Britanska ratna mornarica očekuje da će do 2020. imati u ograničenoj operativnoj uporabi prvi od dvaju nosača zrakoplova klase Queen Elizabeth. Za mnoge je Britance gradnja tih brodova dokaz da je njihova zemlja zadržala status mornaričke velesile…

Po mnogim su tehničkim rješenjima nosači klase Queen Elizabeth jedinstveni. Dva zapovjedna otoka umjesto jednog prvi su put viđena upravo na toj klasi. Zagovornici će istaknuti i uporabu najsuvremenijeg električnog pogonskog sustava, dok će oponenti reći da je jedini pravi pogonski sustav za nosače nuklearni. Najveći prigovor kritičara ide na ponovnu uporabu ski-jump rampe umjesto katapulta. Uporaba borbenih zrakoplova tako je ograničena na jedan tip aviona – F-35B Lightning II, a izostanak katapulta onemogućio je uporabu drugih aviona, kao što su leteći radari.
Britanska ratna mornarica prva je koja je operativno uporabila ski-jump rampu na svojim nosačima. Zagovornici katapulta kažu da je Velika Britanija mogla od bliskog saveznika SAD-a kupiti četiri katapulta i tako riješiti mnoge probleme. No, da bismo objasnili privrženost britanske mornarice ski-jumpu i ispričali priču o nastanku klase Queen Elizabeth, moramo se vratiti u nedavnu prošlost.

Modernizacija i smanjenje
Britanska ratna mornarica bila je na kraju Drugog svjetskog rata druga najveća na svijetu, odmah iza američke. U njezinu su sastavu bila čak 52 nosača aviona. Međutim, uloženi napori da se pobijedi nacistička Njemačka i ubrzano, poslijekolonijalno smanjivanje carstva “u kojem Sunce nikad ne zalazi”, nisu omogućavali održavanje tako jake ratne mornarice. Do kraja pedesetih godina bilo je jasno da Velika Britanija više neće održavati status svjetske supersile. Pokrenut je veliki proces modernizacije ratne mornarice, uz njezino osjetno smanjenje. Najveći broj nosača zrakoplova poslan je u rezališta, iako je značajan broj prodan drugim zemljama, a velika su novčana sredstva usmjerena u gradnju podmornica s nuklearnim pogonom.
Istodobno je NATO savez od Velike Britanije tražio da preuzme novu ulogu koja je bila usmjerena u prvom redu na zaštitu opskrbnih koridora koji iz Sjeverne Amerike preko sjevernog Atlantika vode prema Britaniji i dalje prema zapadnoj Europi, a koje su ugrožavale sovjetske nuklearne podmornice.

Otkaz gradnje
Britanska je mornarica šezdesetih godina u uporabi imala sedam nosača zrakoplova, a svi su bili izgrađeni tijekom ili neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Njihovo je održavanje zbog starosti postajalo sve skuplje i skuplje. Sredinom šezdesetih godina postalo je jasno da Velika Britanija više neće podržavati gradnju velikog broja takvih brodova. Tadašnja je vlada 1966. otkazala gradnju velikih nosača zrakoplova CVA-01 koji su trebali imati punu istisninu od 63 tisuće tona. Od velikog kolonijalnog carstva ostalo je malo, a Britanija se borila s dugogodišnjom recesijom pa ni golema ulaganja u gradnju i održavanje velike ratne mornarice više nisu imala smisla. Odlučeno je stoga da će britanska mornarica nove nosače zrakoplova prilagoditi novoj namjeni – protupodmorničkoj borbi, prije svega na sjevernom Atlantiku.

Posebni avion
Sedamdesetih je godina nastao program iz kojeg će se razviti nosači klase Invincible. Tehnički gledano, riječ je bila o protupodmorničkim krstaricama s ravnom palubom, namijenjenim u prvom redu nošenju protupodmorničkih helikoptera. Naknadno je britanska mornarica uspjela uvjeriti Ministarstvo obrane, Vladu i Parlament da se za njezine potrebe razvije posebna inačica lakog jurišnog aviona Harrier. Najveća je odlika Harriera bilo okomito polijetanje i slijetanje (vertical take-off and landing – VTOL), uz mogućnost nastavka borbenog djelovanja i ako protivnik uništi uzletno-sletne staze. Britanska mornarica tu je jedinstvenu sposobnost Harriera odlučila iskoristiti kako bi svoje nove protupodmorničke krstarice opremila višenamjenskim borbenim avionom i tako im pružila barem nekakvu zaštitu od napada iz zraka. Usto je Sea Harrier, kako je nazvan mornarički model, imao i mogućnost nošenja protubrodskog i protupodmorničkog naoružanja. Projektanti su očekivali da će se Sea Harrier u najgorem slučaju morati nositi sa sovjetskim pandanom Jak-38.

Harrieri iznad Falklanda
Sea Harrieri našli su se 1982. u puno opasnijoj situaciji, prisiljeni na borbu protiv argentinskih lovačkih aviona tijekom rata za Falklandsko otočje u južnom Atlantiku. Pobijedila je Velika Britanija, a Sea Harrier postao dovoljno veliko ime da ostvari solidnu prodaju.
Kako bi poletio s borbenim kompletom i pun goriva, Sea Harrier morao se zatrčati. Budući da letna paluba protupodmorničkih krstarica klase Invincible nije bila dovoljno duga, rješenje je pronađeno u ugradnji ski-jump rampe na pramcu. Na brodovima HMS “Invincible” i HMS “Illustrious” rampa je bila postavljena pod kutom od sedam stupnjeva, a na HMS “Ark Royal” pod kutom od 12 stupnjeva.
Tako je ljubav britanske mornarice i ski-jumpa, nastala u hladnim vodama južnog Atlantika, utjecala i na buduću odluku da se dva nosača klase Queen Elizabeth umjesto katapultima opreme rampama.

Plovila za budućnost
Nakon što se 1991. raspao SSSR, do sredine devedesetih godina vlade zapadnih zemalja uglavnom su zaključile da im s kopna više ne prijeti nikakva opasnost te da su mora ponovno postala prioritet. Mora, tj. ratne mornarice, pružaju idealnu priliku za demonstraciju snage neke zemlje preko najvećih brodova i flota. Krajem XIX. i početkom XX. st. to su bili bojni brodovi, a danas su nosači zrakoplova. U Velikoj Britaniji je vlada 1997. godine dala izraditi Strateški pregled obrane (Strategic Defence Review – SDR), s ciljem redefiniranja prioriteta u novim geopolitičkim okolnostima. Pregled je objavljen u srpnju 1998. godine. Među ostalim, u njemu je stajalo da su protupodmorničke krstarice / nosači klase Invincible zastarjele te da više ne odgovaraju novim potrebama ratne mornarice, koja se više nije trebala ograničiti na zaštitu sjevernog Atlantika, nego na djelovanje diljem svijeta. Preporučeno je stoga da se klasa zamijeni dvama znatno većim nosačima zrakoplova označenim kao CVF (Carrier Vessel Future).

Ploveća baza
U SDR-u je navedeno da su dva CVF-a potrebna kako bi se mornarici, ali i oružanim snagama, dala mogućnost brzog djelovanja u dijelovima svijeta u kojima Velika Britanija nema stalne baze. No, oni trebaju povećati i mogućnost djelovanja i ondje gdje baze postoje, ali su premale da bi bile dostatne za pružanje potpore suvremenom načinu ratovanja. SDR je predviđao da bi CVF trebao imati istisninu od 30 do 40 tisuća tona.
Međutim, prve studije izvedivosti pokazale su da istisnina nikako neće biti manja od 60 tisuća tona, čime bi novi nosači postali najveći brodovi izgrađeni u Velikoj Britaniji. Do dvostruko veće istisnine došlo je zbog namjene novog nosača koja uključuje zračnu zaštitu flote i duboke udare u neprijateljskoj pozadini, a za što se moraju ukrcati znatno moćniji avioni nego što su Sea Harrieri. Uostalom, radni vijek Sea Harriera bližio se kraju, a britanska avionska industrija i državna riznica nisu predvidjele domaći projekt kojim bi ih zamijenio.

Manja cijena
Veliko povećanje istisnine povećalo je i troškove gradnje, a takva je situacija davala nove argumente kritičarima projekta. Dakle, mornarica, Ministarstvo obrane i Vlada ustrajali su na tvrdnji da su novi nosači nužni, a dio javnog mnijenja to je negirao. Protivnici su kao argument isticali francuski “Charles de Gaulle”, puno manji nosač s istisninom od 42 tisuće tona.
Ipak, smanjenje troškova s vremenom je postalo bitnom stavkom. Britansko Ministarstvo obrane i još više parlamentarni Odbor za obranu počeli su tražiti od mornarice smanjenje cijene. U samom početku, dok su se još izrađivale studije izvodivosti i razmatrali prijedlozi proizvođača, Thomson-CSF (danas Thales Group) predlagao je klasični CTOL (conventional take-off and landing) nosač. Mogao bi primiti sve suvremene palubne zrakoplove, uključujući i američki palubni leteći radar E-2 Hawkeye, a bio bi opremljen dvama katapultima i sustavom za kočenje aviona.

Nova prilika za VTOL
U skladu s činjenicom da Velika Britanija nije imala zamjenu za Harrier, klasična je koncepcija za CVF ispočetka bila jedina moguća. No, nove je mogućnosti donio SAD koji je 1993. pokrenuo projekt JAST (Joint Advanced Strike Technology), koji je u samom početku tek trebao donijeti zamjenu za F-16 Falcon. No, s vremenom je odlučeno da JAST postane osnova za razvoj novog višenamjenskog borbenog aviona za tri grane američke vojske – zrakoplovstvo, mornaricu i marince. Iz toga je nastao projekt JSF (Joint Strike Fighter) i, naposljetku, F-35.
Velika Britanija odlučila je troškove razvoja podijeliti sa saveznicima. Još 1983. pridružila se Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj i Francuskoj u projektu Future European Fighter Aircraft (FEFA). Francuska se naknadno predomislila i izišla iz projekta, ali iz FEFA-e je nastao Eurofighter Typhoon II.
Kad se program JASTA/JSF zahuktao, Velika Britanija je 1995. odlučila uložiti 200 milijuna dolara (otprilike 10 % od cijene razvoja prototipova) kako bi mu se pridružila. Budući da je sastavni dio JSF-a bio i razvoj STOVL (short take-off and vertical landing aircraft) inačice, Vlada je tu uočila priliku i za bitno smanjenje troškova vezanih uz nove nosače. Umjesto katapulta i sustava za kočenje, odabrana je znatno jeftinija ski-jump rampa. Ipak, mnogi poznati problemi s F-35B koji su oduljili njegov razvoj učinili su neizvjesnim i tijek projekta novih britanskih nosača.

Integrirani električni pogon
Drugi veliki, ali i često kritiziran potez, učinjen zbog smanjenja troškova gradnje, bio je odabir pogona. U početku se kao siguran pogon spominjao nuklearni, koji je prema nizu stručnjaka “jedini pravi odabir” za suvremeni nosač zrakoplova. Velika Britanija svoju je prvu nuklearnu podmornicu, HMS “Dreadnought”, porinula još 1960. godine. Zbog tako bogatog iskustva u izradi i uporabi nuklearnog pogona, moglo se očekivati da će ga dobiti i nosači. Troškovi nabave i uporabe nuklearnog pogona u najmanje trideset godina operativnog vijeka nosača niži su od troškova klasičnog pogona, ma kako napredan bio. No, na kraju je odabran integrirani električni pogon. Cijeli sustav pokreću plinske turbine koje za to trebaju veliku količinu dizelskog goriva. U skladu s navedenim, projektanti su trebali na ograničenom prostoru pronaći mjesto za goleme tankove. Ovako je projektirana autonomija djelovanja nosača klase Queen Elizabeth od sedam dana i nakon toga moraju na nadopunu dizelom, a ako su intenzivno borbeno djelovali, i kerozinom. Nadopuna se može obaviti i na moru, ali to nije jednostavan postupak.

Svebritanski projekt
Da bi projekt bio svebritanski i, među ostalim, omogućio otvaranje i održavanje što većeg broja radnih mjesta, Vlada je odlučila da ugovor o gradnji neće dobiti samo jedna kompanija. Pod okriljem Ministarstva obrane formiran je konzorcij Aircraft Carrier Alliance koji su ispočetka činili Thales UK i BAE Systems. Poslije su se pridružili Babcock i VT Group, s tim da će se potonja kompanija baviti održavanjem nosača tijekom operativne uporabe. Svebritanski karakter projekta podrazumijevao je i da će se sekcije nosača izrađivati u čak šest brodogradilišta. Sekcije iz pet brodogradilišta tegle se morem do brodogradilišta Rosyth u Škotskoj gdje se sklapaju.
Unatoč svim naporima vezano uz uštede, cijena je narasla. Uz najavu da će barem jedan od nosača biti u operativnoj uporabi do 2015., početna cijena iznosila je 3,9 milijarde funti. Već 2008. narasla je na četiri milijarde funti, a svjetska financijska kriza s kraja te godine prouzročila je smanjenje izdvajanja za nosače i produljenje gradnje. Prvi je nosač trebao postati operativan sredinom 2016., a aktualni plan navodi 2020. godinu. Zadnje povećanje iz 2013. navodi trošak od 6,2 milijarde funti za oba nosača.

Odmah iza američkih
Sa 65 tisuća tona pune istisnine, nosači klase Queen Elizabeth spadaju među velike. Zapravo, osim američkih nosača klasa Nimitz i Ford najveći su ratni brodovi na svijetu. Prema nekim najavama, tek bi im novi kineski nuklearni nosači, zasad poznati kao Type 002, mogli ugroziti tu poziciju. Početak gradnje prvog u klasi službeno je objavljen tek u veljači ove godine i još se ne znaju sve njegove karakteristike.
Kako su nosači zapravo ploveće zrakoplovne baze, svaki je četvorni metar površine zlata vrijedan. Nosači klase Queen Elizabeth dugi su 280 m i široki 73 m. Gaz je priličnih 11 metara što će ograničiti broj luka u koje će moći uploviti. Te izmjere daju sveukupnu površinu od 16 tisuća četvornih metara koja je raspoređena na devet paluba. Osim letne palube, najveći prostor na nosaču zauzima hangar koji se prostire preko dviju paluba, odmah ispod letne palube. U njega se može smjestiti do 20 zrakoplova, a još 30 može ih biti trajno smješteno na letnu palubu tako da ne ometaju izvršavanje zadaća. Dakle: nosači klase Queen Elizabeth mogu nositi do najviše 50 zrakoplova. Kako je uzletno-sletna staza postavljena po cijeloj duljini broda više po sredini, na lijevom boku letne palube nastao je slobodan prostor koji se može koristiti za smještaj većeg broja zrakoplova koji u tom trenutku nisu u uporabi.

Novo rješenje
Prepoznatljive su odlike ski-jump rampa na samom pramcu te dvostruki zapovjedni otok. Spomenuto je rješenje prvi put primijenjeno na klasi Queen Elizabeth. Ideja je da se s prednjeg zapovjednog otoka upravlja brodom, a s drugog zrakoplovima na letnoj palubi. Na obama su otocima ugrađene radarske antene i elektrooptički sustavi te dimnjaci pogonskog sustava.
Za prijevoz zrakoplova s letne palube do hangara i obratno ugrađena su dva dizala na desnom boku. Samo dva dizala povećavaju rizik u slučaju kvarova, ali projektanti kažu da je on zapravo smanjen jer je dizalima potrebno samo 60 sekundi da dopreme zrakoplove iz hangara do letne palube.
S obzirom na to da će se na nosaču koristiti VTOL avioni F-35B, nisu ugrađeni nikakvi sustavi za zaustavljanje. Na pramcu je ski-jump rampa zakošena pod kutom od 13 stupnjeva. Uporaba znatno većih borbenih aviona s jačim motorima uvjetovala je ugradnju prepreke za skretanje ispušnih plinova. Prepreka se podiže neposredno prije polijetanja aviona, a smještena je u visini drugog zapovjednog otoka. Na taj je način omogućeno da se, barem teoretski, i krmeni dio uzletno-sletne staze koristi za slijetanja i polijetanja F-35B. Isti dio presvučen je posebnim materijalima otpornim na vrlo visoke temperature kako bi izdržao vruće ispušne plinove koji udaraju u njega prilikom okomitog slijetanja F-35B.

Visoka automatizacija
Osnovu pogonskog sustava čine dvije Rolls-Royceove plinske turbine Marine Trent MT30 snage 36 MW. Ugrađena su i četiri pomoćna motora Wärtsilä 38 koja služe za proizvodnju električne energije. Najveći su potrošači dva indukcijska elektromotora Converteam snage 20 MW. Svaki pogoni po jedan brodski vijak, a dovoljno su snažni da nosač potjeraju do vršne brzine od 25 čvorova. Ovisno o brzini plovidbe, doplov je od osam do deset tisuća nautičkih milja.
Za nadzor zračnog prostora služi radar velikog dometa motrenja S1850M te radar srednjeg dometa Type 997 Artisan 3D. Otkrivanje i praćenje ciljeva na manjim udaljenostima prepušteno je elektrooptičkom sustavu Ultra Electronics Series 2500.
Bliska obrana broda od protubrodskih projektila dodijeljena je trima topničkim sustavima Phalanx CIWS.
Visoka automatizacija broda omogućila je da posada broji samo 679 članova. Kako se tome treba pridodati i pripadnike letne skupine (letačko i tehničko osoblje), na nosačima je osiguran smještaj za 1600 osoba.

Zrakoplovna skupina
Nosači zrakoplova specifični su ratni brodovi čija učinkovitost ne ovisi o ugrađenom oružju, nego o borbenim značajkama zrakoplova koje nose. Budući da oni nisu sastavni dio broda, lako se mogu promijeniti te se nosač može prilagođavati svakoj specifičnoj misiji.
Osnova zrakoplovne skupine nosača klase Queen Elizabeth bit će višenamjenski palubni borbeni avioni F-35B. Iako je riječ o najsuvremenijim borbenim avionima na svijetu, dugo se govorilo o mogućnosti da se ipak kupi F-35C i nosači prilagode za avione s klasičnim polijetanjem i slijetanjem. Međutim, u studenom 2015. konačno je objavljeno da će Velika Britanija kupiti 138 F-35B te da će prva 24 biti borbeno operativna s nosača 2023. godine.
Osim F-35B, nosači klase Queen Elizabeth neće nositi niti jedan drugi avion. Teoretski bi mogli primiti i V-22 Osprey, u prvom redu ako se razvije inačica letećeg radara.
Ostatak letne komponente činit će AgustaWestlandovi helikopteri Merlin AW101 i Wildcat AW159. Po potrebi će se, kao potpora djelovanju nad kopnom, moći ukrcati Boeingovi borbeni helikopteri AH-64 Apache i transportni helikopteri CH-47 Chinook.

Aktualni datumi
U suvremenom su ratovanju sustavi za otkrivanje ciljeva jednako važni kao i sustavi za njihovo uništavanje. Kako nosači klase Queen Elizabeth ne mogu nositi palubne leteće radare, rješenje je pronađeno u razvoju nove kombinacije radara i helikoptera. Nazvan je Crowsnest i kombinacija je radarskog sustava Thales Searchwater i helikoptera Merlin. Jane’s je 18. siječnja ove godine objavio da je Lockheed Martin dobio ugovor od britanskog Ministarstva obrane za pokretanje proizvodnje Crowsnest sustava. Ulazak Crowsnesta u operativnu uporabu planiran je za 2020. godinu, onu u kojoj bi nosač “Queen Elizabeth” trebao ući u ograničenu operativnu uporabu, a drugi nosač, “Prince of Wales”, biti službeno primljen u Kraljevsku ratnu mornaricu. Ispitivanja prvog nosača na moru mogla bi početi u idućih nekoliko mjeseci.

Mario GALIĆ