Kadetkinje i kadeti Hrvatske vojske napustili su sredinom veljače vojarne i otišli na teren. Uz ljetne, zimski kampovi najuzbudljiviji su, ali i jedan od ključnih dijelova njihova školovanja, izobrazbe i obuke. Naša ekipa obišla ih je na dvjema lokacijama

U organizaciji Kadetske bojne “Predrag Matanović” Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman” na različitim je lokacijama održano pet zimskih kampova kadeta. Četiri su provedena tijekom dva tjedna u veljači, a Napredni pilotski kamp tijekom siječnja. Ekipa Hrvatskog vojnika posjetila je dva: Zimski kamp 1 na vojnom poligonu “Gašinci” i Zimski kamp 3 na vojnom vježbalištu “Gakovo”. Razlike su među tim kampovima velike. U Slavoniji su bili najmlađi kadeti, kojima je to bio prvi pravi kamp. Na Bilogoru je pak došla dosta iskusnija ekipa, s treće godine studija. Baš zato bilo je zanimljivo usporediti kampove, čuti onu stručnu stranu koju su nam dali zapovjednici i instruktori, ali i onu izravnu, od polaznika.

Reportažu je vjerojatno logičnije započeti Kampom 1 na Gašincima. Na njemu su bili kadeti 21. naraštaja vojnih studijskih programa, tj. smjerova Vojno vođenje i upravljanje, Vojno inženjerstvo i Vojno pomorstvo. Riječ je mahom o djevojkama i mladićima koji još nisu navršili ni dvadesetu. A pred njih su na poligonu postavljeni prilično veliki ciljevi: program je usmjeren na obuku pojedinaca, s tim da manji dio pripada teorijskim izlaganjima, a puno veći intenzivnom praktičnom radu. Kadeti se upoznaju s osobnim oružjem, pištoljima HS 2000 i puškama VHS-2, kao i vojničkom opremom. Uče i druge temelje za vojnika na kopnu: kretanje, reakciju, prvu pomoć… Da povećavaju razinu tjelesne spremnosti, ne treba ni isticati. Mi smo stigli u pravi trenutak: na završno ocjenjivanje. To su trenuci kad je nervoza polaznika nešto veća, moraju proći ocjenjivanje, istodobno pred djelatnicima, ali i kolegama pokazati što su naučili.

Obuka napreduje

“Izvanredno je vidjeti kako su neke kadetkinje i kadeti kojima je prvi tjedan išlo nešto lošije razvalili na ocjenjivanju. I to zahvaljujući vlastitom naporu, dodatnoj energiji koju su uložili”, sa zadovoljstvom nam govori zapovjednik kampa poručnik Antonio Mihinac. I sam je bio kadet i stalno se prisjeća sebe u toj situaciji. “Na početku gotovo svatko ima problema s dijelovima obuke. Tad je ključna volja i ustrajnost, ponekad i korištenje slobodnog vremena da ponovite i naučite ono što vam ne ide”, nabraja časnik. Mihinčev je posao lakši kad je obuka dobro planirana u Kadetskoj bojni te provedena uz pomoć časnika, dočasnika-instruktora te starijih kadeta – generacijskih voditelja.

Časnici i instruktori nastoje da čak i ocjenjivanje ima dozu zanimljivosti za kadete. Provodi se po radnim točkama, na traci, na temelju rotacije. Poručnik smatra da je obuka itekako napredovala u odnosu na njegov prvi kamp: “Kad neke stvari vidim danas, žao mi je što i sam nisam imao priliku doživjeti ih prije devet godina.” S njim idemo po radnim točkama i promatramo ocjenjivanje: prva pomoć, rukovanje pištoljem, kretanje, bacanje bombe… Primjećujemo da su polaznici ozbiljni, ali ne rade grčevito. Imali su dosta vremena i dosta ponavljanja za uvježbavanje, a nad njima u svakom trenutku bdije više zapovjednika i instruktora. Poručnica Anđela Jalševac još je prije godinu i pol bila kadetkinja, a zatim gardistica, u Gromovima. Vratila se u Kadetsku bojnu kao časnica, i sad primjećuje da se neke stvari uvijek ponavljaju. Današnji mladi kadeti iznimno se vesele kampu, kažu da je to upravo ono što im treba, izlazak iz vojarne, gradske i fakultetske svakodnevice.

Dani stege, ali i prijateljstva

“Nose se s jednakim problemima koje smo imali i mi, dolaze u novo okružje, u stegu, u puno rada…”, govori poručnica, ali dodaje i da izvan takvih radnih trenutaka ima i puno onih opuštenijih, kad se mladi ljudi druže, sklapaju prijateljstva, vesele se… “Čast mi je raditi s kadetima, preuzeti jedan naraštaj otpočetka, zajedno s njima rješavati stvari za koje se sjećam da su meni bile najveći problem… Nema većeg zadovoljstva nego kad vidite da su prije samo nekoliko mjeseci bili klinci iz civilstva koji su imali jedan san, a danas ga žive”, govori nam poručnica Jalševac. Primjećujemo da kao zapovjednica inzistira na vojničkoj urednosti, držanju i ponašanju: “To je naša dužnost i obveza. Za nekoliko godina oni će morati usađivati te vrijednosti vojnicima kojima budu zapovijedali.” Izgleda da stega nije problem kadetima poput Lovre Dražića. Visoki Trogiranin budući je mornarički časnik, no jako se dobro snalazi i kao vojnik na kopnu. “Svi moramo svladati temeljne vojničke vještine. Baš kao i u učionici, i na terenu sve ovisi o tome koliko nešto želite i koliko se zalažete. Učim otpočetka, ne čekam zadnje trenutke kao kampanjac. A na terenu želim dati maksimum”, odlučan je kadet čiji je cilj, naravno, da jednog dana bude na brodu HRM-a. I jedva čeka kampove koji će uključivati plovidbu. Ali, baš kao i drugi u plavim odorama iz Splita, dobro je kliknuo s kopnenim kadetima iz Zagreba: “Svi smo mi kadeti i kolege i tu smo jedan za drugoga.”

Svojim očima i iz kadetskih priča uvjerili smo se da je intenzitet obuke na Gašincima zaista visok, da već Zimski kamp 1, koji dolazi u počecima vojničke karijere, ima velike zahtjeve. Što onda reći za Kamp 3? To je opet neka druga priča. Za studente treće godine prilagodljivost terenskim uvjetima podrazumijeva se, baš kao i temeljne vojničke vještine. Na prošlogodišnjim kampovima 2 učili su i vođenje desetine. Danas ih na Gakovu zapovjednici i instruktori obučavaju u okviru taktičkih zadaća voda. A mi nismo mogli pogoditi bolji trenutak za dolazak. Naime, spremala se prava bitka…

“Ispucaj sve što imaš!”

Natporučnik Renato Ceci, zapovjednik 3. satnije u Kadetskoj bojni, još jednom predvodi naraštaj na kampu, ovaj put 19. “Na ovoj je razini bitno da kadeti ovladaju taktičkim zadaćama koje im trebaju za provođenje taktičkih radnji na razini zapovjednika voda pješaštva”, objašnjava časnik. Polaznici su, uz ostalo, na terenu učili kako se provodi vojni brifing, postupke vođenja postrojbe, izviđanje terena, borbene ophodnje, tehnike i formacije kretanja voda… Koncept koji je natporučnik opisao logičan je kad se uzme u obzir da će priličan broj polaznika po završetku studija preuzeti dužnost zapovjednika voda u pješačkim postrojbama. Ono pravo znanje steći će tijekom integracijske obuke u postrojbama, no u Kadetskoj bojni nastoje ih pripremiti najbolje što mogu. “U ovom je trenutku ključno da kadeti shvate principe vođenja postrojbe. Vjerujte, nije lako zapovijedati s četrdesetak ljudi. Mi ih to moramo naučiti. A želim javno istaknuti da časnici i dočasnici-instruktori na ovom kampu rade izvanredno, što primjećuju i sami kadeti”, govori Ceci.

Završna vježba (bitka) bila je svojevrstan zbroj svega što su pripadnici Bojne radili na Gakovu. Bila je usmjerena na vod u napadu i vod u obrani. Scenarij je bio prilagođen obuci na Kampu 3 te ustroju kadetskih vodova, koji nisu poput voda u, primjerice, nekoj od satnija Gromova. Prema scenariju, dva voda (i jedan fiktivni) spojeni su u jednu satniju koja je trebala osvojiti položaje voda koji se branio, a činili su ga uglavnom kadeti smjera Vojno pomorstvo. Uoči eskalacije sukoba fingirani su i događaji poput topničke pripreme ili izvidničkih akcija. Zajedno s časnicima i dočasnicima zauzeli smo gledateljsku poziciju uz jednu od makadamskih cesta na Gakovu. S obje se strane uz cestu pružaju vodni kanali okruženi šikarom. Sve to čini ravnicu široku možda dvjestotinjak metara, koju opkoljava gusta bilogorska šuma. Obrana se dobro prikrila u šikari i šumi, nismo ih mogli primijetiti dok se nismo sasvim približili. Uskoro je počeo napad. I vjerujte, kadeti nisu štedjeli svoje manevarsko streljivo. “Zadnji je dan obuke: ispucaj sve što imaš”, glasi nepisano pravilo.

Bitka za makadam

Idućih je dvadesetak minuta “Gakovo” odjekivalo pucnjavom i uzvicima: “Pucaj na njima po devet sati!!!”, “Pazi, tamo lijevo!!!”, “Povlači se, Tadija!!!” Svako malo vidjeli biste nekog pojedinca ili manju skupinu kako trčeći mijenja položaj, zaliježe ili zauzima zaklon. Srećom, nije bila riječ o pravoj bitki, ali vjerujemo da su kadeti barem malo osjetili njezinu kompleksnost i kaos. Koliko god bili pripremljeni i uvježbani, uvijek se mogu pojaviti neke nepredviđene okolnosti. I njih ne donosi samo protivnik nego i prirodne prepreke. Kakav je bio ishod bitke? Vjerujte, ne znamo, a nismo ni pitali. Kad je pucnjava utihnula, kadeti su mogli predahnuti, skinuti kacige i tešku opremu. Mnogi od njih bili su vidno umorni, a na nekima se još mogao primijetiti utjecaj uzbuđenja i adrenalina. Kadetkinja Klara Frlan sa smjera Vojno pomorstvo s prijašnjih kampova dobro poznaje sve polaznike drugih smjerova. Dok razmišlja o plovidbi na ratnom brodu, za što i studira, marljivo izvršava kopnene zadaće na Gakovu. Zajedno s kolegama iz voda jako je dobro branila dodijeljeno područje. “Da, bilo je adrenalina od samog početka ovog dana, svi smo ga osjetili. Bili smo dosta zagrijani za akciju. Na kraju se vidjelo da napadači nisu predvidjeli kako ćemo se braniti, zadali smo im dosta muke”, sa zadovoljstvom govori buduća časnica. Kadet-desetnik Stjepan Benić s Vojnog inženjerstva bio je na suprotnoj strani, među napadačima. “Točno, ovakve su vježbovne akcije uvijek pune adrenalina, lako se uživljavamo u njih. Bilo je zanimljivo i naučili smo nešto novo, a sigurno je da smo i stekli nova iskustva za nadolazeće vježbe”, opisuje Benić. Dodaje da se na Kampu 3 već jako dobro može vidjeti tko je – pravi vođa. Jer, zadaće se samo gomilaju, sve ih je više, a vremena sve manje. Svaki je dan ispunjen planiranjem, drilovima…

Na kraju su se vodovi okupili u krugove i započeli prve raščlambe. Zanimljivo je da kadeti, kad ih zapovjednik ili instruktor prozove, moraju sami iznijeti raščlambu akcije, i to praktički od njezinih korijena, tj. jutarnjeg ustajanja. “Moraju shvatiti da ni u jednom trenutku nisu samo pojedinci, da drugi u postrojbi ovise o njima. Zato korak po korak moraju znati što su tijekom dana napravili dobro, a što loše. Ukratko: od njih želimo napraviti ponosne hrvatske časnike, ali tražimo kritičko i samokritičko razmišljanje”, zaključuje natporučnik Ceci.

Zaslužiti crvenu beretku

Kadet Lovre Perić na prvoj je godini smjera Vojno vođenje i upravljanje. Dolazi iz Knina i ističe da je na prvom Zimskom kampu koji polazi ključno to što se radi s kvalitetnim instruktorima: “Jako je intenzivno, pomalo i naporno. No, na Gašincima smo jako puno naučili i to me čini zadovoljnim. Uostalom, znao sam što me ovdje očekuje i znao sam se za to pripremiti. Promjena svakako godi, a ovdje je i jako dobra ekipa. Od nas se traži puno, ali mislim da mi puno i pokazujemo.” Na časnički ga je poziv motivirala obiteljska vojnička tradicija. Želi jednog dana biti pripadnik bojne Pauci i tako nastaviti put koji je započeo njegov djed. “Želim zaslužiti crvenu beretku i učiniti ga ponosnim”, ističe kadet.

Kadetkinja Maja Ljubos sa smjera Vojno inženjerstvo ne krije obiteljski put. Brat djevojke rodom iz Busovače u Bosni i Hercegovini također je kadet. Obući odoru bila joj je želja odmalena i nije bilo teško donijeti odluku. O dojmovima s terena u Gašincima iskreno govori da joj pružaju pravi vojnički osjećaj. Premda je u početku bilo nešto teže, brzo se prilagodila: “Često je zahtjevno, posebno fizički. Najbitnija je ekipa, osobito unutar desetina. Iako se obučavamo pojedinačno i u binomu, u postrojbi ovisimo jedni o drugima.”

Tekst Domagoj Vlahović; Foto Filip Klen