s nekoliko staklenih prozorčića kroz koje je podmorničar mogao nadzirati podmornicu u površinskoj plovidbi.

Propulzija podmornice bila je riješena uz pomoć malog benzinskog motora smještenog u krmenom dijelu podmornice koji je preko osovine prenosio snagu na četverokraki propeler. Motor je u podvodnoj vožnji dobivao potrebni zrak (za dva do tri sata podvodne plovidbe) iz posebno za tu svrhu namijenjenog spremnika kojeg je punio kompresor zraka u površinskoj plovidbi. Upravljanje podmornicom po smjeru i dubini bilo je riješeno pomoću horizontalnih i vertikalnih kormila kojima se upravljalo iz kontrolne komore zasebnim sustavom poluga.
Horizontalna kormila dubine bila su postavljena na obje strane krmenog dijela trupa (na samoj krmi). Trimovanje podmornice obavljalo se potapanjem i pražnjenjem balastnih tankova smještenih u pramčanom i krmenom dijelu podmornice te njihovim izjednačavanjem spojnim cjevovodom. Pražnjenje balastnih tankova obavljalo se uz pomoć komprimiranog zraka koji su u posebne spremnike tlačila dva kompresora.

Glavno i jedino oružje podmornice Zalinski bio je pneumatski top koji je konstruirao sam poručnik Zalinski. Tijekom konstrukcije podmornice, zbog određenih problema Holland je odustao od ideje da podmornica uz top dobije i torpednu cijev. Uz pomoć komprimiranog zraka top je ispaljivao granatu punjenu nitroglicerinom. Neposredno pred ispaljivanje topa podmornica bi zauzela negativan krmeni trim, tek toliko da iz vode izroni njezin pramac u kojem se nalazio top. Ostatak podmornice ostao bi potopljen i sakriven u vodi. U samoj kontrolnoj komori bio je montiran relativno jednostavan periskop, (kamera lucida/kamera obscura) tj. sustav ogledala koji je omogućavao podmorničaru da iz zaronjenog stanja na dubini 1,5 do dva metra, sa sigurne udaljenosti nadzire učinke svog topničkog napada na neprijateljski brod. Udaljenost na koju je pneumatski top mogao ispaljivati svoje, nitroglicerinom punjene, kugle iznosila je nešto više od jedne nautičke milje.

Druga metoda napada ovom podmornicom zasnivala se na podronjavanju pod neprijateljski brod i postavljanju mine pod njega. Nakon što bi mina bila postavljena, podmornica bi otplovila na sigurnu udaljenost s koje bi podmorničar istosmjernom strujom preko odmotanog bakrenog kabela aktivirao minu. Vrlo je važno istaknuti još jedno konstrukcijsko rješenje koje je Holland također predvidio na svojoj četvrtoj podmornici. Holland je zapravo predvidio mogućnost da podmorničar tijekom podvodne plovidbe bude odjeven u neku vrstu ronilačkog odijela koje bi fleksibilnim crijevima bilo moguće spojiti na sustav zraka podmornice. Na taj bi način podmorničar relativno jednostavno mogao napustiti podmornicu u slučaju bilo kakve havarije i njezine nemogućnosti da izroni na površinu ali bi isto tako mogao nesmetano izlaziti iz upravljačke komore podmornice s ciljem da postavi minu pod neprijateljski brod. Kao dodatni doprinos sigurnosti podmornice, gotovo za svaku od brojnih funkcija Holland je predvidio alternativni sustav upravljanja ? posebno je na tome inzistirao kod sustava za zaronjavanje i izron, kormilarenje po smjeru i dubini te upravljanje kompresorima i benzinskim motorom. Može se slobodno reći da je Holland s ta dva rješenja udario temelje primjeni tzv. ?mokrih? komora koje se i danas rabe na najmodernijim podmornicama i dupliciranju ili čak tripliciranju najvažnijih sustava na njima.

Tijekom ispitivanja podmornice u akvatoriju u blizini Fort Hamiltona, Holland je uspješno prvi put izveo test nalijeganja podmornice na morsko dno i njezin ponovni izron pirenjem (pražnjenjem) balastnih tankova komprimiranim zrakom. Time je uspješno pokazao da njegova podmornica raspolaže dovoljno velikim rezervnim uzgonom, ali i učinkovitost i pouzdanost njezinih uređaja i mehanizama, posebno kompresora komprimiranog zraka.

Zaključak
Generalno uzevši za Hollandov projekt podmornice Zalinski može se reći da se radilo o čisto eksperimentalnoj podmornici, namijenjenoj prvenstveno ispitivanju Hollandovih podmorničarsko-inženjerskih zamisli i rješenja, a tek potom o borbeno naoružanoj podvodnoj platformi. Pneumatski top je u to vrijeme još možda mogao biti od koristi, ali njegova primjena na podmornici pokazala se dosta kompliciranom. Budućnost podmorničarskog naoružanja bila je prije svega usmjerena u smjeru razvoja Whiteheadovog torpeda i prema ožljebljenom topništvu. Unatoč njezinom eksperimentalnom karakteru Holland je s podmornicom Zalinski uspio dosegnuti dubinu zarona od 30 metara te brzinu od devet čvorova u površinskoj te u to vrijeme svakako respektabilnih 3,5 do četiri čvora u podvodnoj plovidbi. Na koncu, budući da se radilo o eksperimentalnoj podmornici Zalinski i njegov partner Holland nisu imali ni komercijalnog uspjeha jer francuska vlada nije ni pomišljala da nabavi tu podmornicu. Na projektu podmornice Zalinski J. P. Holland je zapravo iskoristio svoju šansu da razvije i ispita svoje konstrukcije i zamisli koje će primijeniti na svojim sljedećim modelima br. V i VI s kojima će vrlo brzo zauzeti počasno, možda i najveće mjesto u galeriji poznatih konstruktora podmornica.

Tehnički podaci podmornice Zalinski
Brodogradilište	Fort Lafayet i Fort Hamilton / New York
Započeta	Svibanj 1885.
Porinuta	1885.
Deplasman	?
Duljina	15,24 m
Širina	2,43 m
Visina	3,20 m
Propulzija	Benziski motor-jedna osovina-četverokraki propeler
Snaga	~ 30 KS
Brzina	9 / 3,5-4 čv
Doplov	?
Dubina zarona	30 m
Naoružanje	Pneumatski top cal 220 mm ili mina
Posada	1

 

Igor SPICIJARIĆ