Povijest poznate hrvatske plemićke obitelji Pejačević u slavonskom gradu započinje u ljeto 1734. godine kad je Josip II. kupio jedno vlastelinstvo. Tijekom XIX. stoljeća njegovi će nasljednici na tom posjedu izgraditi impozantne dvorce

Obitelj Pejačević na područje je Slavonije, točnije u Osijek, doselila početkom XVIII. stoljeća iz Južne Ugarske. Vrlo skoro toliko je ojačala da je svoj utjecaj i bogatstvo proširila na velik dio Slavonije i Srijema. U grad Našice prvi put stižu 1734., nakon što je Josip II. Pejačević došao u posjed jednog tamošnjeg vlastelinstva. Izgradio je velik ugled u vodećim habsburškim krugovima pa ga je 1772. godine zbog vojničkih zasluga kraljica Marija Terezija (1717. – 1780.) nagradila naslovom grofa. Nakon što je 1787. umro, njegovi sinovi dijele obiteljske posjede, a našičko vlastelinstvo dobiva Karlo III. (1745. – 1815.) i tako utemeljuje našičku lozu Pejačevića. Njegov nasljednik Vicencio (1780. – 1820.) u samo godinu dana tijekom 1811. i 1812. izgradio je veliki dvorac te preselio svoj ogranak obitelji iz Virovitice i ostalih obližnjih posjeda u Našice. Međutim, samo pet godina nakon izgradnje grad je pogodio jak potres u kojem je oštećen i sam dvorac pa je morao biti obnovljen. Najveće promjene u izgledu dvorac je doživio sredinom XIX. stoljeća, za vrijeme grofa Ladislava Pejačevića (1824. – 1901.). Inače građen u baroknom stilu, iz svojeg skromnog izdanja bogatim je arhitektonskim uresima pretvoren u impozantan kasnobarokno-klasicistički dvorac.

Dva bana i dvije ostavke

Početkom XX. stoljeća nešto zapadnije od Velikog dvorca započela je izgradnja još jednog stambenog objekta obitelji Pejačević. Riječ je o Malom dvorcu koji je u neoklasicističkom stilu dao izgraditi Marko VI. (1882. – 1923.). Njegova je posebnost na našim prostorima u tome što je kao prizemnica prvi takav objekt građen s implementiranim rješenjem zaštite od vlage i podzemnih voda uporabom armirano-betonskog korita. Slično kao i Veliki dvorac krasili su ga brojni arhitektonski uresi i geometrijska oblikovanost vanjskog prostora. Uz našičke dvorce nalazio se i velik perivoj koji su krasili brojni cvjetnjaci i staklenik. Nažalost, nakon Drugog svjetskog rata grofovi Pejačević gube posjede, a dvorci i perivoj ostali su u potpuno zapuštenom stanju. Njihova obnova intenzivirala se tek početkom osamdesetih godina i danas su jedna od glavnih turističkih atrakcija Našica.

Važnost našičkog ogranka loze Pejačevića nije bila samo u izgradnji impozantnih građevina. Velik broj pripadnika obitelji istaknuo se u političkom, kulturnom i javnom životu tadašnje Hrvatske i Slavonije. Našički dio loze Pejačevića dao je čak dva hrvatska bana: već spomenuti Ladislav Pejačević na tom je mjestu 1880. godine naslijedio Ivana Mažuranića. Za vrijeme njegova banovanja Hrvatska i Slavonija 1881. napokon su sjedinjene s Vojnom krajinom. Povukao se s banske časti 1883. u znak protivljenja postavljanju dvojezičnih hrvatsko-mađarskih natpisa na financijskim uredima u Zagrebu. Bilo je to izravno nepoštivanje jedne od odredbi Hrvatsko-ugarske nagodbe kojom je hrvatski trebao biti jedini službeni jezik u Hrvatskoj. Nakon dva desetljeća banovanja ozloglašenog mađarskog nacionalista Karolyja Khuena-Hedervaryja banom je 1903. godine ponovno postao jedan Pejačević. Riječ je bila o Ladislavovu sinu Teodoru (1855. – 1928.) koji je, slično ocu, bansku čast napustio zbog protivljenja uvođenju mađarskog jezika kao službenog na hrvatskim željeznicama.

Neizbrisiv trag

U kulturnom području kao pisac i historiograf istaknuo se Julijan Pejačević (1833. – 1906.) koji je napisao opsežnu studiju o povijesti svoje obitelji. Premda mnogi povjesničari smatraju da ona uvelike obiluje mitovima i nepouzdanim informacijama, ipak nam daje značajan uvid u dolazak i život te plemićke obitelji na našim prostorima. Treba istaknuti i Doru Pejačević (1885. – 1923.) koja nije bila samo prva poznata hrvatska skladateljica, nego i zaslužna za stvaranje hrvatske glazbene moderne i općenito za razvoj profesionalizma u glazbeno– stilskom izričaju Hrvatske tog doba. Kao kći bana Teodora, većinu je svojeg života i glazbenog stvaralaštva provela upravo u Našicama. Krajem Prvog svjetskog rata, zbog poraza i raspada Austro-Ugarske Monarhije, došlo je do pojave odmetničkih skupina, tzv. Zelenog kadra (opširnije u tekstu Zeleni kadar, HV 595). Dio njih okomio se na bogate plemićke obitelji i njihovu imovinu. Pošteđeni nisu ostali ni našički grofovi Pejačevići koji su morali napustiti svoje vlastelinstvo, a dvorci su opljačkani. Smirivanjem situacije, obitelj se vratila i nastavila s političkim i javnim djelovanjem. Grofovi Pejačevići zadržali su svoje posjede sve do 1945. i kraja Drugog svjetskog rata kad su im oduzeti zbog dolaska komunista na vlast. Zadnji vlasnik našičkog vlastelinstva bio je Petar Pejačević (1908. – 1987.).

Većina našičkog ogranka obitelji Pejačević nakon Drugog svjetskog rata emigrirala je u razne dijelove svijeta, mnogi njihovi potomci održavaju lozu i u današnjim danima. Unatoč tome što su prije mnogo godina zauvijek napustili Našice, tom su gradu ostavili veliko kulturološko nasljeđe, kao i neizbrisiv trag u hrvatskom društvenom i gospodarskom životu od XVIII. do XX. stoljeća.

---

Nikola III. grof Pejačević (1833. – 1890.)

Nikola III. grof Pejačević sin je Petra grofa Pejačevića (1804. – 1887.) i Franciske rođ. grofice Eszterhazy de Galantha. Imao je vrlo uspješnu vojničku karijeru. Pristupio je vojsci Austrijskog Carstva (6. konjička pukovnija) u ožujku 1849., te kao kadet sudjelovao u vojnim operacijama u Mađarskoj. Kao kraljev krilni pobočnik (pobočnik korpusa) 1859. sudjeluje u vojni u Italiji. Napreduje do položaja pukovnika 1864. godine i tad kao zapovjednik 9. husarske pukovnije sudjeluje u vojni na Dansku. Tom pukovnijom zapovijeda 1866., vojnim operacijama na češkom području, a te je godine u pruskom ratu izgubio ruku. Nakon oporavka vraća se u službu i 1869. postaje brigadir u 14. vojnoj diviziji u Požunu/Bratislava. Postaje 1870. godine general-bojnik. Od 1871. do 1874. pobočnik je korpusa, a 1874. imenovan je glavnim inspektorom carskog konjaništva. Unaprijeđen je 1875. u feldmaršala, 1883. godine postaje general konjice i vlasnik 2. pukovnije Dragona (lakonaoružanih konjanika). Od 1886. do 1890. zapovjednik je IV. korpusa u Budimpešti. Kao jedan od najboljih jahača svojeg vremena stekao je posebne zasluge u izobrazbi konjanika, u razvoju jahačkog sporta uopće i Instituta za vojne učitelje jahanja. Nositelj je Reda Željezne krune (vitez 3. klase). Od 1868. godine dulje vrijeme bio je kraljev ađutant, 1874. imenovan je carevim Pravim tajnim savjetnikom i dobio Orden sv. Stjepana kralja, a 1887. odlikovanje Vitez zlatnog runa. Nositelj je i titule carskog i kraljevskog dvorjanika. Nije bio oženjen i nije imao nasljednika. Umro je u Badgasteinu (kod Salzburga) 6. srpnja 1890., a sahranjen u Retfali, 12. srpnja 1890. Danas uspomenu na njega čuva povijesna postrojba koja u Beču nastupa u odori 2. Dragonerregimente i nosi ime Nikole grofa Pejačevića.

(izvor: Zavičajni muzej Našice)

---

Josip BULJAN Foto: Zavičajni muzej Našice