Litoralna dvojba: favoriti koji se tek trebaju dokazati

Pokušaj usporedbe različitih ratnih brodova uvijek je bio izuzetno nezahvalna zadaća. Pobornici određenog tipa ili klase ponekad uporno zagovaraju svoje favorite bez obzira na to što činjenice pokazuju drukčije

Pažljiviji promatrači pomorsko-brodograđevnih noviteta, koji se posljednjih nekoliko godina razvijaju na svjetskim vojnim navozima, svakako nisu mogli ne zamijetiti nekoliko novih trendova. Najvažniji među njima su fokusiranje stratega i konstruktora na pomorske ofanzivne operacije u litoralnom pojasu ispred protivničke obale, okretanje prema modularnoj izgradnji brodova radi mogućnosti zadovoljavanja višenamjenskih uloga površinskih borbenih platformi i smanjenja njihove cijene, te na kraju ponovno okretanje tzv. ekspedicijskom načinu pomorskog ratovanja.

Svaki od nabrojanih trendova može se potkrijepiti konkretnim primjerima. Raspad SSSR-a i tehničko-financijska nesposobnost postkomunističke Rusije da gotovo 15 godina svoju ratnu flotu u većoj mjeri osposobi za ozbiljniji izlazak na otvorene oceane promovirala je američku ratnu mornaricu u apsolutnog gospodara svjetskih mora. Ostavši bez svog glavnog suparnika u tako dugom razdoblju, u najvišim američkim i NATO-vim vojnopomorskim krugovima stvarali su se koncepti nove generacije ratnih brodova koji su morali udovoljiti tehničkim i taktičkim zahtjevima i izazovima koje je donio početak XXI. stoljeća. Novo vrijeme donijelo je i novu pomorsku strategiju, koncept US ratne flote od 313 brodova, ali i potrebu izgradnje novih klasa borbenih brodova (skuplja inačica) odnosno prenamjene postojećih flotnih snaga (jeftinija inačica) za nove uloge i zadaće.

Budući da su cijene novih ratnih brodova i najmodernije vojne tehnologije već odavno otišle “u nebo” (cijena najmodernijih korveta s punim kompletom naoružanja i opreme već se približila cifri od milijardu USD), nametnula se potreba da se oni maksimalno iskoriste, ali isto tako i maksimalno zaštite. Sa svrhom funkcionalne iskoristivosti naglasak konstruktora je usredotočen na misijskoj fleksibilnosti i modularnosti najvažnijih paketa opreme za svaku pojedinu zadaću. Na koncu, svjetski široko razvijeni trend ekspedicijskog ratovanja ponovno je afirmirao amfibijske jurišne brodove kao jedan od najvažnijih elemenata udarne moći modernih flota, koji su sposobni vrlo brzo, bilo gdje na svijetu, prevesti desantne snage ili specijalne snage, iskrcati ih izravno na obali ili duboko iza protivničkih linija, informatički, obavještajno i logistički ih podupirati te štititi dalekometnim udarom vlastitih raketnih i topničkih potencijala te zračnim napadima na brodovima ukrcanih letjelica. Danas se ovakvi brodovi grade u rasponu od 6000 pa do više od 20 000 tona deplasmana, u LSD (Landing Ship Dock), LPH (Landing Platform Helicopter) izvedbama, odnosno u posljednje vrijeme i u vrlo popularnim RO-RO (Roll-On, Roll-Off) konstrukcijama.

Zbog zahtjeva multifunkcionalnosti i modularnosti te niskog stupnja senzorske zamjetljivosti novih brodova namijenjenih borbenom djelovanju u litoralnom pojasu, brodograđevni konstruktori su odgovorili novim konstrukcijskim rješenjima koja su vrlo zanimljiva s tehničkog gledišta jer pokazuju različite pristupe i strateška razmišljanja u pristupu rješavanja problema koji se javljaju i očekuju u tom ograničenom i u svakom pogledu vrlo zahtjevnom akvatoriju. Cilj ovog teksta je upravo pokušaj da se prikažu raznoliki pristupi u razvoju borbenog površinskog broda posebno namijenjenog i konstruiranog za borbeno djelovanje u litoralnom pojasu pred protivničkom obalom.

Konceptualno gledano, borbena platforma za ratovanje u litoralnom pojasu najvećim dijelom svojih taktičko-tehničkih odlika u velikoj se mjeri uklapa u sliku i pojam “ekspedicijskog” broda. Prema onome što se danas može odrediti, pod tim pojmom može se zapravo opisati najčešće brod veličine fregate, sposoban za dugi doplov, u ulozi lake amfibijske platforme, sposobne za transport helikoptera i bespilotnih letjelica, vrlo često i specijalnih snaga, modularnog koncepta podređenog provodbi nekoliko specijalističkih zadaća s posebnom usredotočenih na borbena djelovanja u dubinu protivničkog litoralnog pojasa (posebice prema kopnu) te odgovarajućih raketno-topničkim obrambenim sustavima. Brodovi za takve zadaće moraju se također odlikovati velikom pouzdanošću propulzijskog sustava koji će im omogućavati velike vršne, ali i (što je od još većeg taktičkog značenja) velike brzine krstarenja.

Tipični predstavnici današnjih površinskih brodova namijenjenih za borbena djelovanja u litoralnom pojasu su američki brodovi tipa LCS-1 Freedom / LCS-2 Independence, buduća njemačka stabilizacijska fregata tipa F-125 (predstavljena u HV br. 184 iz travnja 2008. godine) te danski litoralni logističko-zapovjedni brodovi klase Absalon. Ovoj skupini svakako treba pridodati još nekoliko projekata vrlo zanimljive konstrukcije i odlike kao što su njemački projekt MEKO CLS, francuski projekt HCS N130 te postojeći američki eksperimentalni projekti M-80 Stiletto i FSC(X) Sea Fighter. Četiri glavna predstavnika različitih konceptualnih pristupa (LCS-1 Freedom / LCS-2 Independence, F-125 i Absalon) biti će uspoređivana prema nekoliko vrlo važnih parametara kao što su:
• sposobnost obrane od napada iz zraka
• ofanzivno protupovršinsko djelovanje
• defenzivno protupovršinsko djelovanje
• sposobnost ofanzivnog udara na kopnene ciljeve
• protupodmorničko ratovanje
• plovne sposobnosti
• litoralna agilnost/primjenjivost
• desantno-transportne sposobnosti
Sposobnost obrane od napada iz zraka

Borbeno djelovanje i plovidba općenito u blizini protivničke obale vrlo je opasna zadaća koja zahtijeva odgovarajuću opremljenost u borbi protiv helikoptera, supersoničnih zrakoplova i krstarećih protubrodskih projektila koji mogu biti jednako uspješno lansirarani kako s letjelica tako i s obalnih mobilnih lansera. Koliko su protubrodski krstareći projektili ozbiljan i opasan protivnik, u novije vrijeme najbolje su se uvjerile britanska mornarica u Falklandskom ratu protiv Argentine te izraelska ratna mornarica u posljednjem ratu protiv Hezbolaha. Rano otkrivanje zračno-raketne prijetnje moćnim senzorskim sustavima i brza, najčešće automatska reakcija borbenih obrambenih sustava omogućuje i prilično djelotvoran proces presretanja nadolazećeg raketnog projektila. Pri tome je obrana broda od napada iz zraka na velikim i srednjim udaljenostima povjerena ponajprije raketnim sustavima koji su ključni element preživljavanja broda, dok je posljednja crta obrane broda povjerena automatiziranim CIWS (Close in weapon sistems) sustavima. Isto tako vrlo velika važnost mora se posvetiti sustavima i mjerama (aktivnim i pasivnim) za ometanje i zbunjivanje protivničkih protubrodskih projektila. I ovi sustavi moraju biti automatizirani jer se samo tako mogu uspješno suprotstaviti supersoničnim raketnim projektilima novijih generacija koji se odlikuju vrlo visokim sea-skimming sposobnostima. Generalno kazano, sva četiri razmatrana broda odlikuju se (ili će se odlikovati) ponajboljom raspoloživom senzorskom tehnikom i visokim stupnjem automatizacije borbenih sustava. Konstruktori sva četiri broda poštovali su taktičke zahtjeve u svezi postulata obrane broda na većim i bliskim udaljenostima. Za tu se zadaću američki LCS-1 i LCS-2 koriste svojim dvonomjenskim topovima Mk 110 57 mm ali i PZO raketnim sustavima tipa RIM-116 RAM (s 21 raketom na LCS-1), odnosno Sea RAM sustavom (s 11 raketa na LCS-2). Njemačka fregata F-125 je znatno moćnija u ovom djelu zato što će za PZO obranu raspolagati daleko snažnijim topom dvostruke namjene Otobreda kalibra 127 mm, zatim s dva sustava RIM-116 RAM te naposljetku s dva potpuno automatizirana topa palubne izvedbe tipa MLG 27 kalibra 27 mm. Svakako najmoćniji u ovom segmentu usporedbe od sva četiri razmatrana broda je danski zapovjedno-desanti litoralni brod klase Absalon. Kao i njegov njemački usporednik i Absalon raspolaže glavnim topom dvostruke namjene Mk-45 kalibra 127 mm. CIWS borbeni sustav sastoji se od dva Oerlikon Millennium automatska topa kalibra 35 mm. Ono što daje bitnu prednost Absalonu nad njegovim suparnicima je VLS (vertikalni lansirni sustav) s 36 ćelija u koje se mogu smjestiti PZO raketni projektili tipa ESSM/RIM-7 Sea Sparrow. Nadmoći Absalona u PZO obrani pridonosi i činjenica da su na njemu instalirana i tri dvostruka lansera PZO raketnog sustava Stinger.

Ofenzivno protupovršinsko djelovanje
Ulazak u litoralni pojas potencijalnog protivnika redovito je povezan s ulaskom u njegovu ekskluzivnu ekonomsku zonu (EEZ), koja se često pruža i do 200 NM daleko od obale ili čak i u same teritorijalne vode protivnika. Drugim riječima, u litoralnim vodama će te se sigurno suočiti s nekim oblikom površinske prijetnje. Američki, njemački i danski konstruktori nastojali su te probleme riješiti na svoj način. Američki pomorski stratezi očito su se vodili idejom da će njihovi litoralni brodovi tipa LCS-1 i LCS-2 djelovati u tim vodama pod svom mogućom zaštitom koju im njihovo zrakoplovstvo i mornarica mogu pružiti iznad, na i ispod površine mora. Očito je da zbog toga oba LCS-a nemaju, osim svog pramčanog dvonamjenskog topa od 57 mm, većeg, težeg odnosno dalekometnijeg oružja za protupovršinska djelovanja odnosno protubrodsku borbu. Oba američka litoralna broda, monotrupni Freedom i trimaranski Indenpendence imaju mogućnost ugradnje VLS s 60 NETFIRE (NLOS-LS) raketnih projektila čije su protubrodske sposobnosti dosta skromne.

Njemačka fregata F-125 i danski Absalon prema ovom kriteriju su daleko moćniji od američkih brodova. Osim glavnog pramčanog dvonamjenskog topa od 127 mm, oba broda rapolažu i značajnim potencijalom za protubrodski raketni udar. Na njemačkom brodu bit će instalirana dva četverostruka lansera američkih protubrodskih krstarećih projektila tipa RGM-84 Harpoon. Danski stratezi također su se odlučili za američke krstareće projektile Harpoon, ali je njihov broj podvostručen u odnosu na stabilizacijsku fregatu njemačke Bundesmarine. Sve četiri brodske konstrukcije sposobne su za prihvat mornaričkih helikoptera koji također imaju sposobnost nošenja lakih protubrodskih krstarećih projektila. Danski Absalon može prihvatiti najteže i najveće helikoptere među uspoređivanim litoralnim brodovima, a to znači da oni mogu ukrcati i borbeno djelovati s većim i dalekometnijim protubrodskim projektilima.

Defenzivno protupovršinsko djelovanje
U posljednjih desetak godina analize su pokazale da ratnim brodovima koji djeluju u neposrednoj blizini protivničkih obala najveća opasnost prijeti od malih, brzih plovila kao što su: gliseri svih mogućih oblika i veličina, gumenjaka, ski-jetova ali i ultra-lakih letjelica koje je moguće izraditi uz pomoć skromnih sredstava u jednostavnim radionicama. Iskustva iz Sri Lanke, Crvenog mora, Perzijskog zaljeva i drugih akvatorija gdje su registrirana takva djelovanja, dokazuju da se ovakvim sredstvima vrlo lako i jednostavno mogu prevoziti i polagati morske mine neposredno ispred brodova u plovidbi (koji više nemaju vremena za manevar izbjegavanja), dubinske bombe, žicom ili daljinski upravljiva mala torpeda pa čak i protuoklopne raketne projektile. Pokazalo se da terorističke grupe ili fanatični pojedinci ne okolišaju ni kada je u pitanju napad onog najsurovijeg, suicidnog tipa. To je na svojoj koži najbolje osjetila posada američkog razarača USS Cole koji je napadnut u jemenskoj luci Aden.

Najmoderniji svjetski razarač klase Arleagh Burke, opremljen moćnim naoružanjem i Aegis radarskim sustavom, konstruiran da odoli izazovima i prijetnjama protivnika na velikim oceanskim prostranstvima, bio je nespreman i nemoćan pred dvojicom terorista na gumenjaku natovarenom eksplozivom koji su u samoubilački napad na razarač krenuli sa susjednog operativnog gata udaljenog tek nekoliko stotina metara. Uz veliki broj mrtvih i ranjenih mornara, razarač je na dulje vrijeme bio izbačen iz operativne uporabe a izravna i neizravna materijalna šteta i njome nastali troškovi približili su se, prema nekim izvorima, svoti većoj od milijarde USD. Ovakav način nekonvencionalnog borbenog djelovanja danas se u vojnoj literaturi naziva asimetrično ratovanje i sve moderne ozbiljne mornarice koje prate svjetske trendove, posvećuju mu veliku pozornost.

U mornaričkom okruženju to znači da moćni i visokosofisticirani borbeni sustavi namijenjeni za dalekometno uništavanje mogućih prijetnji i njezinih nosilaca nisu prikladni za razrješavanje iznenadnih, vrlo brzih, vremenski kratkih i smrtonosnih prijetnji u neposrednoj blizini broda, odnosno u perimetru od 150 do 500 m oko njega. Toga su bili svjesni konstruktori s obje strane Atlantika pa su uz osnovno topničko naoružanje i CIWS sustave (kako topničke tako i raketne) sve uspoređivane brodove opremili i većim brojem poluautomatskih i automatskih teških strojnica u kalibru od 12,7 mm. Tako je izrazito dobro naoružana njemačka fregata F-125, po čijem će trupu i nadgrađu biti raspoređeno čak sedam teških strojnica u kalibru 12,7 mm, od čega će njih pet, tipa Hitrole NT biti potpuno automatizirano. Zanimljiv je podatak da će njemački litoralni stabilizacijski brod biti opremljen i vodenim topovima povećanog dometa vodenog mlaza za nesmrtonosno uklanjanje mogućih prijetnji i ugroza broda.

Sposobnost ofenzivnog udara na kopnene ciljeve
Ovo je područje u kojem najviše dolazi do izražaja razlika u razvojnim konceptima između američkih i europskih pomorskih stratega. Dočk je npr. njemačka stabilizacijska fregata F-125 u početku bila predviđena za nanošenje paljbenog i raketnog udara u dubinu protivničkog kopna uporabom GMRLS-a, glavnim topom kalibra od čak 155 mm MONARCH i LACM (Land Attack Cruise Missile) tipa RBS-15, dotle američki konstruktori i stratezi za svoja dva LCS broda uopće nisu predvidjeli takvu mogućnost. Takva odluka je prilično čudna i upitna jer se svi vojni stručnjaci i analitičari slažu da je sposobnost dubinskog raketno-topničkog udara jedna od najvažnijih sposobnosti kojima moraju raspolagati brodovi koji će svoju borbenu zadaću ostvarivati upravo ispred protivničke obale.

Pojedinačno gledano, jedino Absalon i F-125 u ovom trenutku raspolažu znatnijom sposobnošću dubinskog topničkog udara na kopnene ciljeve. Tu sposobnost mogu ostvariti u ograničenom obliku uporabom reaktivnog topničkog streljiva koje se ispaljuje iz glavnih brodskih topova kalibra 127 mm. Domet ovog reaktivnog topničkog streljiva pod najpogodnijim okolnostima premašuje udaljenost od 100 km. Trenutačno ni jedan od razmatranih brodova ne raspolaže sposobnošću raketnog udara na kopnene ciljeve krstarećim projektilima (mada je ta mogućnost za njemačku F-125 još uvijek otvorena). Isto tako ostaje nejasno hoće li na američke LCS brodove biti ugrađena po četiri NETFIRE modula, svaki s 15 lakih PAM/LAM projektila ili će ipak biti zamijenjen nekim drugim i djelotvornijim raketnim sustavom, budući da LAM inačica (za napad na kopnene ciljeve) ima domet od nekih 70-80 km i slabija je u odnosu na domet reaktivnih topničkih zrna za 20 do 30 %. Nanošenje ofenzivnog udara u dubinu protivničkog kopna sva četiri broda mogu prakticirati posredno, uporabom brodskih helikoptera (ako su opremljeni za nošenje i lansiranje LACM), i u tom dijelu njihove su sposobnosti prilično izjednačene.

 

Protupodmorničko ratovanje
Sposobnost podvodnog odnosno protupodmorničkog ratovanja jedna je od krucijalnih sposobnosti kojom moraju raspolagati litoralne borbene površinske platforme. Uska mora poput Baltičkog, Crvenog, Jadranskog i njima sličnih, zatim mnogobrojni tjesnaci od strateške važnosti, ušća i delte mnogobrojnih rijeka, mnogobrojni otočni arhipelazi sa svojim plitkim vodama idealan su prostor za polaganje morskih mina i skrivanje protivničkih podmornica. Suvremene klasične i najmodernije AIP podmornice danas su se pretvorile u prave morske predatore jer raspolažu pouzdanim i nadasve tihim sustavima propulzije koji im omogućavaju brz podvodni transfer i dugotrajan boravak pod vodom. Senzorski i borbeni sustavi toliko su usavršeni tao da je danas već na pomolu uporaba tzv. kompaktnih podmornica koje se odlikuju malim dimenzijama, smanjenom posadom, visokim stupnjem softificiranosti i automatizacije te ubojitim borbenim sustavima koji uključuje najsuvremenija torpeda, raketne projektile sposobne za napad kako na površinske tako i kopnene ciljeve te mine. Susret s takvim protivnikom kojeg je vrlo teško otkriti u litoralnim vodama uvijek predstavlja smrtonosnu opasnost. Toga su bili svjesni i konstruktori sva četiri razmatrana broda. Svaki koncept ima svoje specifičnosti. Američki LCS-1 odlikuje mogućnost instaliranja čak triju različitih misijskih modula: PM – protuminskog, PPD – protupodmorničarskog i PP – protupovršinskog. U protupodmorničkoj inačici LCS-1 raspolaže s lanserima za Honeywell Mk 50 torpeda. Koliko je poznato za LCS-2 još nije sa 100 % sigurnošću sigurno da će imati napadno protupodmorničko oružje. Doduše oba američka LCS-a imaju mogućnost kao i danski i njemački brod uporabe vlastitih ukrcanih helikoptera u PPD inačici. Na njemačku fregatu F-125 nije predviđena ugradnja posebnog PPD sustava, dok danski Absalom raspolaže s dva trostruka torpedna lansera za laka PPD torpeda tipa Eurotorp MU 90.

Plovne sposobnosti / litoralna agilnost i primjenjivost
Plovne sposobnosti i ponašanje na moru bitan su čimbenik taktičkih mogućnosti svakog broda. Držanje na moru, maksimalna vršna i krstareća brzina, doplov, primijenjena vrsta propulzije i deplasman u izravnoj su vezi s borbenom otpornošću broda i njegovoj mogućnosti preživljavanja na moru. Razmatranje ove kategorije pruža pravo bogatstvo različitih konstrukcija i veličina samih brodova. Što se tiče oblika trupa LCS-1, F-125 i Absalon su klasični monotrupni brodovi, dok se LCS-2 odlikuje svojim ekstravagantnom formom trimarana. Uz oblik trupa, vanjske dimenzije i deplasman su u najizravnijoj vezi s maritimnim sposobnostima broda. Razmatrani litoralni brodovi projektirani su u rasponu od 2785 tona, koliko istiskuje najlakši među njima LCS-2 pa sve do 7200 tona punog deplasmana, koliko će istiskivati najteži brod među njima, njemačka stabilizacijska fregata F-125. Zanimljiv je podatak da je danski Absalom više nego dvostruko teži od LCS-1 koji pod punim opterećenjem istiskuje oko 3000 tona, dok se puni deplasman Absalona kreće oko 6600 tona. Proporcionalno svojim dimenzijama i raspoloživoj kubikaži tankova za gorivo (što je opet u izravnoj funkciji s odabranim tipom propulzije), američki LCS-ovi odlikuju se proračunskim doplovom od 3500 NM / 18 čv (LCS-1) odnosno 4500 NM /20 čv (LCS-2). Proračunski doplov F-125 procjenjuje se na 4000 NM, dok je na tom polju najupečatljiviji Absalom s doplovom od 9000 NM /15 čv.

Premda se američki LCS brodovi zbog svojih lakih konstrukcija trupa i vrlo moćnih CODAG propulzijskih sustava i vodomlaznih propulzora mogu podičiti vrlo velikim iznosom vršnih brzina, koje prema nekim izvorima dostižu čak i 50 čvorova, tolika vršna brzina nije za ovu vrstu brodova od odlučujuće važnosti. Daleko važnija je, kako je to već rečeno, maksimalna brzina krstarenja. Za razliku od američkog pristupa Nijemci su odlučili na svojoj F-125 primijeniti CODLAG (kombiniranu dizel-električnu propulziju) koja dopušta maksimalnu brzinu od tek “skromnih” 27 čv. Danci su se opredijelili za klasični dizelski pogon kojim Absalom postiže maksimalnu brzinu oko 25 čv. Zahvaljujući svom posebno konstruiranom obliku pramca tzv. probijača valova i trimaranskom obliku trupa LCS-2, može ponuditi relativno dobra plovna svojstva. Međutim, ostaje činjenica da su oba LCS-a više nego dvostruko manjeg deplasmana od ostalih dvaju brodova, što posebno ima loš utjecaj na monotrupni LCS-1 koji se uz to odlikuje i malenim gazom pa je njegovo “držanje na moru” svakako najdiskutabilnije.

Međutim, ono što u jednom tehničko-taktičkom segmentu može predstavljati manu, u drugom segmentu može predstavljati prednost. U pojedinim tehničkim studijama može se naići na pojam litoralne agilnosti i primjenjivosti što se ponajprije odnosi na kombinaciju elemenata maksimalne brzine, maksimalnog/minimalnog gaza te kruga punog okreta broda pri maksimalnoj brzini. Zahvaljujući svojoj velikoj brzini, dvostruko manjem deplasmanu (i s tim usko povezanim najmanjim gazom od samo 3,7 m) te najmanjim polumjer kruga punog okreta, američki LCS-1 je favorit po ovom kriteriju. Drugim riječima LCS-1 je sposoban “zavući se” vrlo duboko u litoralne plitke vode, odnosno u najveću moguću blizinu protivničke obale. Razumljivo je da je zbog tehničkih karakteristika veliki i “tromi” Absalon s gazom od 6,3 m na začelju rang liste prema ovom kriteriju.

Desantno – transportne sposobnosti
Sva četiri razmatrana projekta konstruirana su tako da raspolažu s odgovarajućim kapacitetima za prihvat određenog broja helikoptera i bespilotnih letjelica, ali i standardiziranih kontejnera. Naravno da i u tom dijelu svaka od razmatranih konstrukcija ima određenih specifičnosti koje su rezultat različitih taktičkih pristupa. Američki LCS-1 raspolaže jednim sletnim mjestom na svojoj sletnoj palubi smještenoj na krmi broda. Premda je sletna paluba najmanja u odnosu na sletne površine ostala tri broda, ona je ipak za 50 % veća od sletnih površina na brodovima slične veličine i deplasmana kao što je LCS-1. Osim toga na LCS-1 je ugrađen tzv. Trigon traversni sustav za uvlačenje i izvlačenje letjelica iz hangara u kojem se mogu smjestiti dva helikoptera tipa MH-60R/S Seahawk i najmanje dvije bespilotne letjelice tipa MQ-8 Fire Scout. S druge strane, trimaranski LCS-2 raspolaže najvećom površinom sletne palube od čak 1030 m2 koja može podržavati helikopterske aktivnosti dvaju lakih ili srednjih helikoptera istodobno, nekoliko helikopterskih bespilotnih letjelica ili jednog teškog helikoptera poput CH-53. Unutrašnjost palubnog hangara dostatna je za smještaj dvaju helikoptera MH-60R/S Seahawk i dviju bespilotnih letjelica MQ-8 Fire Scout. Stabilni trimaranski trup broda osigurava i dopušta dobre sletne uvjete čak i kod težeg mora kada su te funkcije kod monotrupnih brodova na granici izvedivosti ili čak i sasvim nemogući. Po površini sletne palube njemačka stabilizacijska fregata F-125 nalazit će se između dvaju američkih LCS brodova. Imat će jedno sletno mjesto, a u hangaru, koji je nešto veći nego onaj na LCS-2, moći će se smjestiti dva srednja helikoptera tipa MH 90 i najmanje isto toliko helikopterskih bespilotnih letjelica. Danski Absalon, kao drugi brod po veličini u ovoj grupi razmatranih litoralnih brodova, smjestio se po veličini sletne palube odmah iza trimarana LCS-2, ali je zato njegov palubni hangar daleko najveće površine i u njemu ima sasvim dovoljno mjesta za dva helikoptera tipa EH-101 i nekoliko bespilotnih letjelica. Sletna paluba je sposobna prihvatiti helikoptere mase do 20 tona, tako da na nju može bez problema slijetati i američki dvoelisni teški helikopter CH-47D Chinook.

Sva četiri broda raspolažu određenim transportno-logističkim kapacitetima. Oba američka broda i danski brod raspolažu i RO-RO sposobnostima te imaju po dvije ukrcajne rampe za brzi transport opreme i vozila u/iz broda. Jedino budući njemački stabilizacijski brod neće raspolagati takvim sposobnostima. LCS-1 raspolaže najmanjim prostorom teretno-logističke palube, ali i troosnim mosnim dizalicama za prekrcaj misijskih modula i tereta te njegovo pravilno pozicioniranje na za to predviđenom mjesto. Smještajne mogućnosti na LCS-1 omogućavaju komodan smještaj standardne posade od 40 članova, koja zajedno s posebnom misijskom posadom i letačkim osobljem može narasti na 75 članova. Po potrebi na transportno-logističku palubu može se ukrcati znatan broj manjih motornih vozila ili desetak kamiona, ali nije poznato koliko je ta paluba ojačana i može li primiti teška oklopna vozila ili tenkove. U istom prostoru su smještena i dva gumena 12-metarska RHIB desantno-jurišna čamca. Unutrašnjost LCS-2 može se podičiti golemom transportno-logističkom palubom čija korisna površina iznosi 1100 m2. U četiri ukrcajne linije omogućen je, osim misijskih modula, ukrcaj velikog broja višenamjenskih Strykera, naoružanih Humvija i lakših oklopljenih borbenih vozila zajedno s njihovim posadama. Veliki transportni lift omogućuje transfer 6-metarskih kontejnera između sletne i transportne palube. Brod raspolaže također s dva RHIB gumena desantno-jurišna čamca duljine 12 m. Standardna posada broji 40 članova (8 časnika). Njemačka stabilizacijska fregata F-125 ne raspolaže s posebnom unutrašnjom transportno-logističkom palubom ni RO-RO ukrcajnim rampama. Njegove transportno-logističke sposobnosti omogućene su ostavljanjem i ojačavanjem bočnih dijelova srednjeg dijela glavne palube na koje se mogu postaviti četiri standardizirana TEU kontejnera u koje se može ukrcati potrebni logistički materijal, ali mogu poslužiti i kao modularne specijalne jedinice (npr. ambulanta itd.). Na F-125 osigurani su uvjeti za smještaj 160 osoba: 110 članova posade te do 50 pripadnika specijalnih snaga ili ukrcanog stožera. Brod raspolaže s četiri gumena desantno-jurišna čamca.
Posljednji u seriji razmatranih litoralnih brodova, danski Absalon, i u ovom je dijelu priča za sebe. On je službeno konstruiran kao fleksibilni zapovjedno-logistički brod s litoralnim sposobnostima (detaljno prikazan u HV br. 94-95 iz srpnja 2006.).

Njegova višenamjenska i ojačana transportno-logistička paluba ima površinu od 910 m2. Toliki prostor dovoljan je za prihvat 55 lakših motornih vozila ili čak sedam tenkova tipa Leopard 2 čija pojedinačna masa iznosi oko 62 tone. Dvije RO-RO rampe omogućuju brzi ukrcaj i iskrcaj vozila koji je dodatno olakšan ako se transferiraju standardizirani TEU kontejneri. Transportno – logistička paluba može se isto tako uspješno iskoristiti za smještaj združenih stožera (također smještenog u kontejnerima) ili privremene poljske bolnice (sastava 60 do 70 ljudi). Brodska posada ima 100 članova te još 70 članova letačkog osoblja. Absalom raspolaže smještajnim kapacitetima za ukupno 300 osoba. Osim toga u slučaju uporabe broda u minskoj inačici, na njega se može ukrcati 300 mina. Osim helikoptera na raspolaganju posadi su četiri desantno jurišna broda, od kojih su dva švedskog tipa Storbero 90E.

Igor Spicijarić