Sredinom XVII. stoljeća osmanlijski velikaš hrvatskog podrijetla u rodnom je kraju odlučio sagraditi rezidenciju. Danas je ona jedan od najbolje očuvanih spomenika islamske arhitekture na našim prostorima

Već nakon prilično lakog osvajanja Bosne 1463. godine, osmanlijske snage počinju upadati u Ravne kotare i pljačkati imovinu tamošnjeg stanovništva. Na udaru se sve češće nalazilo i malo mjesto Vrana kraj Pakoštana. Tamošnja mletačka uprava nije uspjela osigurati povećanje broja posade na obližnjoj utvrdi ni financijsku potporu obnovi sve razrušenijih zidina. Kako je poljoprivreda kao glavna gospodarska grana patila zbog rata, stanovništvo je sve više siromašilo, zbog čega je dio izbjegao u mirnije krajeve, a dio se pokušao priključiti obrani mjesta. Vrana je u proljeće 1538. konačno pala u ruke Osmanlija, čije je pješaštvo i konjaništvo istjeralo posljednje branitelje utvrde. Osmanlije ubrzo nakon uspostave vlasti počinju obnovu vranske utvrde te stacioniranje pogranične posade. Isto tako, radili su na izgradnji džamija, osnivanju islamskih škola za preobraćenje stanovništva te izgradnji vodovoda i ostalih građevina bitnih za javne i civilne svrhe.

Od timaritelja do admirala

Nešto malo više od sto godina nakon uspostave osmanlijske vlasti u Vrani, visoki osmanlijski dužnosnik Jusuf-paša Mašković (r. 1604.), rodom iz Vrane ili Pakoštana, počinje gradnju velikog objekta koji bi služio kao svratište i njegov ljetnikovac kad se jednom povuče u mirovinu. Gradnja je počela 1644., svega nekoliko desetaka metara od zidina utvrde. Isprva je planirano da se Maškovićeva rezidencija prostire na tri tisuće četvornih metara, a na njoj je prema nekim povijesnim spisima trebalo raditi petstotinjak radnika. Priča idejnog tvorca zdanja gotovo je filmska. Rođen je kao kršćanin i zvao se Josip Mašković. Kao dijete radio je s ocem na jednom od imanja visokog osmanlijskog dužnosnika, a prema onodobnim mletačkim izvorima bio je timaritelj kod bega Ibrahima Bećiragića u Nadinu. Mašković je na imanju svojeg gospodara naučio čitati, pisati i govoriti turski jezik, a vjerojatno se već tad i poturčio. Osim toga, često je odlazio s gospodarom u Carigrad, gdje je upoznao neke visoke dužnosnike na dvoru sultana Murata IV. (1612. – 1640.). Stekavši brojna poznanstva i s novim imenom Jusuf, Mašković se uspio probiti u dvorsku službu. Povjesničari navode da je najprije radio kao drvosječa, a zatim kao vrtlar. U to bi vrijeme, zbog čestih dinastičkih borbi za vlast u Osmanskom Carstvu, aktualni sultan davao ukloniti svoju braću. Sličan se slučaj dogodio i za vrijeme Murata IV., koji je brata Ibrahima (r. 1615.) dao zatvoriti smatrajući ga slaboumnim i nesposobnim za vladavinu. Ibrahima je tijekom zatočeništva služio upravo Jusuf Mašković, koji mu je navodno donosio svježu hranu i piće te mu zatočeničke dane kratio pjesmom i pričama. Nakon što je Murat IV. umro 1640., na tron je sjeo njegov brat i tako postao Ibrahim I. Izgleda da novi vladar nije zaboravio Jusufov dobar odnos pa ga je u zahvalu za to promaknuo u dvorskog oružara. Nije prošlo dugo, a Mašković je zbog svoje inteligencije i sposobnosti dobio priliku za službu u ratnoj mornarici. Napredovao je iznimno brzo i uoči osmanlijsko-mletačkog Kandijskog rata (1645. – 1669.), dobio titulu kapudan-paše, tj. vrhovnog osmanlijskog admirala.

Dvorske spletke i klevete

Mašković je vještine pokazao već u prvoj bitki rata. Porazio je 1645. mletačku flotu i za samo pedesetak dana osvojio grad Khaniju na zapadnom dijelu Krete. Priče spominju da je sa zarobljenim mletačkim vojnicima postupao iznimno humano, što nije bio čest slučaj u osmanlijskoj vojsci. Veliki uspjesi dodatno su ojačali društveni status i moć Jusufa Maškovića. Na povratku u Carigrad oženio se sultanovom kćeri Fatmom, a Ibrahim I. ustupio im je jednu od svojih palača u središtu prijestolnice. Popularnost i slava Maškoviću je donijela i brojne neprijatelje. Sve je više bilo onih koji su iskorištavali svaku priliku da okaljaju njegovo ime kod sultana. Najviše su mu prigovarali blago postupanje prema mletačkim vojnicima na Kreti, pripisujući to njegovoj kršćanskoj prošlosti. Optuživalo ga se i da uzima blago iz državne riznice kako bi financirao gradnju svoje rezidencije u Vrani i, konačno, da radi sultanu iza leđa, ugrožavajući njegovu vlast. Sve te dvorske spletke i klevete, u kojima je prednjačio veliki vezir Mehmed, utjecale su na mišljenje ionako nestabilnog sultana, zbog karaktera nazivanog i Ludi. Na koncu je 1646. osudio Maškovića na smrt, pod optužbom za izdaju i protudržavno djelovanje, i pogubio ga.

Odolio stoljećima

Smrću Jusufa Maškovića stao je i projekt izgradnje hana u Vrani. Mlečani su tijekom Kandijskog rata, točnije 1647., nakratko vratili Maškovićevo rodno mjesto pod svoju upravu. Prije nego što su ga Osmanlije ponovno osvojili, Mlečani su topovima nekoliko dana uništavali zidine kako neprijatelj ne bi imao koristi od utvrde. Maškovića han ostao je gotovo neoštećen, a Osmanlije su ga do kraja svoje uprave doveli u pristojno stanje i od njega napravili trgovačko svratište i prenoćište. Vranu je mletačka vojska konačno, uz pomoć lokalnog stanovništva, oslobodila za vrijeme Prvog morejskog rata (1683. – 1699.). Sredinom XVIII. stoljeća Maškovićeva nesuđena rezidencija dolazi pod vlasništvo mletačke plemićke obitelji Borelli, da bi 1880-ih došla pod austrijsku upravu. Sve do početka ovog stoljeća nije bilo pokušaja veće obnove tog monumentalnog zdanja. Tad je počela restauracija objekta, financirana velikim dijelom iz fondova Europske unije. Kompleks je samo dijelom dovršen u izvornom obliku i otvoren u ljeto 2015. godine. U vlasništvu je Općine Pakoštane, a u njegovu je sklopu manji hotel i restoran. Maškovića han također je i iznimna turistička atrakcija u vidu najzapadnije osmanlijske svjetovne građevine koja je opstala do danas.  

Tekst Josip BULJAN Foto Marijana STRIGULJICA