U razvoju aviona na mlazni pogon nije uvijek sve išlo uspješno. Jedan takav neuspjeh bio je McDonnellov FH-1 Phantom, koji se pokazao skoro potpuno neupotrebljivim u borbenim zadaćama. McDonnell je vrlo brzo uočio sve nedostatke Phantoma i zamijenio ga znatno uspješnijim Bansheeom

Iako je FH-1 Phantom bio neuspješan avion ipak je spletom okolnosti osigurao mjesto u povijesti razvoja zrakoplovstva činjenicom da je postao prvi lovački avion s turbomlaznim motorima koji je postao operativan na nosačima zrakoplova i koji je američku ratnu mornaricu i marince uveo u eru mlaznog zrakoplovstva.
Tvrtka McDonnell Aircraft Corporation osnovana je kasno, tek 6. srpnja 1939., ali u vrlo sretno vrijeme za proizvođače aviona kad su američke oružane snage davale veće narudžbe nego što su ih tvornice aviona mogle ispuniti. Prvu narudžbu za borbeni avion dobili su od američkog ratnog zrakoplovstva (USAAF) već u rujnu 1941. za eksperimentalni avion XP-67.
Razvoj Phantoma počeo je u siječnju 1943. kad je McDonnell dobio prvi ugovor s američkom ratnom mornaricom. Ugovor je predviđao da mlada i neiskusna tvrtka za potrebe ratne mornarice projektira i razvije napredni lovački avion s turbomlaznim pogonom namijenjen djelovanju s nosača zrakoplova. Cilj mornarice bio je da s tri lovca na mlazni pogon (uz Phantom naručeni su bili i Vought XF6U-1 Pirate i North American XFJ-1 Fury) ostvari odlučujuću prednost nad japanskim mornaričkim i kopnenim lovcima s klipnim motorima (koji su u to vrijeme po svojim mogućnostima bili jednaki američkim) kad u svibnju 1946. počne s desatnim operacijama na Japan (“Operation Olympic/Coronet”). Ugovor za projektiranje i izradu turbomlaznih motora dobila je tvrtka Westinghouse Electric Corporation, koja, kao i McDonnell, nije imala baš nikakvo iskustvo s tom tehnologijom. Program je dobio oznaku XFD-1, a McDonnell mu je pridodao i ime Phantom.

Kako je veličina motora znatno određivala konstrukciju aviona prvo su provedena mnogobrojna iscrpna testiranja raznih modela turbomlaznih motora. Na posljetku je odlučeno da pogonsku skupinu Phantoma čine dva turbomlazna motora Westinghouse 19 XB-2B promjera 19 inča (482,6 mm), koji su trebali dati potrebnu snagu uz malu potrošnju goriva, što je pak trebalo rezultirati velikim doletom potrebnim za operacije s nosača zrakoplova na Pacifiku. McDonnellovi su se projektanti odlučili da te relativno male motore smjeste u korijen krila. Odabrana je konfiguracija niskokrilca, između ostalog i zbog toga da se u krila mogu smjestiti glavne noge stajnog trapa, koje su tako mogle biti kratke čime se štedjelo na masi. Krila su dobila razmah 12,42 m. Trup je bio dugačak i vitak dužine 11,82 metra, a završavao je velikim vertikalnim stabilizatorom koji je bio prikladniji za avion s klipnim motorom i elisom, ali to je bila cijena neiskustva. Horizontalni stabilizatori podignuti su na jednu trećinu vertikalnog stabilizatora kako ne bi ulazili u vruću struju ispušnih plinova turbomlaznih motora. Pilotska je kabina postavljena malo ispred napadnog ruba krila i iz nje je bio izvrstan pogled gotovo na sve strane. Ispred kabine projektanti su postavili veliki nos pogodan za smještaj četiri teške strojnice kalibra 12,7 mm. Negativna strana tako velikog nosa ogledala se u gotovo nikakvoj vidljivosti pilota preko njega prema dolje što je poprilično neugodna osobina za avion namijenjen slijetanju na nekoliko desetaka metara dugu sletnu stazu nosača zrakoplova. Čudi da je američka ratna mornarica uopće pristala na takvo konstrukcijsko rješenje, tim prije jer u njemu nije trebao stajati glomazni klipni motor. Očito je da je rat pomicao granice prihvatljivog. Na kraju je dobiven avion koji je prazan težio 3031 kg, dok je maksimalna poletna masa određena na 5164 kilograma.

Napravljena su samo dva prototipa. Prvi probni let obavljen je 26. siječnja 1945., te je svima bilo jasno da se Phantom neće uključiti u ratna događana ni u Europi ni na Pacifiku. Već su prva letna ispitivanja pokazala sve nedostatke koji će u konačnici dovesti do neuspjeha cijelog projekta. Projektantski gledano Phantom je bio avion ugodan za letenje i nije pokazivao nikave opasne tendencije u letu. Problem, koji se nije mogao jednostavno riješiti javio se s preslabim motorima J30-WE-20 čiji potisak od samo 7,1 kN nije bio dovoljan za djelovanje s nosača zrakoplova. Naime, premali potisak motora onemogućavao je uzlijetanje s palube nosača zrakoplova koji nisu imali parne katapulte, a njihova tromost pri prihvaćanju “gasa” znatno je otežavala slijetanje. Letna su ispitivanja pokazala da Phantom može desegnuti maksimalnu brzinu od 505 milja na sat (810 km/h), iako je na vrlo malim visinama leta bio bitno sporiji od konkurentnog P-80 Shooting Star. Kako su i mornarica i marinci silno željeti svoj prvi mlazni avion, unatoč svim uočenim nedostacima, prva je narudžba za novi avion u McDonnell došla već u ožujku 1945. To se pokazalo kao preuranjena odluka jer je prvo slijetanje i uzlijetanje s nosača zrakoplova Phantom obavljeno 21. srpnja 1946. s tada najnovijeg američkog nosača zrakoplova Coral Sea (kasnije preimenovan u Franklin D. Roosevelt) i pokazala su da XFH-1 Phantom ne odgovara namijenjenoj ulozi.
Ali kako je prva serija već bila u proizvodnji, a na pomolu nije bio ni jedan drugi projekt pogodniji za uporabu s nosača zrakoplova američka je mornarica odlučila da je bolje imati išta nego ništa. Tako je u srpnju 1947. počela isporuka serijski proizvedenih FH-1 Phantoma u prvu mornaričku postrojbu – Fighter Squadrom 17A (VF-17A) koja će postati prva postrojba u svijetu koja je operativno rabi mlazni lovac s nosača zrakoplova. VF-17A je vrhunac svoje obuke obavio na nosaču zrakoplova USS Saipan u svibnju 1948. Piloti te postrojbe obavili su 176 uzlijetanja i slijetanja, te veliki broj simulacija zračnih borbi. Službena su izvješća pokazivala da je Phantom pogodan za uporabu s nosača, ali je svima već tada bilo jasno da to nije istina. Zbog toga je McDonnell već prije pokrenuo projektiranje i razvoj aviona F2H Banshee kojim je namjeravao ispraviti sve nedostatke uočene na Phantomu. Prva marinska postrojba opremljena Phantomom je Marine Fighter Squadron 122 (VMF122). Ukupno je napravljeno samo 62 Phantoma, a njihovo se uporaba u Korejskom ratu ograničila na ulogu aviona za prijelaznu i naprednu obuku. Phantomi su povučeni iz borbene uporabe već u srpnju 1950., a iz operativne uporabe svi su povučeni u srpnju 1953.

McDonnell F2H Banshee

Neuspjelog Phantoma vrlo brzo je zamijenio tek nešto uspješniji Banshee
Uvidjevši i sam da Phantom nije uspješan borbeni avion McDonnell je već 1944., dok su trajala testiranja i priprema za serijsku proizvodnju Phantoma, pokrenula projektiranje i razvoj njegovog nasljednika. Iako nije bila voljna javno priznati da Phantom nije uspješan i američka ratna mornarica je 22. ožujka 1945. službeno naručila razvoj novog lovačkog aviona označenog kao XF2H-1. U osnovi XF2H-1 je bio dorađen i nešto povećan Phantom. Najveći je napredak ostvaren ugradnjom dvostruko snažnijih turbomlaznih motora Westinghouse J34. Novi su motori uz povećanje potiska donijeli i povećanu potrošnju goriva pa su povećani spremnici za gorivo. Promijenjeno je i naoružanje. Umjesto četiri teške strojnice kalibra 12,7 mm u nos su ugrađena četiri topa kalibra 20 mm. Zbog veće mase, većeg trzaja i kako dim tijekom paljbe ne bi ometao vidik pilota topovi su smješteni u donji dio nosa.
Mockup novog mornaričkog lovca prikazan je 24. travnja 1945. Kraj rata na Pacifiku doveo je do otkazivanja mnogih projekata, ali se američka ratna mornarica izborila za očuvanje projekta XF2D, što je bio veliki politički uspjeh s obzirom na loše rezultate Phantoma, koje je mornarica dosta uspješno sakrila. Jedina posljedica bila je usporavanje razvoja i izgradnje prototipa tako da je prvi prototip dovršen tek potkraj 1946. Nakon opsežnih ispitivanja na zemlji prvi je prototip, označen kao XF2D-1, bio spreman za let u siječnju 1947. Opremljen s dva motora Westinghouse J34-WE-22, XF2D-1 je prvi let obavio 11. siječnja. Nedugo nakon toga oznaka aviona je promijenjena u XF2H-1, nakon što je McDonnellova tvornička oznaka promijenjena ih D u H. Kako je XF2H bio tek poboljšana inačica Phantoma letna ispitivanja uglavnom su prošla bez većih teškoća. Jedino su zamijećeni problemi s upravljivošću i stabilnošću što je naknadno riješeno postavljanjem horizontalnih stabilizatora bez diedara. Odluka o serijskoj proizvodnji F2H-1 Bansheea donesena je 29. svibnja 1947.

Operativna uporaba

Između kolovoza 1948. i kolovoza 1949. isporučena je prva serija od 56 Bansheea s turbomlaznim motorima J34-WE-22 potiska 13,34 kN. Kasnijom modernizacijom ti su motori zamijenjeni s snažnijim J34-WE-30 potiska 14 kN. Prvi serijski F2H-1 s motorima J34-WE-22 poletio je 10. kolovoza 1949. i zadržan je u McDonnellu kao avion za ispitivanje sustava za naknadno izgaranje koji će se kasnije primijeniti na avionu XF-88A. Isti je avion naknadno rabljen i za aerodinamička ispitivanja inačice F2H-3. Isporuka Bansheea američkom ratnom zrakoplovstvu počela je u kolovozu 1948. Prva postrojba koja je dobila avione bila je VX-3 eskadrila namijenjena evaluaciji aviona i razradi operativnih pravilnika za njegovu operativnu uporabu. Prva operativna postrojba opremljena Bansheeima bila je VF-171, koja je prije preuzimanja novog lovca prošla preobuku na Phantomima.
Dana 9. kolovoza 1949. poručnik J. L. Fruin izgubio je kontrolu nad svojim F2H-1 pri brzini od 800 km/h i na visini od 10 000 metara. Iz pogibeljne situacije spasio se pomoću izbacivog pilotskog sjedala i time postao prvi američki pilot koji je spasio svoj život uporabom tog novog izuma.
Tijekom kolovoza 1949. jedan je F2H-1 dosegnuo visinu leta od 17 300 metara i time postavio neslužebeni visinski rekord za mlazne avione. Na visini od oko 15 000 metara avion je imao probleme s pregrijavanjem repnih stabilizatora, nedostatku kisika za pilota i mepravilnosti u radu motora, ali oni ipak nisu ugrozili let. Tijekom te vježbe F2H-1 uspješno je presreo tada najsuvremeniji američki bombarder B-36 i time zadao težak udarac američkom ratnom zrakoplovstvu. Naime, u to se vrijeme vodila teška “borba” između mornarice i zrakoplovstva oko toga je li potrebno više novca uložiti u gradnju skupih “superbombardera” ili u gradnju novih nosača zrakoplova. Činjenica da je Banshee uspio presresti B-36 na visinama za koje je zrakoplovstvo tvrdilo da ih osim njihovog bombardera ne može dosegnuti ni jedan drugi borbeni avion bio je veliki udarac za njih i veliki dobitak za mornaricu. Unatoč svemu operativni vijek inačice F2H-1 nije bio dugačak jer ga je u borbenim postrojbama prve crte uskoro zamijenila naprednija inačica F2H-2.

F2H-2

Razlika između inačica F2H-1 i F2H-2 nije bila osobito velika. F2H-2 dobio je nove motore J34-WE-34 potiska 14.01 kN, što nije donijelo bitno povećanje potiska, ali su novi motori bili pouzdaniji od prethodnih i imali su nešto manju potrošnju goriva. Na krajevima krila postavljena su dva spremnika goriva zapremine 757 litara. Na svako krilo postavljen je po jedan nosač za bombu mase 227 kilograma ili šest nevođenih raketa promjera 127 mm. Kako bi se povećao dolet neznatno je produženo tijelo da bi se dobio dodatni prostor za smještaj spremnika za gorivo. Sve je to dovelo do povećanja mase ali ne i do bitnijeg smanjenja perfomansi. Prvi F2H-2 naručen je u svibnju 1948., a prvi je primjerak poletio 18. kolovoza 1949. Ukupno je napravljeno 364 F2H-2 Bansheea. Isporuka serijskih primjeraka počela je u jesen 1949.
Napravljene su i tri podinačice. Prva je dobila oznaku F2H-B i bila je namijenjena izvođenju napada nuklearnim oružjem. Zbog toga su dobili ojačana krila i potkrilne nosače koji su mogli nositi nuklearne bombe Mk 7 (mase 748,8 kg) i Mk 8 (mase 1465 kg). Ne postoji podatak koliko ih je ukupno proizvedeno ali je sigurno da niti jedan nikada nije uporabljen u borbi.
Druga inačica bila je F2H-P namijenjena fotoizviđanju. Zahvaljujući njoj Banshee je postao prvi mornarički izvidnički avion američke ratne mornarice. Odabir je bio vrlo logičan jer se Banshee dokazao kao vrlo brz avion, sposoban dosegnuti velike visine leta. Jedina razlika u odnosu na inačicu F2H-2 bila je nešto povećani nos kako bi se osigurao prostor za smještaj izvidničke fotografske opreme. Uklonjeno je i sve naoružanje. Prvi primjerak podinačice F2H-P poletio je 12. listopada 1950. Ukupno je napravljeno 89 primjerka i intnezivno su rabljeni u Korejskom ratu. Zadnji F2H-P isporučen je 28. svibnja 1952.

Podinačica F2H-N bila je noćni lovac jednosjed. Dobila je produženi nos i u njemu radar AN/APS-19 za otkrivanje ciljeva u zraku. Prvi primjerak poletio je 3. veljače 1950., a ukupno je napravljeno samo jedanaest primjeraka. Uz to jedan je primjerak modificiran kako bi se rabio kao prototip inačice F2H-3.
Prvi Banshee uporabljen u Korejskom ratu bio je jedan primjerak podinačice F2H-P i djelovao je s palube nosača zrakoplova USS Valley Forge (CV-45). Dobra brzina penjanja i velika visina djelovanja učinili su od F2H-2 dobrim lovcem za pratnju bombardera. Prva postrojba opremljena tim avionima došla je u Koreju u kolovozu 1951. na nosaču zrakoplova USS Essex (CV-9). Prva misija bila im je pratnja bombardera B-29 25. kolovoza. U međuvremenu je ratna mornarica odlučila da će se svim svojim Bansheeima koristiti na Atlantiku i u Sredozemlju, te su svi povučeni iz Koreje.
Povratak u Koreju dogodio se tek u rujnu 1952. na nosaču zrakoplova USS Kearsarge (CV-33). U ožujku iste godine u Koreju su prispjeli i prvi Bansheei američkih marinaca i tamo su ostali sve do srpnja 1953. Jedina inačica koja je rabljeni u kontinuitetu, pa i nakon kraja sukoba bila je F2H-P. Nakon okončanja ratnih sukoba u Koreji brzo je došao i kraj borbene uporabe Bansheea na nosačima zrakoplova jer su se pojavili znatno bolji lovački avioni. U produženju operativnog vijeka nije bitno pomogla ni inačica F2H-3.

F2H-3/F-2C
F2H-3 bio je jednosjedni lovački avion namijenjeen djelovanju u svim vremenskim uvjetima. Zbog toga je dobio radar Westinghouse AN/APQ-41 smješten u nosu. Ponovno je produženo tijelo kako bi se u njega smjestili dodatni spremnici goriva. Smanjena je zapremina spremnika na vrhovima krila na 643 litre, što i nije bilo bitno jer su se rijetko rabili u borbenim zadaćama. Napravljene su i neke izmjene na repnim stabilizatorima. Dobili su i suvremenije topove M-3 kalibra 20 mm. Gornja dva topa imali su punjenje s 220 granata, a donji par s 250 granata. Zadržana je mogućnost nošenja bombi i nevođenih raketa zrak-zemlja, s tim da je svaki F2H-3 mogao nositi i nuklearno oružje. Zadnji primjerci dobili su mogućnost nošenja vođenih projektila zrak-zrak Sidewinder.
Prvi serijski primjerak F-2H-3 poletio je 29. ožujka 1952. Zadnji od ukupno 250 napravljenih isporučen je mornarici 31. listopada 1953. Tijekom operativne uporabe manji broj opremili su sustavom za pretakanje goriva u letu. Zbog toga su im maknuli gornji par topova. McDonnell je pokrenuo i razvoj izvidničke podinačice F2H-3P ali je cijeli projekt otkazan i prije početka izrade prvog prototipa.
F2H-3 je ostao u postrojbama prve crte samo do kraja pedesetih, kad je postupno prebacivan u pričuvne postrojbe. U njima je ostao sve do 1961. kad je i posljednji otpisan i spremljen u skladište. Unatoč tome 18. rujna 1962. ministarstvo obrane je u procesu promjene označavanja svih zrakoplova američkog zrakoplovstva i ratne mornarice promijenilo i oznaku Bansheea iz F2H-3 u F-2C.
Ta je promjena vjerojatno učinjena jer je u trenutku početka planiranja promjene označavanja u operativnoj uporabi bila inačica Bansheea F2H-4.

F2H-4/F-2D

Naoružanje Bansheeva sastojalo se od četiri topa M-3 kalibra 20 mm
U želji da Bansheea održi “u životu” McDonnell je na osnovi inačice F2H-3 razvio inačicu F-2H-4. Jedina veća razlika između te dvije inačice bila je u ugradnji znatno pouzdanijeg radara Westinghouse AN/APQ-41. Ugrađeni su i snažniji motori J34-WE-38 potiska 16,01 kN. Vanjski izgled F2H-4 bio je identičan svom prethodniku te ih se može razlikovati samo po serijskim brojevima. Zadnji od ukupno proizvedenih 150 komada isporučen je američkoj ratnoj mornarici 24. rujna 1953.
Tijekom operativne uporabe manji broj primjeraka inačice F2H-4 opremili su sustavom za pretakanje goriva u letu kako bi im produžili vrijeme leta. I u tom slučaju to je rezultiralo uklanjanjem gornjeg para topova. Svi Bansheei inačice F2H-4 dobili su mogućnost nošenja Sidewindera. Naknadno je oznaka F2H-4 promijenjena u F-2D.

Opis aviona
I Phantom i Banshee dijelili su istu aerodinamičnu konfiguraciju niskokrilca, s ravnim krilima relativno velikog razmaha. Motori su smješteni u korijen krila, rješenje koje se toliko svidjelo projektrantima McDonnella da su ga zadržali sve do svog najpoznatijeg borbenog aviona – F-4 Phantom II. Kako repni horizonatalni stabilizatori ne bi ulazili u vruću struju ispušnih plinova turbomlaznih motora smješteni su na jednu trećinu visine vertikalnog stabilizatora.
Inačica F2H-2, koja je najviše rabljena tijekom Korejskog rata, bila je dugačka 12,24 metra i imala je raspon krila od 12,67 m. Prazan je imao masu od 4452 kg, a maksimalna uzletna masa bila je 10 120 kilograma. S dva motora J34-WE-34 potiska 14.01 kN postizao je maksimalnu brzinu od 940 km/h na razini mora i 917 km/h na visini od 11500 metara. Operativni plafon leta bio je 16 000 metara. Dolet mu je bio 2370 kilometara, a borbeni radijus djelovanja 990 kilometara. Naoružanje se sastojalo od četiri topa M-3 kalibra 20 mm. Mogao je ponijeti i dvije bombe svaka mase 226,8 kilograma.

Zaključak

Iako se FH-1 Phantom nije proslavio kao borbeni avion McDonnell je dokazao da njegovi nedostaci nisu bili u konstrukcijskim rješenjima već u kronično preslabim turbomlaznim motorima koji nisu imali dovoljan potisak za tako veliki avion. To su u potpunosti dokazali na Bansheeu koji je duplo snažnijim motorima postizao zavidne, a u nekim aspektima i najbolje rezultate među svojim suvremenicima. Ni Banshee nije ostao dugo u operativnoj uporabi, ali ponajviše zbog vrlo brzog razvoja zrakoplovne tehnologije potkraj četvrtog i sve godine petog desetljeća prošlog stoljeća. Zasluge koje se Bansheeu ne mogu osporiti su da je dokazao uporabljivost borbenih aviona na turbomlazni pogon s nosača zrakoplova i da je američku ratnu mornaricu i marince uveo u doba mlaznog pogona.

Domagoj MIČIĆ