Klasa Ticonderoga sve je starija, neki će brodovi u mirovinu, a oni koji će biti modernizirani neće moći popuniti prazninu u američkoj površinskoj floti, baš kao niti razarači klase Arleigh Burke te buduće fregate. Prema najavama njezinih zapovjednika, najjača ratna mornarica na svijetu ubrzano će se okrenuti novom rješenju 

Kad je 25. travnja 1981. porinuta USS ”Ticonderoga“ (CG 47), prva krstarica istoimene klase, bila je dvadeset godina ispred svih ostalih ratnih brodova. Ta je prednost prije svega ostvarena s borbenim sustavom Aegis čiji je glavni dio PESA radar AN/SPY-1. S četiri fiksne pločaste antene taj radar osigurava neprestani nadzor u svih 360 stupnjeva i pritom pruža vrlo preciznu 3D sliku te mogućnost praćenja i vrlo brzih ciljeva.

Doduše, godinu dana poslije porinuta je četvrta (i zadnja) sovjetska protupodmornička krstarica s letnom palubom ”Admiral Gorškov“ iz klase Kijev koja je na zapovjednom otoku imala četiri fiksne pločaste antene PESA radara Mars-Pasat (NATO-ova oznaka Sky Watch). Iako vrlo nalik radaru AN/SPY-1, Mars-Pasat je po tehnološkim rješenjima bio na razini američkog radara SCANFAR razvijenog krajem pedesetih godina. Taj je radar ugrađen na prvi američki (i svjetski) nosač na nuklearni pogon USS ”Enterprise“ i nuklearnu krstaricu (također prvu na svijetu) USS ”Long Beach“. No, SCANFAR nije radio kako treba, a nije radio ni Mars-Pasat pa su na kraju oba povučena iz operativne uporabe. Međutim, s Mars-Pasat radarom 1988. porinut je prvi i jedini sovjetski/ruski nosač zrakoplova ”Leonid Brežnjev“ (potom preimenovan u ”Tbilisi“, a konačno u ”Admiral Flote Sovjetskog Saveza Kuznjecov“). Iako su sovjetski admirali i političari znali da Mars-Pasat ne radi to nisu htjeli priznati svojoj i svjetskoj javnosti pa je radar završio i na nosaču.

Referencije širom oceana

Američka ratna mornarica, nakon teških muka, šezdesetih je godina odustala od SCANFAR-a. No nastavila je razvoj te je do 1973. uspješno dovršen radar AN/SPY-1. On je potom uporabljen kao glavna komponenta Aegis Combat Systema. Koliko je ta kombinacija uspješna najbolje govori podatak da je ugrađena na 27 krstarica klase Ticonderoga (AN/SPY-1A/B/B[V]), 66 američkih razarača klase Arleigh Burke (AN/SPY-1D), četiri japanska razarača klase Kongō (AN/SPY-1D), pet španjolskih fregata klase Álvaro de Bazán (AN/SPY-1D), dva japanska razarača klase Atago (AN/SPY-1D[V]), tri južnokorejska razarača klase Sejong (AN/SPY-1D(V)), tri australske fregate klase Hobart (AN/SPY-1D[V]) i četiri norveške fregate klase Fridtjof Nansen (AN/SPY-1F). Razvijena je i najmanja izvedenica AN/SPY-1K namijenjena za ugradnju na korvete koja još nije pronašla kupca.

Uspjeh kombinacije Aegis Combat Systema i radara AN/SPY-1 toliki je da je američka ratna mornarica odustala od ukupno 32 superrazarača klase Zumwalt opremljenih još naprednijim AESA radarskim sustavom AN/SPY-3. S obzirom na to da je cijena najnovije inačice razarača klase Arleigh Burke Flight III 1,843 milijarde dolara po brodu, klasi Zumwalt je nakraju presudila cijena od 4,24 milijarde dolara po brodu. Financirana je gradnja samo triju razarača: USS ”Zumwalt“ je u operativnoj uporabi, USS ”Michael Moonsor“ bi u nju trebao ući svakog časa, a USS ”Lyndon B. Johnson“ je nedavno porinut, 9. prosinca prošle godine.

Računica američke ratne mornarice bila je jednostavna i logična – za cijenu jednog razarača klase Zumwalt mogu se izgraditi dva i pol razarača klase Arleigh Burke. Bez obzira na to koliko bi Zumwalt trebao biti napredniji i po svemu bolji, dva su Burkea ipak bolje rješenje, barem su tako donedavno razmišljali u Pentagonu.

 Kineski koraci

Početkom XXI. stoljeća SAD je bio jedina velesila koja je suvereno nadgledala sve oceane. Rusija, koja se teško i polako izvlačila iz političke i ekonomske krize u koju je upala nakon raspada SSSR-a, nije imala ni sredstava ni znanja da pokrene razvoj nove generacije ratnih brodova.  Proizvođači radara, PZO projektila, brodskih plinskih turbina i najvažnija brodogradilišta ostali su u Ukrajini. A onda je 2003. godine porinut prvi kineski razarač klase Lanzhuo (Type 052C) opremljen AESA radarom Type 346 Hai-Zhi-Xing. Prva serija tog radara nije bila uspješna jer su se pločaste antene pregrijavale, no na drugoj seriji uvedeno je prisilno hlađenje tekućinom pa je i taj problem riješen. Izgrađeno je šest razarača klase Lanzhuo prije nego što je počela gradnja poboljšane klase Kunming/Type 052D (izgrađeno je 12 brodova te klase).

Iako su klase Lanzhuo i Kunming relativno uspješne, američka ratna mornarica ih nije doživljavala pandanom njihovim plovilima, tim prije jer su procijenili da im je primarna zadaća eskort kineskih nosača zrakoplova i desantnih brodova. No onda je 28. lipnja 2017. u brodogradilištu Jiangnan porinut prvi razarač Type 055 (v. tekst Razarač ili krstarica?, HV 558). Po borbenim odlikama Type 055 na razini je najnovijih razarača klase Arleigh Burke, a po nekim ih odlikama i premašuje (primjerice, nosi veći broj projektila). Iz više razloga, neki ga, uključujući i Amerikance, označavaju kao krstaricu, a ne kao razarač. Barem teoretski, kineski AESA radar Type 346B trebao bi biti bolji od američkog PESA radara AN/SPY-1. Taj će nedostatak biti riješen s dolaskom razarača Arleigh Burke Flight III koji imaju AESA radar AN/SPY-6, no prvi od deset odobrenih razarača (od ukupno 22 planirana) serije Flight III još je u fazi rezanja limova. Čak i da su svi radarski i oružani sustavi na Type 055 lošiji od istih takvih sustava na Arleigh Burke Flight III, kineska brodogradnja i vojna industrija velikim koracima slijedi američku.

Prvi put gotovi projekti

Ako Kinezi nastave dosadašnjim tempom, a zasigurno hoće jer su uz prvi razarač/krstaricu Type 055 koji je na maritimnim testiranjima već porinuli tri, te su još dva u gradnji baš kao i niz razarača Type 052D, može se očekivati da će snaga kineske ratne mornarice barem na području brojnosti razarača i krstarica s vremenom izjednačiti s američkom. Razarači, tj. klase Arleigh Burke i Zumwalt suvremeni su sustavi (prvi Arleigh Burke u operativnoj je uporabi od 1991.), no zadnja krstarica klase Ticonderoga porinuta je 1992. godine. Stoga ne čudi da ugrađeni sustavi više nisu najmoderniji. Postavlja se pitanje zašto Pentagon i američka ratna mornarica dosad nisu obnovili flotu krstarica?

Kao prvo, tijekom prošlog i početkom ovog desetljeća previše su vremena, potencijala i novca potrošili u program Littoral Combat Ship (LCS) za koji su odabrane dvije klase (klasični Freedom i trimarani Independence). LCS-i doživljavaju brojne kritike, pa su se čak pojavili prijedlozi da se dio od već otpisanih fregata klase Oliver Hazard Perry vrati u operativnu uporabu, barem kao privremeno rješenje. Već su maritimna testiranja pokazala da LCS-i nisu prikladni za djelovanje na otvorenim morima i za samostalna borbena djelovanja. Zbog toga je 2014. odlučeno da će se planovi nabave LCS-a smanjiti s prvotno planiranih 59 na 32. Iste je godine pokrenut projekt nadoknade tog rezanja, nabava fregate FFG(X). Koliko američka mornarica silno želi FFG(X) najbolje dokazuje da su prvi put u svojoj povijesti odustali od pravila razvoja novog projekta od praznog papira. Umjesto toga morali su zahtjeve prilagoditi već postojećim projektima, a sve kako bi što prije zaključili gradnju LCS-a i dobili znatno bolji brod (v. tekst Nove fregate za nove izazove I. i II. dio, HV 540 i 541).

Odabir već gotovog projekta koji bi se prilagodio američkim sustavima bio je pun pogodak, pa su se Pentagon i američki admirali našli u ugodnoj poziciji da moraju birati između čak triju odličnih projekata. Njih su ponudili talijanski Fincantieri (baziran na konceptu FREMM), domaći General Dynamics (koncept španjolske klase Álvaro de Bazán) te Huntington Ingalls Industries (koncept klase kutera Legend koja je u operativnoj uporabi američke obalne straže). Snažnim lobiranjem u uži su izbor ušli i projekti povećanih klasa Freedom i Independence. Iz odabira je maknut projekt MEKO A-200 koji su nudili njemački ThyssenKrupp Marine Systems i Atlas North America.

Vrijeme curi

Bez obzira na to koliko će nove fregate biti napredne, neće riješiti problem starosti krstarica čiji se operativni vijek bliži kraju. Taj bi problem bio znatno manji, ako bi uopće postojao, da Pentagon nije odustao od gradnje 29 razarača klase Zumwalt, koja je mogla poslužiti kao zamjena za 22 krstarice klase Ticonderoga. Tek tri Zumwalta mogu poslužiti za testiranje svih sustava, ispravljanje pogrešaka i potvrdu (ne)opravdanosti koncepta. I ništa više. Međutim, ukupna vrijednost programa Zumwalt je još 2015. premašila velikih 22 milijarde dolara, a bilo je i drugih problema, počevši od naoružanja pa nadalje.

Stoga ne čudi da američka ratna mornarica sve snažnije lobira za odobrenje pokretanja projekta gradnje nove klase krstarica koje će se moći nositi s novim prijetnjama, a one se nipošto ne ogledaju samo u modernim površinskim ratnim brodovima i podmornicama. Obuhvaćaju i nove višenamjenske borbene avione, sve manje i brže protubrodske projektile koji lete brzinama većim od 3 Macha, kao i najveću prijetnju: balističke protubrodske projektile. Sa svima njima, bez obzira na to koliko bio s vremenom poboljšavan, PESA radar AN/SPY-1 sve se teže nosi. Za takve su prijetnje znatno bolji AESA radari AN/SPY-3 i AN/SPY-6. Na žalost američke ratne mornarice AN/SPY-3 namjenski je projektiran za klasu Zumwalt i ne može biti dio modernizacije za razarače klase Arleigh Burke pa su morali razviti radar AN/SPY-6. Krstarice klase Ticonderoga toliko su stare da ih se ne isplati ozbiljnije modernizirati.

 Gas do daske

Koliko je američkoj mornarici hitno započeti s nabavom novih krstarica najbolje pokazuje prošlogodišnja izjava američkog kontraadmirala Rona Boxalla, zapovjednika mornaričkih površinskih operacija, da se narudžba prvih krstarica očekuje već 2023. ili najkasnije 2024. Da ne bi bilo sumnje da mornarica misli ozbiljno, i njezin zapovjednik admiral John Richardson izjavio je kako će u odabiru nove krstarice grana ”stisnuti gas do daske“. Takva žurba ne čudi jer je pet prvih krstarica klase Ticonderoga (jedine s lanserima Mark 26) već davno umirovljeno (2004. i 2005.). Daljnjih 11 predviđeno je za otpis počevši od 2020. godine, s tempom od dvije krstarice godišnje. Zadnjih 11 izgrađenih krstarica trebalo bi, nakon što prođu program generalnog remonta i modernizacije, ostati u operativnoj uporabi do kraja 2030-ih godina.

Da bi mogla naručiti prvu krstaricu već 2023. godine, mornarica ne može ići uobičajenim procesom raspisivanja natječaja sa zahtijevanim odlikama pa dati rok potencijalnim isporučiteljima da predlože svoje projekte. Takav proces traje predugo. Na primjer, početak razvoja klase Ticonderoga seže sve u 1966. i projekt DX/DXG. Nakon puno pregovaranja i lobiranja klasa konačno je 1975. odobrena kao razarač, da bi oznaku krstarice dobila tek 1980., nekoliko dana prije polaganja kobilice za USS ”Ticonderogu“. Primopredaja mornarici obavljena je 1983. Nadalje, Američka ratna mornarica poziv je za ponude za razarače klase Arleigh Burke objavila 1980., 1983. je odabrala tri najbolje ponude, a 1985. pobjednika. Kobilica za prvi razarač položena je 1988., porinuće je bilo 1989., a primopredaja obavljena 1993., trinaest godina nakon što je raspisan natječaj. Takvim tempom mornarica bi prve krstarice dobila 2030. godine.

Pristup kao kod fregata

Kako nema toliko vremena, odabir nove krstarice primijenit će isti princip koji se rabi pri odabiru FFG(X) – već gotov projekt koji će se naknadno prilagoditi potrebama mornarice. Naravno, takav pristup znači prihvaćanje velikog broja kompromisa, no istodobno štedi vrijeme i novac.

Za razliku od FFG(X) koja je u osnovi srednje velika fregata pa na tržištu postoji velik broj projekata, potencijalnih gotovih projekata za novu krstaricu ima jako malo. Admiral Boxall napomenuo je da nova krstarica mora zadovoljavati neke osnovne zahtjeve. Prije svega instalirana snaga elektrogeneratora mora biti dostatna da omogući ugradnju energetski zahtjevnih sustava budućnosti kao što su laserska oružja i elektromagnetski topovi, ali i novi nadzorno-zapovjedni sustav s novim računalima i konzolama. Novi vođeni projektili, bez obzira na namjenu, morat će ići dalje i brže nego sadašnji. A to znači i više prostora za njihov smještaj u okomite lansere. Projekt nove krstarice stoga mora biti fleksibilan i prilagodljiv uz mogućnost jednostavne i brze nadogradnje. Veličina, istisnina, instalirana snaga i sustavi hlađenja moraju biti prilagođeni budućim sustavima koji su još u razvoju.

Osnovni motrilački sustav bio bi AN/SPY-6 Air and Missile Defense Radar nadograđen dijelom sustava koji se ugrađuju u razarače klase Zumwalt. Sastavni dio naoružanja novih krstarica bit će i besposadne letjelice koje će moći izviđati daleko iza horizonta te u realnom vremenu prenositi podatke na matični brod i prema drugim korisnicima. Za sada se ne spominje mogućnost njihova samostalnog borbenog djelovanja, već samo pomoć pri navođenju projektila na ciljeve. Dio brodskih sustava naoružanja bit će i besposadna plovila namijenjena protupodmorničkom, protuminskom i protubrodskom djelovanju, pa u trupu broda treba predvidjeti prostor za njihov smještaj s pripadajućim platformama kojima će se spuštati i dizati iz mora. Stoga nova krstarica nikako neće moći biti manja u odnosu na klasu Ticonderoga.

Samo veličina

Odabir mogućih projekata na kojima bi se krstarica bazirala i koji zadovoljavaju sve zahtjeve vrlo je ograničen i svodi se na klase San Antonio i Zumwalt. Klasa San Antonio navedena je isključivo zbog veličine, no zapravo nema nikakve šanse. Razlog je što su ti brodovi projektirani za potpuno drugu namjenu. Američka ratna mornarica označava ih kao Landing Platform Dock (LPD) brodove, što znači da im je osnovna zadaća prijevoz desantnih snaga u zonu desanta. S punom istisninom od 25 300 tona, dužine 208 i širine 32 metra više su nego dostatno veliki da se na njih ugrade svi potrebni sustavi. Vrlo velike palube koje se protežu gotovo cijelom dužinom trupa ima dovoljno prostora za smještaj dviju desantnih lebdjelica i četrnaest desantnih oklopnih transportera AAV-P7/A1. Na letnu palubu mogu istodobno sletjeti dva MV-22 Ospreya. Hangar je dostatno velik za trajni smještaj jednog Ospreya. Uz 361 člana posade na brodu je osiguran smještaj za 699 pripadnika Marinskog korpusa. S toliko slobodnog i iskoristivog prostora u trupu osnovni se projekt vrlo lako (i jeftino) može prenamijeniti u krstaricu. Redizajnom nadgrađa (smanjenjem letne palube i pomicanjem hangara više prema krmi) dobio bi se slobodan prostor za smještaj duplo više od sadašnjih 122 okomita lansera na krstaricama klase Ticonderoga. Veličina broda i nadgrađa osigurava dostatno prostora za smještaj antena radara AN/SPY-6 i još puno više. Uz male preinake u trup bi se mogli smjestiti ne samo svi sadašnji i budući sustavi već ima dostatno mjesta za smještaj velikog zapovjednog središta iz kojeg bi se mogle voditi i najveće operacije. Malim preinakama prostora koji je sad namijenjen smještaju marinaca mogu se dobiti prostorije za odgovarajući smještaj i najviših mornaričkih časnika. Usto, u velikom hangaru bilo bi dostatno mjesta ne samo za dva helikoptera veličine H-60 Seahawka nego i velikog broja besposadnih letjelica. Mokra paluba na krmi uz minimalne izmjene može biti prilagođena za djelovanje besposadnih plovila i ronilica.

No veličina ima i nedostatke. S istisninom od 25 tisuća tona San Antonio je 2,5 puta veća klasa od krstarica klase Ticonderoga (istisnine manje od 10 tisuća tona). Zbog veličine, ali i hidrodinamičke forme trupa prilagođene desantnim operacijama, brodovi te klase imaju vršnu brzinu od 22 čvora. Stoga ne bi mogli pratiti nosače zrakoplova tijekom borbenih djelovanja jer nosači tijekom polijetanja aviona voze brzinama od oko 30 čvorova. Taj bi se nedostatak mogao otkloniti ili ugradnjom jače propulzije, ili promjenom trupa. U prvom slučaju četiri dizelska motora snage 31 021 kW (41 600 KS) morali bi se zamijeniti znatno snažnijim plinskim turbinama. Iako prostor ne bi bio problem, snažnija propulzija troši puno više goriva i ozbiljno smanjuje doplov. Redizajn trupa broda, iako je to u konačnici povoljnije, traži puno previše vremena (projektiranje, testiranje, izrada nove projektne dokumentacije…) koje američka ratna mornarica nema.

 A najizgledniji kandidat je…

Zbog toga sve stručne analize ukazuju na to da je jedino dostupno rješenje da se projekt razarača Zumwalt minimalno promijeni i da se klasu proglasi krstaricama. To ne bi bilo prvi put jer se to isto dogodilo i s klasom Ticonderoga. Gledajući isključivo sa stajališta veličine, klasa Zumwalt već je sad veća od klase Ticonderoga. U odnosu na 9957 tona istisnine Ticonderoge, Zumwalti imaju istisninu od 15 995 tona. Krstarice Ticonderoga dugačke su 173, a razarači Zumwalt 186 m. Instalirana snaga (78 MW) integriranog energetskog sustava Zumwalta od početka je predviđena za povećanu potrošnju električne energije ugradnjom naprednijih sustava naoružanja i elektronike, jer dva elektromotora imaju ukupnu snagu od 69 MW. Proizvodnja električne energije može se relativno lako povećati ugradnjom jačih plinskih turbina.

Veliko nadgrađe već je projektirano za smještaj velikog broja fiksnih antena pa bi ugradnja četiriju antena radara AN/SPY-6 zahtijevala minimalan redizajn. Uklanjanjem jednog od dvaju topova AGS (Advanced Gun System), koji i tako nisu uporabljivi, barem ne u obliku u kojem su zamišljeni, dobio bi se veliki prostor za smještaj okomitih lansera projektila Mk 57 Peripheral Vertical Launch. Dodatnog prostora za ugradnju lansera ima i na krmi. Tako bi se sadašnji skromni borbeni komplet od samo 80 projektila vrlo lako mogao udvostručiti.

Na krmi se nalazi dizalica za porinuće i podizanje malih plovila koja se može rabiti i za djelovanje besposadnih plovila. Razarači klase Zumwalt projektirani su da imaju što manju zamjetljivost (stealth), odliku koju nemaju ni razarači klase Burke ni krstarice Ticonderoga. Ipak, najveću smo prepreku spomenuli još prije: svaki razarač klase Zumwalt američke porezne obveznike stoji više od četiri milijarde dolara uz tendenciju da se taj iznos poveća.Zbog toga se američka ratna mornarica i Pentagon nalaze u ne baš zavidnoj situaciji jer trećeg izbora nemaju. Brodovi klase Zumwalt (pre)skupi su, ali jedini su gotov projekt koji zadovoljava sve zahtjeve za buduću krstaricu. Pokušaj razvoja potpuno novog projekta potrošio bi vrijeme i novac, a bez jamstva da krajnji proizvod ne bi bio jednako skup (ili skuplji) od Zumwalta. Cijena brodova klase Zumwalt visoka je zbog najnaprednije tehnologije koju bi trebala imati i američka krstarica budućnosti.

 Mario Galić