Antonija i Dejan Sadiković su vozeći se s posla kući uočili prevrnuto vozilo u jarku i zaustavili se. Nisu, kažu, dvojili niti sekunde, a danas su sretni što su mogli pomoći i spasiti unesrećenog vozača. Za pothvat koji je izvela sa suprugom na cesti kod Potravlja, Antonija je proglašena za najbolju vojnikinju OSRH mjeseca rujna 2017. godine. Dejan je za hrabrost koju je pokazao spašavajući unesrećenog zaslužio Medalju za iznimne pothvate kojom ga je odlikovala Predsjednica Republike…

Za Antoniju i Dejana Sadikovića radni je 28. rujna 2017. završio i krenuli su prema domu. Hrvatska vojnikinja i vojnik bračni su par i oboje rade u vojarni u Kninu. Ipak, njihov je poziv takav da zajednički put automobilom prema Sinju, gdje žive, i nije svakodnevna stvar. “Dejan je vrlo često na terenu, zna se dogoditi da smo razdvojeni i mjesec dana, pa i više, bio je i u misiji u Afganistanu,” govori nam pozornica Sadiković, koja se bavi materijalno-financijskim poslovanjem u Zapovjedništvu Gardijske mehanizirane brigade.
Nakon što su prošli Potravlje, Antonija je sa suvozačkog mjesta uočila u jarku uz cestu automobil prevrnut na krov, iz kojeg se dimilo. “Nisam bila sigurna je li to stvarno bio prizor nesreće, no morali smo se vratiti i provjeriti,” prisjeća se Antonija. Vratili su se oko 300 metara i zaustavili uz cestu, a prizor ih je natjerao da potrče prema vozilu. “Nismo dvojili niti sekunde,” brzo izgovara Dejan. Kako su se približavali, prvo su čuli vriskove i zapomaganje, a potom ugledali čovjeka koji je gornjim dijelom tijela virio iz vozila. “Bila sam istodobno šokirana i pribrana,” kaže Antonija, koja je brzo uzela mobitel i počela zvati 112, a Dejan se nastavio približavati automobilu. “Kad sam vidio dim, znao sam da nemam što čekati, morao sam ga izvući,” kaže Dejan. Čovjek je počeo govoriti vojniku da ga ostavi, da se pobrine za njegovu suprugu koja je ostala u autu. “Izvukao sam ga i okrenuo na bok. Lice mu je bilo izrezano, a postojala je i opasnost od gušenja. Vratio sam se k automobilu kako bih potražio ženu, no plamen se sve više širio. Od dima nikog nisam primjećivao pa sam svakako želio ugasiti vatru,” nastavio je Dejan. Antonija je za to vrijeme zaustavljala vozila koja su prolazila cestom i od vozača tražila pomoć, a najvažniji su bili protupožarni aparati za Dejana. Potrošio ih je pet, ali kako bi se vatra ugasila, odmah nakon špricanja ponovno bi se rasplamsala. “Kad su mi se napokon priključila još dva muškarca, uspjeli smo okrenuti auto na podvozje. Tad sam iščupao stražnje sjedalo, čak i razvalio prtljažnik, no unutra nije bilo nikog,” spoznao je razvodnik. Čovjek je za to vrijeme sve jače i jače buncao i dalje tražio suprugu. Antonija i Dejan doviknuli su ljudima koji su se u međuvremenu okupili da pretraže jarak ako je žena ispala pri okretanju. Antonija je još prije toga uspjela kontaktirati s nadležnim službama pa su se iz smjera Sinja začule sirene. Međutim, vozilo je sve jače gorjelo i prijetila je eksplozija. Dejan je želio odvući unesrećenog dalje od opasnog mjesta, ali on se otimao, čak i sa slomljenom rukom. Ipak je uspio, a Antonija mu je počela zaustavljati krvarenje iz rana na licu. “Bila sam zabrinuta za Dejana, posebno dok je pretraživao je li u vozilu i gospođa, a iz olupine se čulo pucketanje. Vikala sam mu da se makne, ali on je nastavljao,” rekla je.
Antonija je u cijelom tom kaosu uspjela pronaći čovjekov mobitel, pitala ga je suprugino ime i nazvala je: “Predstavila sam se, rekla da je suprug imao nesreću i da je želi čuti. Kad je čuo njezin glas prestao je vikati, opustio se i padao u nesvjesticu. Ja sam joj poslije objasnila detalje.”
Čovjek je slomio ruku, nogu i tri rebra te imao izljev krvi u mozak. Bio je četiri dana u induciranoj komi, ali potpuno se oporavio. Radi kao pomorski policajac u Splitu i žurio je na dugi put ispratiti svojeg sina moreplovca. Nedavno su ga Antonija i Dejan posjetili i iznenadili se kako dobro izgleda: “Bili smo na objedu s njim i njegovom suprugom. Bilo je puno emocija, puno smo razgovarali, on se uopće ne sjeća što je bilo, ali jako nam je zahvalan. Dobro je i naše je zadovoljstvo tim veće.”
Vozilo je eksplodiralo malo prije dolaska vatrogasaca. “Razvila se golema gljiva od dima,” prisjeća se Dejan. Potom je došla i Hitna pomoć te imobilizirala vozača. No, za sretan rasplet nesreće najzaslužnije su Antonijine i Dejanove izvanredne, pravodobne i pravilne reakcije. One su zapravo logične. Oboje su vojnici, a Dejan je, prije no što je postao pripadnik Središnjice za komunikacijsko-informacijske sustave (KIS), deset godina bio gardist: “Vojna obuka zapravo se najviše ogledala u tome što nisam paničario niti razmišljao o ičem drugom osim o onom što je potrebno kako bih spasio čovjeka. Jednako je sa suprugom, vojnikinjom: radili smo zajedno, svaki svoj dio, te spoznali što se sve moglo dogoditi tek nakon što smo svi bili na sigurnom, kad nam je adrenalin splasnuo.” “Točno, tek kad smo stigli doma ulovila me neka euforija, shvatila sam što smo nas dvoje učinili,” nastavila je Antonija. “Nas vojnike uči se kako djelovati u izvanrednim situacijama poput takve, kako biti smiren, koje korake treba učiniti, kako pozitivno razmišljati. Puno sam naučila i iz iskustava kolega koji su prošli Domovinski rat,” rekla je. Za pothvat koji je izvela sa suprugom na cesti kod Potravlja proglašena je za najbolju vojnikinju OSRH mjeseca rujna 2017. godine. Priznanje je Antoniji uručio načelnik GS OSRH general zbora Mirko Šundov. “Zapravo, nisam željela da me predlože za to priznanje, nema veće nagrade od spoznaje da ste spasili ljudski život. Ponosna sam na supruga i sebe,” odlučno kaže. Zanimljivo je da naslov najvojnika za obitelj Sadiković nije ništa novo. Naime, u kolovozu 2016. upravo je Dejan proglašen za najboljeg vojnika mjeseca. Dakle, u jednoj kući u Sinju živi bračni par najboljih hrvatskih vojnika!
Priznanjima tu nije kraj: Dejan je za hrabrost koju je pokazao spašavajući unesrećenog, na prijedlog iz postrojbe, zaslužio Medalju za iznimne pothvate kojom ga je odlikovala Predsjednica Republike. Medalju mu je 4. siječnja u vojarni “Petar Zrinski” u Zagrebu uručio zapovjednik KIS-a pukovnik Darko Vuković. “To je priznanje za cijelu postrojbu, koja je sve više prepoznata kroz svoje zadaće, ali i kroz pojedince kakav je razvodnik Sadiković,” istaknuo je pukovnik Vuković. Jednako je i u Antonijinu radnom okruženju, kolege žele znati detalje o događaju, ali su prije svega ponosni na nju.
Dejan je informatičar, bavi se područjem koje se danas naziva i petom dimenzijom ratovanja. “Sve više otkrivam koliko je taj posao bitan i koliko od nas traži, stalno dolazi nešto novo, svaki dan je i dan za novu obuku, za put u novo neistraženo područje,” govori nam. Čeka postavljenje za vojnog specijalista te namjerava dalje napredovati i razvijati se. S druge strane, Antonija za svoj posao kaže: “Volim te brojke i slova, idu mi, atmosfera i kolege su izvrsni… Iskreno, nisam ni razmišljala o tome da bih možda tražila premještaj u vojarnu u Sinju.”
Emocije su još uvijek prisutne. “Svaki put kad ovo govorim, naježim se,” kaže Dejan, a Antonija skromno dodaje da ne smatra da su zaslužili priznanja. “Zadovoljni smo što smo mogli nekome pomoći. Osjećaj je još ljepši jer smo uspjeli zajedno,” zaključuje.
Antonija i Dejan Sadiković još su 2006. istodobno polazili vojnu obuku u Koprivnici, ali tad se još nisu poznavali. Taj je trenutak nastupio na stubama u zgradi Zapovjedništva u Kninu dvije godine poslije. “Danas dijelimo i bračni i vojnički život,” kaže Antonija, “ima tu mnogo odricanja, ali i razumijevanja.” U Kninu rade na potpuno različitim poslovima i ne viđaju se često, tek ponekad na objedu ili kad Antoniji i kolegama zatreba Dejanovo informatičko znanje. “Kolege mi kažu: ‘Ajde ti njega lijepo nazovi, tebi će brzo doći’,” smije se Antonija. Međutim, obiteljska situacija uskoro će se ponešto promijeniti, za Božić su saznali da im za nekoliko mjeseci dolazi onaj najljepši dar…

Domagoj Vlahović, fotoarhiva HVGI-ja