Maslenica će ostati upamćena u našoj novijoj povijesti kao prijelomna operacija Domovinskog rata. Donosimo sjećanja njezinih izravnih sudionika koji su i danas ponosni pripadnici Hrvatske vojske…

Pukovnik Samir Mršić, voditelj Odsjeka S3 u GMBR-u

Pukovnik Samir Mršić u 4. gbr dolazi s Oklopno-mehaniziranom satnijom 112. brigade. Imao je 27 godina, iskustvo prethodnih dužnosti koje je obnašao i dosegnuto tehničko obrazovanje kad je postao zapovjednik Desetine BVP-a u Mehaniziranoj satniji Oklopno- mehanizirane bojne.

“Oklopno-mehanizirana bojna 4. gbr bila je formirana mjesec dana prije akcije Maslenica. Prvo okupljanje Bojne bilo je 1. prosinca 1992. u Šepurinama. Bili smo organizacijski, tehnički, materijalno u pripremnom stadiju – a dobili smo zadaću za provedbu operacije. Postrojba je još bila u povojima. Na Maslenici je 4. gbr prvi put nastupila na jednom mjestu kao organizirana brigada. Maslenica je bila prvo vatreno krštenje kompletne brigade na jednom pravcu,” počinje priču pukovnik Mršić.

“Mjesec dana prije provedbe operacije proveli smo za knjigom i učili. Velik dio pripadnika tad se prvi put susreo s oklopnim sredstvima. Bilo je to prvi put da se s takvim oklopnim snagama moglo dati potporu pješačkim bojnama.“

Pukovnik Mršić i njegova skupina ulaze u borbe na samom početku operacije, 22. siječnja, i nalaze se na području Rupalj – Gregurice odakle daju podršku dvjema pješačkim bojnama. “Ja sam prvog dana bio uključen na pravcu Paljuva, išli smo do Podgradine pa dalje prema Paljuvu i Novigradu. Kad je osvojen Paljuv, išli smo odmah prema Novigradu spojiti se s pješačkim snagama koje su išle obalom.

Protivnika je bilo po cijelom prostoru, bili smo izmiješani. Teško je bilo, pogotovo noću, kontrolirati crtu – jer crte zapravo nije ni bilo. Gdje je koga zatekla noć, imao je obavezu osigurati se u nekom lokalnom prostoru. Ne znate tko je kraj vas, na koga trebate pucati, odakle će vas napasti.”

Prisjeća se kako je 27. siječnja ranjen zapovjednik Bojne i zapovjednik Oklopno-mehanizirane bojne. “Ja sam se tad prebacivao s jednog pravca na drugi. Imao sam zadaću izvući zapovjednika – generala Matijaša Pauka, koji je bio u Paljuvu na izviđanju. Kad sam ulazio u Paljuv selo se nije moglo vidjeti od dima i neprijateljske vatre i nisam ih mogao naći.“ Tad je izišao iz BVP-a i hodao od kuće do kuće, a svake je sekunde pala granata. Pronašao ih je u jednom bunkeru. General Matijaš bio je tog dana tri puta ranjen, ali nije dopuštao da ga odvedu s položaja. “Onako ranjen sjedio je i razgovarao na motorolu. Situacija u Kašiću bila je još kritičnija. Ondje su bili pješački napadi s više strana, a kako je dio Oklopne bojne bio i u Kašiću, general Matijaš bio je na radiovezi i s tim zapovjednikom i nije htio da ga prevezem. Dokle god je ondje bilo kritično, on se nije dao. Granate su cijelo vrijeme padale, i na bunker u kojem smo bili. Tek popodne, kad je malo vatra stala i kad su u Kašiću stabilizirali crtu, general Matijaš je pristao da ga izvučem. Prevezen je put bolnice, ali nije se ni ondje puno zadržao.“

Po čemu je Maslenica njemu i baš u njegovu životu važna, odgovara: “Ja san tad ispuca svu sriću u životu. Sva svoja binga tad san iskoristia i, virujte mi, nikad više na nikakvu sriću u životu nisan računa – jer tad san toliko puta bia u situacijama di su judi stradavali… Meni je, recimo, u jednon danu tri puta prošla granata na metar-dva od mene. Granata, a ne metak! I nije mi bilo ništa. Kad su već moje kolege mislile da san poginia, ja bi doša, ni geler me nije uvatia. Tako da, za mene je Maslenica važna po tome. Ja san svoju sriću za cili život tad potrošia i više san nego zahvalan.”

---

Brigadir Dražen Sebastijan, zapovjednik Bojne za potporu ZzP-a

Brigadir Dražen Sebastijan u rujnu 1991. pristupio je Zboru narodne garde. Sve do 2007. bio je pripadnik 2. gbr, a 1993. kao mladi časnik sudjelovao je u akciji Maslenica. Prije akcije bio je na dužnosti zapovjednika Tenkovske satnije, a onda preuzima Mehaniziranu satniju Oklopne bojne 2. gbr.  Maslenica je bila vatreno krštenje za cijelu Satniju, prisjeća se.

Zapovijed o pokretanju snaga 2. gbr stiže početkom veljače, nakon što je već premorene snage trebalo zamijeniti: “U prvoj je fazi junački dio posla obavila 4. gbr, zadarska Domobranska pukovnija i ostali. Taktička grupa 2 ustrojena je 9. veljače, a mi smo kao oklopno-mehanizirane snage ušli u njezin sastav.”

Nakon što su u prvom udaru, od 22. do 27. siječnja 1993., hrvatske snage oslobodile zadarsko zaleđe i Masleničko ždrilo, neprijatelj konsolidira snage, uvlači u borbu svoje elitne postrojbe i počinje s pokušajima protunapada. Hitno je trebalo stići do zadarskog zaleđa i pomoći braniteljima. “Tehnika je prebacivana u hodnoj koloni, a većina je ljudi prebačena s osam helikoptera Mi-8, u dva vala, iz Lučkog u bazu Šepurine. Gotovo iz pokreta bili smo uvedeni na položaje na širem području Novigrada, zaključno s Paljuvom, i u samom Novigradu. Novigrad je tad bio poluprazan: bilo je dvadesetak domobrana iz Zadra i oko 25 pripadnika desantnog mornaričkog pješaštva Vange iz Pule. Došli smo u pravo vrijeme jer protivnik je već imao informaciju da je Novigrad poluprazan i imali smo kontakt s njima već prvog dana raspoređivanja. Tad im nismo dopustili ulazak u Novigrad, a sprečavali smo i da nas odsijeku između Novigrada i Paljuva i stave u okruženje.”

Pripadnici 2. gbr preuzimaju položaje oslobođenih crta i ostaju ondje od 9. do 25. veljače. Kad je 9. veljače ustrojena Taktička grupa 2. gbr, odlučeno je da se zbog složene situacije na terenu glavnina snaga uputi u dva vala na teren. Čekao se i dio snaga koji je iz Dugog Sela krenuo s tehnikom i logističkom potporom, a po spajanju ljudstva i tehnike, 10. veljače, snage TG2, odnosno 2. gbr, bile su uvedene u obranu područja oko Novigrada.

“U tom je razdoblju protivnik imao dva napada kojima je htio odsjeći Novigrad i izbiti na more tako da nas odsiječe između Paljuva i Novigrada i vrati se na položaje koje je izgubio. Dok smo mi stigli, oni su svoje teško naoružanje izvukli iz skladišta koje je UN čuvao. Tu su bili Arkanovci, Niški specijalci, Knindže, Vukovi s Vučjaka. Tako se dogodio sraz elitnih postrojbi s obiju strana – s naše strane bila je 2. gbr, koja je bila na skroz lijevom boku, desno od nas bila je 3. gbr, koja je isto tako uvedena i koja je pretrpjela velike gubitke u samom preuzimanju položaja od 4. gbr.”

Konfiguracija terena bila je takva da kvalitetnog vojničkog ukopavanja nije moglo biti. Kamenje i stijene pucali su pod udarima granata, a svaki njihov otkrhnuti dio pretvarao se u opasan geler. “Iznad Novigrada je groblje i imali smo situacije kad smo se morali zaklanjati u betonske grobnice. Svaka rupa, svaki zaklon, koristio se da se ljudstvo može koliko-toliko zaštititi.”

“Maslenica je za mene bila vatreno krštenje. Od 1991. bio sam i na Banovinskom i na Sunjskom, i na Južnom bojištu – ali Maslenica je za mene osobno bila najkompliciranija operacija. Prvi mi je cilj bio da sve svoje ljude žive vratim kućama… i evo, mislim da je dragi Bog čuvao tu moju Mehaniziranu satniju. Nekoliko je pripadnika ranjeno, ali nitko nije poginuo. Mislim da sam tu sazrio kao časnik, očvrsnuo kao čovjek, i spoznao težinu koju nosi biti zapovjednik i voditi ljude. Ta mi je operacija bila najteža od svih u kojima sam ikad bio. Maslenica mi se baš usjekla u pamćenje.”

---

Bojnik Dalibor Vujnovac, Gardijska oklopno-mehanizirana brigada

Danas bojnik u GOMBR-u, Dalibor Vujnovac u akciju Maslenica krenuo je kao dvadesetjednogodišnji mladić. I dok se prisjeća, bojnik Vujnovac skicira sve ono što je Maslenica bila: i ponos, i hrabrost, i kaos, i izgubljenost, i pobjede, i gubici. Prisjeća se, u zadarsko zaleđe išao je u smjenama, tri puta.

Prvi je put 24. ili 25. siječnja 1993. usred noći stigla zapovijed da se kreće: “Usred noći dobivamo zapovijed da idemo. Ne znamo kamo. Saznajemo da idemo na Maslenicu. Nismo ni znali što se događa, nije onda bilo mobitela ni mailova. Helikopterima nas prebacuju s Lučkog na Pag, a drugog smo dana došli u hotel Borik. Te je noći počeo protunapad četničkih snaga i bili smo upućeni na Paljuv.”

Bojnik Vujnovac priča kako se igrom nesretnih slučajeva Satnija razdvojila pa su dva voda završila u Paljuvu, dva u Kašiću. Zapovjednici su bili ranjeni tako da on preuzima dužnost zapovijedanja vodovima koji su se našli u Paljuvu. A u noći je počeo neprijateljski protunapad. “Pomiješale su se vojske i više se ništa nije znalo. Nije se znalo tko je tko, nisu postojale neke oznake po kojima bismo se razlikovali. Događalo se svašta. Mi idemo, kolona, ja vodim dva voda, a to je osamdeset ljudi, kad ono ide BVP iza nas…a čiji je?…i onda brzo, svi u grmlje. I BVP prođe, a na njemu šahovnica – ali i ako je šahovnica, šta ćeš? jer ni on u mrkloj noći ne zna tko smo mi. I tako, najpametnije je bilo odšutjeti, pritajiti se i pustiti da ide.”

Pa dobro, kako ste znali tko vam je lijevo, tko desno? Kako ste znali koga se čuvati, s koje će strane na vas pucati? Bojnik Vujnovac sliježe ramenima i kaže: “Pa… nismo znali,” a onda nastavlja: “Opća zbrka. Ne znaš gdje si. Naši su se dečki jednostavno izmiješali. Dogodilo se da po noći ne vjeruješ nikome tko je kraj tebe. Ne znaš gdje si. Karta, ništa. Izviđanje, nula bodova. Nas petstotinjak, a njih 2000 – od Arkanovih Tigrova, Niških specijalaca, Vukova s Vučjaka i ostalih. Ali, eto, oni nisu znali da je nas samo 500. A ni mi tad nismo znali da njih ima četiri puta više. Nisi tamo znao tko ti je lijevo, tko desno. Onda ja poslije shvatim da lijevo od mene, do Novigrada, jedno vrijeme nije bilo nikoga. Oko 1 km bilo je prazno! A njih 2000 nadire. Ali, ni oni ne znaju da je ovdje prazno… E, tako je to bilo.”

Nakon što je u prvom navratu na Maslenici bio od kraja siječnja do sredine veljače 1993., bojnik Vujanovac s postrojbom se vraća u svibnju pa zatim u srpnju. Ukupno 101 dan Maslenice. Smjenjuju se na položajima s 5. gbr, a 19. srpnja je ranjen. “Protuavionski top s Debelog brda, s nekih 2500 metara. Sva sreća da je prvo udarilo u kamen pa onda u ruku. Da je udarilo direktno, otkinulo bi je,” pa nastavlja: “Pokrpali me, bio malo na bolovanju i… vraćaj se nazad, šta sad? Nema labavo!”

“Na Maslenici su se događale stvari koje nismo mogli ni zamisliti. Maslenica je bila prijelomna točka. Recimo, kad smo išli u Bljesak znali smo kamo idemo i koliko smo jaki. To je bilo jednostavno. A na Maslenici smo tek nakon pet dana shvatili da smo imali četiri puta jaču silu protiv sebe. Nismo to znali. Nas 500 obranilo je Zadar. I u odnosu na sve akcije prije ili poslije – Maslenica je naš ponos i naša čast.”

---

Pukovnik Robert Poljak, zapovjednik 1. mehanizirane bojne Sokolovi GOMBR-a

Sudionik Domovinskog rata od njegova početka, pukovnik Robert Poljak sudjelovao je kao dvadesetogodišnjak u akciji Maslenica. Bio je od rujna 1991. zapovjednik prvog radio voda u Satniji veze 3. gbr, a u akciji Maslenica zapovjednik tad mješovitog voda koji je osiguravao veze za namjenski organizirane snage koje su došle u područje Radovina, gdje se nalazilo i glavno zapovjedno mjesto NOS-a.

“Ne sjećam se točnog datuma kad smo došli na to područje. Mislim da sam došao u veljači. Udarni dio je prošao, mi smo došli u potporu, a zadaća nas kao skupine bila je osiguravanje veze za učinkovito vođenje borbenih operacija koje su se provodile. Dio naših snaga među kojima sam bio i ja išao je cestovnim putem kao prethodnica, a drugi je dio transportiran helikopterima iz vojarne ‘Lučko’ na otok Pag.”

U sjećanju brojnih sudionika akcija Maslenica bila je iznimno složena, zahtjevna i često konfuzna. Premda se njezino trajanje računa od 22. do 27. siječnja 1993., neizvjesnost, borbe i gubici u zadarskom zaleđu trajali su još mjesecima. Pukovnik Poljak kaže: “Mi tamo dolazimo nakon glavne bitke, ali prethodnica smo snagama koje dolaze nakon nas. Došli su i neki zapovjednici koji su otišli u izviđanje sa snagama koje su nas prihvatile – bila je to 4. gbr i ostale brigade koje su sudjelovale u prvom udaru. Došli smo u Radovin, gdje smo u suradnji s kolegama iz Zapovjedništva 4. gbr bili na osiguranju tog zapovjednog mjesta i veza.”

Nakon Radovina, Poljakova se skupina prebacuje u Novigrad, gdje nastavlja osiguravati sustav veza. “Mi smo poslije, kad se crta obrane utvrdila, kad neprijatelj više nije imao mogućnost vraćanja onog što je osvojeno, odmah krenuli u postavljanje žičnih veza koje su tad bile najsigurnije. Međutim, kako je riječ o terenu koji je krševit, stjenovit, nije bilo mogućnosti ukopavanja žica, a zbog topničkih i pješačkih napada veze su bile podložne oštećenjima. Ljudi su danonoćno išli, izlagali se i krpali veze. Zahtijevalo je to velike napore i žrtve – no, ti ljudi su postigli da je zapovjednik NOS-a mogao cijelo vrijeme imati kontrolu, zapovijedanje i vezu s postrojbama na položajima, kao i primati redovita izvješća.”

A na pitanje je li taj teret teških bitaka i odgovornosti stavljen na leđa dvadesetogodišnjaka bio pretežak, pukovnik Poljak odmahuje glavom: “Stvarno jesam bio mlad, i s podređenima… ma, najmanje su to bili podređeni! To su bile kolege moje, braća moja… živjeli smo, bili smo zajedno 24 sata. Nešto strašno veže sve nas, sve te ljude koji su u početku rata i u tim ratnim godinama bili u postrojbama, u akcijama. I dandanas to je poštovanje, to jedno bratstvo, to traje. Rekao je jednom prilikom moj prvi dočasnik – kad obučeš odoru, kad imaš osjećaj da si s braćom onda je to zauvijek – brat je jedina dužnost od koje nikad ne možeš pobjeći i ne možeš je skinuti sa svojih leđa. To je ono što je zauvijek. I mene uz njih nije bilo strah. Ja, evo, 29 godina nosim ovu odoru hrvatskog vojnika – ali žar u meni danas nije ništa manji nego onda, 1991., kad sam je prvi put obukao.”

Lada Puljizević

Foto: M. Čobanović