Tipična misija oružja najpoznatijeg pod engleskim nazivom loitering munition trebala bi biti: nakon lansiranja dostiže sumnjivo ciljno područje, slijedi faza lutanja u kojem pronalazi cilj te na kraju samouništavajući udar

Vojna tehnologija sve se više kreće prema automatizaciji, posebno u razvoju daljinski upravljanih sustava koji traže smanjenu razinu odlučivanja ljudskog operatera. Međutim, pojava takozvanih smrtonosnih autonomnih oružnih sustava (LAWS – Lethal Autonomous Weapon Systems), poznatih i kao “roboti ubojice”, izaziva sve veću zabrinutost. Povjeravanje odluke o ljudskom životu ili smrti strojevima djeluje neetično, čak i apokaliptično. Kako se senzori, algoritmi i streljivo sve više povezuju, postavlja se pitanje prihvatljivosti autonomije u određenim kritičnim funkcijama, osobito oko identifikacije, odabira i primjene proporcionalne sile na ciljeve. Ta pitanja obuhvaćaju etička, pravna, operativna i diplomatska razmatranja, stoga je od ključne važnosti da donositelji odluka razumiju takvu tehnologiju i njezine trendove.

Za početak, važno je znati razliku između termina automatizirano i autonomno. Iako je tehnologija ubrzano napredovala, terminologija nije održala korak. U prošlosti su se izrazi automatizacija i autonomija i mogli zamijeniti, ali sad je jako bitno znati da imaju različita značenja. U kontekstu ovog članka, termin autonoman/autonomija podrazumijeva određenu neovisnost sustava, dok automatiziran/automatizacija ukazuje na značajnu ulogu tzv. čovjeka u petlji, koji zadržava značajnu kontrolu kritičnih funkcija. Tu zamagljenu granicu u terminologiji iskoristili su i proizvođači vojne industrije: neki su netočno opisali svoje proizvode kao autonomne, a izraz automatiziran bio bi precizniji, i obratno.

Poziv na zabranu

Kad se govori o trendu prema povećanoj automatizaciji i autonomiji oružja, svakako se misli na sustave koji imaju mogućnost odabira i napada ciljeva s automatiziranim ključnim funkcijama. To su aktivna, pokretna oružja, koja vrše pretraživanje i djelovanje po potencijalnim ciljevima s različitim razinama automatizacije i autonomije. To su, primjerice, besposadna kopnena vozila (UGV), bespilotne letjelice (UAV) ili tzv. lutajuće streljivo (LM – loitering munition). Neki od tih sustava već su u proizvodnji i operativnoj uporabi, dok su drugi još u razvoju, pa možda nikad neće doživjeti praktičnu primjenu, iako bi se napredak postignut tijekom razvojnog procesa mogao dobro primijeniti na druge sustave, pa čak i druga tehnička područja. Sadašnji trend razvoja takvog naoružanja teži višim razinama automatizacije, pri čemu se uloga “čovjeka u petlji” sve više smanjuje. Iako neke države zakonski zaustavljaju razvoj sustava naoružanja koje bi u potpunosti uklonilo “čovjeka iz petlje”, malo je vjerojatno da će to zaustaviti istraživanja proizvođača u tom smjeru ili potporu koju primaju od drugih država.

Smrtonosni autonomni sustavi naoružanja bili su 2013. godine na dnevnom redu Konvencije UN-a o određenom konvencionalnom naoružanju (CCW – Convention of Certain Conventional Weapons). Od 2014. do 2016. održano je nekoliko neformalnih sastanaka stručnjaka koji su raspravljali o “robotima ubojicama” iz brojnih aspekata, uključujući međunarodno humanitarno pravo, odgovornost, tehnološki razvoj, međunarodnu sigurnost i etiku. Od 2013. godine, 78 zemalja službeno je govorilo o pitanju LAWS-a, od kojih je 28 pozvalo na međunarodnu zabranu. U prosincu 2016. CCW je osnovao tzv. Skupinu vladinih stručnjaka (GGE – Group of Governmental Experts) koja se bavi tim pitanjem.

Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC – International Committee of the Red Cross) predložio je zemljama da razviju parametre ljudske kontrole u svjetlu specifičnih zahtjeva međunarodnog humanitarnog prava i etičkih razmatranja (načela čovječnosti i diktata javne svijesti), čime se uspostavljaju specifična ograničenja autonomije u sustavima oružja. To ima smisla, jer kod autonomnih oružnih sustava svjedočimo skliskom području smanjivanja ljudske uloge u djelovanju, stoga je imperativ da zemlje povuku jasnu crtu, jamčeći značajnu ljudsku kontrolu nad odlukama o upotrebi sile.

Strah od neba

Najpoznatiji oružni sustavi koji djeluju s određenim stupnjem autonomije svakako su bespilotne letjelice opremljene projektilima zrak-zemlja, kao što su američki MQ-1 Predator i njegova ubojitija inačica MQ-9 Reaper, kineski Wing Loong ili izraelski Hermes 450 za koji, doduše, nikad nije službeno potvrđeno da je naoružan. Ima i helikopterskih platformi, primjerice Northrop Grummanov MQ-8C Fire Scout. Izvorno, on u realnom vremenu osigurava obavještajne podatke, nadzor, određivanje ciljeva i izviđanje (ISTAR – Intelligence, Surveillance, Target Acquisition, And Reconnaissance), lasersko označavanje ciljeva i sudjelovanje u tzv. upravljanju bojišnicom. MQ-8C Fire Scout ima sposobnost automatskog polijetanja i slijetanja u pripremljenim i nepripremljenim zonama, može osigurati informacije o cilju za dalekometne rakete te ažuriranje cilja tijekom leta. Svi ti sustavi imaju priličan udio autonomije, no ta informacija postaje drukčija kad se uzme u obzir da može potencijalno nositi šest lansirnih cijevi.

Oni koji se “boje” bespilotnih letjelica vjerojatno najviše strahuju od X-47B s karakteristikama smanjene zamjetljivosti, koji se po ulozi, ali i dimenzijama te performansama trebao opasno približiti palubnim borbenim avionima. Međutim, Američka ratna mornarica otkazala je taj projekt i okrenula se drugom velikom UAS-u: MQ-25 Stingrayu koji će ipak, barem u početku, služiti samo kao zračna cisterna.

Određeni stupanj autonomnog djelovanja ima i precizno vođeno streljivo, tj. samohodni projektili s tipičnim četirima komponentama sustava: ciljanje/vođenje, sustav leta, motor i bojna glava. Poznati PZO sustav MIM-104 Patriot bio je jedan od prvih koji je dijelom imao autonomiju, a početnu operativnu sposobnost u Američkoj kopnenoj vojsci dosegnuo je1984. godine. Tijekom sljedećih 30 godina kontinuirano se poboljšavao, tako da najmodernija inačica s prvom dijeli samo ime i osnovnu namjenu. Ciljno zahvaćanje može se izvesti u ručnom, poluautomatskom ili automatskom načinu rada. Kad je donesena odluka da se zahvati cilj, upravljačka stanica za angažiranje odabire lansirnu stanicu ili stanice, a podaci za predlansiranje dostavljaju se odabranom projektilu.

Samo poluautonomno?

Bojazni su se pojavile i oko odnedavno operativnog sustava AGM-158C LRASM (Long Range Anti-Ship Missile), protubrodske krstareće rakete naoružane penetratorom od 454 kg i rasprskavajućom bojnom glavom, koja može pronaći cilj autonomno s pomoću aktivnog radarskog navođenja. LRASM je također sposoban djelovati na kopnene ciljeve. Pentagon tvrdi da je ta raketa samo poluautonomna i da su ljudi dovoljno zastupljeni u svojim odlukama u usmjeravanju i uništavanju. Međutim, dužnosnici američke Agencije za istraživanje naprednih obrambenih projekata (DARPA), koja je prvotno razvila projektil, i proizvođača Lockheed Martina odbili su komentirati kako oružje odlučuje o ciljevima, rekavši da su informacije klasificirane.

Što se tiče kopnenih robota, pažnju je još prije desetak godina privuklo taktičko besposadno terensko vozilo Gladiator, napravljeno u inačicama sa šest kotača i na gusjenicama. Obje inačice uključuju nosače za strojnice M249 i M240G. Dok se razvijao, nazvan je “prvi svjetski višenamjenski borbeni robot” s mogućnošću nadogradnje na poluautonoman, a zatim potpuno autonoman način rada. Automatizirane značajke također su opsežno testirane. Zadnjih se godina na tržište probila estonska tvrtka Milrem s besposadnim vozilom THeMIS (Tracked Hybrid Modular Infantry System) koja, u suradnji s poznatim namjenskim tvrtkama kao što su ST Kinetics ili MBDA razvija i naoružane inačice. Na tržištu je zapažena ona s francuskim protuoklopnim sustavom MMP (Missile Moyenne Portée) te MBDA-inim višenamjenskim projektilom Brimstone.

Karakteristična obilježja

Kad govorimo o sustavima koje nazivamo lutajućim streljivom, a možda su i najkontroverzniji u pogledu autonomnosti kojom biraju ciljeve, za njih ne postoji univerzalno utvrđena definicija. Neki ih nazivaju i samoubilačkim bespilotnim letjelicama ili kamikaza dronovima. Općenito gledajući, lutajuće streljivo uklapa se u nišu između krstarećih raketa i bespilotnih borbenih zračnih vozila (UCAV – Unmanned Combat Aerial Vehicle). Prema jednoj definiciji, lutajuće streljivo vrsta je besposadne letjelice koja je dizajnirana tako da djeluje na ciljeve izvan ciljne vidljivosti s eksplozivnom bojnom glavom. Često je prenosivo među postrojbama, a mnogo ih je namijenjeno za pružanje potpore kopnenim postrojbama, npr. pješačkim. Svakako pruža veću preciznost nego minobacač. Streljivo je opremljeno elektrooptičkim i infracrvenim kamerama visoke razlučivosti koje omogućuju operateru pronaći ga, nadzirati i usmjeriti na cilj. Međutim, karakteristično obilježje lutajućeg streljiva jest sposobnost “lutanja” (kruženja) u zraku dulje vrijeme prije udara, dajući operateru dovoljno vremena da odluči kad i što će napasti.

Lutajuće streljivo omogućuje brzu reakciju na maskirane ili skrivene ciljeve, kao i na ciljeve koji se pojavljuju vrlo kratko na bojištu, a da ne postoji potreba postavljanja platformi visoke vrijednosti u blizini ciljnog područja. Omogućuje također selektivnije djelovanje jer se aktualna napadačka misija može prekinuti. Povećano širenje i mogućnost korištenja takvog sustava kao smrtonosnog autonomnog oružja također izaziva etičku zabrinutost te dovodi do rasprava među znanstvenicima i stručnjacima za međunarodno humanitarno pravo.

Zamagljeni križanac

LM dijeli karakteristike s objema vrstama sustava čiji je križanac. Razlikuje se od krstarećih raketa po tome što je dizajniran tako da se relativno dugo zadržava oko ciljnog područja, a od UCAV-a po tome što je “jednokratan”, dakle, podrazumijeva se njegov gubitak u napadu, a ima i ugrađenu bojnu glavu. Bez obzira na to, i danas je sustave bespilotnih letjelica, krstarećih raketa i lutajućeg streljiva često teško razdvojiti, granica između njih je “zamagljena”. Zbog toga postoje problemi u određivanju i kad se govori o povijesnom razvoju lutajućeg streljiva. Prema nekim teoretičarima, korijeni su stariji od stotinu godina, tj. potječu s kraja Prvog svjetskog rata, kad se pojavila prva bespilotna letjelica Kettering Bug. Dizajnirao ju je američki inovator i inženjer Charles F. Kettering (1876. – 1958.), kako bi “isporučila” eksplozivno punjenje udarajući u svoje mete, više kao današnja raketa ili torpedo nego izviđački i napadački zrakoplov koji danas povezujemo s pokratom UCAV.

Ipak, koncepti lutajućeg streljiva kakvim ga danas manje-više definiramo prvi su se put pojavili osamdesetih godina za onemogućavanje neprijateljske zračne obrane (SEAD – Suppression of Enemy Air Defenses) protiv raketa zemlja-zrak (SAM – Surface-to-Air Missile), a za tu ulogu raspoređivano je na brojnim lokacijama tijekom devedesetih. S novim stoljećem, razvijano je za dodatne uloge, od relativno dalekometnih udara i paljbene potpore sve do taktičkih bojnih sustava vrlo kratkog dometa koji se mogu prenositi u naprtnjači.

U početku se lutajuće streljivo zvalo samoubilačka bespilotna letjelica ili lutajući projektil. Različiti izvori ukazuju na različite projekte koji bi trebali biti početak suvremenog razvoja te kategorije oružja. Prema nekim izvorima, početak bi mogao biti inačica izraelske rakete Delilah ili neuspjeli američki program AGM-136 Tacit Rainbow. Oba sustava imaju korijene u početku osamdesetih godina. Neki “pionirom” smatraju izraelski Harpy, koji se pojavio krajem osamdesetih i masovno se izvozi.

Preskupo za jedan udar

Lutajuće streljivo može biti jednostavno kao bespilotna letjelica s nadodanim eksplozivom koja se šalje kao kamikaza u misiju, a eksploziv se može postaviti i na komercijalne quadcoptere. Oružni ili eksplozivni sustav usklađuje sa sposobnošću letenja i kontrole, veličinom i dizajnom bojne glave te senzora za lociranje ciljeva. Neko lutajuće streljivo može se vratiti operateru i ponovno uporabiti ako se ne koristi u napadu i ako ima dovoljno goriva. To je posebno karakteristično za bespilotne letjelice sa sekundarnom eksplozivnom sposobnošću. Ostali sustavi, kao što su Delilah ili Harop, nemaju opciju oporavka i sami se uništavaju u slučaju prekida misije.

Dok neke krstareće rakete, kao što je Tomahawk Block IV, imaju sposobnost lutanja (traženja cilja), te neke senzorske i daljinski upravljane značajke, njihova je primarna misija obično napad, a ne traženje cilja. Krstareće su rakete, kao što i njihovo ime implicira, optimizirane za dalekosežni let pri konstantnoj brzini, kako u pogledu pogonskih sustava tako i krila te dizajna trupa. Često nisu u stanju kretati se sporim brzinama koje štede gorivo, čak i kad raketa ima neke sposobnosti za lutanje.

S druge strane, gotovo se svakom bespilotnom letjelicom može pilotirati tako da se obruši na metu, a većina bi mogla biti i opremljena improviziranom eksplozivnom bojnom glavom. Međutim, primarna namjena besposadne letjelice podrazumijeva nošenje opreme za izviđanje i/ili raketno streljivo. Iako su mnogi modeli izričito dizajnirani u svrhu lutanja, oni nisu optimizirani za ponirući napad jer često nemaju kamere okrenute prema naprijed, nedostaje im brzina kontrole odziva koja je nepotrebna u “redovnom” letenju, a i bučne su kad poniru na metu tako da prije udara mogu “upozoriti” cilj. Nadalje, bespilotne letjelice dizajnirane kao višenamjenske platforme često previše stoje da bi bile prikladne za samo jednu misiju.

Tipična misija lutajućeg streljiva trebala bi biti: nakon lansiranja dostiže sumnjivo ciljno područje, slijedi faza lutanja u kojem pronalazi cilj te na kraju samouništavajući udar. Za takvo djelovanje streljivo je optimizirano svojim karakteristikama, a to su npr. vrlo kratak vijek trajanja motora, tišina u fazi udara, brzina poniranja, optimizacija prema vremenu lutanja umjesto dometu/brzini. Naravno, mora se uzeti u obzir i jedinični trošak, obvezno prikladan za jednokratnu ofenzivnu misiju.

“Pionir” iz Izraela

Ipak, većina stručnjaka tvrdi da je prvi pravi primjer sustava autonomnog lutajućeg streljiva spomenuti “pionir” Harpy, proizvod tvrtke Israel Aerospace Industries. Lansira se iz sustava postavljenog na kamionu smještenom iza borbenih crta. Namijenjen je za detekciju, napad i uništavanje protivničkih radarskih sustava, udarajući ih s velikom točnošću. Zemaljska raketa duga je 2,7 m, s rasponom krila od 2,1 m, eksplozivnom bojnom glavom od 15 kg. Može se zadržavati u zraku devet sati. Najnovija je inačica Harpy NG (New Generation). Dizajnirana je posebno za uništavanje radara protuzračne obrane. Harpy može napasti bilo koji radar čim se uključi, pa tako radi i pritisak na protivničku obranu prisiljavajući je da ostane “isključena”. Osim korištenja u izraelskoj vojsci, sustav je izvezen u Kinu, Indiju, Južnu Koreju i Tursku. Izraelski posao s Kinom 2004. izazvao je spor s SAD-om, koji je inzistirao da Izrael ne vrati u Kinu sustave koji su mu bili poslani na modernizaciju, a Kina ih je kupila još sredinom devedesetih.  

Harpyjev nasljednik iz IAI-jevih radionica zove se Harop, a podrijetlo pokazuje i njegovo drugo ime Harpy 2. Dug je 2,5 m s rasponom krila od 3 m, ima maksimalno vrijeme leta do devet sati, domet od 1000 km i eksplozivnu bojnu glavu od 23 kg. Sustav je nadograđen tako da uključuje optimiziranu inačicu za napad na površinske ciljeve na moru. Harop napada svaki identificirani cilj, autonomno ili u načinu “čovjek u petlji”. Reklamiran je kao “autonomna platforma za operacije”, a po navodima proizvođača ima sposobnost “prekinuti napad”, što ukazuje na mogućnost da operater intervenira kako bi se izbjegla neželjena šteta. Ako ne nađe ili je onemogućen udariti na cilj, može se vratiti u bazu. Uz Izrael, kupili su ga Azerbajdžan, Indija, Njemačka i Turska.

Paneuropski konzorcij MBDA dizajnirao je Fire Shadow za britanske oružane snage. Po veličini i mogućnostima sličan je Haropu i lansira se u zrak s pomoću raketnog motora. Može letjeti do šest sati, a domet je veći od 100 km. Kad je meta uočena, bilo vlastitim senzorima Fire Shadowa ili drugim senzorima, operater šalje sustav u ubojito poniranje, pa slijedi udar u metu s “kirurškom preciznošću”, piše u izvorima proizvođača. Serija testiranja počela je 2008. i sustav je uspješno uništavao pokretne i druge ciljeve. Fire Shadow trebao je biti raspoređen u Afganistan 2012. godine, ali prema podacima britanskog Državnog ureda za reviziju, tehnologija nije bila dovoljno zrela i stopa uspjeha bila je “niža od željene”, a otad i nema nekih znakovitih informacija o sudbini sustava.

Ivan GALOVIĆ