Nove ruske korvete i fregate

Od raspada SSSR-a ruski vojno-brodograđevni kompleks nije izgradio za potrebe vlastite mornarice ni jednu klasu novih površinskih ratnih brodova u većoj seriji. Golemi problemi s kojima je vojna pomorska flota Rusije bila suočena, po mnogim su pokazateljima dobrim dijelom prevladani. Mornarica je dobila financijsko-politički zamašnjak čiji se prvi rezultati vide u porinuću nekoliko novih nuklearnih i klasično pokretanih podmornica, ali i kroz prizmu riješenosti da se površinska flota opremi novom generacijom najsuvremenijih plovnih jedinica stealth-dizajna koje bi u sljedećim desetljećima trebale postati udarnom snagom ruske flote. Glavni predstavnici tog novog trenda pod bijelom zastavom s plavim Andrijinim križem su korveta Stereguščij i fregata Sergej Gorškov.

Projekt 20380 Stereguščij
Projekt stealth korvete Stereguščij zaživio je u svibnja 2001. kad je u brodogradilištu Severnaja Verft započela izgradnja prve u seriji od 20 planiranih korveta tog tipa. Riječ je o prvoj većoj seriji suvremenih ratnih brodova koji se u Rusiji grade od pada komunizma. O prvoj ruskoj stealth korveti pisao je detaljno i Hrvatski vojnik u broju 74 iz veljače 2006., pa joj sada ne bismo posvećivali previše prostora.

Do danas je s navoza brodogradilišta Severnaja Verft i Amurskij Zavod porinuto u more ili se na njima gradi već peti brod iz serije. Podsjetit ćemo se kratko: poslije Stereguščija u svibnju 2003. položena je kobilica za Soobražiteljnog, u lipnju 2005. kobilica Boikoja, u lipnju 2006. započet je Soveršenij, a sredinom listopada prošle godine i peta korveta Stojkij. Drugi i treći brod iz serije su u fazi opremanja, a prvi brod ? Stereguščij već je u poodmakloj fazi ispitivanja u plovidbi.

Stealth korvete iz programa Projekta 20380 predstavljaju iznimno dobro naoružane i borbenim sustavima uravnotežene brodove namijenjene ponajprije nadzoru teritorijalnih voda Rusije i borbi u litoralnom akvatoriju. Na 94 m duljine i 13 m širine ruski konstruktori su uspjeli ukomponirati iznimno moćan borbeni komplet naoružanja i opreme, ali su se uspjeli zadržati na granici od 2000 tona deplasmana.

Borbeni komplet čini osam protubrodskih raketa 3M24 URAN-E dometa 130 do 150 km, 16 protupodmorničkih projektila Vodopad-NK smještenih u vertikalni lanser (umjesto njih moguće je ukrcati 16 torpeda 53 ? 56 K), glavni pramčani top A-190E kalibra 100 mm, jedan paljbeni modul CIWS hibridnog sustava KASHTAN-M i brodski protupodmornički helikopter.
Ugrađen propulzivno-energetski kompleks je tipa DDA 12000. Njegova glavna značajka je dizajn i konstrukcija modularnog tipa koja dopušta ugradnju kako CODAD tako i CODAG propulzije. Za osnovni pogon korvete Stereguščij izabrana su dva dizelska motora tipa Kolmenski 16D49 u CODAD konfiguraciji s dva manja Kolmenski 10D49 dizel-motora. Projektni ured Severnaja Verft nudi i adaptirani pogonski kompleks u CODAG konfiguraciji koji raspolaže s ukupno 27300 kW (2 x 10 000 kW na plinskim turbinama + 2 x 3650 kW na glavnim motorima) koji brodu osiguravaju maksimalnu brzinu od 30+ čvorova, odnosno doplov od 4000 nm brzinom od 14 čvorova. Deklarirana autonomija broda je 15 dana. Posada od 90 članova ima na raspolaganju najmodernije senzorske sustave (radarske, IC, laserske, termovizijske, komunikacijske itd.) koji omogućavaju obavljanje zadaća, borbu s protivničkim površinskim i podvodnim plovilima te preživljavanje u vrlo zahtjevnom litoralnom akvatoriju.

Zanimljivo je da je korveta Stereguščij, odnosno projekt 20380, u modificiranom obliku predviđen i za obavljanje poslova obalne straže, pa su sukladno toj namjeni takva inačica primjereno skromnije naoružana i opremljena, uz povećanje smještajnih kapaciteta. Prema podacima iz ruske stručne literature projektni ured Almaz ponudio je inačicu OPV za nadzor udaljenih morskih zona. Inačica koju bi smo mogli nazvati OPV Stereguščij ima deplasman nešto manji od 2000 tona, dva dizelska glavna porivna stroja koja mu osiguravaju maksimalnu brzinu od 25 čvorova uz autonomnost od 60 dana. Njegov borbeni sustav uključuje automatski top A-220M 57 mm, dva CIWS topa AK-630 i dvije teške strojnice KPV 14,5 mm. Na krmi broda se nalazi helikopterska sletna platforma i hangar za helikopter. Druga ponuđena inačica ophodnog broda modificirani je projekt pod oznakom Projekt 22382P. Po ruskoj nomenklaturi to bi trebao biti patrolni brod otvorenog mora. Njegov deplasman bi iznosio 2260 do 2300 tona. Propulzija bi mu također bila temeljena na dva dizelska motora koji bi osiguravali brzine do 25 čvorova. Ova “teža” inačica OPV-a odlikovala bi se i snažnijim borbenim kompletom koji bi uključivao jednocijevni automatski pramčani top AK-176M 76 mm (ili čak talijanski top Oto Melara 76/62 mm), dva CIWS topa AK-630M, dvije teške strojnice KPV 14,5 mm, dva lansera protudiverzantskih bombi DP-64 i helikopter.

Fregate klase Gorškov mogle bi se graditi u dvije inačice

Uz projekt OPV-a temeljen na osnovnoj inačici Stereguščija, projektni ured Almaz ponudio je još jedan projekt OPV-a koji je također vrlo aktualan. Riječ je o Projektu 12441 ? modificiranoj inačici napuštenog razvojnog projekta fregate Novik.

S deplasmanom od gotovo 2800 tona, brod bi bio sposoban samostalno djelovati i u području zaleđenih voda jer je predviđeno da ojačanim pramcem može lomiti led do 30 cm debljine. Propulziski sustav CODAG osiguravao bi mu maksimalnu brzinu od 30 čvorova, borbeni sustav činili bi top AK-176M 76 mm, dva CIWS topa AK-630 od 30 mm, a prema potrebi mogao bi se nadopuniti s dva modula od 2 do 4 protubrodska vođena projektila.

Projekt 22350 ? Fregata Sergej Gorškov

Najzanimljiviji projekt ratnog broda koji se trenutačno gradi u ruskim brodogradilištima je Projekt 22350. Projekt je klasificiran kao raketna fregata, premda se u medijima ponegdje provlači informacija kako je zapravo riječ o projektu razarača, što je daleko od istine. Klasifikacija broda fregatom svakako je mnogo primjerenija, a njezino prebacivanje u višu kategoriju obično je zbog vojno-političkih razloga, što u ruskoj praksi nije prvi ni usamljen slučaj.

Unatoč činjenici da je konstrukcija broda započela još prije 2000. godine, dosta vremena je potrošeno u razradi konstrukcije i dizajna kakav bi trebao imati nasljednik Udaloja i Sovremenija. Neki od najzanimljivijih predloženih konstrukcija iz toga razdoblja bili su Projekt 11000 i Projekt 21956. Bili su to prijedlozi moćnih brodova, svojevrsnih “mješanaca” između razarača tipa Udaloj i Sovremenij. Besparica i organizacijski kaos koji je vladao u tom razdoblju bili su čimbenici zbog kojih su takvi i slični projekti prvo odgođeni, a kasnije i definitivno otkazani. Promjenom američke pomorske doktrine i davanjem sve većeg značenja manjim plovnim jedinicama površinskog tipa, te njihovim oružno-senzorskim sustavima sposobnim da pravovremeno detektiraju i učinkovito izađu kao pobjednici protiv bilo kakve prijetnje u litoralnom akvatoriju, i ruski konstruktori su mijenjali svoje poglede i pristup izgradnji kapitalnih ratnih brodova.

I oni su se opredijelili za izgradnju većeg broja manjih brodova suvremene stealth tehnologije koji će odgovarati zadanim kriterijima. Nakon gotovo 15 godina stanja koje su sami Rusi nazvali “kaosom”, pokrenut je program razvoja prvog borbenog broda sposobnog za izlazak na oceanska prostranstva koji bi trebao postati udarnom snagom flote u budućim vremenima.

O fregati iz Projekta 22350 još uvijek je malo dostupnih podataka. Poznato je da su “glavni igrači” na natječaju za dobivanje unosnog posla bila brodogradilišta Jantar iz Kaliningrada, brodogradilište Baltiskij i Severnaja Verft iz Petrograda. Natječaj je bio otvoren tijekom 2004. i 2005. godine, a na njemu je pobijedilo i posao dobilo petrogradsko brodogradilište Severnaja Verft.

Fregata Sergej Gorškov

Izgradnja prvog broda iz planirane serije od 10 do 20 plovnih jedinica, koliko ih se namjerava izgraditi do 2025. ili 2030. godine, započela je ceremonijom polaganja kobilice 1. veljače 2006. u Petrogradskom brodogradilištu. Na svečanosti su bili najviši ruski mornarički, vojni i državni dužnosnici.

Unatoč transparentnosti ruskih OS, koja je znatno bolja nego u vrijeme hladnoga rata i SSSR-a, o prvom brodu iz ove serije, koji je dobio ime po admiralu Sergeju Gorškovu, ne zna se previše. U početku se nagađalo kako je riječ o brodu deplasmana od 6000 do 8000 tona koji bi se, po svemu sudeći, mogao graditi u dvije inačice: duljoj i kraćoj, što bi se vjerojatno znatnije razlikovale po ugrađenim brodskim, oružnim i senzorskim sustavima. Takva nagađanja su se pokazala nerealnima.

Prema do danas dostupnim podacima, ponajprije iz ruske literature, riječ je o brodu duljine 132 m, širine 16 m, srednjeg gaza oko 4 do 4,5 m. Maksimalni deplasman, koji se u literaturi navodi, ne prelazi 4500 tona. Namjena broda je prije svega protupodmornička, uz određene (limitirane) mogućnosti za protubrodsku borbu i zaštitu ostalih plovnih jedinica ruske ratne mornarice.

Glavno naoružanje te fregate (razarača) predstavljaju protubrodski krstareći projektili 3M55 Onix (SS-N-26). U borbenom kompletu predviđeno je osam ovih projektila koji imaju domet od 150 do 300 km, ovisno o profilu leta (HI?LOW ili LOW?LOW) i bojnu glavu tešku 300 kg. Na pramcu je ugrađen novi top dvostruke namjene AK-192 kalibra 130 mm. Protupodmornička komponenta naoružanja zastupljena je raketnim kompleksom RPK-9 Medvedka 2 (SS-N-29), vrlo sličnim američkom ACROCU, koji pokriva daljine do 20 km i dubine do 500 m te sa 2 x 3 torpedne cijevi za protupodmornička torpeda kalibra 324 mm. Za proturaketnu obranu Sergeja Gorškova na srednjim daljinama zadužen je raketni sustav Uragan. U pramčanom dijelu broda između glavnog topa i brodskog nagrađa nalaze se dva vertikalna saćasta lansera. U prednjem se nalaze protubrodski krstareći projektili Onix, a u drugom (bliže nadgrađu) protupodmorničke rakete kompleksa Medvedka 2 i proturaketni projektili sustava Uragan (SA-N-7).

Krmeni dio Gorškova rezerviran je za tegljeni sonar, sletnu platformu i helikopterski hangar koji je predviđen za prihvat i smještaj protupodmorničkog helikoptera Kamov Ka-28. Na samom kraju krova helikopterskog hangara bit će ugrađena dva hibridna CIWS sustava tipa Palma.

Posebnost konstrukcije Sergeja Gorškova je što se na njemu prvi put mogu vidjeti vertikalni lanseri za protubrodske krstareće projektile, ali i VLS-i u koje je moguće smjestiti protupodmorničke i proturaketne sustave, odnosno njihovu kombinaciju. Zasad je još velika nepoznanica da li Gorškov osim pramčanog vertikalnog lansera, namijenjenog ppd i pzo raketama, ima i krmeni vertikalni lanser (što bi bilo logično za brod takve veličine i važnosti). Druga velika novost je primjena novog radara 96L6 namijenjenog nadzoru zračne i površinske situacije integriranog sa sustavom upravljanja paljbom. Novi radar je konstantnog zračenja (fazna antenska rešetka), po svemu sudeći pasivnog tipa, a sastoji se od četiri rešetke koje pokrivaju zračni i površinski prostor 360° oko broda. Doduše, nije riječ o potpuno novom radaru, već o mornaričkoj modifikaciji faznog radara namijenjenog za SAM sustave dugog dometa S-300 i najnovijeg S-400. Prema ruskim izvorima, taj radarski sustav može istodobno pratiti preko 100 ciljeva koji se kreću brzinama od 30 do 2800 m/s , odnosno može se uspješno koristiti i protiv balističkih projektila koji se kreću brzinama i preko 10 000 km/h. Deklarirani detekcijski domet radara je 300 km.

Sastav pogonskog kompleksa još nije poznat, ali prema dosadašnjoj ruskoj praksi u izgradnji ratnih brodova takvog tipa i veličine, s velikom sigurnošću se može reći kako će Gorškov imati ugrađen CODAG pogonski sustav, instalirane snage 30 000 do 35 000 kW koji će mu omogućiti velike vršne brzine (vjerovatno u granicama od 28 do 32 čvora) budući da je u literaturi naveden podatak o deklariranom doplovu od preko 4500 NM brzinom od 18 čvorova.

Gledajući realno, o Sergeju Gorškovu se može reći da se radi o vrlo dobrom projektu fregate. Međutim ukoliko se radi o razaraču (kako se negdje provlači teza) onda se nameću neka pitanja. Ponajprije o zadovoljavanju nekih kriterija koje bi morao zadovoljavati brod takvog tipa, posebno najnovije generacije. Takav “pravi” razarač morao bi zadovoljiti četiri osnovne borbene karakteristike:
1. Sposobnost učinkovite protubrodske raketne borbe na velikim daljinama.
2. Sposobnost nanošenja preciznog raketnog udara krstarećim projektilima na kopnene ciljeve (dovoljno je podsjetiti na mogućnosti koje na tom području ima US Navy s inačicom LACM Tomahawk, RM Francuske s krstarećim projektilom SCALP te RM Italije koja razvija krstareći projektil tipa Teseo II za istu svrhu).
3. Sposobnost vlastite djelotvorne proturaketne i protuzrakoplovne obrane na velikim i srednjim daljinama te obrana drugih brodova i flotnih sastava.
4. Sposobnost djelotvorne protupodmorničke obrane.

Bez obzira na to što krstareći protubrodski projektili 3M55 Onix (odnosno po zapadnoj terminologiji SS-N-26 Yakhont – dometa i do 300 km) pripadaju redu najboljih veliko je pitanje je li borbeni komplet od samo osam raketa dovoljan, budući da su oni takvih gabarita koji omogućavaju ugradnju u vertikalni lanser koji bi svakako trebao biti većeg kapaciteta od samo 8 raketa. Treba podsjetiti da je RM Indije već predvidjela ugradnju čak 16 BrahMosa na svoje nove razarače. Prema nekima na zapadu dostignutim standardima, očito je da će i broj projektila namijenjenih proturaketnoj obrani biti nedovoljan, ukoliko neće biti ugrađen i drugi vertikalni lanser za sustav Uragan. Osim toga, proturaketna obrana broda koji bi trebao biti udarnom snagom u budućem razdoblju trebala bi se zasnivati i na modificiranim inačicama sustava kao što su kopneni proturaketni sustavi S-300 ili najnoviji S-400, nikako ne na sustavima čiji projektili (3M90 i 9K37M1) imaju domet od tek 32 odnosno 25 km, a koji su predviđeni za Gorškova.

Nemogućnost preciznog raketnog napada na kopnene ciljeve je priča za sebe i velik nedostatak. Jedino u čemu je ovakav Sergej Gorškov ravnopravan ili možda čak i bolji od zapadnih konkurenata je protupodmornička obrana. Ugradnja svega navedenog približila bi bar po naoružanju ovaj projekt u puno povoljniji komparacijski položaj prema zapadnim razaračima posljednje generacije, ali bi se odrazila na dimenzije broda i povećanje njegovog deplasmana za najmanje 1000 do 1500 tona.

Što na kraju reći o Projektu 22350? Očito je dkako je projekt započet i koncipiran u prošlom siromašnijem razdoblju, kad se u Kremlju razmišljalo puno drukčije nego danas. Naslonjen na ovakvu koncepciju naoružanja Projekt će ostati na razini prosječne fregate. Nepobitna je činjenica kako RM Rusije ozbiljno računa s konstrukcijom i početkom izgradnje nove generacije nosača letjelica od 2010. do 2015. godine. Bez obzira na to kakvog će dizajna biti ti nosači i koliko će ih biti izgrađeno, oni će postati nukleusom oko kojeg će se okupljati ruska flota.

Fregate klase Sergej Gorškov sigurno neće biti brodovi koji će moći pratiti na otvoreni ocean nove nosače letjelica i pružati im kompletnu zaštitu i borbeni suport jer za to jednostavno nemaju mogućnosti ni potencijala. Zato je gotovo sigurno da će se vrlo brzo situacija razviti u sljedećem smjeru:
– prvi je nadogradnja borbenih mogućnosti Projekta 22350, ponajprije povećanja njegovog protubrodskog i proturaketnog potencijala, što će uslijediti već na drugoj ili trećoj plovnoj jedinici iz planirane serije,
– drugi je konstrukcija i izgradnja broda odgovarajuće veličine i borbenih sustava, odnosno čistokrvnog razarača posljednje generacije od najmanje 8000 tona koji će biti sposoban novim nosačima pružiti zahtijevanu zaštitu.

Kao potporu tim tezama svakako treba navesti kako je izgradnja fregate iz Projekta 12441 Novik od blizu 3000 tona deplasmana prekinuta tijekom 2005. godine. Radilo se o brodu od 121 m duljine, 14,1 m širine s iznimno snažnim paketom naoružanja koji je uključivao čak 18 protubrodskih krstarećih projektila ONIX, 32 proturaketna sustava Poliment s 32 projektila u borbenom kompletu, protupodmornički sustav Medvedka 2 s osam raketa, glavni top AK-100 mm i najmanje dva CIWS topnička ili hibridna sustava. CODAG pogon od čak 37000 kW trebao je prema projektu Noviku omogućavati brzinu od 31 čvora uz doplov od gotovo 5000 nm. Iz svega je navedenog na prvi pogled vidljivo da se radilo o znatno moćnijem brodu u odnosu na fregatu Sergej Gorškov. Ono što je interesantno je činjenica će brod biti završen pod imenom Borodino i služit će u školske svrhe, ali i kao ispitna platforma za nove borbene i senzorske sustave i koncepcije naoružanja. Možda se u ovim nabrojenim činjenicama krije i začetak konstrukcije novog ruskog razarača koji će naslijediti Sovremenija i Udaloja.
Više je nego evidentno da se ruska ratna mornarica i ruska vojna brodogradnja ponovno bude. Ruska obrambena politika ponovno govori o “oceanskoj floti”.

U prilog toj tezi ide povećani broj vojno-pomorskih vježbi i dugačkih krstarenja koje VMF (Vojno Morska Flota) u posljednje vrijeme poduzima u akvatorijima Sjevernog Atlantika i Indijskog oceana. Činjenica je isto tako da ruski stratezi svoje najnovije prinove u floti uglavnom raspoređuju u Baltičku, Crnomorsku i Kaspijsku flotu. Ne treba mnogo pametovati zašto to Rusi čine, kad se zna da tim područjima prolaze vrlo važni naftovodi i plinovodi prema zapadnoj Europi. U sklopu te priče je i najava gradnje novog nosača letjelica do 2015. godine koja je do medija došla iz usta aktualnog zapovjednika ruske RM-a admirala Vladimira Masorina.

Tako treba promatrati i posljednju rusku odluku da s dvije minipodmornice položi svoju zastavu na morsko dno ispod ledene kore Sjevernog pola. Taj pomalo “konkvistadorski” čin, na dnu, kako se pretpostavlja naftom i plinom prebogatog podmorja, u svojoj krajnjoj instanci zahtijeva snažnu i sposobnu površinsku i podvodnu flotu koja će moći štititi eksploataciju tog suvremenog sirovinskog Eldorada.

U svakom slučaju sigurno je samo jedno, bez obzira koliko se to nama svidjelo ili ne: u idućim godinama bijela zastava s plavim Andrijinim križem bit će sve prisutnija na oceanima i morima svijeta i o njoj će se ponovno morati voditi sve više računa.

Igor SPICIJARIĆ