Završetak Specijalističke vojne obuke za mornare koji su primljeni u djelatnu vojnu službu na mornarske…
Najbolji način za završetak obuke
U požeškoj vojarni ”123. brigade HV” 25. kolovoza održano je natjecanje za najboljeg ročnika i ročnicu 31. naraštaja na dragovoljnom vojnom osposobljavanju.
Došli su iz svih krajeva Hrvatske, neki su ”potegnuli“ i iz inozemstva. Bili su zajedno gotovo dva mjeseca. Njih blizu dvije stotine, djevojaka i momaka, od kojih su neki tek postali punoljetni, a neki se već približavaju tridesetoj. Nakon što su dobili odore, dijelili su životni prostor, zajedno učili i vježbali, prolazili sve dobre i loše, lake i teške strane vojničkog života. Većina ima isti glavni motiv, a to je postati pripadnik Hrvatske vojske, no ima i drugih motiva: domoljublje, obiteljska tradicija, izazov, adrenalin, znatiželja, ispitivanje vlastitih sposobnosti i mogućnosti… Ali, bez obzira na sve različitosti, dragovoljne ročnice i ročnici 31. naraštaja na završnici svoje obuke pokazali su da su u velikoj mjeri jedinstven tim koji će zauvijek dijeliti uspomenu na dane u požeškoj vojarni. A završnica tih dana bila je iznimno uzbudljiva: vojničko natjecanje za najboljeg ročnika i ročnicu. Organizator je postrojba koja provodi obuku ročnika, Bojna za temeljnu vojnu obuku (BTVO) Središta za obuku pješaštva i oklopništva Zapovjedništva za obuku i doktrinu Hrvatske kopnene vojske.
Bez ikakvih kalkulacija
Na natjecanju 25. kolovoza, dva dana prije završetka obuke, koja je započela 2. srpnja, nastupilo je šest ročnica i 12 ročnika. Oni su već itekako zapaženi od svojih instruktora, naime, pravo na nastup stekli su postignutim rezultatima i ocjenama na teorijskim i praktičnim dijelovima dragovoljnog vojnog osposobljavanja. Naravno, težina i opseg natjecanja nisu na razini Memorijala bojnika Davora Jovića, riječ je ipak o prvim, temeljnim vojničkim koracima. No ono i dalje ima velik značaj, i to ne samo simboličan. ”Ročnica i ročnik koji osvoje prvo mjesto imaju prednost pri odabiru mjesta rasporeda u djelatnu vojnu službu, a ročnici koji su osvojili drugo i treće mjesto dobivaju dodatne bodove prilikom bodovanja za ulazak u djelatnu vojnu službu,” ističe za Hrvatski vojnik zapovjednik BTVO-a pukovnik Ivica Markanjević.
Poprište natjecanja bile su popularne vojničke prepreke, no u ovom slučaju proširene na ograđeno područje od otprilike 100 x 40 metara kako bi se dobilo 16 radnih točaka. Gusto postavljene na malom prostoru, nisu davale vremena za predah, ”taktiziranje“ ili kalkulacije. Natjecatelji su prelazili stazu u prosjeku za nešto više od četiri minute, pa su se trebali ”bacati na glavu“, no istodobno zadržati dozu koncentracije. Fizički, pa i psihički izazovne, točke su bile i poligon za provjeru kombiniranih znanja i vještina koje su ročnici stekli tijekom obuke. Dakle, svaka radna točka proizišla je iz određenog programskog područja (kretanje, gađanje, zaštita, komunikacija). Sve ih je trebalo prijeći u što kraćem roku, naravno, uz pravilno izvršavanje svih postavljenih zadaća. No, tim minutama i sekundama pribrajalo se vrijeme za pogreške na radnim točkama, te vrijeme kojim se prikazao uspjeh na prethodnoj provjeri motoričke spremnosti i ispitu znanja. Za pobjedu je trebalo učiniti zaista mnogo.
Kiša? Koga briga!
Za pravi ”olimpijski“ ugođaj organizatori (uglavnom dočasnici BTVO-a) postavili su veliki zaslon na kojem su se mogli vidjeti rezultati, a osigurani su i voditelji koji su pratili natjecanje preko mikrofona. Uz svaku radnu točku bio je instruktor koji je nadzirao izvedbu natjecatelja i pazio na mjere sigurnosti. Ono najbolje ipak je bila publika, koja je zapravo bila pokazatelj onog timskog duha 31. naraštaja koji smo opisali. Ročnici su se u početku uredno poredali uz stazu po satnijama (bilo ih je tri), no bodrenje, navijanje i pjevanje bilo je toliko glasno, toliko temperamentno, toliko strastveno da su vrste postale poprilično ”heterogene“. Naravno, svaka je satnija najviše bodrila svoje natjecatelje, ali svi, baš svi su iskreno pljeskali rezultatima, izvedbi i trudu svih 18 natjecateljica i natjecatelja. Nakon nekog vremena počela je padati i prilično jaka kiša, no nikog nije bila briga. A najmanje one koji su se odjednom našli na skliskim preprekama na blatnjavoj zemlji, a pritom uspijevali zadržati i mirnu ruku gađajući zračnicom (stvarno nema smisla da se na takvom natjecanju rabe ”prave“ puške). ”Da, uvjeti su bili novost, jer dok smo se pripremali kiše nije bilo. Neke su radne točke postale zahtjevnije i morao sam biti oprezniji, no opet dovoljno koncentriran i spretan,“ kaže nam pobjednik u muškoj konkurenciji ročnik Mario Tadić (28) iz Vinkovaca. Motiva mu nije nedostajalo, otac mu je bio branitelj, a neki drugi članovi obitelji ostali su u OSRH i nakon rata. ”Uz domoljublje, oni su me najviše potaknuli na dragovoljno služenje. Velika mi je čast što sam uopće došao u Požegu, a kamoli što sam pobijedio na natjecanju. Puno sam naučio, a najviše o tome koliko je zahtjevan vojnički poziv,“ rekao je Tadić koji će zahvaljujući pobjedi moći odabrati djelatnu postrojbu. ”Kako imam završen fakultet, nadam se da ću završiti Časničku školu i služiti u Vinkovcima ili Vukovaru,“ planira Tadić.
Zarazan entuzijazam
Inače, natjecanje je bilo organizirano tako da su prvo nastupile ročnice, a potom ročnici. Dame su se pokazale apsolutno ravne muškim kolegama, a pobjedu je zaslužila Nikolina Knežević (27) iz Posedarja koja je bila i najbrža na stazi. ”Osjećam se uzbuđeno i, naravno, zadovoljno rezultatom. Iskreno, nisam se nadala pobjedi, no uspjela sam i za to najviše zahvaljujem instruktorima koji su nas obučavali. Da, bilo je zahtjevno, neke su prepreke bile baš izazovne. Što se tiče dojmova s dragovoljnog služenja, reći ću samo jedno: žao mi je što se nisam prijavila i prije, rastanak od kolega i prijatelja teško mi pada. Završila sam fakultet, želim postati časnica i razvijati karijeru u vojsci,“ zaključuje pobjednica.
Uz slavlje, čestitke, zagrljaje i zahvale najboljim natjecateljima, još jedan naraštaj dragovoljnih ročnika završio je svoju obuku. I to na najbolji mogući, pravi vojnički, natjecateljski, aktivan način. Njihov vidljiv entuzijazam upravo je zarazan, obradovao je njihove zapovjednike, instruktore, ali i našu novinarsku ekipu. Mnoge od njih 190, koliko ih je uspješno prošlo prvi pravi susret s vojničkim životom, viđat ćemo i ubuduće u odori OSRH. Prema onome što su pokazali, neke od njih sigurno ćemo vidjeti i na top-natjecanju za najspremnijeg pripadnika OSRH.
NAJBOLJE I NAJBOLJI
ROČNICE
- Nikolina Knežević
- Lea Biloglav
- Jelena Tomić
ROČNICI
- Mario Tadić
- Branimir Kraljiček
- Ivan Orlović
RADNE TOČKE
- niska žičana zapreka
- jednostruka prepreka
- prva pomoć
- prelazak grede
- dvostruka prepreka
- prepoznavanje minsko-eksplozivnih sredstava
- niz prepreka
- gađanje zračnom puškom iz stojećeg stava
- veza (poznavanje vizualnih signala)
- trostruka prepreka
- orijentacija (određivanje magnetnog azimuta)
- visoka žičana prepreka
- sastavljanje puške VHS-D2 i pištolja HS2000
- prepreka (labirint)
- NBKO (stavljanje zaštitne maske)
- gađanje zračnom puškom iz ležećeg stava pod zaštitnom maskom
S američkih fakulteta u odoru dragovoljnih ročnika
Svaki naraštaj dragovoljnih ročnika po svojem je sastavu šarolik i s vrlo zanimljivim pričama koje govore kako su došli do toga da barem na osam tjedana obuku odoru OSRH. Priče Antona Njavre (23) i Luke Kneževića (24) posebne su i po tome što su uvelike slične, pa i isprepletene. Naime, dvojica Zagrepčana postali su pripadnici 31. naraštaja nakon što su polazili školovanje na američkim sveučilištima. Iako se u Zagrebu nisu poznavali, kako su obojica studirali u Bostonu, hrvatsko podrijetlo i zajednička poznanstva brzo su ih dovela do prijateljstva.
Anton je završio dodiplomski studij računarstva na Boston Universityju, a Luka dvostruki studij ekonomije i financija na MIT-u (Massachussets Institute of Technology). Već s tim diplomama, vrata dobro plaćenih poslovnih karijera široko su im otvorena, i to praktički u bilo kojem kutku svijeta. Međutim, učinili su nešto što bi mnogi smatrali neočekivanim: prijavili su se za služenje dragovoljnog vojnog roka u Hrvatskoj vojsci. Učinili su to manje-više istodobno, no odluku nisu donijeli zajednički niti navrat-nanos. Ona se kod obojice razvijala u njima u godinama kad se još nisu niti poznavali, a da dijele zajednički interes za vojsku shvatili su tijekom bostonskih dana.
Upoznavanje s vojnim pozivom
”To želim već dugo godina,“ kaže nam Anton, ”u bližoj obitelji nemam nikog tko ima doticaj s vojskom, ali u široj da, i uvijek sam imao pozitivno mišljenje o vojsci. Mislio sam da je to nešto što mi čini čast i što činim iz domoljublja. Prijava je bila i izvanredna prilika da steknem nova iskustva, vještine i da upoznam kolege iz raznih dijelova Hrvatske. Ova dva mjeseca bila su svakako zanimljiva i poučna, bilo je izazovno doći iz civilstva praktički bez ikakvog vojničkog temelja te se dobro upoznati s vojskom i vojnim pozivom,“ kaže nam Anton. Prisjećajući se studija, kaže da je tražio puno truda. ”Nova okolina, novi ljudi, svi su na neki način natjecatelji. No, jako se puno nauči. Ne mogu reći da je služenje vojnog roka bilo nešto posebno među studentima u Bostonu, niz njih dolazi iz zemalja poput Izraela, Južne Koreje ili Singapura gdje se služenje uzima ”zdravo za gotovo“, mogu reći da su mi neki od njih bili i uzori za donošenje odluke,“ zaključuje.
Luka je o vojsci razmišljao dobar dio svojeg života, a o dragovoljnom služenju imao je prilike čuti mnogo tog pozitivnog, što od vršnjaka, što od starijih generacija. ”U obitelji nemam niti branitelja niti vojnika, ali domoljublje je svakako bio jedan od faktora. Dobio sam savjet koji se pokazao dobrim, da prvo završim fakultet, a onda mogu razmišljati o vojsci. I evo, i nakon povratka iz Amerike i dalje sam želio vidjeti kako mi se sviđa vojnički život i- svidio mi se. U Požegi sam bio s ljudima iz cijele Lijepe Naše i preko njih sam upoznao svaki njezin kutak, a svi smo stekli snažan osjećaj zajedništva,“ kaže nekadašnji student s MIT-a koji je na dragovoljnom služenju pokazao i ”nešto više“. Zahvaljujući rezultatima na obuci, izabran je među 12 ”finalista“ natjecanja za najboljeg ročnika i završio na jako dobrom petom mjestu. ”Znam da sam dao sve od sebe, što na ispitima, što u vojničkom ponašanju i izvršavanju vojničkih zadaća. Dosta sam se pripremao i vrlo sam zadovoljan, dečki koji su bili ispred praktički su letjeli, bili su bolji i svaka im čast,“ zaključuje. Osim svojim kolegama, Knežević za to što je postigao zahvaljuje i instruktorima, i starijima i mlađima, koji su ”pokazali domoljublje, ali i stopostotnu profesionalnost“.
Putovi će im se sad razići: Anton je primljen na doktorski studij računarstva na ”svojem“ Boston Universityju i to će trajati nekoliko godina. Što će biti poslije? ”Srce vuče Hrvatskoj, ali vidjet ćemo nakon doktorata,“ kaže. Luka pak želi karijeru u Hrvatskoj vojsci, ”sad sam se dobro upoznao s vojnim sustavom, i želim postati djelatnim pripadnikom OSRH.” S obzirom na njegovu diplomu, logičnim idućim korakom čini se Časnička škola. Za kraj, obojica su samo željeli pozdraviti svoje kolege iz 31. naraštaja. Naravno, kažu da su njihova američka iskustva bila zanimljiva ostalim ročnicama i ročnicima, no i oni su mnogo naučili od njih.
Domagoj VLAHOVIĆ; Foto Mladen ČOBANOVIĆ