Današnji izbor projektila zrak-zrak malog dometa s infracrvenim samonavođenjem za potencijalnog je kupca puno veći nego prije jer ih samostalno ili zajednički razvija više zemalja

 

Hollywood je u svojim filmovima krajem osamdesetih popularizirao predodžbu dugotrajnih zračnih borbi u kojima je glavni cilj pilota lovca doći u položaj neposredno iza neprijateljskog aviona. U njemu su trebali ostati dovoljno dugo da se na njega može ispaliti projektil. Naravno, slični scenariji zapravo su već duže pripadali prošlosti, bili su sličniji zračnim borbama iznad Sjevernog Vijetnama petnaestak godina prije. Svojevrsno novo doba bliskih zračnih borbi nastupilo je u svibnju i lipnju 1982. godine, tj. u Falklandskom i Libanonskom ratu kad su na scenu stupili prvi zaista učinkoviti projektili zrak-zrak malog dometa s infracrvenim (IC) samonavođenjem, a to su bili sustavi treće generacije koji su tek nešto prije uvedeni u uporabu. Projektili AIM-9L i Python 3 s naprednijim tragačima imali su veću zonu zahvata cilja nego prethodnici, kao i mogućnost gađanja i iz prednje polusfere što je bila velika novina. Britanski odnosno izraelski piloti postali su višestruko učinkovitiji i oborili desetke protivničkih zrakoplova.

U istom desetljeću stigla je četvrta generacija IC navođenih projektila s većom zonom zahvata cilja, dometom i pokretljivošću. Novost je bila uvođenje novog načina zahvaćanja cilja i to preko ciljnika montiranih na kacigama pilota (Izrael, Južna Afrika, SSSR), tako da je omogućeno gađanje ciljeva koji nisu u zoni tragača projektila. Druga novina kod nekih projektila bilo je upravljanje pomoću sustava usmjeravanja potiska raketnog motora što je iznimno povećalo njihovu pokretljivost. Početkom novog stoljeća razvija se i u uporabu ulazi sve više projektila pete generacije. Kod njih i njihovih IC tragača uvodi se nova tehnologija slikovnog IC senzora gdje projektil umjesto točke s najvećim IC zračenjem sad zapravo “vidi” cijelu sliku prostora u IC-valnom području. Većina ih posjeduje senzor koji radi u barem dvama valnim područjima, a svako od njih ima svojih prednosti i mana. Takvi slikovni IC senzori imaju i znatno veću sposobnost prepoznavanja izvora zračenja željenog cilja i odbacivanja lažnih ciljeva koji pokušavaju ometati projektil. Zone pokrivanja senzora tragača širile su se s novim sustavima, pa gotovo svi današnji moderniji projektili imaju zonu zahvata cilja kroz cijelu prednju polusferu od 180 stupnjeva. Osim što su sad već standardni ciljnici na pilotskim kacigama omogućili gađanje ciljeva i izvan zone tragača, pridružili su im se i drugi senzori na borbenim zrakoplovima poput radara, sustava IRST (Infrared Search & Track) ili sustava za indikaciju i navođenje na izvor radarskog zračenja.

 

Takva sposobnost projektila pete generacije za zahvatom cilja nakon lansiranja (Lock On After Launch- LOAL) omogućila je napad na ciljeve kroz cijelu sferu oko zrakoplova, uključujući i napade “preko ramena” na ciljeve koji se nalaze iza zrakoplova ili na ciljeve koji se nalaze izvan dometa tragača, jer se i domet projektila u međuvremenu znatno povećao. Zbog povećanja dometa, kod nekih tipova projektila dodana je i podatkovna veza kako bi mogli tijekom leta primiti najnovije informacije o kretanju cilja i njegovu lakšem presretanju. Ukratko, uz radarski vođene projektile velikog dometa, IC navođeni projektili zrak-zrak već pola stoljeća čine neizostavna oružja višenamjenskih borbenih aviona. Koriste se i kao glavno zrak-zrak oružje više lakih borbenih aviona, a u novije su vrijeme i naoružanje bespilotnih letjelica. Današnji izbor je za potencijalnog kupca puno veći jer ih samostalno ili zajednički razvija više zemalja koje traže najbolje za svoj strateški položaj i taktičke potrebe.

Od juga Afrike do Brazila

U društvu najboljih IC vođenih projektila zrak-zrak svakako je južnoafrički A-Darter (Agile Darter). Razvoj projektila lokalne oznake V3E započela je tvrtka Kentron (danas Denel Dynamics) 1995. godine. Imala je veliko iskustvo zahvaljujući razvoju i proizvodnji više tipova projektila zrak-zrak (V3A, V3B, V3C), djelomice inspiriranim ranim inačicama projektila Sidewinder i Matra Magic. Međutim, financijska sredstva za proizvodnju  osigurana su tek 2007. temeljem pregovora s brazilskom vladom i tamošnjim tvrtkama Avibras i Mectron. Brazilci su tražili nasljednika lokalno proizvedenih projektila treće generacije MAA-1 Piranha te dobili transfer tehnologije.
Nakon testova koji su uključivali šest lansiranja, sredinom 2011. godine ostvarena je integracija A-Dartera i aviona JAS-39 Gripen C/D južnoafričkog ratnog zrakoplovstva. Trebali bi postati i dio arsenala novih brazilskih Gripena E/F (F-39), ugovor o integraciji potpisan je 2016. godine, a za projektil je ozbiljno zainteresirana još najmanje jedna zemlja. Za tragač projektila koji ima široko polje pretraživanja čitave prednje polusfere (180) tvrdi se da ima veliku brzinu zahvata cilja iz prvog pokušaja, te posjeduje brzinu praćenja zahvaćenog cilja od 120 stupnjeva u sekundi.

Osnovni način uporabe projektila u režimu je zahvata cilja prije lansiranja i s pilotskim odabirom uzorka pretraživanja, no može se lansirati i u dvama režimima zahvata nakon lansiranja. Jedan od njih zahvat je cilja pomoću radara aviona i izvan dometa tragača projektila, a drugi preko prikaznika na pilotskoj kacigi kad je moguće gađanje ciljeva i u zadnjoj polusferi zrakoplova i izvan polja pretraživanja tragača za navođenje projektila. Zahvaljujući vektorskoj kontroli potiska, nakon lansiranja projektil postaje iznimno okretan te može manevrirati s opterećenjem od 100 G. Tragač koji radi u više pojaseva IC zračenja te s nekoliko tehnika elektroničkih protuprotumjera omogućuje veliku vjerojatnost pogađanja cilja te odbacivanje lažnih ciljeva ili IC mamaca. Prilikom dolaska u neposrednu blizinu cilja, bojna glava aktivira se pomoću blizinskog laserskog upaljača.
Jedna od bitnih karakteristika projektila A-Darter jest što prilikom povoljnih atmosferskih uvjeta ne ostavlja dimni trag: pogonsko gorivo raketnog motora ne sadrži aluminij. Time je znatno smanjena mogućnost vizualnog detektiranja projektila.

 Težak početak, potom uspjeh

Tijekom osamdesetih godina nekoliko članica NATO-a pokrenulo je program razvoja novog IC vođenog projektila zrak-zrak: SAD, SR Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada i Norveška. Već nakon nekoliko godina došlo je do razmimoilaženja i odustajanja i ostalo je samo Ujedinjeno Kraljevstvo što je značilo i prilagodbu projektila ASRAAM (Advanced Short Range Air-to-Air Missile) potrebama Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (RAF). Rezultat je bio značajno drukčiji projektil od tada gotovo standardnog NATO-ova projektila malog dometa Sidewinder. Glavno je težište bilo na što većem dometu projektila na ciljeve približavajuće iz prednje hemisfere. ASRAAM-ovo tijelo ima trećinu veći promjer od Sidewinderova kako bi se smjestio snažniji motor s više pogonskog goriva. ASRAAM, za razliku od drugih sličnih projektila, može održavati veću prosječnu brzinu tijekom leta, no to nije slučaj s maksimalnom brzinom koja iznosi više od 3 Macha. Iako je službeni maksimalan domet ”više od 25 kilometara“, vjeruje se da je to znatno više. Usto, projektil je vrlo pokretljiv i bez sustava vektoriranja potiska, i to zahvaljujući četirima krilcima na kraju projektila. U testnim lansiranjima presreo je cilj udaljen pet kilometara nakon ispaljivanja “preko ramena”. ASRAAM je prvi projektil s instaliranim slikovnim IC tragačem, koji je tad razvila tvrtka Hughes.

 

Zahvat cilja moguć je prije ili poslije lansiranja, a uključuje, naravno, zahvat vlastitog tragača projektila u njegovoj prednjoj polusferi (180 stupnjeva), zahvat preko ciljnika pilotske kacige ili zahvat ciljeva detektiranih uz pomoć radara i izvan vizualnog dometa. Podaci potrebni za napad mogu se dobiti i od drugih platformi, a kod aviona Typhoon moguć je napad na ciljeve koji su na velikim udaljenostima detektirani pomoću IRST sustava PIRATE. Tragač je programiran navoditi projektil nešto ispred izvora IC zračenja, a bojna se glava aktivira pomoću blizinskog laserskog upaljača ili kontaktom s ciljem. Zbog svojih posebnosti, ali i cijene, projektil ASRAAM kupila su samo zrakoplovstva Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i Indije. RAF ih je isprva rabio na avionima Tornado F.3, a danas je jedno od glavnih oružja borbenog aviona Typhoon. Predviđeni su i na novim avionima F-35B, ali je nošenje ograničeno na vanjske potkrilne nosače. Australci ga koriste na avionima Hornet paralelno s IC vođenim projektilom AIM-9X Sidewinder. Najznačajniji korisnik moglo bi postati Indijsko ratno zrakoplovstvo koje je u početku izabrala ASRAAM kao zamjenu za Matra Magic 550 koji su koristili avioni Jaguar. Prošle godine paneuropski konzorcij MBDA i indijska tvrtka Bharat Dynamics ugovorom su dogovorili sastavljanje, integraciju i testiranje ASRAAM-a u Indiji. Očekivano je da će se projektil naći i u arsenalima drugih indijskih borbenih aviona kao što je Suhoj Su-30MKI.

 Najnoviji od mnogih

AIM-9X Sidewinder nastao je kao daljnje poboljšanje prijašnjih inačica istih projektila L (Lima) i M (Mike). Početkom devedesetih, Amerikanci su raspisali natječaj vrijedan do tri milijarde dolara za do 10 000 novih projektila zrak-zrak. Posao je u prosincu 1996. godine dodijeljen tvrtki Hughes i njezinu provjerenom, sigurnom rješenju baziranom na već postojećem promjeru tijela, dok je prijedlog tvrtke Raytheon odbijen. Zanimljivo je da je samo nekoliko mjeseci poslije Raytheon preuzeo većinu tvrtke Hughes, pa tako i proizvodnju novog Sidewindera. Proizvodnja projektila započela je 2002. godine, a ulazak u operativnu uporabu 2003. godine. Kod novog projektila zadržan je raketni motor, upaljač i bojna glava prijašnje inačice Mike, a najveća promjena, tj. dodatak bio je Hughesov napredni slikovni IC tragač koji je imao šire polje zahvata i kompatibilnost s ciljničkim sustavom sustavom JHMCS (Joint Helmet Mounted Cueing System) montiranom na pilotskoj kacigi, a projektil je dobio sposobnost zahvata cilja nakon lansiranja (LOAL). Pokretljivost je povećana dodavanjem sustava vektoriranja potiska raketnog motora dok su aerodinamičke površine smanjene što je umanjilo otpor zraka i povećalo maksimalan domet.

 

U rujnu 2008. godine započet je rad na novoj seriji Block II kod koje je uz sustav zahvata cilja nakon lansiranja dodana i podatkovna veza koja omogućuje još veći domet zahvata i bolju kvalitetu presretanja cilja. Novi Sidewinderi našli su kupce širom svijeta i to kao dio paketa pri prodaji novijih inačica borbenih aviona F-15, F-16 i F/A-18 ili kao dodatna oružja njihovih ranijih inačica iz prijašnjih nabava. Projektil se nije proslavio iznad Sirije 18. lipnja 2017. kad je američki F/A-18E Super Hornet naciljao Suhoj Su-22 u službi režima Bašara al-Asada. Ispaljeni Sidewinder nije uspio zahvatiti i pogoditi cilj i američki pilot uspio je tek s veće udaljenosti projektilom AIM-120 AMRAAM. Sirijski pilot katapultirao se i preživio. Tijekom zadnjih nekoliko godina Sidewinder se testira i na bespilotnim letjelicama: ovog rujna letjelica MQ-9 Reaper oborila je leteću metu BQM-167 koja je simulirala krstareći projektil.

 ”Arhiva“ ciljeva

Nakon odustajanja od projekta ASRAAM 1989. godine SR Njemačka se početkom devedesetih okrenula razvoju vlastitog projektila koji će postati poznat pod oznakom IRIS-T. Promjer tijela projektila isti je kao Sidewinderov i iznosi 127 mm, jer se za uporabu i prodaju tražila što veća kompatibilnost s korisnicima Sidewindera. Zbog širine ponude bilo je predviđeno digitalno, ali i starije analogno sučelje. Istodobno je ocijenjeno da je to dovoljno velik promjer za glavu tragača koji se pri velikim brzinama manje zagrijava, a može se i lakše hladiti što omogućava efikasnije i točnije pretraživanje prostora. Za razliku od nekih modernih IC vođenih projektila, koji za prepoznavanje cilja koriste slikovni IC tragač, IRIS-T posjeduje i sustav mehaničkog skeniranja što ga čini manje osjetljivim na ometanja, pogotovo lasere.

Dvopojasni slikovni infracrveni tragač sposoban je  razlikovati mamce od pravog cilja, a u slučaju aktivnog ometanja navodi projektil na izvor zračenja (Home on Jam). Dio sustava je ”arhiva“ potencijalnih ciljeva, svi su zabilježeni gledani iz različitih kutova i kod svakog je zabilježena točka najveće ranjivosti. Gađanje cilja, kao i kod ostalih IC projektila zrak-zrak 5. generacije, moguće je zahvatom cilja pomoću tragača prije lansiranja (LOBL-Lock On Befeore Launch) ili zahvatom cilja poslije lansiranja (LOAL-Lock On After Launch). Zona pokrivanja tragača iznosi 180 stupnjeva u kojoj je moguće gađanje potencijalnog cilja ako se nalazi u potrebnom dometu. Ako cilj nije u dometu tragača ili je izvan zone njegova pokrivanja, projektil ovisi o podacima dobivenim od senzora zrakoplova, njegova radara ili ciljničkog sustava na kacigi pilota. Nakon lansiranja, IRIS-T sposoban je za polukružni okret u prostoru manjem od 250 metara od aviona što je znatno manje nego kod sovjetskih/ruskih projektila R-73 (NATO-ova oznaka AA-11 Archer) i pogotovo u odnosu na Sidewinderove inačice G i L.

 

Velika pokretljivost postignuta je usmjeravanjem potiska koji vrše četiri loptice pri raketnom motoru, a projektil je sposoban za opterećenja od 100 G. Zanimljivost kod projektila IRIS-T složen je način rada raketnog motora. Naime, snažni kratki potisak prilikom lansiranja brzo se smanjuje što je dobro za učinkovito manevriranje, a nakon toga opet pojačava dajući projektilu maksimalnu brzinu od oko 3 Macha. U zadnjoj fazi ponovno se smanjuje kako bi optimizirala energija potrebna za kretanje i domet projektila. Nakon prestanka rada motora dugačka krila malog presjeka osiguravaju dostatan potencijal za manevriranje u svrhu presretanja cilja. Masa bojne glave iznosi 11,4 kg , a aktivira je blizinski radio i kontakt upaljač. Dosad je naručeno više od 5000 projektila IRIS-T i rabe ih zrakoplovstva desetak zemalja.

Dugotrajan razvoj

NR Kina se za razvoj svojih projektila ispočetka okrenula zapadnim i sovjetskim rješenjima te procesima pokušaja i pogrešaka. Početkom osamdesetih Kinezi su kupili prava na licencijsku proizvodnju izraelskog sustava Python 3 (u Kini PL-8), a saznanja o drugim sustavima uglavnom su dobili tzv. obrnutim inženjeringom. Jedan od IC vođenih projektila kineske proizvodnje koja se danas nudi na međunarodnom tržištu je PL-5E-II. Riječ je o zadnjoj inačici kontinuirano usavršavanog projektila PL-5 nastalog na tehnologijama koje vuku podrijetlo od Sidewindera i sovjetskog K-13 (NATO: AA-2 Atoll). Dugi razvoj PL-5 1966. godine pokrenulo je Središte za razvoj elektrooptičkih tehnologija iz grada Luoyanga. Prvi letni testovi izvedeni su tek 1982. godine, a operativna uporaba proglašena tek krajem osamdesetih. Prva moderna inačica označena je kao PL-5E. Predstavljena 1997. godine, podsjećala je na Sidewinder treće generacije (L i M), a imala je slične mogućnosti gađanja zračnog cilja iz svih smjerova. Minimalan domet iznosio je 500, a maksimalan 16 000 metara. Projektil je postizao maksimalnu brzinu od 2,5 Macha i mogao je manevrirati s maksimalnim opterećenjem od 40 G. Zadnja i aktualna inačica PL-5E-II predstavljena je 2008. godine i ima nešto veću bojnu glavu mase 11,5 kg koju aktivira laserski blizinski upaljač. Ugrađen je znatno napredniji dvopojasni IC tragač za koji se navodi da ima sposobnost zahvata cilja na 20 kilometara te izvrsnu otpornost prema elektroničkim protumjerama. Domet je povećan na 18 km, dok je maksimalno opterećenje pri manevriranju smanjeno na 35 G. PL-5E-II ušao je u uporabu paralelno s ulaskom lovca JF-17 u sastav pakistanskog zrakoplovstva, te je glavno zrak-zrak oružje malog dometa tog aviona. Oružje je u uporabi kod još desetak zrakoplovstava širom svijeta. U kineskoj je ponudi i PL-9C, no izvezen je tek u manjim količinama u Iran, Nigeriju i Bangladeš dok su glavni korisnici kinesko ratno zrakoplovstvo i mornarica. Riječ je o projektilu prilično veće mase (115 kg) i promjera (157 mm). Za višepojasni tragač tvrdi se da ima dobre sposobnosti odbacivanja mogućeg samonavođenja na IC mamce, a vjeruje se da je razvijen iz tragača projektila PL-8/Python 3. Osim zahvata cilja preko samog projektila (80 stupnjeva) moguć je zahvat ciljeva i preko ciljnika na kacigi pilota (zona zahvata od 120) ili preko radara zrakoplova koji može biti zapadnog ili istočnog podrijetla.

Najnoviji kineski IC vođeni projektil zrak-zrak kratkog dometa je PL-10 čiji razvoj u Luoyangu traje od 2006. godine, a prvi prototipovi izrađeni su tijekom 2013. Iste su godine zamijećeni na bočnim i uvlačivim nosačima višenamjenskih borbenih aviona pete generacije J-20 kao i na nosačima na krajevima krila lovaca J-11. Tijekom 2015. godine objavljeno je više pojedinosti pa je poznato da je riječ o projektilu duljine tri metra, mase 89 kg i maksimalnog dometa oko 20 km. Kao i više drugih predstavnika pete generacije, raspolaže slikovnim IC tragačem velike zone zahvata, a uključena je i mogućnost zahvata cilja preko ciljnika pilotske kacige. Projektil bi trebao biti iznimno pokretljiv jer osim upravljačkih površina na repu posjeduje i sustav za vektoriranje potiska. Tijekom međunarodnog aeromitinga u Zhuhaiju 2016. godine predstavljena je inačica za međunarodno tržište pod oznakom PL-10E kao potencijalno naoružanje izvoznih inačica lovaca Chengdu J-10 i Shengyang FC-31 ili drugih borbenih aviona četvrte generacije. Navedena je tad i nešto veća masa projektila od 105 kg te promjer tijela 160 mm kao i kod projektila PL-8 prijašnje generacije. Novi je projektil za domaće potrebe namijenjen avionima J-10, J-11, J-16 i J-20. Zasad nije poznato ima li inozemnih naručitelja, spominje se pakistansko ratno zrakoplovstvo. 

Iznenađenje iz DDR-a

Nedugo nakon pada Berlinskog zida zapad je ostao neugodno iznenađen rezultatima testiranja sovjetskih projektila R-73 koje je ratno zrakoplovstvo jedinstvene SR Njemačke naslijedilo iz bivšeg DDR-a. Bili su znatno sposobniji od zapadnih predstavnika poput Sidewindera i francuskog Magica 2. Ključna prednost bio je na zapadu dotad neviđeni sustav upravljanja s usmjeravanjem potiska raketnog motora što je dalo iznimnu pokretljivost. Sposobnosti potrebne za zračnu borbu dodatno su uvećane i sustavom ciljanja na kacigi pilota (MiG-29 i Su-27) te mogućnošću lansiranja bez obzira na opterećenje pri manevriranju lovačkog aviona. Postavljeni standard drugi će proizvođači stizati tek u kasnijim godinama. Sredinom devedesetih godina dizajnerski biro Vimpel izbacio je novu moderniziranu inačicu oznake R-73M sa znatno sposobnijim IC tragačem, dvostruko osjetljivijim od prethodnog koji je radio na dvama pojasima IC zračenja, a imao je i veću zonu zahvata potencijalnog cilja. Za bolju otpornost na protumjere gađanih ciljeva bio je opremljen s više sustava elektroničkih protuprotumjera smanjujući na minimum mogućnost ometanja i odstupanja od cilja. Do početka novog stoljeća više inačica tog sustava našlo se u uporabi kod desetaka korisnika širom svijeta.

 

Daljnji razvoj doveo je do još boljeg projektila R-74 koji se na međunarodnom tržištu predstavlja pod oznakom RVV-MD. Namijenjen je gađanju ciljeva koji se nalaze na visinama od 20 do 20 000 metara te manevriraju pod maksimalnim opterećenjem od 12 G. Velika pokretljivost projektila kao i kod njezinih prethodnika osigurana je pomoću upravljačkih krilaca i vektorizacijom potiska raketnog motora. Polukružni zaokret od 180 stupnjeva može se izvesti unutar zamišljene kružnice promjera 400 metara. Dvopojasni tragač za samonavođenje ima zonu zahvata cilja od 120 stupnjeva. Na srednjim visinama ima maksimalan domet zahvata od 10 km za ciljeve poput aviona F-15. Bojna glava ima masu od osam kilograma i aktivira je radioblizinski upaljač dok je kod inačice RVV-MDL ugrađen laserski blizinski upaljač. Osim što se RVV-MD nudi kao standardno oružje za avione ruske proizvodnje (Su-35, MiG-29, Jak-130) proizvođač nudi i posebni nosač/adapter za integraciju projektila sa zrakoplovima zapadne proizvodnje, primjerice lovac Mirage 2000. U razvoju su i inačice R-74MK (s radioupaljačem) i R-74ML (s laserskim upaljačem) koje, među ostalim, imaju veću zonu zahvata cilja od 150 stupnjeva, dok je za arsenal aviona Suhoj Su-57 u razvoju R-74M2 prilagođen nošenju i lansiranju iz unutarnjeg spremnika oružja.

Tko je najbolji?

Sjedinjene Američke Države dandanas računaju na pouzdani dizajn dugovječnog Sidewindera koji i kod najnovijih inačica zadržava isti promjer tijela od 127 mm, a potječe još od nevođenih projektila Zuni iz pedesetih godina. Zahvaljujući ugrađivanju modernih tragača, sustava usmjeravanja potiska, znatno manjim aerodinamičkim površinama i sustavu podatkovnih veza kod inačice 9X Block II, Sidewinder je i danas više nego konkurentan u usporedbi s drugim predstavnicima projektila zrak-zrak malog dometa. Razvoj i proizvodnja velikih količina projektila potpuno novog dizajna bio bi skup, a vjerojatno bi dao tek malo bolje sposobnosti od Sidewinderovih. Slična je situacija u Rusiji: ondje su zadovoljni s postupnim usavršavanjem originalnog dizajna R-73 i novim inačicama koje su koliko-toliko i danas respektabilna oružja. Kina je nakon desetljeća eksperimentiranja s raznim rješenjima iz cijelog svijeta paralelnim razvojem više projektila uspjela ponuditi više rješenja za domaće potrebe, ali i izvoz, uključujući i u zemlje s manjom platežnom moći. Dobru kombinaciju postojećeg dizajna s novim tehničkim rješenjima postigla je Njemačka zajedno sa svojim međunarodnim kooperantima i projektilom IRIS-T koji je postigao znatan izvozni uspjeh. To se ne može reći za ambiciozan projekt projektila ASRAAM prilagođenog potrebama Ujedinjenog Kraljevstva, koji je uspio naći tek dva dodatna korisnika. Zanimljiv je primjer kooperacije Južne Afrike i Brazila na projektilu A-Darter koji je pred ulaskom u serijsku proizvodnju i operativnu uporabu. Iako je riječ o projektilu visoke jedinične cijene, troškovi razvoja ostali su relativno mali u usporedbi sa sličnim projektima. Dvije zemlje našle su više razloga i opravdanja da bi projekt razvoja i nabave doveli do ostvarenja, a to svakako uključuje očuvanje visokoosposobljenih ljudi i radnih mjesta u obrambenoj industriji. Iskustvo razvoja i testiranja, naučene lekcije i vještine mogu se iskoristiti i primijeniti u drugim projektima. Zbog detaljnog poznavanja oružja olakšane su buduće nadogradnje i poboljšavanja projektila što ne bi bio slučaj kod uvoza. Štoviše, proizvođači se nadaju prolazu A-Dartera i na međunarodnom tržištu, pogotovo zbog manjih ograničenja izvoza takve tehnologije nego u slučaju drugih konkurenata. Razvoj i proizvodnja IC vođenih projektila zrak-zrak danas je vjerojatno na najvećoj razini. Za razliku od drugih tipova zrakoplovnih oružja, koja su opcijska (antiradarski projektili, projektili velikog dometa, precizno streljivo), IC vođeni projektili ostaju osnovni i gotovo obvezni dio naoružanja svakog lovca ili višenamjenskog borbenog aviona, bez obzira na veličinu zrakoplovstva u čijem se sastavu nalazi.

---

Python 5

Nakon neuspješnog projektila Shafrir-1 s početka šezdesetih, u Izraelu su razvijeni Sharfir 2 i Python 3 koji su na krilima svega što su pokazali tijekom raznih sukoba na Bliskom istoku doživjeli i znatan izvozni uspjeh. Na temelju dobivenih iskustava nastao je Python 4, a Python 5 njegov je daljnji razvoj, koji je od prethodnice preuzeo vanjski izgled, upravljačke površine i veliku pokretljivost bez primjene usmjeravanja potiska, isti snažan raketni motor, bojnu glavu i blizinski laserski upaljač. Razlika je u boljem dvopojasnom slikovnom IC tragaču veće otpornosti prema elektroničkim protumjerama. Python 5 uspješno je izvezen u paketu s projektilom Derby. Ta kombinacija čini i dio kopnenog sustava protuzračne obrane Spyder koji je u uporabi u oružanim snagama Indije, Singapura, Gruzije, Vijetnama i uskoro Češke.

---

Mitsubishijev projektil

Japanski projektil AAM-5 tvrtke Mitsubishi Heavy Industries, nakon više od desetljeća razvoja 2004. godine postao je operativan u sastavu lokalnog ratnog zrakoplovstva. Iako je izvana nešto veći, sliči na IRIS-T s dugim usmjerivačima uzduž sredine tijela i krilcima na samom kraju tijela projektila. Uz krilca instaliran je i sustav vektoriranja potiska, a maksimalan je domet 35 kilometara. Slikovni IC tragač velikog polja zahvata razvila je tvrtka NEC, a osim sposobnosti zahvata cilja poslije lansiranja pomoću zrakoplovnih senzora projektil je opremljen podatkovnom vezom koja omogućuje ”osvježavanje“ potrebnih parametara za presretanje cilja tijekom njezina leta. Od 2011. godine počeo je razvoj nove usavršene inačice AAM-5B. Ugrađen je novi tragač koji radi u dva IC pojasa i poboljšana je diskriminacija između mogućih ciljeva i mogućih djelovanja njihovih sustava IC protumjera. Učinkovitost tragača povećana je novim sustavom hlađenja koji omogućava duže djelovanje. Taj je dodatak bitan zbog sve dužih letova borbenih aviona uz potporu zračnih cisterni. U japanskim oružanim snagama AAM-5 dio je naoružanja aviona F-15J/DJ i F-2. Teško je očekivati da će se lista korisnika u budućnosti povećati, zbog ograničenja japanskog izvoza oružnih sustava i njihove visoke cijene.

Marin MARUŠIĆ