Opijeno velikim početnim uspjesima koje su njihove podmornice postigle protiv britanske površinske flote, njemačko političko i vojno vodstvo smatralo je da će daljnjim širenjem podmorničarskog rata i uvođenjem velikog broja jednostavnih napadnih podmornica baciti Veliku Britaniju u najkraćem mogućem roku na koljena

Veliki uspjesi kopnenih snaga u početnoj fazi I. svjetskog rata omogućili su Njemačkoj niz strateških prednosti u odnosu na Veliku Britaniju. Britanci su u jednom razdoblju bili doista šokirani gubicima koje su njezinoj moćnoj površinskoj floti nanosile njemačke podmornice. Jedan od najcrnjih dana u povijesti moćne britanske mornarice zbio se 22. rujna 1914. kada je mala i neugledna podmornica U9 pod zapovjedništvom pbb Otta Weddingena za samo nekoliko sati potopila tri moćna krstaša (Aboukir, Cressy i Hogue). Nakon što su početkom rata njemačke kopnene trupe okupirale Belgiju, carska mornarica došla je u posjed mnogobrojnih luka na belgijskoj obali La Manchea, koje su zbog svog položaja bile iznimno pogodne za napade na pomorski promet oko britanskog otočja.

U vrhu njemačke carske vojske i mornarice bili su opijeni takvim brzim uspjesima. Vrh carske mornarice, koji je zapravo stalno izbjegavao izravni sukob svoje površinske flote s britanskom, smatrao je da će širenjem podmorničarskog rata u najkraćem mogućem roku baciti Veliku Britaniju na koljena. Da bi novonastalu situaciju iskoristili što bolje, RMA (Reich Marine Arm) je službenim putem 18. kolovoza 1914. zatražila od UI-a (Uboot Inspection) da proanalizira mogućnost realizacije dovoljnog broja malih i jeftinih napadnih podmornica koje će morati postati operativne prije završetka rata. U tom trenutku u carskoj mornarici bili su totalno zaluđeni dotadašnjim uspjesima na moru i smatrali su da će rat zahvaljujući podmornicama biti pobjednički završen za nekoliko mjeseci.

S iznenađujućom brzinom UI je prostudirao nekoliko projekata koji su bili na tragu traženih specifikacija i među njima izabrao jedan koji je najviše obećavao. Vrlo brzo nakon prezentacije projekta, RMA ga je prihvatila. U sklopu ratnog ugovora pod oznakom B, prihvaćen je ponuđeni projekt br. 34 koji će u podmorničarskom svijetu postati poznat kao obalna napadna podmornica klase UB. Tijekom samo nekoliko ratnih godina podmornica ovog tipa evoluirat će iz svog osnovnog tipa u još dvije podklase koje će biti proizvedene u velikim serijama. S tehničke točke gledišta cilj njemačkog vojnog i mornaričkog vrha bio je da u vrlo kratkom roku pred britanske obale pošalje što je moguće veći broj podmornica, koje nisu morale biti nužno toliko usavršene, ali bi bile dovoljno ubitačne da prekinu dotok strateških sirovina u Britaniju i prikuju površinsku flotu u zaštićene luke i sidrišta iz kojih ne bi smjeli izaći u strahu od mogućeg torpediranja. Nepuna dva mjeseca nakon što je RMA uputila svoj zahtjev za analizom mogućeg projekta, točnije 15. listopada 1914. potpisan je ugovor o izgradnji prvih 15 podmornica klase UB s brodogradilištima Germaniawerft u Kielu i AG Weser u Bremenu. Početak gradnje prvih podmornica u oba brodogradilišta započeo je odmah po potpisivanju ugovora o gradnji. Gradnja je bila toliko brza i efikasna da su prve podmornice u Kielu i Bremenu bile porinute u more 22. siječnja i 6. veljače 1915. a predane su mornarici 29. siječnja i 18. veljače 1915. Svih 15 podmornica isporučene su carskoj mornarici. U međuvremenu njemačka je sklopila sporazum s Austro-Ugarskom o prodaji dviju podmornica (UB1 i UB15) i njihovom željezničkom transferu do pomorske baze u Puli (ove dvije podmornice dobit će u austrijskoj mornarici kodne oznake U10 i U11). Zbog toga RMA je 25. studenog 1914. kod brodogradilišta Kaiserlischewerft u Bremenu (KWB) naručila još dvije dodatne podmornice (U16 i U17) koje su bile otpremljene na Jadransko more. Dvije dodatne podmornice porinute su 21. i 25. travnja 1915. u ponešto modificiranom obliku na svoje prethodnice.

Prva serija ovih podmornica građenih u Kielu i Bremenu bila je jednotrupne građe, sa četiri vodonepropusna prostora te balastnim i trim-tankovima od samo 4,3 m3 ugrađenim u čvrsti trup i sposobna za operativni zaron do 50 m dubine. Zbog svojih specifičnosti i razlika u odnosu na podklase koje će uslijediti, ove podmornice će u pomorskoj povijesti ostati klasificirane kao klasa UB I (jedan). Tijekom 1917. godine na podmornici UB 12 obavljena je modifikacija pramčanog odjeljka br. 4 koji je bio izgrađen kao jedna sekcija i produljen za tri metra te potpuno cilindričnog oblika gotovo do samog pramca. Slične modifikacije bile su planirane na još tri podmornice (UB10, 16 i 17). Podmornice klase UB I međusobno su se razlikovale u duljini preko svega (od 28,1 do 31,97 m) u ovisnosti od brodogradilišta koje ih je gradilo. Isto tako duljina čvrstog trupa na posljednjim dvjema građenim podmornicama bila je produljena za gotovo tri metra.

Propulzijsko postrojenje podmornica UB1 ? UB8 činili su Daimlerov četverocilindrični, četverotaktni dizelski motor snage 60 KS i dva SSW dinamo-motora od po 60 KS koji su napajali dvije Afagove baterije od po 61 ćelije. Na podmornicama UB9 ? UB17 umjesto Daimlerovih, bili su ugrađeni Körtingovi četverocilindrični četverotaktni dizelski motori, također od 60 KS. Dizelski motor i elektromotori su prenosili snagu na jednu propelersku osovinu s trokrakim propelerom promjera 1,06 m na prvih osam podmornica. Na ostalim podmornicama građenim u Bremenu ugrađeni su propeleri promjera 1,10 m. Upravljanje podmornicom ostvarivalo se pomoću dva para hidroplana (pramčanih i krmenih) te jednog lista kormila postavljenog iza propelera.

Naoružanje podmornica klase UB I sastojalo se od dviju torpednih cijevi kalibra 450 mm ugrađenih u pramac neposredno ispod konstrukcijske vodene linije i borbenim kompletom od samo dva torpeda. Dodatno na podmornice je ugrađeno postolje i pridodana teška strojnica s borbenim kompletom od 1600 metaka. Spartansku opremu podmornice nadopunjavao je samo jedan periskop ugrađen u kontrolni toranj. Tijekom 1917. godine u već spomenutoj modifikaciji podmornice UB12 umjesto torpednih cijevi u pramčanu sekciju su ugrađene četiri minska bunara promjera jedan m za polaganje morskih mina. Umjesto lakih torpeda od 450 mm podmornica je dobila osam mina tipa UC 200. Istovjetne modifikacije bile su planirane i na podmornicama UB10, 16 i 17, ali nisu nikada provedene. Podmornica UB14 dobila je tešku strojnicu kalibra 37 mm tek 1917. godine.

Tijekom četiri ratne godine podmornice klase UB I imale su prilično burnu karijeru. Njih ukupno šest, UB1, UB3, UB7, UB8, UB14 i UB15 rastavljene su u sekcije i željezničkim transportom prebačene su od Baltika, preko Njemače i Austro-Ugarske do Jadranskog mora i sastavljene u arsenalu u Puli. Na identičan način su transportirane podmornice UB4-6, UB10,UB12, UB16 i U17 do belgijskog brodogradilišta Hoboken kod Antwerpena. Ratna zbivanja preživjelo je ukupno 8 podmornica (UB2, UB5-6, UB8-9, UB11 te UB14-15) dok je preostalih 9 izgubljeno na pučinama Sjevernog, Jadranskog, Jonskog i Crnog mora. Podmornica UB3 bila je ujedno i prva njemačka podmornica izgubljena u vodama Mediterana. Tijekom svoje ratne službe podmornice klase UB I pokazale su vrlo ograničene manevarske sposobnosti i vrlo limitirane obalne sposobnosti. To im međutim nije smetalo da tijekom četiri ratne godine i pod trima ratnim zastavama (podmornica UB8 je 25. svibnja 1916. bila predana bugarskoj ratnoj mornarici) zabilježe 397 borbenih misija u kojima su potopile 148 teretnih brodova s ukupno 130 817 brt te jednu krstaricu (talijansku Amalfi od 10 400 t / UB14), jednu torpiljarku (talijansku PN 5 od 120 t / UB1) te dvije podmornice (britanske E7 i E20 od 660/810 tona / UB14).

Napadne podmornice klase UB II
Podmornice klase UB I pokazale su se nedostatno efikasne u zadaćama za koje su bile namijenjene i projektirane. Njihov spartanski izgled i nedostatna opremljenost te propulzija na samo jednu propelersku osovinu znatno su utjecali na limitiranje njihovih taktičkih mogućnosti. Onog momenta kada je bilo evidentno da se rat neće završiti u nekoliko narednih mjeseci, kako je to prema prvim uspjesima na moru očekivao njemački vojni vrh – UI je dobio zapovijed da započne projektiranje nove obalne torpedne napadne podmornice, ali sa znatno povećanim taktičkim sposobnostima u odnosu na podmornice klase UB I. Već u travnju 1915. UI je prezentirao svoj projekt pod rednim brojem 39, koji je s praktične točke gledišta bio puno više od obične nadogradnje projekta 34. Bio je to zapravo novi tip podmornice, počevši od njezina sustava propulzije pa zaključno do njezina naoružanja. Nakon što je projekt br. 39 i službeno bio odobren, UI se cirkularnim pismom obratio njemačkim brodogradilištima sa zahtjevom da se očituju o spremnosti i slobodnim kapacitetima za izgradnju ovog tipa podmornice unutar zadanog vremenskog roka od godinu dana. Brodogradilišta Bloch & Voss iz Hamburga i AG Weser iz Bremena pismeno su potvrdili svoju mogućnost i spremnost za početak gradnje. Već 30. travnja i 1. svibnja 1915. potpisani su ugovori s oba brodogradilišta. Prerma odrednicama ugovora svako brodogradilište dobilo je posao na izgradnji šest podmornica nove klase koja će dobiti službenu oznaku UB II. Budući da je carska ratna mornarica imala golemu potrebu za što većim brojem podmornica ovakvog tipa, koje na njihovu žalost tada zbog zauzetosti navoza nisu mogla izgraditi druga brodogradilišta, već u lipnju 1915. dopisan je aneks ugovora s hamburškim i bremenskim brodogradilištem. Početni ugovor je proširen dodatnom narudžbom još 18 podmornica koje su raspodijeljene u omjeru 2:1 između Bloch & Voss (12 podmornica) i AG Wesera (6 podmornica).

Prema ugovorenim obvezama sve plovne jedinice isporučene su mornarici do sredine 1916. godine. Izgrađeno je ukupno 30 podmornica klase UB II.

S tehničke točke gledišta podmornice klase UB II razlikovale su se od klase UB I već na prvi pogled. Bile su otprilike 8 metara dulje i otprilike gotovo metar šire. Sukladno povećanju vanjskih gabarita i deplasmani klase UB II bili su gotovo dvostruko povećani. Kvalitativne promjene bile su vidljive u strojarnicama, ali i u sustavu ugrađenog naoružanja. Međutim, i one su zadržale neke “bolne” točke svojih prethodnica iz klase UB I. Ponajprije se to odnosi na primjenu jednoosovinskog prijenosa snage.

Podmornice klase UB II bile su konstruirana i izgrađene kao jednotrupne podmornice.

Unutrašnjost podmornice podijeljena je na šest vodonepropusnih prostora. Balastni i trim tankovi bili su ugrađeni u čvrsti trup a njihov volumen je varirao ovisno o proizvodnoj seriji i brodogradilištu od 8,2 do 8,5 m3. Vanjski gabariti podmornica od 36,13 m (UB18 ? UB29) povećani su na 36,90 m na podmornicama UB30 ? UB47.

Premda nešto masivnije konstrukcije podmornice klase UB II bile su predviđene za operativni zaron na dubinu od 50 metara.
Propulziju podmornica preuzelo je ugrađeno dizelsko?električno postrojenje. Zanimljivo je da su na trideset podmornica ove klase bila ugrađena čak tri različita tipa dizelskih šesterocilindričnih četverotaktnih motora. Daimlerovi dieseli bili su ugrađeni na podmornicama UB18,19, 42 – 47, Körtingovi na podmornicama UB20-23,36,38-41, dok su Benzovi dizelski motori bili ugrađeni na podmornicama UB24,25,27,28,30-35 i 37. Bez obzira na tip ovi motori su razvijali od 135 do 142 KS. Podvodna plovidba bila je utemeljena na dva dvostruka SSW dinamo motora koji su u površinskoj plovidbi punili dvije Afagove baterije sastavljene od po 61 članka. Zahvaljujući akumuliranoj struji iz baterija u modalitetu podvodne plovidbe SSW motori su mogli razviti po 70 KS svaki, odnosno ukupno 280 KS. Najbolnija točka propulzijskog sustava ovih podmornica i nadalje je ostao prijenos snage na jednu propelersku osovinu s trokrakim propelerom promjera 1,25 m. Ugradnja prednjeg i stražnjeg para hidrofolnih kormila dubine već je odavno bio standard u njemačkoj mormarici. Kao i klasa UB I i klasa UB II imala je kormilarski stroj sa samo jednim listom kormila pravca. Stražnja kormila dubine bila su zaštićena debelim čeličnim šipkama.

Naoružanje klase UB II sastojalo se od kombinacije torpednog i topničkog oružja a nešto poslije neke od podmornica bile su modificirane i za polaganje morskih mina. Osnovno torpedno naoružanje sastojalo se od dviju torpednih cijevi kalibra 500 mm, ugrađenih u pramac podmornice neposredno ispod konstrukcijske vodene crte. Ovisno o tipu, podmornice su mogle ukrcati borbeni komplet od 4 ili 6 torpeda. Zanimljivost ove klase su dva podtipa, koji su se međusobno razlikovala po broju ugrađenih torpednih cijevi. Naime, podmornice UB21,22,27,34,35 i 41 bile su opremljene s dvije dodatne palubne torpedne cijevi, ugrađene s obje strane kontrolnog tornja, također ispod vodene crte podmornice. Ove torpedne cijevi bile su nagnute prema pramcu pod kutom od 4°. Kod navedenih podmornica pramčane torpedne cijevi rabile su se također i za polaganje pomorskih P-mina. U pramčani prostor moglo se ukrcati ukupno 14 mina tog tipa. Topničko naoružanje prvih 12 podmornica sastojalo se od jednog palubnog topa Tk kalibra 50/40 mm s borbenim kompletom od 200 granata. Na podmornicama od UB30 do U47 ugrađivan je top Uk kalibra 88/30 mm uz borbeni komplet od 116 granata. Tijekom 1916.?17. godine promijenjen je palubni top na podmornicama UB18,21-23,24,25 i 27. Na njima je također bio ugrađen top Uk 88/30 mm. Podmornice je opsluživao ukupno 21 član posade od kojih su dvojica bili časnici.
Manje vanjske različitosti među pojedinim tipovima podmornice ove klase bile su vidljive na kontrolnom tornju, telegrafskim jarbolima i nadgrađu. Podmornice UB43 i UB47 bile su opremljene tzv. “probijačem valova” (valobranom) montiranim na gornjoj palubi i odlikovale su se nešto užim nadgrađem u pramčanom dijelu palube. Podmornice UB43-UB47 rastavljene su u sekcije i željezničkim transportom preko Njemačke i Austrije prebačene do arsenala u Puli gdje su ponovo sastavljene, testirane i stavljene u operativnu uporabu. Austro?ugarska mornarica ih je preimenovala pa su dobile oznake U43 – U47.

Po svojim tehničkim odlikama klasa UB II je bila znatno sposobnija od podmornica prethodne klase UB I što im je omogućilo da u znatno većoj mjeri budu uporabljene u pomorskim akktivnostima u akvatoriju kanala La Manche i istočnih britanskih obala. Podmornice koje su kopnom bile transferirane u Pulu borbeno su djelovale u Jadranskom, Jonskom i Crnom moru. Kao direktna posljedica njihova povećanog borbenog angažmana jest i činjenica da je ova klasa pretrpjela gubitke od 70%. Od ukupno 30 podmornica ove klase, njih 21 je izgubljeno od britanskih obala do Crnog mora.

Napadne podmornice klase UB III
Podmornice klase UB III pokazale su se znatno boljim u akvatoriju La Manchea i bližim dijelovima Sjevernog mora odnosno u blizini jugoistočnih obala britanskog otočja. Borbena djelovanja u udaljenijim akvatorijima bila su nedostupna klasi UB II. Zadaće u udaljenim zonama bile su rezervirane uglavnom za podmornice tipa Ms, odnosno one izgrađene u okviru tzv. Mobilmachungsplana. Zbog toga je u travnju 1915. UI otpočeo s procesom projektiranja nove podmornice koja bi bila znatno jednostavnija od podmornice tipa Ms, ali koja bi svojim sposobnostima nadmašivala taktičke sposobnosti klase UB II i koja bi bila sposobna djelovati u svim zonama i akvatorijima uokolo britanskog otočja. Tako je nastao radni projekt br. 44 koji je njemačka carska mornarica nastojala staviti u izgradnju odmah po završetku prethodno naručene serije podmornica klase UB II. Nova podmorničarska klasa dobit će službenu oznaku UB III.

Nakon pregovora s brodograditeljima potpisan je 2. svibnja 1916. ugovor s četiri njemačka glavna brodogradilišta o izgradnji šest podmornica novog tipa u svakom od njih. Ugovor su potpisali Germaniawerft, AG Weser, Blohm & Voss i Vulkan. Sukcesivno, onako kako je rat napredovao, njemačko vojno vodstvo je sve više uviđalo da će to biti dugotrajni i iscrpljujući rat pa je naručivalo sve više i više podmornica ovog tipa. Do konca Prvog svjetskog rata naručeno je skoro 200 komada, točnije 196 podmornica. Samo jedan dio njih je bio i konačno završen prije kapitulacije sila Osovine. Među podmornicama klase UB III je bilo nekoliko različitih tipova i više pojedinačnih modifikacija vezanih uz određene serije ili proizvođače. Ono što je puno važnije jest da su se ove podmornice znatno razlikovale od svojih prethodnica – klasa UB I i UB III. Zbog toga je možda najveća dilema i možebitna pogreška uopće ih svrstavati u obalnu klasu u koju pripadaju jedino po svojoj razvojnoj povijesti.

Podmornice klase UB III ugovorene su i porinute pod nekoliko ratnih ugovora: J (UB48-71); O (UB72-87); Q (UB88-132); T (UB133-169); W (UB170-205); AB (UB206-249).

Klasa UB III zamišljena je i izgrađena kao umanjena Ms klasa oceanskih podmornica. Za razliku od svojih prethodnica, klasa UB I i UB II, klasa UB III izgrađena je kao dvotrupna podmornica sa šest vodonepropusnih prostora u čvrstom trupu. S obzirom na činjenicu da je među projektiranim i naručenim podmornicama bilo mnogo modifikacija po pitanju veličine balastnih i trim tankova, glavnih porivnih strojeva, dinamo-motora pa i samog naoružanja, pojedinačno nabrajanje za svaku pojedinačnu seriju oduzelo bi previše vremena i prostora. Stoga će određene tehničke karakteristike biti samo nabrojene. Balastni i trim tankovi su projektirani u 8 različitih kubikaža: od najmanje koja je iznosila 19,2 m3 preko 25,0 ; 25,6; 26,4; 28,0; 28,4, do 29,9 m3. Zahvaljujući dvostrukom trupu i povećanom volumenu balastnih i trim tankova proračunska operativna dubina zarona od 50 m kod podmornica iz serija UB72-74, 88-102, 154-169 i 172-249 povećana je na 75 m.

Propulzijski sustav podmornica ove klase činila su dva šesterocilindrična četverotaktna dizelska motora i četiri dinamo-motora. I u ovom području je vladala velika raznolikost. Ugrađivano je šest različitih tipova glavnih i isto toliki broj pomoćnih motora, odnosno generatora.

Dinamo-motori su imali zadaću u površinskoj plovidbi puniti strujom dvije Afagove 62-ćelijske baterije smještene u prostorima br 3 i 5. Kod klase UB III izbjegnuti su svi negativni učinci jednoosovinskog prijenosa snage pa su ugrađene dvije propelerske osovine koje su završavale trokrakim propelerima promjera 1,4 m. Podmornice su raspolagale prednjim i stražnjim parom kormila dubine (oba para hidrofolnih površina bili su posebno zaštićeni posebnim čeličnim okvirom postavljenim ispod konstrukcijske vodene crte). Kormilarski stroj raspolagao je s dva lista kormila pravca. Maksimalne brzine podmornica iznosile su, ovisno o tipu do 13,9 čvorova u površinskoj (UB118-132) odnosno 8 čv u podvodnoj plovidbi (UB60-65).

Ovisno o tipu i modifikaciji podmornice klase UB III imale su mogućnost ukrcaja od 68 do 75 tona dizelskog goriva što im je omogućavalo površinski proračunski doplov od 7120 do 9100 Nm brzinom od 6 čvorova. Kapacitet baterija (ovisno o tipu i karakteristikama podmornice) omogućavao je podvodni doplov do maksimalnih 55 Nm brzinom od 4 čvora.

Osnovno naoružanje podmornica klase UB III činilo je pet torpednih cijevi kalibra 500 mm s borbenim kompletom od čak 10 torpeda. Torpedne cijevi su bile raspoređene u konfiguraciji: 4 u pramcu i jedna u krmi podmornice. Osim torpeda na podmornice je serijski bio ugrađivan palubni top Uk 88/30 mm s borbenim kompletom od 160 do 196 granata. Od početka 1918. godine na podmornicama UB48-51, 59, 62, 64,67, 68, 73, 77, 79, 86, 103-105, 111 ? 113 bio je ugrađivan palubni top tipa Utof 105/45 mm s borbenim kompletom od 108 do 192 granate. Podmornice UB48 i UB106 zadržale su uz top Utof 105/45 i onaj od 88 mm, dok je podmornica UB148 bila specifična jer su na njoj bila ugrađena dva topa tipa Uk 88/30 mm. Posada sastavljena od 31 člana (3 časnika) imala je na raspolaganju jedan gumeni spasilački čamac na napuhivanje komprimiranim zrakom koji je bio smješten u posebnom spremištu u međutrupu.

Igor SPICIJARIĆ