Najavljena nadogradnja američkih samohodnih višecijevnih lansera raketa M270A1 na standard A2 znači da će u SAD-u ostati u operativnoj uporabi barem do 2050. godine. Možda je najveća prednost sustava njegova fleksibilnost, koja omogućuje korištenje sve učinkovitijih raketa i projektila

Sovjetski samohodni višecijevni lanseri raketa (SVLR) BM-8 (82 mm) i BM-13 (132 mm) poznatiji kao Kaćuše proslavili su se u Drugom svjetskom ratu kao efektno i zastrašujuće oružje. Bez obzira na to, Amerikanci su ih smatrali nepreciznim potrošačima velike količine streljiva za mali učinak. No, SSSR je u desetljećima hladnog rata razvio i sustave BM-14 (140 mm), BM-21 Grad (122 mm) te BM-27 Uragan (220 mm) koji su se pokazali uspješnim u brojnim lokalnim ratovima. To je s vremenom natjeralo Amerikance da promijene mišljenje. Nedostaci koje su ranije isticali sad su postali značajne prednosti – golema paljbena moć u vrlo kratkom vremenu i sposobnost djelovanja na velik površinski cilj.

Početkom sedamdesetih godina američka kopnena vojska uvidjela je potrebu za oružjem koje bi bilo dopuna cijevnim topničkim oružjima te ima veliku količinu paljbene moći u vrlo kratkom vremenu na kritične, odnosno vremenski osjetljive ciljeve. Za to su mu bile potrebne sposobnosti brze protupaljbe, neutraliziranja protuzračne obrane, uništavanja lakog oklopa i neprijateljskog osoblja. Prvotni naziv projekta bio je GSRS- General Support Rocket System, tj. Raketni sustav opće potpore. Prema kraju sedamdesetih razvoju oružja, koje je konačno nazvano M270 MLRS (Multiple Launch Rocket System) priključili su se i saveznici iz NATO-a: Njemačka, Francuska i Velika Britanija, a 1982. i Italija. Serijsku proizvodnju za američku kopnenu vojsku 1983. započela je tvrtka Vought Corporation (danas dio Lockheed Martina), a završila je 2003.

Najveće zasluge za uspješan prijenos tehnologije MLRS-a u Europu imao je konzorcij MLRS-EPG (Europäische Produktions-Gesellschaft), koji su činili njemački Diehl, britanski Hunting Engineering, francuski Aérospatiale i talijanski BPD Difesa e Spazio.

Kako ukočiti platformu?

M270 MLRS sastoji se od triju glavnih podsustava: vozila koje nosi oznaku M993 (Carrier Vehicle) modula za punjenje i lansiranje oznake M269 (Launcher Loader Module – LLM) te kompleta različitih tipova raketa. Amerikanci su za vozilo odabrali podvozje borbenog vozila pješaštva M2 Bradley. Pogoni ga turbodizelski motor Cummins VTA-903T V8 snage 500 KS (368 kW) smješten iza kabine vozila i preko automatskog mjenjača povezan s gusjenicama. Svaka strana vozila ima šest dvostrukih kotača, prednji lančanik, podignuti zadnji kotač, četiri potporna kotača i gusjenicu. Ovjes vozila može biti blokiran pomoću tzv. suspension lockout systema kako bi se dobila rigidna (ukočena) platforma prigodom punjenja lansera te ispaljivanja raketa.

Maksimalna brzina vozila na cesti je 65 km/h, izvan ceste 40 km/h, dok je autonomija kretanja s jednim spremnikom goriva 640 km. Kako je riječ o vozilu ekvivalentnom standardnim BVP-ovima, M270 je sposoban pratiti kretanja mehaniziranih postrojbi jer ima istu sposobnost svladavanja teškog terena.

Borbena masa vozila, odnosno cjelokupnog sustava M270A1 s raketama iznosi 26 100 kg. Prazan teži 20 450 kg. Kako postoji više vrsta raketa, kao i kombinacija s kojom MLRS može biti napunjen, ukupna je masa napunjenog promjenjiva. Ukupna duljina vozila je 6,85 m, širina 2,97 m i visina 2,59 m. MLRS je u stanju svladati uspon od 60°, vodenu prepreku dubine 1 metar, te okomitu prepreku visine 1 metar.

U kabini vozila može se smjestiti tročlana posada: zapovjednik, ciljač i vozač, koja iz nje upravlja lanserom pri paljbi te ponovnom punjenju. Također, tijekom pripreme za paljbu, posada iz unutrašnjosti kabine upravlja i sklopom za blokadu sustava amortizacije. Blokiranje sustava za amortizaciju vozila osigurava stabilnost u paljbi i u ponovnom punjenju. Kabina vozila napravljena je od aluminijskih oklopnih ploča za zaštitu posade od streljiva malog kalibra. Na prednja stakla postavljene su metalne rebrenice koje se zatvaraju pri lansiranju raketa, kako bi se posada zaštitila od snažne svjetlosti, a i zvuka lansiranja. Rebrenice u tzv. otvorenom taktičkom modu osiguravaju odgovarajuću vidljivost, a mogu biti brzo zatvorene u slučaju žurnog otvaranja paljbe. Na bočnim su staklima metalni poklopci. Sustav za ventilaciju koristi se za sprečavanje ulaska ispušnih plinova rakete u unutrašnjost kabine. Ako ventilacijski sustav otkaže, u slučaju ulaska plinova uključuje se dopunski sustav za filtriranje. Tu je i kemijsko-biološko-radiološki filtarski sustav na koji posada može spojiti svoje zaštitne maske kako bi mogla udisati filtrirani zrak. Kad se jednom lanseri napune raketama, posada ne mora izlaziti iz vozila osim zbog ponovnog punjenja. Oprema za komunikaciju je interna i eksterna, za vezu s nadređenim zapovjedništvom.

SUP i lanser

Rad svih sklopova koji su u funkciji tijekom izvršavanja zapovjednih i lansirnih sekvenci koordiniraju i nadziru monitori sustava za upravljanje paljbom (SUP). SUP se sastoji od panela za upravljanje paljbom, elektroničke jedinice, jedinice za upravljanje paljbom i sustava za nadzor dizalice.

Panel za upravljanje paljbom omogućava praćenje i upravljanje ili unos podataka za izvršenje određene zadaće. Elektronička jedinica sadrži program i elektroniku za procesuiranje podataka nužnih za primanje, obradu i distribuciju parametara za izvršenje određene paljbene zadaće. Jedinica za upravljanje paljbom predstavlja sučelje između elektroničke jedinice i drugih dijelova sustava lansera.

Sustav za nadzor dizalice koristi se za nadzor modula M269, teleskopskih greda i dizalice tijekom punjenja lansera. GPS se koristi za određivanje položaja lansera. Tijekom provjeravanja SUP-a gleda se i moguća pogreška određivanja položaja i to prije negoli se SUP spojnim kabelima poveže s kompletima raketa.

Originalnost M270 jest u tome što nema klasičnih lansirnih cijevi/rampi nego dva otvora za kontejnere. Rakete se lansiraju izravno iz kontejnera. Lanser ima sposobnost samopunjenja pomoću konzole na izvlačenje smještene na njegovu gornjem dijelu. Konzola ima dizalicu koja služi da se tvornički zatvoreni moduli zamjene novim. Na taj se način lanser popunjava neusporedivo brže nego na dotadašnjim sustavima, koji su se punili ručno, raketa po raketa. Komplet raketa sastoji se od kontejnera/bloka sa šest lansirnih cijevi u kojima se čuvaju, prevoze i iz kojih se lansiraju rakete različitih tipova i namjena. Lanser se puni s dvama kompletima raketa. Umjesto dvaju modula sa šest raketa kalibra 227 mm, lanser može prihvatiti dvije rakete ATACMS (Army Tactical Missile System) kalibra 610 mm. Čitavo punjenje može biti ispaljeno za manje od jedne minute (razmak između opaljenja raketa može se odabrati: od 5 do 99 s). Lanser može biti ponovno napunjen u roku manjem od deset minuta. Konstruiran je tako da može raditi u modu ispali i pobjegni (shoot-and-scoot).

Svestrani kontejner

MLRS-ove rakete pakiraju se u komplet, tj. metalnu konstrukciju (kontejner) sa šest lansirnih cijevi u kojima su hermetički zatvorene. Kontejner ujedno služi za čuvanje i prevoženje, a i kao element koji omogućava precizno usmjeravanje raketa tijekom lansiranja. Rakete su konstruirane tako da ne zahtijevaju nikakvo sklapanje, održavanje ili provjeravanje tijekom uporabe na terenu.

Kompleti se na terenu prevoze kamionom M985 HEMTT (Heavy Expanded Mobility Tactical Truck) i prikolicom M989A1 HEMAT (Heavy Expanded Mobility Ammunition Trailer). Potom se povezuju kabelima sa SUP-om i nakon toga lansiraju. Precizno poravnanje raketa postiže se i održava mehanički, prigodom punjenja u lansirni ”kavez“ sustava. Kompletima nisu potrebne nikakve provjere i održavanje tijekom razdoblja od deset godina (računajući od dana izlaska iz proizvodnje). Kako komplet raketa (konstrukcija i lansirne cijevi) ima vrlo malu cijenu proizvodnje, smatra se ”potrošnom ambalažom“, te se nakon ispaljenja svih raketa odbacuje.

Prve MLRS-ove rakete na putu prema cilju slijedile su putanju slobodnog balističkog leta. Drugim riječima, one spadaju u skupinu nevođenih raketnih projektila. Savijena krilca rakete na zadnjem kraju tijela održavaju rotaciju koju je raketa dobila lansiranjem, odnosno tijekom klizanja po spiralnim tračnicama koje se nalaze unutar lansirne cijevi. Raketa rotira oko svoje osi brzinom od 10-12 okretaja u sekundi. Rotacija pomaže u stabilizaciji rakete tijekom leta.

Točnost pogađanja postiže se preciznim određivanjem elemenata za gađanje (azimuta i elevacije). Na temelju tih elemenata modul za punjenje i lansiranje dovodi se u odgovarajući položaj. Drugim riječima, određuje se putanja po kojoj raketa treba doći do cilja. Oblik putanje ovisit će, naravno, o međusobnoj udaljenosti paljbenog položaja i cilja.

Aktiviranje (otvaranje) bojne glave programira se kao funkcija vremena leta, što znači da će se bojna glava otvoriti kad dostigne određenu točku u prostoru. Ta se točka određuje elementima za gađanje kojima se neizravno određuje i vrijeme leta rakete do spomenute točke.

Staro kasetno streljivo

Prvo streljivo koje se koristilo za MLRS pripada u skupinu kasetnog streljiva: tzv. lake rakete i teški projektili. Lake rakete bile su M26, AT2 i XM29. Njihova je glavna značajka  velik broj probojno-fragmentiranih bombica (tzv. zvončići) dvojne namjene DPICM (Dual Purpose Improved Conventional Ammunition) za djelovanje protiv žive sile i oklopnih vozila. M26 je imala domet 32 km što je bilo približno sovjetskom 9K57 Uraganu. Slijedile su nadogradnje M26A1 i M26A2 koje su imale povećanu preciznost, manji postotak otkaza (jedan umjesto četiri posto), čime se ne samo povećala paljbena moć, već se i smanjila vjerojatnost da neka zaostane i ponaša se kao mina. Usprkos smanjenju broja bombica, površina učinkovitog djelovanja povećana je za sedam posto zahvaljujući ravnomjernijem razbacivanju. Smanjivanje veličine bojne glave dovelo je do povećanja prostora za raketni motor što je osiguralo povećanje dometa na više od 45 km.

Raketu AT2 razvila je njemačka tvrtka Dynamit Nobel. Napunjena je protuoklopnim minama s kumulativnim punjenjem i elektroničkim upaljačem. Nakon pada na tlo posebni mehanizam postavlja minu u standby poziciju. Kumulativno punjenje koje ima posebno oblikovani kumulativni lijevak probija većinu oklopnih vozila (probojnost od 150 mm) uz velik učinak u unutrašnjosti vozila.

Raketa XM29 bila je opremljena ”pametnim“ podstreljivom sa samonavođenjem na cilj, tipa SADARM (Sense And Destroy Armor), ali je program njezina razvoja okončan 1995. zbog nedostatka financija.

Prva vježbovna raketa imala je naziv M28, a aktualna inačica M28A1 RRPR (Reduced Range Practice Rocket). Za razliku od drugih, ima zatupljeni nosni dio te smanjeni maksimalan domet na 15 km, što je čini prikladnom za uporabu na manjim poligonima.

Vođeni GPS-om

Zadnju generaciju ”lakih“ raketa predstavljaju M30 i M31, označene i kao GMLRS (Guided MLRS – navođeni MLRS).

Raketa M30 dobivena je od M26A1, ali je korjenito izmijenjena. Najveća novina bio je sustav za navođenje GPS i nosni modul za manevriranje s krilcima, tako da je mogućnost kružne pogreške višestruko smanjena na 2 do 10 metara. Bojna glava ima manje ”zvončića“, ali je zahvaljujući povećanoj preciznosti znatno učinkovitija. Smanjenjem bojne glave stvoreni su uvjeti za dodatno produženje raketnog motora, pa je domet povećan na 70 km. Tako je MLRS po dometu dostigao sovjetski Smerč sa standardnim raketama serije 9M55 i približio se poboljšanim raketama 9M528. M30 bila je operativna od 2003. do 2008., no povučena je zbog međunarodnih odredbi o kasetnom streljivu. Zamjena je pronađena u raketi GMLRS AW (Alternative Warhead) ili M30A1, koja spada u kategoriju nekasetnog streljiva, dometa 70+ km, a razvijena je za gađanje površinskih ili neprecizno određenih ciljeva. GMLRS AW eliminira vjerojatnost ostanka neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS) i zadovoljava američke i međunarodne odredbe. Najnovija konfiguracija je M30A2 s pogonskim sustavom za neosjetljivo streljivo (Insensitive Munition Propulsion System – IMPS): u proizvodnji je od 2019. M31 (GMLRS Unitary) danas je osnovna raketa za MLRS američke vojske. Od ukupne mase 302 kg, na unitarnu probojnu bojnu glavu otpada 90 kg. Dometa od 15 do 70 km, u uporabi je od 2006. Ima nadimak ”snajper od 70 km“, jer služi za napad na točkaste ciljeve sa smanjenom kolateralnom štetom. Aktualna je inačica M31A2 s pogonskim sustavom IMPS, u proizvodnji od 2020.

Rakete M30A2 i M31A2 pokazuju trend napuštanja uporabe kasetnog streljiva (podstreljiva) u skladu s odredbama Međunarodne konvencije o kasetnom streljivu. S povećanim sposobnostima, obje rakete stekle su reputaciju pristupačnosti i pouzdanosti. Tražene su i danas, američka vojska ugovorila je nabavu više od 9000 raketa tijekom 2021. Najnovije inačice produljena dometa (ER- Extended Range) ER GMLRS-AW i ER GMLRS Unitary još se testiraju. Trebale bi imati domet do 150 kilometara koji osigurava novi i veći motor, kao i poboljšanu upravljivost. Potonje se postiže zahvaljujući boljem repnom dijelu rakete te bočno postavljenom senzoru blizine za poboljšanje performansi u odnosu na površinske ciljeve. Američka vojska mogla bi započeti s nabavom 2022. godine, a potencijalna nabava odobrena je i Finskoj.

Početkom ožujka Lockheed Martin potvrdio je uspješno lansiranje ER GMLRS-a na cilj udaljen 80 km na raketnom poligonu White Sands u Novom Meksiku.

Teški projektili

Druga velika skupina streljiva koje lansira M270 jesu ”teški projektili“ MGM-140 ATACMS (Army Tactical Missile System) približnog promjera 610 mm. Prema vanjskom izgledu, oni su vrlo slični taktičkom balističkom sustavu kratkog dometa MGM-52 Lance, koji su i zamijenile. I u ovom slučaju, prvi su projektili imali kasetnu bojnu glavu s velikim brojem bombica i ubojnim radijusom od 15 m. MGM-140A (ATACMS Block I), mase 1670 kg i u operativnoj uporabi od 1990., imala je 950 bombica te domet od 165 km. MGM-140B (ATACMS Block IA) sa smanjenom bojnom glavom i operativna od 1998. spala je na 275 bombica, ali joj je zahvaljujući GPS-u uvelike povećana preciznost. Smanjenjem bojne glave ostavljen je prostor za snažniji raketni motor, čime je domet povećan na 300 km. MGM-164A (ATACMS Block II)  imala je istu sudbinu kao XM29. Iako je bila opremljena bojnom glavom s 13 ”pametnih“ GPS navođenih protuoklopnih projektila BAT (Brilliant Anti-Tank) i s dometom od 140 km, već započeta proizvodnja prekinuta je krajem 2003. Financijski problemi prekinuli su i razvoj MGM-164B (ATACMS Block IIA), sa šest pametnih projektila IBAT (Improved BAT), dometa od 300 km. Inačica koja je danas u uporabi ima naziv MGM-168A (ATACMS Block IVA) i razvijena je na bazi Block IA. Umjesto kasetne, koristi unitarnu probojnu bojnu glavu WDU-18B/Block IA. Mase je 227 kg i preuzeta je s rakete zrak-zemlja AGM-84E SLAM. Domet je 300 km, a prve su uvedene u operativnu uporabu 2003.

Američka vojska pokušava naći zamjenu za projektile ATACMS kroz aktualni program Precision Strike Missile (PrSM). Razvoj PrSM-a ima prioritetan status, a samim time i ubrzani pristup što znači da se umjesto odvojenog testiranja svake komponente posebno odmah testira cijeli projektil. Jedina preostala tvrtka u programu je Lockheed Martin jer se Raytheon s projektilom DeepStrike povukao iz programa u proljeće 2020. Prema najavi, prva serija PrSM bi trebala imati barem 67 posto veći domet od ATACMS-a, oko 499+ km. Sa svojom manjom, ali preciznom bojnom glavom, PrSM će zauzeti upola manji prostor od ATACMS-a pa će se u kontejner moći smjestiti dva projektila, a samim time udvostručit će se broj ciljeva na koje se može istodobno djelovati. Prvi bi projektili mogli ući u operativnu uporabu 2023., a prva nadogradnja trebala bi uslijediti već 2025.: sposobnost praćenja pokretnih ciljeva (autotracker) koja se uvelike koristi na trećoj generaciji protuoklopnih projektila (Javelin, Spike, MMR). PrSM bi tako mogao dobiti i ulogu protubrodskog projektila kakvu traže američki marinci koji koriste HIMARS.

Glavne nadogradnje

Prva poznatija nadogradnja osnovnog modela MLRS-a dovela je do inačice M270 IPDS. No, ona je primijenjena na manjem broju lansera kako bi se dobila privremena sposobnost lansiranja raketa ATACMS Block IA i Block II. ”Ono pravo“ bila je nadogradnja dovoljnog broja lansera na standard M270A1. U odnosu na osnovni M270, M270A1 ima poboljšani sustav upravljanja paljbom IFCS (Improved Fire Control System) i poboljšani mehanički sustav lansera ILMS (Improved Launcher Mechanical System) što omogućuje znatno brže pokretanje lansera i ispaljivanje novih vrsta streljiva, uključujući i GPS vođene rakete.

Nadogradnja IFCS-a uključuje novi panel za upravljanje paljbom, tipkovnicu, dodatni prostor za pohranu programa i GPS navigaciju. Nova višeprocesorska jedinica brže obrađuje velike količine podataka za nove precizne projektile.

ILMS sustav dramatično smanjuje vrijeme potrebno za usmjeravanje i ponovno punjenje sustava. U tipičnoj paljbenoj zadaći, MLRS opremljen ILMS-om šest je puta brži od originalnog M270. Vrijeme punjenja smanjeno je za više od 30 posto. Svime time povećana je i vjerojatnost preživljavanja posade. M270B1 je nadogradnja za britansku vojsku, koja uključuje i poboljšani paket oklopne zaštite. Za djelovanje u Afganistanu Britanci su svoje MLRS-e dodatno opremili noćnim uređajima, termovizijskim kamerama, krovnom strojnicom za zaštitu i ”kavezom“ koji štiti od RPG-a.

Lockheed Martin bi u idućim godinama u partnerstvu s američkom vojskom trebao izvršiti remont i nadogradnju više od 400 sustava M270A1 na standard M270A2. Imat će potpuno novi motor, poboljšanu oklopljenu kabinu i novi SUP kompatibilan s projektilima PrSM i ER GMLRS. Nadogradnju svoja 44 sustava potvrdila je i Britanska vojska.

Velike članice NATO-a

Lakša inačica M270 je M142 HIMARS (High-Mobility Artillery Rocket System). Stoji na kamionskom podvozju 6 x 6 s oklopljenom kabinom smanjene zamjetljivosti (Low Signature Armored Cab). U lanser stane jedan komplet raketa (kontejner) odnosno šest raketa kalibra 227 mm ili jedan ATACMS. Lanser je postavljen na petotonski kamion, uobičajeno na M1140 FMTV. Lockheed Martin započeo je razvoj HIMARS-a potkraj devedesetih godina kako bi američkoj vojsci dao MLRS koji će ujediniti paljbenu moć MLRS-a i vozilo dovoljno lako da se može prevoziti u taktičkom transportnom avionu C-130 Hercules. HIMARS je gotovo upola lakši od MLRS-a M270 (nešto ispod 11 tona prema 20 tona). Poslužuje ga tročlana posada, zapovjednik, ciljač i vozač. U upotrebi američke vojske je od 2005., a inozemni korisnici su Jordan, Singapur i Ujedinjeni Arapski Emirati. Početkom ožujka ove godine 18 HIMARS-a za potrebe svojih oružanih snaga zaprimila je Rumunjska, a poznat je i interes Poljske.

Novi SUP omogućuje posadi da s njim upravlja dva ili čak jedan član, uključuje videoprikaz, upravljanje tipkovnicom, gigabajt za pohranu programa i GPS. SUP omogućuje provedbu topničke zadaće u automatskom ili ručnom načinu rada. U tipičnoj misiji, zapovjedno mjesto šalje podatke o cilju putem sigurne veze na računalo SUP-a. Ono zatim usmjerava lanser i šalje signal posadi o spremnosti da odredi vrstu paljbe i broj raketa. Lanser se može usmjeriti na cilj za samo 16 sekundi. Moguće je da posada odabere unaprijed programirane zadaće već pohranjene u računalu.

Kad je riječ o lanserima, budućnost sustava MLRS mogla bi pripasti upravo lakšim, zračnoprevozivim sustavima kao što je HIMARS i slični, ali neosvojeni britanski LIMAWS(R) (Lightweight Mobile Artillery Weapon System – Rocket).

U budućnosti bi rakete i projektili mogli dobiti sposobnosti koje ima lutajuće streljivo (Loitering Munition), odnosno u njih bi mogla biti ugrađena umjetna inteligencija (Artificial Intelligence). To bi značilo da projektil može kružiti u zraku, a kada AI prepozna cilj koji ima u svojoj memoriji, samostalno pokreće napad.

MLRS danas, među ostalim, koristi sedam velikih članica NATO-a: SAD, Velika Britanija, Njemačka, Italija, Grčka, Turska i Francuska i imaju važnu ulogu oružja odvraćanja. Zbog svoje nepreciznosti uobičajeno nisu bili predviđeni za blisku paljbenu potporu, ali preciznost koju su pokazale vođene rakete GMLRS natjerala je zapovjednike da ponovno razmotre i tu mogućnost. Domet, ograničena kolateralna šteta i preciznost GMLRS-a omogućuju uništavanje ciljeva koji su samo 200 metara udaljeni od prvih crta prijateljskih snaga. U nekim uvjetima, ta udaljenost može biti i znatno manja. Uvođenjem GMLRS-a u upotrebu dobiva se i sposobnost uništavanja visokovrijednih ciljeva što je pretvorilo MLRS i HIMARS u ”snajpere“.

Možda je najveća prednost M270 njegova fleksibilnost, koja omogućuje korištenje sve učinkovitijih raketa i projektila. Na taj se način ponovno osigurava njegova suvremenost i zadržavanje vodećeg mjesta među svjetskim SVLR-ima.

 ______________________________________________________________________________________________________

Digitalna mreža AFATDS

Srce američkih MLRS sustava na bojišnici digitalna je mreža AFATDS (Advanced Field Artillery Tactical Data System) koja povezuje središte za određivanje elemenata za gađanje sa zapovjedništvima bitnica/vodova i lanserima.

Takav automatiziran sustav daje zapovjedniku bitnice/voda mogućnost zapovijedanja, nadzora i učinkovite koordinacije svih aktivnosti više lansera raspoređenih na širokom području.

U topništvu uvijek postoji zahtjev za povećanjem brzine odgovora na poziv za vatru uz sve veću uporabu automatiziranog sustava za akviziciju ciljeva. To podrazumijeva korištenje interoperabilnih računala tijekom planiranja vatrene potpore, koja mogu pohraniti i prenijeti podatke o cilju svim odgovarajućim topničkim postrojbama, bez  obzira na naciju. AFATDS je kompatibilan i sa savezničkim sustavima za zapovijedanje i nadzor topničke paljbe: to su njemački ADLER, francuski ATLAS, britanski BATES i talijanski SIR.

Tekst: Ivan GALOVIĆ