Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Velika Britanija se još uvijek osjećala dovoljno moćnom i bogatom da se mogla upustiti u razvoj velikog broja najrazličitijih oružanih sustava. Jedan od tih sustava, uz već opisani Sea Wolf, je i mornarički PZO raketni sustav Sea Dart namijenjen ugrađivanju na velike ratne brodove kao što su razarači i laki nosači zrakoplova

Široj svjetskoj javnosti Sea Dart je postao poznat 1982. tijekom rata za Falklandsko otočje u južnom Atlantiku, u kojem se baš i nije proslavio. Razvoj tog sustava počeo je točno dvadeset godina ranije. Iako je njegovo projektiranje i razvoj dodijeljen istoj skupini ljudi koji su razvili i britanski PZO raketni sustav Sea Slug te dvije rakete nemaju nikakve sličnosti. Vjerojatno glavni razlog leži u činjenici da su Sea Slug razvijali punih trinaest godina (od 1949. do 1962.) te da je u međuvremenu raketna tehnologija napravila divovske korake napretka. Kako je u trenutku ulaska u operativnu službu Sea Slug već bio zastario, osobito u usporedbi s tadašnjim američkim i sovjetskim PZO raketnim sustavima, odmah je počeo razvoj njegovog nasljednika. Cilj je bio napraviti znatno kompaktniju i lakšu raketu velikih mogućnosti. Početkom šezdesetih NATO se najviše bojao sovjetskih oklopnih divizija u nekadašnoj Istočnoj Njemačkoj i Čehoslovačkoj, ali i prijetnji da će sovjetska ratna mornarica svojim nuklearnim podmornicama, krstaricama i bombarderima velikog doleta uspjeti potpuno prekinuti vezu između Amerike i europskih članica NATO saveza. Važnost tih veza zorno je dokazana tijekom II. svjetskog rata i njihovo osiguranje bio je visoki prioritet tadašnjeg čelništva NATO-a. Istodobno Sovjeti su počeli javnosti prikazivati svoje najnovije vođene projektile kojima su se mogli koristiti i u protubrodskoj borbi i koji su odmah postali vrlo velika prijetnja NATO brodovima. Odmah je postalo jasno da će novi PZO raketni sustav morati imati veliku učinkovitost protiv bombardera koji lete na velikim visinama i projektila koje će lansirati. Situaciju projektantima donekle je olakšavala činjenica da su gotovo svi tadašnji sovjetski projektili imali veličinu manjeg lovačkog aviona te ih je stoga bilo relativno lako otkriti i oboriti. Kako je blisku proturaketnu obranu britanskih ratnih brodova vrlo brzo na sebe preuzeo PZO raketni sustav Sea Wolf (HV br. 107.) Sea Dart su namijenili za obranu flote.
Nova je uloga definirala i konstrukciju rakete. Potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća zapadni su stručnjaci velike nade polagali u razvoj protočno-mlaznih (ramjet) motora. Uspjeh američkog PZO raketnog sustava Talos s protočno-mlaznim motorom, koji je u operativnu upotrebu ušao 1958. potaknuo je i britanske stručnjake da se odluče za takvu koncepciju. Razvoj je napredovao iznenađujuće brzo (vjerojatno uz obilnu američku pomoć) i bez većih teškoća. Vjerojatno i iz tog razloga Sea Dart je dugo vremena u stručnoj literaturi hvaljen kao najbolji mornarički PZO raketni sustav nedostižnih mogućnosti. Sve su te pohvale nestale nakon 1982. i rata za Falklandsko otočje.

Počeci
Sea Dart (GWS 30) ulazi u treću generaciju PZO raketnih sustava namijenjenih obrani flotnih sastava uz sekundarnu mogućnost djelovanja protiv brodova. Razvoj je počeo u kolovozu 1962. pod oznakom CF 299 kao zajednički britansko-nozozemski projekt kojim se htjelo iskoristiti mogućnosti tada vrlo suvremenog Broomstick radara. Novim su se PZO raketnim sustavom trebali naoružati razarači Type 42 koji su tada bili u fazi planiranja i projektiranja. Probna lansiranja počela su već 1965. da bi prva narudžba za novi PZO raketni sustav došla već u studenom 1967. Sustav je ubrzo pokazao sposobnosti koje su zadovoljavale sve zahtjeve, uključujući i veliku brzinu ispaljivanja te sposobnost pogađanja cilja na svim visinama (uključujući male brodove i druge površinske ciljeve). Na probnim ispitivanjima sustav je dostigao iznimno veliku vjerovatnoću pogotka protiv ciljeva kao što su protubrodski projektili, što će se kasnije pokazati kao ne baš pouzdana činjenica. U odnosu na Sea Slug bio je to nevjerojatno brz i uspješan razvoj, posebice ako se uzme u obzir da se primjenjivala protočno-mlazna tehnologija s kojom britanski stručnjaci dotad nisu imali većih iskustava. Sustav je ušao u operativnu upotrebu zajedno s primanjem u službu razarača HMS Bristol u ožujku 1973. te je, uz stalne modernizacije u operativnoj upotrebi i danas. Ukupni troškovi razvoja do ulaska u operativnu službu iznosili su 300 milijuna britanskih funti.
U početku se za motrenje zračnog prostora rabio radar Marconi Type 965 s dvojnom antenom s radarom Cossor za IFF, ali je on nakon neugodnih iskustava kod Falklanda zamijenjen radarom Marconi/Signaal Type 1022. U ulozi kontrole zračnog prostora i površine mora rabi se radar Plessey Type 996. Radar Type 909 rabi se od samog početka i namijenjen je za praćenje i iluminaciju ciljeva tijekom navođenja raketa na njih. Taj je radar razvijen na temelju sustava koji su razvijeni za ranije raketne sustave Bloodhound i Thunderbird. Kako bi Sea Dart ostao učinkovit i tijekom osamdesetih godina u sedamdesetim je pokrenut program modernizacije koji je obuhvatio novu elektroniku, nove upaljače i poboljšani sustav vođenja. Britanska je ratna mornarica namjeravala modernizirati prvenstveno sustave na razaračima Type 42. Paradoksalno je da je program otkazan 1981. zbog nedostatka novca.
Tijekom 1981. tadašnji British Aerospace javno je pokazao i ponudio na tržištu olakšanu inačicu Sea Dart sustava namijenjenu ugradnji na brodove istisnine najmanje 300 tona. Raketa se trebala držati u hermetički zatvorenom kontejneru koji bi služio i kao lanser. Pokazna lansiranja obavljena su tijekom 1981. ali je projekt na posljetku obustavljen. U lipnju 1982. ponuđen je dalekometni PZO sustav za kopnenu upotrebu Guardian koji se temeljio na tehnologiji sustava Sea Dart ali nikada nije došao do faze razvoja. Do kraja 1989. sve su operativne rakete dobile nove prefragmentirane bojne glave veće učinkovitosti i suvremene infracrvene blizinske upaljače.

Opis sustava
Raketa sustava Sea Dart ima cilindrično tijelo na čijem se kraju nalazi startni raketni motor istog oblika. Raketa ima prstenast usisnik zraka za protočno-mlazni putni motor. Usisnik je opremljen radomom konusnog oblika u centru i s četiri antene raspoređene oko usisnika. Ta je konfiguracija prvi put upotrebljena na američkoj raketi Talos sredinom pedesetih godina i pokazala se uspješnom. Kasnije će se istom konfiguracijom usisnika koristiti mnogi borbeni avioni bivšeg Sovjetskog Saveza.
Od sredine tijela prema kraju pružaju se četiri delta krila za stabilizaciju leta. U njihovoj liniji na samom kraju rakete smještena su četri krilca za upravljanje letom rakete. I startni raketni motor ima četiri velika pravokutna krila namijenjena stabilizaciji leta rakete od trenutka lansiranja pa do trenutka odbacivanja motora. Ta su krila tijekom transporta i skladištenja rakete sklopljena, a rastvaraju se u trenutku lansiranja.
Raketa je dugačka 4,36 metara i ima promjer tijela 420 mm. Razmah krila je 910 mm. U trenutku lansiranja ima masu od 550 kilograma. Sve su komponente rakete tako oblikovane da čine dvojni zid usisnika koji ide kroz središnji dio rakete.
Sea Dart se na brodove postavlja s dvostrukim lanserima koji su opremljeni automatskim punjačima. Dvadeset i dvije pričuvne rakete smještene su u spremištu u potpalublju ispod lansera. Rakete su postavljene vertikalno spremne za lansiranje. Podižu se kroz prelazni stadij, te se postavljaju na klizače lansera pod elevacijom od 90 stupnjeva. Električni lanser prati cilj, a odabrana raketa lansira se automatski.
Brodovi opremljeni Sea Dart sustavom mogu se koristiti s tri različita radara za kontrolu zračnog prostora. Prvi je radar Type 1002 tvrtke Marconi-Signaal dosega motrenja 265 kilometra koji radi u frekvencijskom rasponu 1-2 GHz. Druga dva su radari Type 992 i Type 996 dosega motrenja 115 kilometra. Type 996 je znatno suvremeniji i njima se koriste i britanski ratni brodovi koji nisu opremljeni Sea Dart sustavom. Taj radar radi u frekvencijskom rasponu od 2 do 4 GHz. Sva tri radara služe za motrenje na velikim udaljenostima, otkrivanje, detektiranje i praćenje ciljeva te pružanje podataka o njihovom položaju iluminacijskom radaru Type 909 (na svakom se brodu nalaze dva takva radara). Procjenjuje se da radar Type 909 ima doseg iluminacije 70 kilometara protiv ciljeva koji lete na velikim visinama i radi u frekvencijskom rasponu od 4 do 8 GHz. Kako bi ih zaštitili od utjecaja slane vode radari su smješteni unutar zaštitne kape. Iluminacijski radar automatski prati cilj i usmjerava lanser u njegovom smjeru. Točna pozicija cilja prenosi se u sustav vođenja rakete te čim se nađe u dosegu raketa lansira se. Iluminacijski radar “osvjetljava” cilj sve do pogotka rakete u njega. Raketa se u prvoj fazi leta koristi inercijalnim vođenjem sve dok pasivni radarski prijamnik u njenom nosu ne zahvati dovoljno jak radarski signal koji se odbija od cilja. Raketa tada prelazi na poluaktivno radarsko navođenje (SARH). Za to se rabe četiri interferometarske prijemne antene oko nosnog usisnika. Na početku operativne upotrebe sustava razmatrala se mogućnost da se u konus ugradi i tanjurasta antena, ali su projektanti otklonili početne probleme oko vođenja tako da se od toga na kraju odustalo. Brodsko borbeno računalo će upozoriti operatera kad je uništavanje cilja neizbježno tako da može odabrati novi.
U trenutku lansiranja startni raketni motor na čvrsto gorivo “Chow” Mk 52 potiska 15 876 kp ubrzava raketu do 2 Macha prije nego što se odvoji od nje. Pri toj brzini aktivira se protočno-mlazni motor “Odin” tvrtke Rolls Royce. Zapravo aktiviranje “Odina” počinje još za vrijeme rada “Chowa” tako da se obavi inicijalno ispuhavanje kroz međustupanjske ventile tako da se aktiviranje protočno-mlaznog motora može obaviti u istom trenutku s odvajanjem startnog raketnog motora. On ubrzava raketu do putne brzine od 2,5 Macha koja se održava sve do maksimalnog dometa djelovanja zahvaljujući činjenici da, za razliku od raketnog motora, protočno-mlazni motor ima znatno duže vrijeme rada pri čemu zadržava punu snagu potiska. Oko maksimalnog dometa i dandanas postoje nejasnoće. Naime, britanska ratna mornarica nikada nije objavila službeni podatak o dometu Sea Darta. Rani izvori iz osamdesetih godina navode domet od čak 80 kilometara. Neki američki izvori tvrde da je maksimalni domet rakete 35 milja (oko 55 kilometra). Publikacije izdavačke kuće Jane’s Inforamtion Group Limited navode podatak o maksimalnom dometu od 40 kilometra. Američki izvori navode da raketa može djelovati protiv ciljeva koji lete na visinama do 20 000 metara, a Jane’s navodi podatak o rasponu djelovanja u rasponu od 100 do 18 500 metara.
Interesantno je da su zapadni vojni stručnjaci gotovo u potpunosti odustali od upotrebe protočno-mlaznih motora na svojim projektilima te se oni danas uglavnom rabe na sovjetsko/ruskim nadzvučnim protubrodskim vođenim projektilima (vidi tekst PJ-10 Brahmos u HV. 103.).

Prve serije raketa imale su jednodijelnu bojnu glavu u obliku šipke koja se aktivirala akrivnim radarskim blizinskim upaljačem. Kasnije serije dobile su prefragmentiranu rasprskavajuću bojnu glavu i infracrvene blizinske upaljače koji su znatno povećali učinkovitost rakete na cilju. Američki izvori navode da je bojna glava mase 22,7 kilograma.
Neugodna iskustva iz 1982. potaklnula su britansku ratnu mornaricu da sve brodove naoružane Sea Dart sustavom opremi radarom Type 996. Najveća prednost tog trodimenzionalnog radara velikog dometa motrenja (115 km) bila je u tome što je omogućio automatski prenos svih potrebnih podataka o cilju u borbeno računalo broda i prema iluminacijskim radarima što je znatno skratilo vrijeme od otkrivanja cilja do lansiranja rakete.
Iako ne postoji ni jedan podatak da je Sea Dart ikada korišten u toj ulozi u svim se stručnim publikacijama navodi i njegova mogućnost djelovanja protiv ciljeva na površini mora. Upitno je koliko bi štete na brodu veličine razarača i fregate, pa i korvete mogla napraviti raketa s prefragmentiranom bojnom glavom mase 22,7 kilograma iako bi protiv manjih ciljeva ona mogla biti vrlo ubojita. Pri gađanju površinskih ciljeva raketa postupno dobiva na visini i brzini te isto tako postupno ponire prema cilju. Ne može se naći pouzdani podatak kako se raketa navodi na cilj iako se vjerojatno koristi SARH principom. Proizviđač navodi da je kinetička energija koju raketa dobije zavaljujući nadzvučnoj brzini leta dovoljna za probijanje oklopnjene palube broda. Nije poznato na koji se način aktivira bojna glava (blizinski upaljači nisu primjereni za tu namjenu iako mogu poslužiti).

Operativna uporaba
Nakon brzog razvoja koji je prošao bez većih teškoća Sea Dart je postao operativan 1973. na razaraču HMS Bristol. Postao je i osnovno PZO oružje svih razarača Type 42 (nekadašnja klasa Sheffield). S njim su naoružali i lake nosače klase Invincible s kojih je u međuvremenu skinut. Po britanskim podacima proizvedeno je više od 1000 raketa tog sustava, a jedini izvoz ostvaren je u Argentinu koja Sea Dart sustav ima na svoja dva razarača klase Hercules (neznatno modificirani razarači Type 42). Nakon rata 1982. za Falklandsko otočje i nemogućnosti nabave pričuvnih dijelova Argentina je oba oba razarača ponudila na prodaju. Kako mogući kupac nije mogao računati na britansku tehničku potporu brodovi nisu prodani.
Spomenuli smo već kako je Sea Dart naveliko hvaljen sve do Falklandskog rata. Britanska ratna mornarica se u tom suvremenom zračno-pomorskom ratu koristila sa sedam brodova naoružanih sustavom Sea Dart. Uz laki nosač zrakoplova Invicible u ratu su sudjelovali i razarači Bristol, Sheffield, Coventry, Glasgow, Cardiff i Exeter.

Nakon potapanja zastarjele argentinske krstarice General Belgrano 2. svibnja 1982. od strane jurišne nuklearne podmornice HMS Conqueror na potezu je bila argentinska mornarica. Kako su tehnički nedostaci na argentinskom nosaču zrakoplova 25’de Mayo onemogućili djelovanje njegovih A-4B Skyhawka argentinska je mornarica odlučila upotrebiti svoje najnovije oružje – mornaričke jurišnike Super Etendard naoružane protubrodskim vođenim projektilima AM.39 Exocet. Treba napomenuti da je britanska vojno-obavještajna služba u trenutku izbijanja rata procijenila da argentinsko mornaričko zrakoplovstvo još uvijek nije osposobljeno za korištenje Super Etendarda te se nije ni očekivao njihov napad. Argentinci su odgovorili 4. svibnja napavši s dva Super Etendarda od kojih je svaki nosio po jedan AM.39 Exocet. Rakete su lansirane s udaljenosti od 27 nautičkih milja od ciljeva – razarača Sheffield i Glasgow. Glasgow je odmah počeo s elektroničkim protudjelovanjem te je jedan Exocet promašio ali je drugi pogodio u nadgrađe Sheffielda. Razarač se zapalio i potonuo šest dana kasnije. Bio je to prvi uspješan napad vođenim projektilom zrak-brod u povijesti ratovanja.
I dok je Sheffield pogođen i potopljen tada najsuvremenijim borbenim sustavom osam dana kasnije (12. svibnja) Glasgow je napao argentinski A-4B Skyhawk koji ga je uspio pogoditi klasičnom gravitacijskom bombom. Na sreću posade bomba je proletjela kroz nadgrađe i neeksplodirana završila u moru. Glasgow nije uspio oboriti napadača. Znatno manje sreće imala je posada razarača Coventry koji je 25. svibnja u napadu argenstinskih A-4B Skyhawkova pogođen s tri nevođene gravitacijske bombe te je teško oštećen potonuo.
Ni Sea Dart nije bio bez uspjeha. Tako je 9. svibnja Sea Dart lansiran s Coventrya oborio argentinski transportni helikopter SA-330L Puma. Istog dana Coventry je lansirao i svoje Sea Darte na dva A-4C Skyhawka koja su kasnije pala vjerojatno oštećena raketama. Dana 25. svibnja Coventry je uspio svojim Sea Dartovima oboriti jedan A-4B i jedan A-4C. Tridesetog svibnja razarač Exeter oborio je Sea Dartovima dva A-4C. Sedmog lipnja Exeter je istim raketnim sustavom oborio izvidnički avion Learjet 35A. Trinaestog dana istog mjeseca Exeter je oborio i izvidničku Canberru B-62. Bio je to ujedno i posljednji avion oboren u Falklandskom ratu 1982. godine.

Taj je rat pokazao da raketni sustav Sea Dart nije ni približno tako učinkovit kao što se tvrdilo. Dapače, da se britanska ratna mornarica morala osloniti samo na svoje raketne PZO sustave razmještene na svojim razaračima i fregatama brzo bi izgubila većinu brodova i rat. Spasilo ih je da je argentinsko mornaričko zrakoplovstvo imalo samo četiri operativna Super Etendarda i samo šest Exoceta. Još su veću sreću imali kad je većina argentinskih bombi samo proletjela kroz britanske brodove neeksplodiravši. Da je eksplodirala svaka druga britanska bi se flota u domovinu vratila prepolovljena. Ono najporaznije za PZO raketne sustave na britanskim brodovima bila je činjenica da je većina napada na brodove izvedena na način s početka pedesetih godina prošlog stoljeća – klasičnim bombama iz brišućeg leta. Što bi se dogodilo da su Argentinci imali dvadesetak Exoceta?
Toga je bila svjesna i britanska ratna mornarica. U slučaju Sea Darta najvećim je krivcem proglašen radar za motrenje zračnog prostora Marconi Type 965P te je on na svim preživjelim razaračima klase Sheffield i na nosačima klase Invicible zamijenjen radarom Marconi/Signaal Type 1022.
Razarači klase Sheffield sudjelovali su i u Zaljevskom ratu 1990./91. Jedino borbeno djelovanje sustava Sea Dart zabilježeno je kad je razarač Gloucester njime oborio irački protubrodski vođeni projektil Silkworm (kineski HY-1) koji je lansiran s obale.

Zaključak
U trenutku kad je ušao u operativnu upotrebu početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Sea Dart je bio učinkovit mornarički protuzračni raketni sustav velikih borbenih mogućnosti. Namijenili su ga obaranju sovjetskih mornaričkih bombardera koji su letjeli na velikim visinama i golemih projektila koje su nosili. Samo deset godina poslije naći će se u bitno drukčijoj ulozi – obrani flote od malih, pokretnih i vrlo brzih jurišnika koji su letjeli tik iznad valova. Sea Dart se u toj ulozi nije pokazao u najboljem svjetlu. Unatoč tome, što zbog nacionalnog ponosa, a što zbog golemih troškova zamjene, ostao je u operativnoj uporabi sve do danas. Osim što se i danas nalazi na dva argentinska razrača nije doživio izvozni uspjeh. Međutim, još uvijek postoji mogućnost da se London odluči rasprodati svoju flotu ostarjelih razarača Type 42 a s njima i sustav Sea Dart.

Domagoj MIČIĆ