Modernizacija oružanih snaga u tranzicijskim zemljama

Potreba transformacije proizlazila je iz novih strateških okolnosti u Europi kojoj više ne prijeti sukob blokovskih razmjera, današnje su opasnosti druge prirode

Gripen mađarskog zrakoplovstva, foto: Saab

Ovaj tekst je analiza programa modernizacije oružanih snaga zemalja u tranziciji u kontekstu pristupanja NATO savezu, s posebnim naglaskom na ratno zrakoplovstvo. U tom smislu skupina tranzicijskih zemalja obuhvaća europske zemlje bivšeg socijalističkog društvenog uređenja koje su primljene u članstvo NATO saveza u dva kruga proširenja: 1999. (Mađarska, Češka i Poljska) i 2003. (Estonija, Bugarska, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovenija i Slovačka). Reforma oružanih snaga u bivšim socijalističkim zemljama počela je neposredno nakon završetka Hladnog rata i ispočetka je uvjetovana neposrednom situacijom u kojoj se našla većina zemalja. Potreba transformacije proizlazila je iz novih strateških okolnosti u Europi kojoj više ne prijeti sukob blokovskih razmjera, na čijim su pretpostavkama građene oružane snage zemalja bivšeg Varšavskog ugovora. Drugi važan čimbenik koji usmjerava procese restrukturiranja oružanih snaga proizlazi iz prihvaćanja ciljeva i zadaća NATO saveza. Procesi restrukturiranja oružanih snaga tranzicijskih zemalja možemo reći, tekli su u dvije faze: faza smanjenja i optimizacije strukture oružanih snaga, dok drugu fazu čine uglavnom programi tehničke modernizacije i profesionalizacije ljudskih resursa. Unatoč činjenici da je od pada berlinskog zida prošlo više od 15 godina, programi reformi su još u tijeku, s predviđanjima završetka do kraja desetljeća ili kasnije. Program tehničke modernizacije i opremanja vojske u Mađarskoj trebao bi završiti do 2013. No, i to ovisi o dostupnosti proračunskih sredstava i u opasnosti je od redukcija kao čitav javni sektor. Dužina trajanja je prije svega uvjetovana znatnim financijskim sredstvima, potrebnim za nabavu i modernizaciju zrakoplovstva, kopnenih snaga, odnosno stjecanje sposobnosti interoperabilnosti s ostalim zemljama NATO saveza. Prema procjenama analitičara u Poljskoj je gotovo 70% sredstava modernizacije namijenjeno ostvarenju NATO ciljeva. Većina projekata uključuje modernizaciju sustava zapovijedanja, komuniciranja i izviđanja, razvoj protuzračnih sustava, sposobnosti transporta trupa i pokretljivosti. Procjena troškova modernizacije poljske vojske od 2003. do 2008. kreće se na razini 3,6 milijardi USD.

Nabava i modernizacija borbenih zrakoplova
Financijski najzahtjevniji projekti modernizacije su nabava borbenih aviona kojim bi se zamijenili sovjetski tipovi, uglavnom MiG-21, Su-22 i MiG-29. Zbog nedostatka financijskih sredstava neke zemlje su se odlučile za djelomičnu modernizaciju navedenih tipova sovjetskih aviona kako bi se odgodila velika financijska ulaganja za srednjoročno, odnosno čak dugoročno razdoblje. Najopsežniji program modernizacije zrakoplovstva, kako po broju zrakoplova, tako i po angažiranim financijskim sredstvima događa se u Poljskoj. Krajem 2002. poljska vlada se na temelju javnog natječaja, a u konkurenciji koju su činili švedski Gripen JAS-39 i francuski Mirage 2000-5 Mk 2, odlučila za kupnju trećeg konkurenta – američkog aviona F-16 C/D (Block 52). F-16 Block 50/52 je tekuća proizvodna verzija aviona F-16 Fighting Falcon, opremljena motorom Pratt & Whitney – F-100-229. Standardna oprema tog modela obuhvaća radar Westinghouse AN/APG-68 V(5), dok noviji modeli posjeduju i modernizirane verzije ovog radara V(7) ili V(8), a poljska verzija bit će opremljena s V(9), GPS prijamnikom, naprednijim modelom modema za brži protok podataka, Honeywell H-423 laserskim inercijalnim navigacijskim sustavom itd.

Cijeli program obuhvaća kupnju 48 borbenih aviona u vrijednosti 3,5 milijarde USD koji će biti dostavljeni između 2006. i 2008. a zamijenit će dio ruskih koji su u uporabi od 1960-ih. Smatra se da je ta prodaja velika pobjeda za SAD i njihovu zrakoplovu industriju. Čitav posao aktivno je potpomagala američka vlada s kreditom od 3,8 milijarde USD preko FMF programa (Foreign Military Financing) u trajanju od 15 godina. Paket vrijedan spomenutih 3,8 milijardi USD osim aviona obuhvaća opremu i naoružanje: 384 projektila zrak – zrak AIM 120C-5 AMRAAM, 178 AIM-9X Sidewinder, 280 AGM-154 JSOW, 816 projektila Maverick AIM-65G, 214 GBU-22/24 Paveway III laserski vođene bombe, 232 GBU-10 laserski vođene bombe, 232 GBU-16 laserski vođene bombe, 48 podatkovnih terminala Link 16, 48 sustava za elektroničko ratovanje AN/ALQ-214(V)4 itd.
Čitav program uvjetovan je američkoj strani i provodi se uz offset aranžmane. Offset prema poljskim zakonima mora biti u najmanje 100% vrijednosti projekta. Prema poljskim izvorima veličina offseta kreće se oko 6 milijardi USD. Unatoč spomenutoj kupnji vojni analitičari ne isključuju Poljsku kao potencijalnog kupca europskog borbenog aviona. Smatra se da će oko 2014. Poljska povući iz službe sovjetske avione MiG-29 i Su-22, a nekoliko godina prije tog roka može se očekivati i raspisivanje natjecačaja i konkurencija proizvođača za potrebe koje će se kretati između 48 i 80 aviona.

Foto: Latvijas Republikas Aizsardzibas ministrija
Foto: MApN Romania

Osim Poljske, jedino su Mađarska i Češka zaključile ugovore o opremanju svojih oružanih snaga modernim zapadnim tipovima borbenih zrakoplova. Za razliku od Poljske, i Mađarska i Češka odlučile su se za švedski avion JAS-39 Gripen, i to za varijantu leasinga, odnosno najma zrakoplova, koji može, ali ne pod svaku cijenu dovesti i do kupnje istog tipa aviona. Sporazum između mađarske i švedske vlade te tvrtke Gripen International potpisan je u veljači 2003. i obuhvaća najam i kupnju 14 aviona Gripen. Sporazum se nastavlja na prethodni i vodi ka nabavi i preradi konfiguracije JAS-39 A/B na konfiguraciju prilagođenu NATO standardu koja je prethodno ponuđena Češkoj i Poljskoj. Avion nosi oznaku JAS-39 EBS HU (Export Basic Standard – Hungary). Program modernizacije vodi Saab aerospace koji će avion opremiti uređejem za punjenje gorivom u zraku, zaslonima na engleskom jeziku u pilotskoj kabini, NATO komunikacijskom opremom i naprednim sustavom za elektroničko ratovanje. Modernizirana verzija Gripena za Mađarsku imati će osim prvobitno predviđene uloge za zračnu borbu i sposobnosti napada ciljeva na zemlji. Planira se da prvi Gripeni budu isporučeni Mađarskoj u ožujku 2006., a ostali tijekom 2006. i 2007. Prvi Gripen namijenjen Mađarskoj poletio je u veljači 2005., kada je u Švedsku upućen i tim od 19 tehničara mađarskih zračnih snaga. Ugovorom je predviđen najam od 2006. do 2016. nakon čega avioni postaju vlasništvo mađarske vlade. Ukupna vrijednost ugovora za kupnju 12 jednosjeda i 2 dvosjedna Gripena je 923 milijuna USD tijekom 15 godina, naspram razdoblja od 10 godina kako je bilo predviđeno prvim ugovorom. Kao i u slučaju Poljske i ovdje je dobavljač Gripen International osigurao offset poslove u vrijednosti 110% neto vrijednosti ugovora. Osim spomenutih 14 Gripena postoji mogućnost dodatnih nabava jer se potrebe mađarskih zračnih snaga procjenjuju na 30 aviona. Međutim, moguće je da slijedećih 14 do 16 aviona neće biti kupljeno prije 2010. – 2013. Separatnim ugovorima provodi se nabava naoružanja za Gripen. U tom smislu mađarsko ministarstvo obrane je sklopilo pismo namjere (LOA – Latter of Acceptance) s američkim ministartvom obrane o kupnji 40 projektila AIM-120C-5 AMRAAM sa pratećom opremom u iznosu od 25,4 milijuna USD. Dostava bi trebala uslijediti istodobno s isporukom aviona, od 2006. do 2007. Kupnja projektila srednjeg dometa AMRAAM samo je dio veće američke ponude koji obuhvaća projektile AIM-9M

Sidewinder (projektil zrak – zrak malog dometa i IR samonavođenja) iz postojećih zaliha američkih zračnih snaga kao i novoproizvedene bombe GBU-10, GBU-16 i GBU-12, kao i komplete za lasersko navođenje klasičnih bombi Mk84, Mk83 i Mk82, te konačno projektila zrak-zemlja tipa Maverick. Zbog nedostatka financijskih sredstava navedena ponuda je odbijena, a mađarsko ministarstvo obane namjerava objaviti javni natječaj početkom iduće godine za nabavu projektila zrak – zrak kratkog dometa i zrak – zemlja. Procjenjuje se da bi ukupna vrijednost opremanja Gripena oružjem mogla iznositi i do 120 milijuna USD. Izvori bliski mađarskom zrakoplovstvu spominju njemačku ponudu projektila Sidewinder AIM-9J ili švedskih AIM-9L. Takve namjere izazivaju zabrinutost u mađarskim zračnim snagama koje bi radije u svom naoružanju imali najsuvremenije projektile tipa IRIS-T, a sa druge strane predložena kombinacija smatra se čak i korakom unatrag u odnosu na postojeću kombinaciju aviona MiG-29 i vrlo dobrih ruskih projektila R-73E/HMS.
Češka je posljednja od skupine tranzicijskih zemalja koja je svoje zračne snage modernizirala novim avionom zapadnog podrijetla. Izbor je kao i u slučaju mađarske pao na švedski Gripen. Konačan dogovor o najmu (leasingu) 14 borbenih aviona Gripen potpisan je 14. lipnja 2004. između češkog minstarstva obrane i švedske agencije “Swedish Defense Material Administration” koja je predstavljala švedsko ministarstvo obrane. Češka je četvrta zemlja u svijetu koja je odabrala Gripen nakon Švedske, Južne Afrike i Mađarske. Sklopljeni ugovor odnosi se na nabavu 14 aviona (12 jednosjeda i dva dvosjeda) najnovije inačice Gripena JAS-39 C/D na razdoblje od 10 godina (2005. – 2015.). Vrijednost ugovora procjenjuje se na 680 milijuna USD. Češki Gripeni opremljeni su displejima u boji, uređajima za punjenje gorivom u zraku i u potpunosti su NATO interoperabilni. Kao dio ugovora Švedska će osigurati opsežnu operativnu i taktičku obuku pilota, kao i tehničara. Usporedo s ugovorom o najmu Gripen International sklopio je i offset sporazum kojim je omogućena industrijska kooperacija i potican ekonomski razvoj Češke. Gripen International obvezao se na vrijednost offseta u visini od 130% vrijednosti ugovora o najmu, a 20% toga predstavlja izravni offset. Prvih šest Gripena stiglo je u Češku 18. travnja 2005. Od naoružanja avioni će biti opremljeni američkim projektilima srednjeg dometa tipa AMRAAM i starijom inačicom projektila kratkog dometa tipa AIM-9.

Izboru i konačnom dogovoru oko nabave novog aviona prethodile su mnoge dvojbe, ali i drukčije namjere. Prvobitna namjera kupnje 24 aviona Gripen u vrijednosti 1,94 mlrd. USD bila je otkazana tijekom 2002. zbog proračunskih ograničenja koja su se dodatno zaoštrila kao posljedica elementarnih nepogoda (poplave) koje su tijekom 2002. izazvale velike štete. Kao posljedica te odluke češko ratno zrakoplovstvo ostalo je bez modernog višenamjenskog aviona u upotrebi. Postojeći aparati tipa MiG-21 bližili su se kraju životnog ciklusa u prvoj četvrtini 2005. i postojala je otvorena mogućnost da zemlja ostane bez borbenih aviona, odnosno da ovisi kupnji aviona slijedeće generacije “Joing Strike Fighter” – JSF negdje oko 2010. Spomenuta opcija imala je dva glavna nedostatka: prvo, 2010. godina nije realna ciljna godina kada će JSF biti raspoloživ i, drugo rastući trend troškova mogli bi zemlju lako dovesti u situaciju da avion postane preskup, a time i nedostižan. Nadalje, teško je unaprijed za pola desetljeća donijeti odluku o kupnji specifičnog tipa aviona koji je trenutačno još u fazi razvoja. Jedan od vrlo skupih projekata češkog ratnog zrakplovstva bio je razvoj i proizvodnja naprednog školskog aviona tipa L-159. Prema ugovoru iz 1997. bila je predviđena proizvodnja i predaja 72 aviona do 2002. Avioni su trebali ojačati nacionalni protuzračni sustav obrane kao i pružiti dodatne mogućnosti potpore u napadima na zemaljske ciljeve. Zbog teškoća u kontroli kvalitete, kašnjenju projekta kao i rastućim troškovima plan nije ispunjen, proizvedena su i predana samo 24 aviona. Istodobno, taj projekt angažirao je znatna financijska sredstva, gotovo 90% od proračuna nabave u 2000./2001., odnosno 20% od ukupnog proračuna.
Ostale tranzicijske zemlje, uglavnom zbog financijskih ograničenja, nisu se odlučile za nabave novih borbenih aviona, iako se o tome aktivno razmišlja i planira. Slovačka planira nabavu 18 borbenih aviona i 10 naprednih školskih i lakih borbenih aviona 2009. /2010., ali i to ovisi o dostupnosti financijskih sredstava. Slovačka vlada je nekoliko puta, posljednji put u 2004. odgodila konačnu odluku. Kao rezultat, Slovačka je odlučila modernizirati školski avion tipa L-39 kao i djelomično modernizirati avione sovjetskog podrijetla tipa MiG-29. Rezervni dijelovi i djelomična modernizacija MiG-29 biti će plaćeni postojećim ruskim dugom prema Slovačkoj. Veliki dio programa modernizacije obavit će se u Slovačkoj kao dio poticaja održavanju i razvoju slovačke vojne industrije.

Bugarska je 2001. javno obznanila da zbog financijskih ograničenja odustaje od kupnje borbenih zrakoplova Lockheed Martina F-16. Prema bugarskim vojnim izvorima zemlja namjerava modernizirati flotu aviona MiG-29. Potpisan je sporazum o modernizaciji 20 MiG-29 koja će se dijelom obaviti u Bugarskoj, a u postrojenjima RSK MiG zamijenit će se avionika, radarski i oružani sustavi. Thales će biti odgovoran za instalaciju radiouređaja, GPS sustava, sustava taktičke navigacije (TACAN), IFF sustava (friend or foe – sustava za raspoznavanje neprijateljskih zrakoplova). No, prema nekim izvorima došlo je do dvogodišnjeg kašnjenja cijelog programa i mogućeg njegovog otkaza u korist drugih izvođača. U međuvremenu je kupljen moderni školski avion Pilatus PC-9. Rumunjski planovi predviđaju vjerojatnu nabavu 18 zrakoplova od 2007. do 2009., odnosno najkasnije od 2010. do 2012. kako bi zamijenili flotu postojećih aviona MiG-29. Kao dodatna opcija postoji mogućnost nabave 18 ili više zrakoplova kojim bi se zamijenili već modernizirani avioni tipa MiG-21.

Ostali programi modernizacije zrakoplovstva
Ostali programi modernizacije u zrakoplovstvu najvećim dijelom se odnose na flotu transportnih zrakoplova, te transportnih i borbenih helikoptera. Iskustva koje su zemlje imale u mirovnim misijama u Afganistanu, Iraku i drugdje znatno su utjecala na promjenu prioriteta i planova modernizacije. Bugarska vojska provodi modernizaciju helikoptera tipa MiG-24D/V i Mi-17 u dijelu avionike i produljenje životnog vijeka, te s ciljem postizanja NATO interoperabilnosti i opstanka u službi do 2015. Procijenjena vrijednost modernizacije iznosi oko 105 milijuna USD. Nadalje, u veljači 2005. bugarski ministar obrane Nikolai Svinarov objavio je odabir Eurocoptera Francuska kao preferiranog dobavljača za 12 helikoptera AS.532AL Cougar Mk1 koji će zamijeniti tipove Mi-8T i Mi-17PP. Ponuda Eurocoptera prevagnula je nad suparničkim ponudama Sikorskog (S-70) i AugustaWestlanda (EH-101). Očekuje se da će francuska vlada i banke financirati čitav projekt kao i određen opseg offset poslova. U dijelu transportnog zrakoplovstva Bugarska je objavila kupnju osam vojnh transportnih aviona od Italije kao dio plana zamjene ruskih aviona. Riječ je avionu tipa C-27J Spartan kojeg zajednički proizvode talijanska firma Alenia Aeronautica i američki Lockheed Martin. Osnovna prednost novog aviona je mogućnost da bez zaustavljanja, zbog punjenja gorivom, može preletjeti razdaljinu od Sofije do Bagdada za samo četiri sata i dvadeset minuta. Za istu razdaljinu ruskom avionu AN-26 treba 12 sati i dva zaustavljanja zbog punjenja gorivom. Navedenu kupnju treba promatrati i u kontekstu činjenice da Bugarska ima 500 vojnika u Iraku.
Češka je svoju flotu borbenih helikoptera modernizirala s prva tri helikoptera ruske proizvodnje tipa Mi-35. Posao koji obuhvaća dostavu još sedam borbenih letjelica tipa Mi-35 i 16 transportnih tipa Mi-171s dio su otplate ruskog duga prema Češkoj. O letjelicama će se brinuti ruski tehničari idućih 18 mjeseci i modernizirati ih na NATO standard.

Kao posljedicu iskustva u Iraku, Poljska je definirala novi koncept operacija koji vodi razvoju zrakoplovstva kopnene vojske. Jedna od glavnih odluka odnosi se na veliko smanjenje programa modernizacije helikoptera tipa Mi-24 u korist novog projekta W-3 Sokol. Sve donedavno glavni prioritet zrakoplovstva kopnene vojske bio je potpora kopnenim snagama u vođenju obrambenih operacija. Iskustva i potrebe poljskih postrojbi u Iraku dovela su do zaključka da su manje koristi od moderniziranih borbenih helikoptera u odnosu na višenamjenski helikopter koji uz transportne ima i borbene mogućnosti. Na temelju uočenih nedostatka helikoptera W-3 u operacijama u Iraku pokrenut je program modernizacije i doveđenja spomenutog helikoptera na tzv. Gluszec standard. Iako izvođač još nije odabran program modernizacije sadrži naočale za noćno gledanje (NVG – night vision goggles) za posadu, FLIR sustav (foward-looking infrared sensor), laser za obilježavanje i praćenje cilja, GPS sustav, računalo za integraciju komunikacijskih i navigacijskih sustava itd. Novi helikopter ima zadaću potpore i sudjelovanja u sukobima niskog intenziteta i u inozemstvu. Neće imati tipične sposobnosti jurišnog helikoptera, ali će biti znatno jeftiniji i prikladiniji projeciranim zadaćama. Osim toga Poljska je svoje zračne snage osuvremenila s osam transportnih avoina tipa CASA C-295M koji će biti dostavljeni tijekom 2006.
I u mađarskim zračnim snagama krenuo je proces modernizacije transportnog aviona An-26, no u dugoročnom razdoblju planira se njegova zamjena. Trenutačni planovi pretpostavljanju da će avioni An-26 proći kroz dva procesa modernizacije od 2010. do 2013. kada bi trebali biti povučeni iz operativne službe, odnosno zamijenjeni novim avionima. Kao vjerojatan kandidat spominje se EADS-ov transportni avion EADS-CASA C-295M.

Zaključak
Preustroj i modernizaciju oružanih snaga tranzicijskih zemalja uvjetovalo je nekoliko čimbenika: raspad Sovjetskog Saveza, smanjivanje opasnosti od konvencionalnog sukoba velikih razmjera i pojava novih oblika prijetnji i zadaća sustavu nacionalne sigurnosti. Važan čimbenik u oblikovanju vojnih reformi bilo je udovoljavanje kriterijima koji su tranzicijskim zemljama omogućili pristupanje NATO savezu. Tu se ističu dva temeljna kriterija koje mora ispuniti svaka zemlja: sposobnost inicijalne i dostatne samoobrane i sudjelovanje u NATO misijama projekcije snage. Navedeni ciljevi podupiru se projektima modernizacije u zračnim i kopnenim snagama. U kopnenonoj vojsci ukidaju se ili reduciraju programi modernizacije tenkova, a razvijaju projekti oklopnih vozila na kotačima. U zrakoplovstvu se povećavaju i moderniziraju transportni kapaciteti kako bi se povećala sposobnost komunikacija s postrojbama u mirovnim i drugim misijama u inozemstvu, raste vrijednost helikopterima opće namjene upravo kao posljedica iskustva u mirovnim misijima. No, daleko najskuplji i najkompliciraniji su programi modernizacije borbenih zrakoplova. Gotovo 800 – 900 milijuna USD su nesavladiva zapreka većini tranzicijskih zemalja. Dosad su ugovore o nabavi borbenih aviona zaključile jedino Poljska, Mađarska i Češka, dok se ostale tranzicijske zemlje oslanjanju na programe modernizacije i odgodu kupnje novih aviona najranije do kraja desetljeća.

Igor KARNJUŠ