Bliska zračna potpora i napadi na promet duž crta opskrbe dvije su glavne uloge u kojima su teško naoružani transportni avioni briljirali tijekom ratova u jugoistočnoj Aziji šezdesetih i sedamdesetih godina. Zahvaljujući moćnim topovima i strojnicama te sposobnostima kontinuiranog djelovanja, pokazali su se učinkovitijim od klasičnih borbenih aviona

 

U hrvatskom jeziku “topovnjača” prvo asocira na ratne brodove. Međutim, u zrakoplovstvu je prijevod engleskog naziva “gunship” i označava zrakoplov sa snažnim strojničkim i topničkim naoružanjem instaliranim na bočnim stranama, koji djeluje po ciljevima leteći oko njih u kružnici. Zbog preciznijeg razlikovanja pomorskih i zrakoplovnih sustava, u hrvatskom se vojnom nazivlju može koristiti i naziv “leteća topovnjača”. Ipak, prve zamisli o korištenju takvih zrakoplova također su vezane uz pomorsko ratovanje. Iako je i prije bilo aviona koji su imali oružje instalirano na bokovima, glavnim začetnikom te zamisli smatra se američki zrakoplovni časnik Gilmour C. MacDonald, koji je 1942. predlagao korištenje takvih aviona protiv podmornica. Jedna od najvećih prednosti takvih napada bilo je kontinuirano paljbeno djelovanje po cilju bez gubitka vremena na nalet, prelet i pozicioniranje za sljedeći napad. Zamisao nije bila prihvaćena, ali MacDonald je bio uporan. U rujnu 1961. ponovno ju je predstavio, kao i njezine prednosti, u prijedlogu nazvanom Poprečna paljba raketa i topova. Taj put je uspio, no trebale su proći dvije godine da bi se stvari pokrenule prema razvoju prvih učinkovitih topovnjača. Za testiranje je poslužio Convairov transportni avion C-131B Samaritan opremljen kamerama i ciljnicima, koji je potvrdio mogućnost preciznog ciljanja prilikom kruženja oko mete. Program koji će dobiti ime Gunship I dobio je novi zamah uključivanjem vojnog pilota Ronalda Terryja, koji je tijekom misije u Vijetnamu prepoznao potencijal novog oružja u borbi protiv paravojnih snaga. Dodatna testiranja provedena su u zrakoplovnoj bazi “Eglin” na Floridi, gdje se Samaritanu pridružila “novopečena” topovnjača izvedena iz poznatog aviona C-47 Skytrain. Oba su aviona bila opremljena bočno ugrađenim podvjesnim sustavima SUU-11/A s višecijevnim strojnicama 7,62 mm GAU-2 Minigun tvrtke General Electric. Testiranja i gađanja tijekom kojih su na ciljeve na kopnu i moru ispaljeni deseci tisuća metaka pokazala su iznimno dobre rezultate.

Prilika u jugoistočnoj Aziji

Uskoro će koncept leteće topovnjače dobiti priliku i u stvarnim borbenim uvjetima u Južnom Vijetnamu, s prvim borbenim misijama iz baze “Bien Hoa” u prosincu 1964. godine. Zanimljivo je da su prve topovnjače na osnovi Skytraina imale oznaku FC-47 (F – Fighter, lovac), koja je ubrzo promijenjena u primjereniju AC-47D (A – Attack, napad), dijelom i zbog negodovanja pilota lovačkih aviona. Problem je bio nedovoljan broj u to vrijeme supermodernih strojnica Minigun pa je kao privremeno rješenje na trima zrakoplovima instalirano deset Browningovih strojnica M-2 kalibra 7,62 mm. No, samo jedan Minigun ima vatrenu moć jednaku kao i deset M-2. Kad su nova oružja postala dostupna u dovoljnim količinama, glavno naoružanje AC-47D sastojalo se od triju sustava SUU-11A/A s pripadajućim strojnicama. Strojnica GAU-2 imala je unutarnji spremnik kapaciteta 1500 metaka i mogla je ispaljivati 6000 metaka u minuti. Ipak, SUU-11/A bio je prilagođeniji za instaliranje na vanjske podvjesne nosače pa je u unutrašnjosti aviona zauzimao previše prostora. Zbog toga je General Electric razvio puno kompaktniji sustav i modul MXU-470, no također s Minigunom. Kod novog modela komponente sustava bile su smještene više okomito, imao je manju masu u odnosu na prethodnika, a kapacitet spremnika povećan je na najviše 2000 metaka. Obično bi ukupni kapacitet streljiva kalibra 7,62 mm u borbenoj misiji iznosio oko 20 000 metaka. Uz streljivo, važnu ulogu imale su osvjetljavajuće baklje, koje bi se po potrebi izbacivale iz zrakoplova kako bi se osvijetlilo određeno područje. Zrakoplovi AC-47D u jugoistočnoj Aziji bili su poznati po nadimcima “Spooky” (jezivi) i “Puff the Magic Dragon” (čarobni zmaj Puff), a iskazali su se u misijama obrane položaja prijateljskih snaga, ophodnjama, eskortnim misijama, kao i u navođenju borbenih zrakoplova. O intenzitetu korištenja govore podaci iz Četvrte eskadrile specijalnih operacija. U nešto više od četiri godine AC-47D ispalili su gotovo 100 milijuna metaka i više od četvrt milijuna osvjetljavajućih baklji, uz gubitak 15 zrakoplova. S vremenom su zrakoplovi AC-47D Američkog ratnog zrakoplovstva (USAF) prepuštani prijateljskim zemljama u regiji, tako da su djelovali u zrakoplovstvima Južnog Vijetnama, Kambodže i Laosa. Kao i kod izvornih aviona, Douglasovih C-47 Skytrain, točan broj aviona modificiranih u leteće topovnjače nije poznat. Najčešće se navodi 53, premda je vjerojatno za desetak veći.

 

Veliki brat

Budući da su iskustva korištenja letećih topovnjača bila pozitivna, SAD je odlučio povećati njihov broj, no pojavio se problem. Na raspolaganju nije bilo dovoljno aviona C-130 Hercules koji su kroz program Gunship II trebali biti prilagođeni toj funkciji jer je za njima postojala velika potreba za transportne zadaće. Stoga je pokrenut novi program, Gunship III, u kojem je kao nova, no privremena platforma za leteću topovnjaču, iskorišten Fairchildov transportni avion C-119 Flying Boxcar. Tvrtka Fairchild-Hiller provela je između svibnja i listopada 1968. godine konverziju 26 letjelica u zrakoplovne topovnjače te su dobile novu oznaku AC-119G i nadimak Shadow (sjena). Nisu mogle biti naoružane kao puno prostraniji Herculesi, no ipak su bile naprednije u odnosu na topovnjače AC-47 Spooky. Imale su operativni dolet od šest i pol sati, identičan kao i kod AC-130. Glavno naoružanje činila su četiri modula MXU-470/A s rotirajućim šestocijevnim strojnicama kalibra 7,62 mm, dakle imale su strojnicu više od Spookyja. Ostala oprema uključivala je lanser baklji, sustave za ciljanje i upravljanje vatrom te dodatnu navigacijsku i komunikacijsku opremu. Nakon AC-119G razvijena je i novija inačica, koja je dobila oznaku AC-119K i nadimak Stinger (žalac), a također je proizvedeno 26 letjelica. Najveća vidljiva razlika u odnosu na prethodnika bili su General Electricovi mlazni motori J85-GE-17 smješteni ispod svakog krila. Omogućili su povećanje najveće poletne mase za više od 7000 kg, što je omogućilo i ugradnju snažnijeg topničkog naoružanja, više streljiva i ostale opreme, ali i skratilo vrijeme mogućeg leta za 60 minuta.

Otpornost na pogotke

Vatrena moć Stingera višestruko je povećana jer su uz postojeće četiri strojnice ugrađena i dva šestocijevna rotirajuća topa M-61A1 Vulcan kalibra 20 mm. Od novih sustava koji su služili za otkrivanje i napadanje ciljeva dodan je FLIR sustav AN/AAD-4 tvrtke Texas Instruments, motrilački radar AN/APQ-136 iste tvrtke te bočno postavljen radar za praćenje ciljeva AN/APQ-133 tvrtke Motorola. Shadow i Stinger dokazali su se u sukobima u jugoistočnoj Aziji u nekoliko tipova misija, koje su uključivale izviđanje, misije bliske potpore, pratnje cestovnog, riječnog i željezničkog prometa, te misije osvjetljavanja bojišta za prijateljske kopnene i zračne snage. Tipične visine letenja ovisile su o zadaćama. U misijama bliske potpore iznosila je oko 1100 metara, a u misijama traženja i uništavanja vozila duž prometnica od 1700 do 2100 metara, ovisno o blizini protuzrakoplovnog topništva. Topovnjače su se pokazale posebno učinkovite protiv neprijateljskih crta opskrbe, kad bi pronalazile teretna vozila među kojima su bili najbrojniji kamioni. U takvim misijama učinkovitost im je bila višestruko veća nego kod klasičnih jurišnih aviona poput F-4 Phantoma. Najveća prijetnja topovnjačama u borbenim akcijama bilo je streljačko i protuzrakoplovno oružje do kalibra 37 mm. Ipak, velik broj pogođenih AC-119G/K uspijevao bi doći do svojih zrakoplovnih baza ili prisilno sletjeti. Tijekom sukoba u jugoistočnoj Aziji ukupno je izgubljeno šest AC-119, ali samo jedan od njih u borbenim misijama. Pri kraju rata, s postupnim povlačenjem američkih snaga, preostali su zrakoplovi AC-119G/K prepušteni zrakoplovstvu Republike Vijetnama (Južni Vijetnam).

 

Legendarni Heraklo

Unatoč problemima programa Gunship II, Herculesi modificirani u topovnjače u jugoistočnoj će Aziji ipak preuzeti glavnu ulogu od Shadowa i Stingera. U tom će procesu USAF uvelike iskoristiti operativna iskustva aviona AC-47 i AC-119. I u programu Gunship II veliku je ulogu odigrao Ronald Terry. Sa sve više pobornika tog koncepta ratovanja inzistirao je na bržim i većim zrakoplovima koji bi mogli nositi više oružja i, ne manje važno, više senzora. Iako je isprva u toj ulozi razmatrano više tipova USAF-ovih transportnih zrakoplova, pa čak i mornarički patrolni P-2 Neptune, najviše je obećavao C-130 Hercules. Stoga je u siječnju 1967. unutar baze “Wright-Patterson” počeo projekt modifikacije prvog “Herakla” za novu ulogu. Naoružanje se sastojalo od četiriju modula MXU-470 Minigun kalibra 7,62 mm i četiriju rotirajućih topova M-61A1 Vulcan kalibra 20 mm. Ta su oružja bila povezana s analognim računalom koje je, zahvaljujući podacima s različitih senzora, izračunavalo utjecaj vjetra, brzine i visine zrakoplova kako bi vršilo korekcije za bočni ciljnik zapovjednika zrakoplova. Ostali su sustavi uključivali: FLIR, sustav za noćno motrenje, navigacijski Dopplerov radar, bočno pretražujući radar, poluautomatski izbacivač baklji i reflektor za osvjetljavanje ciljeva snage 20 kW, koji je mogao djelovati u vidljivom i infracrvenom dijelu spektra. Avion je tijekom ljeta 1967. prebačen u bazu “Eglin”, provedeni su brojni testni letovi i odlučeno je da će nova posada imati 11 članova: pilot zapovjednik zrakoplova, kopilot, časnik za upravljanje vatrom, navigator, operater sustava za noćno motrenje, operater radara, letni inženjer, glavni oružar te operateri tereta, strojnica i topova. Već u rujnu te godine avion je prebačen u Vijetnam i iz zračne baze “Nha Trang” počinje prve borbene misije. Najprije je pružao potporu postrojbama u borbi, a potom je sudjelovao u uništavanju crta opskrbe duž Ho-Ši-Minova puta unutar Laosa.

Povećana preciznost

Rezultati prvih borbenih djelovanja bili su pozitivni pa je odlučeno na sličan način modificirati još sedam aviona C-130. Zbog spomenute velike potrebe cijelih oružanih snaga za njima, za konverziju su poslužile inačice JC-130, koje su uglavnom korištene za testne letove. Avioni su dobili oznaku AC-130A i imali topničko naoružanje kao prvi prototip. Novosti su uključile FLIR sustav AN/AAD-4 i indikator pokretnih ciljeva, oba od tvrtke Texas Instruments, kao i novo računalo za upravljanje vatrom. Na kraju zrakoplova kod rampe dodan je lanser baklji LAU-74, dok su na nosačima ispod obaju krila mogli biti nošeni podvjesnici ALQ-87 za elektroničke protumjere (ometanje radara). Avioni su dobili i neke sustave zastupljene na novim standardnim transportnim inačicama Herculesa. Radovi su završeni krajem 1968. godine. Dio aviona AC-130A ostao je u SAD-u u trenažnoj ulozi, a dio je upućen u bazu “Nha Trang”, u 16. eskadrilu specijalnih operacija. Uskoro su upućivani u brojne misije, prije svega borbena izviđanja te noćne napade na neprijateljske crte opskrbe.

Važne su bile i misije bliske potpore i to uglavnom noću, kad su branjeni gradići, sela, utvrde i druge lokacije u okruženju ili pod neprijateljskim napadom. AC-130A također su sudjelovali u misijama borbenog traganja i spašavanja i to u suradnji s drugim avionima i helikopterima. Kako su bili sposobni za “offset” paljbu, pokazali su se pogodni za misije potpore prijateljskim postrojbama koje bi se našle u sukobu s neprijateljem. Pri takvom je djelovanju zrakoplov primao signal od prijateljskih postrojbi na zemlji i na osnovi njega izračunao bi podatke o neprijateljevu položaju, smjeru i udaljenosti. Potom bi računalo za upravljanje vatrom dalo podatke za precizno ciljanje neprijatelja, čak i kad je bio u velikoj blizini prijateljskih postrojbi. Bio je to velik napredak u odnosu na leteće topovnjače AC-47D i AC-119, koje nisu bile toliko precizne.

Paket iznenađenja

Uskoro se pojavila još bolja topovnjača Hercules koja, za razliku od prethodnika, nije bila modificirana u tvrtki LTV Electrosystems, nego u radionicama zrakoplovne baze “Wright-Patterson”. Bio je to rezultat zalaganja i inventivnosti Ronalda Terryja, koji je počeo novi projekt pod imenom Surprise Package (paket iznenađenja). Jedna od najvažnijih promjena bila je ugradnja snažnijeg topničkog oružja. Umjesto dvaju stražnjih rotirajućih topova M-61A1, ugrađena su dva M2A1 (Bofors L60) kalibra 40 mm. Ti stariji topovi bili su lako dostupni iz mornaričkih arsenala, zajedno s golemom količinom streljiva koja se još mogla iskoristiti. Topovi su imali brzinu paljbe od 100 do 120 granata u minuti i omogućili su napadanje ciljeva s većih udaljenosti i visina, od 1700 do 3200 metara. Bile su uklonjene i dvije stražnje strojnice Minigun, tako da se naoružanje sastojalo od dvaju preostalih topova M-61A1, dviju strojnica Minigun te dvaju Boforsa L60. Avion je dobio novi digitalni računalni sustav za upravljanje vatrom, televizijski sustav ASQ-145 za motrenje pri niskoj razini osvjetljenja te novi Motorolin bočno postavljen radar APQ-133 za praćenje zemaljskog signala. Uz noćni televizijski sustav bio je povezan i snimač, koji je omogućavao procjenu nanesene štete nakon napada. Novost je bio i laserski daljinar i obilježivač ciljeva AVQ-19 tvrtke Korad. Iako su već tad leteće topovnjače bile poznate po preciznoj paljbi tijekom bliske potpore postrojbama u kontaktu s neprijateljem, sigurnosti prijateljskih postrojbi posvećena je dodatna pažnja. Kako bi se na najmanju mjeru svela vjerojatnost njihova pogađanja, sustav za upravljanje vatrom sastojao se od čak devet podsustava koji su se međusobno provjeravali i blokirali otvaranje vatre koja bi ih ugrozila.

 

Šest stradalih

Zbog dobrih iskustava topovnjače su i dalje bile tražene, tako da je donesena odluka o dodatnoj nabavi. U programu Pave Spectre za konverziju su odabrani noviji tipovi zrakoplova Hercules inačice “E”. Imali su snažnije motore, veći dolet, a najveća poletna masa bila je veća čak 13 tona od prethodnika, što je omogućilo i nošenje više streljiva. Kod topovnjača unutar projekta Pave Spectre I uveden je i novi senzor koji je uvelike povećao njihovu učinkovitost u pretraživanju i uništavanju ciljeva kao što su motorna vozila. Primjerice, Black Crow (crna vrana) omogućavao je detekciju iskrenja svjećica na benzinskim motorima. Takav je senzor ugrađen i kod topovnjača AC-130 u sklopu projekata modernizacije Surprise Package i Pave Pronto. AC-130E dobio je i poboljšan sustav za upravljanje vatrom s bočno postavljenim vjetrobranskim prikaznikom sličnim onom na mornaričkom borbenom zrakoplovu A-7 Corsair II. Tijekom uobičajene misije vozila bi se najčešće detektirala preko senzora Black Crow, zatim bi ti ciljevi bili zahvaćeni FLIR senzorom, a nakon toga i TV senzorom. Za napad su najčešće korišteni FLIR (2/3 slučajeva) i TV (trećina slučajeva) senzori, koji su davali dovoljno precizne podatke za ciljanje. Novost je bila zatvorena stražnja rampa kod AC-130E, a motritelj je dobio malu staklenu kupolu iz koje je i dalje mogao upozoravati na djelovanje neprijateljskog PZO-a. Prvi AC-130E upućeni su na borbena djelovanja u listopadu 1971. godine, a bili su bazirani i u zrakoplovnoj bazi “Ubon” u Tajlandu. Kako je PZO duž Ho-Ši-Minova puta bio sve jači i brojniji, ponovno se javila zamisao o ugradnji snažnijih oružja većeg dometa. Isprva je razmatrana ugradnja protutenkovskog topa 57 mm, bestrzajnog topa 106 mm ili haubice 105 mm. Izbor je na koncu pao na laku haubicu M102 dometa 12 000 metara, koja je ispaljivala 20 kilograma tešku granatu, a projekt ugradnje dobio je naziv Pave Aegis. Prema testovima i određenim procjenama, vjerojatnost da nakon jednog pogotka granatom kamion ostane upotrebljiv bila je manja od deset posto. Haubica je ugrađena na mjestu uklonjenog zadnjeg topa Bofors L60. To je ujedno bila i zadnja inačica aviona uporabljena u Vijetnamskom ratu (završili su djelovanje početkom 1973. godine). Od nekoliko desetaka topovnjača opremljenih na osnovi Herculesa, šest je izgubljeno u borbenim misijama.

Pokušaji s manjim avionima

Uz velike i višemotorne topovnjače koje su borbeno djelovale u jugoistočnoj Aziji, treba spomenuti i američke planove angažiranja nekih manjih zrakoplova u toj ulozi. Unutar projekta Little Brother (mali brat) u SAD-u su testirani avioni tvrtki kao što je Cessna, Beechcraft i Piper, no niti jedan nije doživio širu uporabu u ulozi topovnjače. Vrhunac takvih pokušaja bio je projekt Credible Chase, kojim se tražio laki zrakoplov koji bi se dobro uklopio u sastav prijateljskih ratnih zrakoplovstava. Rezultat je bio Fairchildov AU-23 Peacemaker i Heliov AU-24 Stallion. Ispitivani su različiti tipovi naoružanja, ali kod obaju je zrakoplova glavni trebao biti bočno postavljen rotirajući top M197 kalibra 20 mm. Taj će top poslije biti korišten na novijim inačicama jurišnih helikoptera AH-1 Cobra. Ni AU-23 Peacemaker ni AU-24 Stallion nisu se pokazali posebno uspješni te su nakon završetka programa letjelice prodane ili prepuštene lokalnim ratnim zrakoplovstvima. Petnaestak je Heliovih AU-24 Stalliona predano zrakoplovstvu Kambodže, a sličan je broj Fairchildov AU-23 Peacemakera prodan zrakoplovstvu Tajlanda. Potonji su poslije dobili dodatne letjelice AU-23, a neke su se do danas zadržale u uporabi. U sukobu u jugoistočnoj Aziji leteće topovnjače i njihove posade pokazale su se uspješne u provedbi tog novog koncepta zračnog ratovanja. Dvije glavne uloge u kojima su briljirale jesu bliska zračna potpora i napadi na promet duž crta opskrbe, gdje su se pokazale učinkovitije od klasičnih borbenih aviona. Zračne topovnjače zadržale su se u uporabi do danas, u više sukoba širom svijeta. Međutim, broj korisnika takvih specijaliziranih zrakoplova i primjene takve strategije zračnog ratovanja i dalje će ostati relativno malen.

(nastavit će se)

Marin MARUŠIĆ