Sukob koji su 1969. vodile dvije male srednjoameričke zemlje ostaje jedna od mnogobrojnih crnih točaka svjetske povijesti, no bez obzira na ime koje će mu zauvijek ostati, sport nije razlog zbog kojeg je izbio

Prije tri godine hrvatska je javnost imala priliku pogledati dokumentarni film ”Dinamo-Crvena zvezda – Domovinski rat počeo je na Maksimiru“. Bio navod iz naslova činjenično točan ili ne, neodigrana utakmica jugoslavenske 1. savezne lige od 13. svibnja 1990. ostat će zauvijek upisana u važne događaje iz vremena raspada bivše Jugoslavije. Međutim, postoji malo poznat kratak sukob koji je definitivno izbio ubrzo nakon završetka jedne nogometne utakmice, a vodile su ga dvije srednjoameričke zemlje, Honduras i Salvador. U historiografiji se naziva Nogometni rat (Football war, Soccer war, La guerra del fútbol), kao i Stosatni rat.

Zajednički dio povijesti
Salvador, nekadašnja španjolska kolonija, a potom dio Meksičkog Carstva pa Sjedinjenih Provincija Srednje Amerike, 1840. stekao je samostalnost. Tijekom godina na vlasti su se izmjenjivali razni vojni i civilni režimi koje bismo većinom teško mogli nazvati demokratskim. Uz nestabilne političke prilike i siromaštvo karakteristično za zemlje tog područja, poseban je salvadorski problem (pre)naseljenost. Prema procjenama iz 2012., ondje živi oko 6,25 milijuna stanovnika. S prosječnom gustoćom od 297 stanovnika po km² (gotovo četiri puta više od Hrvatske) Salvador je najnapučenija zemlja Srednje Amerike. Nacionalno je bogatstvo također neravnomjerno raspoređeno. Situacija je bila slična i prije pedesetak godina, stoga je sredinom 1960-ih oko 300 000 salvadorskih izbjeglica i ilegalnih iseljenika potražilo sreću i živjelo te radilo u susjednom Hondurasu, često bez ikakvih dokumenata.
Povijest Hondurasa, koji je površinski pet puta veći, ali mnogo rjeđe naseljen nego Salvador, do sredine XIX. stoljeća zajednička je sa salvadorskom, barem što se tiče zemalja čiji je bio dio dok 1838. nije postao neovisna zemlja. Sličnosti su se protegnule i u idućih stotinjak godina: nestabilnost, razni nedemokratski režimi i poneki liberalan, te siromaštvo. Etnički, obje zemlje danas u velikoj većini naseljavaju mestici (više od 86 %), no Salvadorci su uglavnom katolici (70 %), a u Hondurasu katolika ima 47 %, a 41 % protestanata. Od prvih dana neovisnosti sporile su se oko kopnene crte razgraničenja dugačke 346 km te otoka u tihooceanskom zaljevu Fonseca. No zanimljivo je da se nisu međusobno sukobile niti u jednom čestih latinoameričkih ratova za granice, čak su znale biti na istim stranama.

Tenzije rastu
Konzervativac i nekadašnji vojni časnik Fidel Sánchez Hernández (1917. – 2003.) na izborima 1967. u Salvadoru dobiva predsjednički položaj i uz prenaseljenost susreće se s gospodarskim problemima koje izaziva pad cijena kave i pamuka, glavnih salvadorskih izvoznih proizvoda. S druge strane, u Hondurasu je predsjednik bio Oswaldo López Arellano (1921. – 2010.), također konzervativac i časnik koji je na vlast došao 1963. državnim udarom.
Tenzije između dviju zemalja krajem 1960-ih izazivalo je nekoliko faktora: dva bitna bili su sporna pogranična područja i njihove povrede kao i suprotstavljeni gospodarski interesi: Honduras je optuživao Salvador za povlašteni položaj unutar organizacije Zajedničko srednjoameričko tržište, za koju je mislio da će ga izvući iz tradicionalnog položaja najsiromašnije zemlje Srednje Amerike. No, najveći problem bili su salvadorski iseljenici u Hondurasu, autohtoni stanovnici optuživali su ih za uzurpaciju zemljišta i radnih mjesta. Stoga je Honduras početkom 1969. najavio da neće produljiti bilateralni sporazum o imigraciji potpisan dvije godine prije. Na proljeće su Salvadorci koji su živjeli u Hondurasu počeli optuživati policiju, vojsku i paramilitarističke organizacije za kampanju nasilja, čak i ubojstava i mnogi su pobjegli natrag u domovinu. Da situacija bude još napetija, pobrinuli su se mediji koji su podgrijavali napetost, salvadorski su i pozivali na osvetu. I u takvoj situaciji, još je na red došao obračun nogometnih reprezentacija dviju zemalja u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo koje se iduće godine održavalo u Meksiku.

Prilika za SP

Nogomet je najpopularniji sport na svijetu, no u Latinskoj je Americi i više od toga. Poznati urugvajski novinar i pisac, teoretičar nogometa Eduardo Galeano (1940. – 2015.) jednom je prilikom opisao dokud može ići ekstremno shvaćanje tog sporta: ”Nogomet, metafora za rat, ponekad se pretvara u pravi rat.” I Salvador i Honduras članovi su Konfederacije nogometnih saveza Sjeverne i Srednje Amerike te Kariba (CONCACAF). Sudjelovanje na svjetskim prvenstvima do 1970. bilo je rezervirano za Meksiko, SAD i jednom Kubu. Kako je poslovično najjači Meksiko na devetoj svjetskoj smotri bio domaćin, otvorila se velika prilika malim srednjoameričkim zemljama da se napokon plasiraju. Pitanje prolaska kvalifikacija bilo je i pitanje nacionalnog prestiža, a Salvador i Honduras imali su tada dobre momčadi, najjače u dotadašnjoj povijesti. Igralo se manje kvalifikacijskih utakmica nego danas, reprezentacije su bile podijeljene u male skupine. Honduras je isprva prilično lako prošao Kostariku i Jamajku, a Salvador Nizozemsku Gvajanu (današnji Surinam) i Nizozemske Antile (koji su poslije podijeljeni na nekoliko otočnih zemalja). Slijedili su polufinalni obračuni. U prvom je Haiti iznenađujuće izbacio SAD i to pobjedama u objema utakmicama. Drugo polufinale bilo je puno neizvjesnije…

”Sreća da smo izgubili“
Prva utakmica igrana je u glavnom gradu Hondurasa Tegucigalpi 8. lipnja 1969., dakle, u jeku sporova oko nasilja nad Salvadorcima u toj zemlji. Susret nije bio nogometno lijep. Salvadorci su bili iscrpljeni zbog nespavanja jer je protekle noći ispod prozora njihova hotela stotine honduraških navijača pripremilo koncert doboša, automobilskih truba i ispaljenih raketa. Otpor im je bio slomljen tek u sudačkoj nadoknadi i Honduras je slavio 1 : 0, no takav rasplet bio je i okidač za navijačke nerede, pa čak i izvješća o samoubojstvu mlade Salvadorke koja nije mogla podnijeti poraz.
Uzvrat u San Salvadoru slijedio je tjedan dana poslije. Domaći navijači pripremili su vatreni doček honduraškim reprezentativcima već na aerodromu, te uzvratili koncert i ispaljivanje pirotehnike oko hotela. U neredima, koje je predvodio jedan salvadorski general, prema izvješćima agencije UPI poginulo je dvoje ljudi, a gostujuća momčad na stadion je prevezena pod vojničkom pratnjom. Za početak utakmice spaljena je honduraška zastava, a prijetnje i uvrede koje su doživljavali nogometaši bile su strahovite. Takvi su se događaji još više odrazili na situaciju na terenu no u Tegucigalpi, Salvador je dominirao utakmicom i pobijedio 3 : 0 pogodcima postignutima već u prvom poluvremenu. Honduraška zvijezda Enrique Cardona, igrač Atletica iz Madrida, poslije je izjavio: ”Sreća što smo izgubili, da nije tako, danas ne bismo bili živi.” Nereda na tribinama nije izostalo, a autobusi honduraških navijača bi s vremena na vrijeme bili izloženi pucnjavi. Na pograničnim je područjima nasilje eskaliralo i sve je više Salvadoraca prelazilo granicu spašavajući se od nasilja.

Majstorica u Meksiku

Danas bi pobjeda Salvadora od 3 : 0, zbog gol-razlike, odvela tu momčad dalje u kvalifikacijama. No, tadašnja pravila tražila su da se odigra majstorica, treća utakmica, a pobjednik je igrao s Haitijem u konačnom obračunu za sudjelovanje na SP-u. Svi su se nadali da će neredima doći kraj jer je poprište dvoboja 26. lipnja bilo na neutralnom terenu, upravo u Méxicu na stadionu Azteca koji je osiguravalo 5000 policajaca. Bez noćnih koncerata, pucnjave i uličnih defilea navijača, momčadi su pružile dobar nogomet: u regularnom tijeku utakmica je završila 2 : 2 s tim da je jedan pogodak Hondurasa postignut škaricama. U produžetku je pobjedu i slavljeničku ekstazu cijelom Salvadoru donio pogodak Mauricia Pipa Rodrígueza. ”Nisam mogao niti zamisliti što će moj gol pokrenuti,” rekao je nogometaš koji će poslije kao izbornik odvesti Salvador na Svjetsko prvenstvo 1982. u Španjolskoj. Istog su dana dvije zemlje prekinule diplomatske odnose.

Brza pat-pozicija
Idućih dana intenzivirali su se prelasci tisuća protjeranih Salvadoraca u matičnu zemlju, a dolazilo je i do oružanih incidenata duž granice i već je tu situaciju New York Times nazvao Nogometnim ratom, što su uskoro prihvatili i drugi svjetski mediji. Konačno, salvadorska vojska 14. je srpnja počela organizirani napad preko kopnene granice, zrakoplovstvo je počelo bombardirati honduraške strateške točke, a mornarica je ophodnim čamcima napala honduraške otoke u zaljevu Fonseca koje je i zauzela. Međutim, nabrojene tri grane oružanih snaga ovdje ne treba shvaćati u punom smislu, nisu bile ni izbliza odgovarajuće opremljene niti organizirane ni za tadašnje pojmove. Ipak, svaka je imala određene prednosti nad protivnikom. ”Honduraška vojska stajala je s mačetama i starim puškama, nasuprot Salvadorcima koji su nadirali s belgijskim automatskim puškama. Salvadorci su imali i oklopna vozila u formi džipova s pričvršćenim čeličnim pločama,” opisao je događaje američki diplomat Edward M. Rowell koji je tad radio u Hondurasu. Invazivna vojska pod kontrolu je stavila pogranični grad Nueva Ocotepeque, no vrlo je brzo stala ostavši bez streljiva i goriva koje su vojnici trošili nemilice, neprestano jureći i pucajući. Prednost Hondurasa bilo je njegovo ratno zrakoplovstvo koje su činili američki lovci iz II. svjetskog rata Vought F4U Corsair. Pokazali su se nadmoćni nad salvadorskim Goodyear FG-1D Corsairima (inačicom istog aviona koji je koristio Honduras) i Cavalier Mustanzima, a honduraški pilot satnik Eduardo Soto postigao je i tri zračne pobjede, zadnje u povijesti avionom s klipnim motorom. Honduraški avioni uspješno su prekinuli opskrbne crte salvadorske vojske i za nekoliko desetaka sati u ratu je nastala pat-pozicija, Salvadorci su bili dvadesetak kilometara duboko u honduraškom području, no nisu mogli naprijed i nisu ostvarili zadane ciljeve. S druge strane, Hondurašani ih nisu mogli istjerati sa svojeg teritorija.

”Bili smo izgovor“
Organizacija američkih država već je 15. srpnja pozvala na prekid neprijateljstava prijeteći sankcijama objema zemljama. U okolnostima ionako teške gospodarske situacije, dodatnim troškovima koje izaziva rat te neriješenoj situaciji na bojištu, mir je zapravo odgovarao svima. Međutim, prijedlog je isprva zdušno odbijen, svatko je tvrdio da je ratna situacija na njegovoj strani. Ipak, 18. srpnja na snagu je stupio prekid vatre, dan poslije prihvaćen je mirovni plan OAS-a, a Salvador je do početka kolovoza povukao svoje postrojbe iz Hondurasa, s tim da je Honduras obećao da će zaštititi Salvadorce koji su ostali na njegovu teritoriju. Procjene o broju poginulih u ratu koji je efektivno možda trajao i manje od stotinu sati variraju od dvije do pet tisuća civila i vojnika. Puni mirovni ugovor bio je potpisan tek 1980. godine, a granični spor riješen 1992. odlukom Međunarodnog suda pravde koja je primijenjena 1998.
Nogomet se nastavio igrati. Vrlo brzo nakon rata, Salvador je ujesen 1969. u trima utakmicama izbacio Haiti i ostvario najveći sportski uspjeh u povijesti plasiravši se u Meksiko. Ondje se, međutim, nije proslavio, izgubivši sve tri utakmice u skupini (Belgija, Meksiko, SSSR) uz gol-razliku 0 : 9. Zanimljivo, na SP 1982. plasirale su se obje reprezentacije, a Honduras još 2010. i 2014. Honduras i Salvador još su se mnogo puta sučelili u reprezentativnim utakmicama, prvi put nakon rata tek u prijateljskom susretu 1982. uoči Mundiala.
Rat iz 1969. koji su vodile dvije male srednjoameričke zemlje ostaje jedna od mnogobrojnih crnih točaka svjetske povijesti, no bez obzira na ime koje će mu zauvijek ostati, nogomet nije bio razlog zbog kojeg je izbio. ”Bitke su već bile vođene,” rekao je godinama poslije jedan od sudionika, honduraški reprezentativac Rigoberto Chula Gómez, ”nogomet nije izazvao taj rat, on je bio izgovor.”

Domagoj VLAHOVIĆ