Nisu zaboravljeni – Grad heroja autorice Tanje Belobrajdić iznimna je knjiga koju je, uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, 2020. objavio Despot Infinitus. Ona na 267 stranica predstavlja životne priče i sudbine 107 ljudi, vukovarskih branitelja, koji su svoje živote ostavili u Vukovaru ili zbog Vukovara

Tanja Belobrajdić je Vukovarka koja je kao dvadesetjednogodišnjakinja branila svoj grad, bila je u sastavu Vojne policije, a iz Vukovara je izišla u proboju. O tome ne govori puno, kaže tek kako je ponosna što je bila braniteljica Vukovara, ali da o tom dijelu života nema ništa posebno reći jer, tvrdi, nije nikakvo herojsko djelo učinila, ispunjavala je zadaće koje je dobivala – no, tad je imala prilike svjedočiti hrabrosti i velikim djelima svojih suboraca. Njoj koja oduvijek voli i osjeća da treba pisati, književnici koja je višestruko nagrađivana za ranije objavljene romane Crni kaput i Žena moga muža te zbirku poezije Moja koža je tanja, napisati knjigu o herojima Vukovara bio je najprirodniji način iskazivanja zahvalnosti za njihovu žrtvu.

Višegodišnje promišljanje, rad i prikupljanje podataka u konačnici su rezultirali knjigom koja, poštujući kronološki redoslijed događanja tijekom obrane Vukovara, sistematski govori o poginulim i nestalim braniteljima Vukovara – jednako o Vukovarcima kao i onima koji su 1991. iz drugih dijelova Hrvatske ili postrojbi došli braniti grad – a o kojima se zna premalo ili ništa. Tako se pred čitateljima raspliće priča koja seže od pogibije hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu do ubojstava zatočenika u srpskim koncentracijskim logorima.

Opširno istraživanje i prikupljanje podataka iz ratne 1991. vrijedni su poštovanja, no ono što knjigu Tanje Belobrajdić čini iznimnom njezin je pristup činjenicama. Nakon toliko proteklih godina i u tolikoj opsežnosti podataka vrlo se lako moglo dogoditi da knjiga postane više-manje taksativno nizanje generalija, ratnih sudbina i brojki. Tanja se, međutim, mogućnosti takve dehumanizacije suprotstavlja nijansirajući svaku priču empatijom, osobnim doživljajem, emocijom, tuđim, ali vrlo često i vlastitim stihovima. Zahvaljujući tome, oni koji su (nažalost) junaci priča u Tanjinoj knjizi oživljavaju i čitatelju postaju bliski – oni imaju svoje ime, prezime, djetinjstva i nadimke na koje su se odazivali, imaju svoje treninge košarke, motore koje su voljeli, nogometne klubove za koje su navijali, imaju ljubavi, roditelje, prijatelje. Imaju živote koji su u svojoj punini i bogatstvu bili vrijedni pažnje, življenja i čuvanja – a onda ih više nema. Dajući dio sebe svakom od tih heroja, Tanja Belobrajdić detalje njihovih života prikuplja iz razgovora s članovima obitelji, fragmente junaštva u obrani, a nerijetko i sjećanja na posljednje trenutke njihovih života saznaje razgovarajući sa suborcima da bi onda, tragajući za njihovom poslijesmrtnom sudbinom, za mnoge od njih otkrivala kako su još uvijek na popisima nestalih branitelja. Svaku tako ispričanu, emotivnu i potresnu priču o čovjeku, pojedincu, osobnosti Tanja završava rečenicom nismo te zaboravili.

“Rođena sam Vukovarka, sudjelovala sam u obrani, živim u Vukovaru – ali za većinu ovih priča i sudbina nisam ni ja znala dok nisam počela istraživati. Sami smo za to krivi jer ne njegujemo kulturu sjećanja. Toliko je toga još za ispričati, za zapisati, ali mi nismo tome pristupili na vrijeme i sistematski,” napominje Tanja Belobrajdić.

Premda formalno završena i objavljena, knjiga Nisu zaboravljeni – Grad heroja nije kraj Tanjina istraživanja zato što u njoj nisu obuhvaćeni svi poginuli i nestali branitelji Vukovara i njihove životne priče. Nažalost, još ih je mnogo koje treba spasiti od zaborava pišući o njima. Zbog toga Tanja Belobrajdić već radi na sljedećoj knjizi i najavljuje nastavak projekta.

Tanja Belobrajdić

Željela sam kroz živote tih mladića koji su u Vukovaru branili Hrvatsku prikazati tko su i što su oni bili. Htjela sam osporiti ružnu paradigmu u koju su gurnuti svi branitelji, uvjerenje kako su u rat prvi krenuli avanturisti, zgubidani i oni koji nisu imali što u životu raditi. Htjela sam pokazati kako su to bili ljudi koji su itekako imali što izgubiti, koji su iza sebe ostavili djecu, braću, roditelje, obitelji koje i dandanas pate za njima.

---

Zaslužili su više

Premda knjiga, izdana 2020. godine, dosad zbog protuepidemijskih mjera nije mogla biti službeno predstavljena, interes javnosti za nju iznimno je velik. “Nadala sam se pozitivnom odazivu i interesu čitatelja, ali ipak sam na kraju iznenađena tolikim dobrim reakcijama. Koliko god to neki osporavali, čini se da je interes za teme iz Domovinskog rata prisutan i velik. To me veseli jer moja namjera je, prije svega, bila da se o onima koji su dali svoje živote za obranu Hrvatske i Vukovara piše, govori i zna više. Zaslužili su više,” ističe Tanja Belobrajdić i prisjeća se koji su trenuci u stvaranju knjige za nju bili najteži: “Najteži su bili razgovori s obiteljima. Ponekad sam se osjećala kao da im grebem po ranama, ali morala sam ih pitati. A kad bih im se obratila, zamolila ih za suradnju neki su bili iznenađeni, neki su se razveselili, a neki su bili sumnjičavi – otkud sad, nakon 30 godina da ih netko zove, a dosad za njihove najmilije nitko nije pitao, nikoga nisu zanimali.”

---

Emotivni susreti s obiteljima poginulih

Knjiga Nisu zaboravljeni – Grad heroja tiskana je uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, a Grad Vukovar otkupio je po primjerak za svaku obitelj poginulog branitelja čija je sudbina u njoj obuhvaćena. Budući da zbog protuepidemijskih mjera promocije nije bilo, Tanja nerijetko sama obilazi obitelji poginulih branitelja, one koji su joj tijekom rada na knjizi pomogli razgovarajući s njom i dajući joj podatke, i uručuje im njihov primjerak knjige. Podatke o tome, fotografije, kao i emotivne bilješke o susretu članova obitelji s objavljenom pričom o onom voljenom i neprežaljenom Tanja objavljuje na svojoj Facebook stranici.

I upravo se tu, možda na najbolji način, otkriva vrijednost knjige koja, nakon što je tiskana, kao da dalje sama sebe piše. Oni koji vole, koji nerijetko još uvijek liježu i bude se s nadom da će pronaći i pokopati voljenog, ponekad u prvom susretu s knjigom nad njezinim stranicama jauknu, ili miluju lice na objavljenoj fotografiji, ili zagrljajem čvrsto obuhvate knjigu pa je šutke stežu kao da je ona posljednje na svijetu za što se mogu uhvatiti.

Tekst i foto: Lada Puljizević