Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike. U ovom broju objavljujemo drugu od sedam priča koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje. Naslovljena je Ne dirajte mi ravnicu, a napisala ju je Marija Strunje.

Sjećanja ne blijede. Bar ne u očima moje majke. Miris paljevine se i nakon tri desetljeća može namirisati iznad starog salaša na kraju sela. Palež kao da se uvukao u oblake i tek ponekad spusti se u kapljama kiše na zemlju kao podsjetnik na te dane. Te noći studen je okovala prazne ambare i usukane kućice u mraku. Tek se iz ponekog dimnjaka mogao namirisati oblak dima. Tama je zaklopila kapke prozora i prigušila svjetla ispred okućnica. Mrtva tišina je provukla svoje prste kroz gole krošnje starih hrastova uz put… I psi lutalice su se skrili u utorima drvenih ograda.

Spustili su se iz kotrljajućeg autobusa u kojem je vladao muk straha i ushićenja. Vratili su se svojoj kući! Skromnoj, nedovršenoj ali ljubljenoj, najdražoj i najraskošnijoj koju njene oči vidješe… Duša joj tu ostade, srce joj još uvijek kucalo u šljivicima i voćnjacima na prašnjavim puteljcima uz prugu.
Suze su orosile bakino lice izrezano borama, baš te noći kada je Vukovar pao, prvi put nacrtale su se duboke brazde na njenom licu. Sijede su kose poprimile obrise inja, a oči su skrivale duboku patnju. Osjetio se oštar miris spaljenog kukuruza iako je berba davno trebala biti okončana. Garave pustopoljine nosile su povjetarac agonije. Bakrene zvijezde spustiše se odmah iznad krovova i poput krijesnica osvijetliše im put. Bio je to put maminog djetinjstva koji su prekinule čelične ptice što su sipale ubojite projektile. Bio je to put koji je proteklih mjeseci postao pust i usamljen, tek pokoja vojnička čizma utisnula je trag u blatu.
Djed ih je dočekao na pragu, smoren i šutljiv. Bili su to teški dani za njega. Ali sada su tu!

Često se s malih ekrana čuo poznati pozdrav hrvatskim braniteljima ma gdje bili. A bili su svugdje. I u maminom malom sokaku držali su svoju utvrdu. Uz njih su se osjećali sigurno iako se često nebom lomio zvižduk ispaljenih granata, iako su sirene postale svakodnevica uz koju su sa strepnjom čekali svako novo svitanje. I sunce je tada poprimilo nijansu crvenog, kao da se stopilo s palim vojnicima na ratištu. Smrt je postala imperativ. Svaki novi dan bio je prožet istim strahovima.
A Bosut… Bosut je i dalje mirno tekao, znajući da će ljudi podignuti njegov most koji je junački pao. Znao je Bosut da će se i labudovi vratiti i ptice će se opet šepuriti nad njegovim staklenim odrazom. Privlački most je ponovno ustao, poput prkosnog dječaka uzdignute glave, oslobodio je neka nova sjećanja, otvorio put budućnosti, obalama rasuo bećarac.
I nikad zaborav.

Marija Strunje, učenica trećeg razreda Srednje strukovne škole Vinkovci