Fizičke karakteristike malih i uskih mora, u kombinaciji s njihovim plitkim vodama u izravnom su odnosu s tehničkim zahtjevima koji se postavljaju pred konstruktore koji projektiraju i optimiziraju borbene sustave i plovila za uporabu u litoralnom pojasu

Općenito uzevši, priprema pomorskih snaga za provođenje različitih zadaća u litoralnom pojasu može se vremenski podijeliti u tri faze i to: priprema u mirnodopskim uvjetima, operacije neposredno pred izbijanje ratnog sukoba i operacije tijekom sukoba visokog intenziteta

Šanse za uspjeh u takvom sukobu se višestruko povećavaju ako je potpuno razvijena i ispitana doktrina uporabe pomorskih snaga na operativnoj razini litoralnog sukoba. Sveobuhvatne teorije litoralnog ratovanja moraju biti temelj na kojem će operativne doktrine biti razvijene. One moraju biti razvijene i u potpunosti ispitane u vrijeme mira, ali moraju biti usklađene i u bliskoj vezi s doktrinama o primjeni pomorskih snaga neposredno pred izbijanje ratnog sukoba, u sukobima niskog kao i sukobima visokog inteziteta. Svaka od navedenih doktrina mora sadržavati nekoliko operativnih koncepata. Radi pravilnog razumijevanja terminologije, treba istaknuti da operativni koncept osigurava okosnicu, glavni pregled kako će se pomorske snage razvijati radi ispunjenja operativnih ili strateških zadaća. Operativni koncept nije jednak “konceptu operacija” (CONOPS), kao što se to često i pogrešno misli. Za razliku od CONOPS-a, koji se razvija na osnovi zapovjednikove procjene realne situacije, operativni koncept nije temeljen na nekoj posebnoj zadaći ili prevladavajućoj situaciji, nego u generičkoj (rodovskoj) terminologiji opisuje kako će se borbeni rodovi i rodovi borbene potpore razvijati, pripremati i organizirati za svoje strateške zadaće. Unutar operativnog koncepta mora postojati nekoliko funkcionalnih koncepata koji moraju osigurati učinkovitu primjenu operativnih koncepata u borbi. Osnovni funkcionalni koncepti uključuju; zapovijedanje i nadzor, manevar, udar (uključujući i pomorsku topničku potporu), slijednost i sinkronizaciju, logističku potporu, blisku zračnu potporu i zaštitu i očuvanje snaga.

Dosadašnja iskustva pokazuju da nije dobra ideja imati samo jedan operativni koncept jer se tako stvara nepotrebna i nepoželjna restrikcija broja mogućih opcija u razvoju i primjeni pomorskih snaga. Zbog toga, barem nekoliko operativnih koncepata mora biti uključeno u svaku smislenu operativnu doktrinu. Službena doktrina razvoja i primjene pomorskih snaga u sukobu visokog intenziteta mora uključivati operativne koncepte za povezivanje glavnih pomorskih operacija protiv protivničke flote, protivničke obale, obale protiv protivničke flote, napade na protivnikovu pomorsku trgovinu kao i obranu odnosno zaštitu vlastite i prijateljske (savezničke) pomorske trgovine.

Tehnički zahtjevi
Fizičke karakteristike malih i uskih mora, u kombinaciji s njihovim plitkim vodama u izravnom su odnosu s tehničkim zahtjevima koji se postavljaju pred konstruktore koji projektiraju i optimiziraju borbene sustave i plovila za uporabu u litoralnom pojasu. Bez obzira na određena mišljenja koja se nameću po tom pitanju do sada se iskristaliziralo nekoliko jasnih postulata koji se mogu argumentirano braniti:
• Kao prvo, u litoralnom pojasu nije toliko važna maksimalna brzina koju površinsko plovilo može postići. Puno važnija karakteristika je sposobnost broda da postigne što je god moguće veću brzinu krstarenja.
• Poželjno bi bilo da borbena platforma može ponijeti na sebi što je moguće veći broj opreme i naoružanja za sve predvidljive zadaće. Međutim, taj zahtjev je u direktnom sukobu sa zahtjevom da brod bude što manji i lakši, modularne konstrukcije i po mogućnosti u što većoj mjeri izgrađen u stealth izvedbi. Općenito uzevši, modularnost izvedbe i sva problematika vezana uz takav tip konstrukcije daleko je lakše rješiva na manjim plovnim borbenim platformama.
• Suvremene klasične podmornice nametnule su se kao najefikasnije ofenzivno ali i defanzivno borbeno sredstvo u litoralnom pojasu. Opremljene s AIP propulzijskim sustavima u stanju su u podvodnoj plovidbi malim brzinama ostati tjednima prikrivene ispod površine, istovremeno raspolažući vrlo bogatim spektrom mogućnosti udarnog djelovanja; od raketnog udara na kopno (LACM) i površinu (ASCM), protupodmorničke borbe, miniranje akvatorija, izviđanje i prikupljanje informacija pa do transfera i suporta specijalnih snaga.
• Najveća vrijednost površinskih flota namijenjenih za borbena djelovanja u litoralnom pojasu odražava se u izbalansiranosti dijela manjih plovnih jedinica sposobnih za brzi manevar i udar po protivniku i onih većih plovnih jedinica koje su manjim plovilima u stanju pružiti protuzračnu i protupodmorničarsku zaštitu.
• Nezaobilazan segment svakog uspješnog borbenog djelovanja je umreženost komunikacija, sustava zapovjedanja, uređenost obale i podmorja (za obranu) i razmjene informacija koja osigurava uspješnu borbenu i logističku potporu pomorskim snagama sa kopna.
Najveća prijetnja opstanku protivničke borbene flote i njegovom trgovačkom prometu u litoralnom pojasu predstavlja nalet jurišnih zrakoplova i lovaca-bombardera koji koriste supersonične ASCM i tzv. “pametne bombe” i koriste čimbenik iznenađenja kad napadaju iznenadnim iskakanjem s malih visina. Domet krstarećih projektila dopušta im da svoj raketni udar izvedu daleko izvan dosega brodskih senzorskih i borbenih sustava. Vrlo efikasno oružje u litoralnom pojasu su i helikopteri koji pružaju mogućnost za pokrivanje vrlo velikog broja zadaća od izviđačko – nadzornih preko ASW i ASUW (protupodmorničkih i protupovršinskih djelovanja) do CSAR zadaća (borbene potrage za srušenim pilotima i njihovo spašavanje. Dodatno, kao idealne platforme za niz ofanzivnih i defanzivnih zadaća u litoralnom pojasu pokazale su se različiti tipovi bespilotnih letjelica (UAV) koje su uz sve nabrojene zadaće vrlo pogodne za provedbu elektronskog ratovanja (EW), zahvat i obilježavanja ciljeva, borbenu procjenu štete nakon borbenog djelovanja u određenom akvatoriju. Vrlo sličnu ulogu u onoj drugoj, podvodnoj dimenziji imaju sve više bespilotne autonomne ronilice (UUAV).

Njihova uloga je nenadomjestiva kada je u pitanju podvodno izviđanje i potraga za minsko-eksplozivnim sredstvima.
Ipak iz različitih razloga, ponajviše financijskih, u fokusu litoralnih napora najvećeg broja mornarica još uvijek se nalazi brod. Lake fregate, korvete i višenamjenski brodovi predstavljaju najzahvalnije borbene površinske platforme za uporabu u bilo kojem obliku borbenih aktivnosti u litoralnom okruženju. Bez obzira što tko mislio o njemu, najnoviji američki brod, znakovito imenovani LCS (Litoral Combat Ship) uz sve prednosti koje pruža mogućnost ukrcaja čak tri različita borbena modula, sa svojih 3500 tona deplasmana i maksimalnom brzinom od preko 50 čv, još se ne može nazvati potpuno uspješnom borbenom platformom i dizajnom koji će biti rješenje za jedno vrlo zahtjevno i visoko dinamično okruženje kao što su to tipična uska mora.

Moderne fregate istiskuju od 2000 – 5000 tona i općenito su dizajnirane za AAW (protuzračno) ili za ASW (protupodmorničko) djelovanje. Mornarička promišljanja definiraju fregatu kao najmanju borbenu platformu sposobnu za efikasno djelovanje u oba okruženja: onom u “uskom moru” odnosno onom drugom na otvorenom oceanu. Već i inačice lakih fregata čiji se deplasmani od 2000 spuštaju i do 1500 tona (FFL) odlikuju se uz moćni borbeni komplet ASCM (kratkog i dugog dometa), SAM projektilima, ASW kompletu naoružanja te topovima srednjeg kalibra (57 i 76 mm), CIWS sustavima – i iznimnim brzinama krstarenja (od 18 – 22 čv) te maksimalnim brzinama od preko 30 čv. Tipični predstavnici tog “novog vala” su španjolska fregata klase Decubierta (1575 t), malezijska klasa Lekiu (2270 t) ili talijanska klasa Artigliere (2500 t).

Korvete su u pravilu znatno manjih dimenzija i deplasmana u odnosu na fregate Istiskuju u pravilu od 600 – 1500 tona uz maksimalne brzine između 25 – 30 čv. Doplovi korveta kreću se od 1500 – 3500 NM. Zajednička karakteristika modernih korveta je da na sebi nose po nekoliko lansera za ASCM i SAM raketne projektile uz dvonamjenske glavne topove na palubi, te vrlo često i nešto iz asortimana ASW naoružanja. U novije vrijeme na njima se instalira i najsuvremenija elektronska oprema i vrhunski senzori što ih je prometnulo u vrlo respektabilne protivnike u litoralnom okruženju. Vjerojatno nitko tko pobliže poznaje ovu problematiku ne bi bio oduševljen kad bi znao da mu je protivnik izraelska korveta Eilat (klasa Sa’ar 5 – 1300 t), nova njemačka korveta K130 Braunschweig (1700 t) ili apsolutni stealth-šampion, švedska korveta klase Visby (600 t). Svaka od ovih malih i brzih litoralnom ratovanju prilagođenih korveta odlikuje se iznimnom mogućnošu nanošenja raketnog udara, sustavima bliske samozaštite, vrhunskim senzorskim sustavima, primjenjenim mjerama niske zamjetljivosti, niskom siluetom i velikim manevarskim osobinama.

Uz fregate i korvete još jedna kategorija borbenih platformi je vrlo povoljna za djelovanja u litoralnom okruženju. Radi se o velikoj skupini borbenih plovila koja se često nazivaju zajedničkim nazivnikom FAC (brza napadačka plovila). Radi se o svim mogućim vrstama i tipovima raketnih i torpednih čamaca, manjih ili većih raketnih topovnjača te obalnih ili vanobalnih ophodnih brodova. Zajedničke dobre karakteristike takvih borbenih platforma su velika primjenjivost, sposobnost snažnog i iznenadnog raketnog udara, velika brzina, dobre manevarske sposobnosti, mali gaz i silueta te mogućnost baziranja i djelovanja iz skrivenih i dobro zaštićenih mornaričkih tunela – sustava podkopa kakav je npr. sustav podkopa Müsko na švedskoj obali.

Nažalost, generalno gledano FAC plovila imaju i dva – tri velika nedostatka:
• budući da se radi uglavnom o manjim platformama od tek 250 – 400 tona deplasmana nisu pogodni za uporabu i djelovanja u težim i teškim vremenskim okolnostima,
• nemaju dovoljno veliku autonomnost ni doplov da bi dulje vremena boravili i djelovali u širem akvatoriju litoralnih voda,
• najveći nedostatak odnosi se na pomanjkanje kvalitetne obrane od napada iz zraka. Zbog toga FAC uvijek moraju djelovati pod zaštitom većih brodova koji raspolažu takvim sustavima, pod zaštitom ukrcanog zrakoplovstva ili u obrambenoj inačici pod zaštitom kopnenih PZO snaga ili zrakoplovstva stacioniranog na kopnu.

Posljednja komponenta litoralnog ratovanja odnosi se obalne snage koje uz moderne raketne i topničke sustave koriste 3D radare, lasere, IC i ICC termovizijska sredstva koja uz najmoderniji softver predstavljaju iznimnu opasnost posebice za male i brzo pokretne ciljeve u blizini obalne crte. Automatizacija i informatička uvezanost obalnih mobilnih raketno – topničkih baterija samo dodatno usložnjava opće uvjete djelovanja i preživljavanja u rubnim dijelovima litoralnog pojasa.

Zaključak
Ratovanje u litoralnom okruženju a posebice u uskim morima u mnogim bitnim čimbenicima se razlikuje od borbenih aktivnosti na otvorenim oceanima. Nijedno pomorsko okruženje nije toliko direktno izloženo geomorfološkim i hidrografskim utjecajima okruženja kao što je to slučaj u “uskim morima”. Takve okolnosti diktiraju optimalnu veličinu platformi koje će biti uporabljene, njihovu brzinu, autonomnost, vrstu, tip i brojnost naoružanja koje će platforme (brodovi i podmornice) nositi na sebi. Veliki i visoko sposobni brodovi poput krstarica i razarača mogu uspješno djelovati u litoralnom pojasu ali je rizik koji preuzimaju tijekom sukoba u uskom moru iznimno velik. Opasnost od gubitka takvog kapitalnog broda ili riskiranje teškog oštećenja dodatno je naglašena činjenicom da slabija strana uvijek uz konvencionalne metode borbe može posegnuti i za onim asimetričnim sredstvima i metodama. Najoptimalnije platforme za udarne operacije u litoralnom pojasu su AIP konvencionalne podmornice, lake fregate, multifunkcionalne korvete i brza napadajna plovila. Vodstvo svake mornarice koja se upušta u litoralna djelovanja protiv dobro organizirane i opremljene obrane mora voditi računa o tome koliko su njene vlastite pomorske snage izbalansirane i pogodne za takva djelovanja, odnosno da li je potrebno da joj u provedbi litoralnih zadaća pomažu prijateljske ili koalicijske snage. Uporaba neadekvatnih snaga u tako zahtjevnom okruženju može biti plaćena velikom cijenom u slučaju sukoba visokog inteziteta, posebice u uskim morima. U takvim slučajevima je onda kasno za razvoj, testiranje operativnih i funkcionalnih koncepata, te tehnike (oružja i senzora).

Dosadašnja teoretska razmatranja potvrđena u mnogim pomorskim vježbama ukazuju da je najoptimalnije rješenje za mornarice obalnog karaktera (bez oceanskih sposobnosti djelovanja) posjedovanje izbalansirane pomorske sile koja će se sastojati od manjeg broja lakih fregata i većeg broja multifunkcionalnih korveta i FAC plovila. Uz njih je poželjno (potrebno) imati pomorske snage sposobne za minsko-protuminska djelovanja i logistički suport. Da bi mogle opstati u litoralnom pojasu ove snage moraju uživati zaštitu mobilnog i stacionarnog dijela obalne obrane ustrojene po principima informatičkog doba. I na koncu, nijedna ratna mornarica u sukobu u litoralnom pojasu ne može računati na uspjeh ukoliko neće imati snažnu i kontinuiranu zaštitu pomorskog ukrcanog zrakoplovstva ili zrakoplovstva stacioniranog na kopnu.

Igor SPICIJARIĆ