Oduševljenje rezultatima koje su ostvarivale obalne podmornice-minopolagači klasa UC I, II i III u njemačkoj Kriegsmarine bilo je veliko. Nekoliko flotila minskih podmornica svojim uspješnim akcijama moglo je ostvariti razoran učinak na trgovačko brodovlje, a britanska ratna mornarica prisiliti na suzdržanost i neaktivnost. Zbog toga je vrh njemačke mornarice odlučio posijati smrtonosna minska polja na oceanu i u zonama koje podmornice klase UC nisu mogle doseći

RMA (Reichs Marine Amt) je vrlo veliku pozornost posvećivao razvoju projekata i izgradnji podmornica-minopolagača. Interes za takve, specijalizirane podmornicama posebno je potenciran velikim uspjesima koje su postigle male i neugledne podmornice klase UC I i UC II, u koje u početku nisu bile polagane velike nade. No, vrlo brzo se potvrdilo da su te male podmornice-minopolagači sposobne dosegnuti bilo koju od južnih i jugoistočnih britanskih pomorskih baza i položiti mine ispred njih. Učinak takvih akcija bio je dvostruk: materijalan i psihološki. Nakon nalijetanja na mine dolazilo je do gubitka brodova, tereta i posada, ali je još razorniji bio psihološki učinak – strah i nesigurnost plovidbe čak i u najbližim obalnim vodama.

Znajući za sve to, njemačka mornarica se zdušno zalagala za izgradnju minskih podmornica. Povijest razvoja oceanske podmornice-minopolagača seže u 1915. godinu. Naime, još 15. siječnja 1915. UI (Uboot – Inspektion) je postavio pred njemački Glavni stožer ultimativni zahtjev za izgradnju minske podmornice od otprilike 700 tona deplasmana. U to vrijeme, u Njemačkoj su već dobro splasnule nade i očekivanja u brzu pobjedu. Vojni vrh je uskoro odobrio početak gradnje prve oceanske podmornice-minopolagača. Kao polazne osnove iskorištene su spoznaje iz razvoja projekata podmornica klase UB i UC. Konačno, RMA je prihvatio program izgradnje novih podmornica pod službenim nazivom Projekt 38. Ugovor o izgradnji tih podmornica poznat je kao ratni ugovor E. Prva naručena serija sastojala se od četiri plovne jedinice, čija je gradnja povjerena brodogradilištima Vulcan u Hamburgu i Kaiserlische Werft u Danzigu (danas Gdansk). Odrednicama ugovora bilo je precizirano da svako brodogradilište isporuči mornarici naručene podmornice do kraja 1915. Može se reći da su brodograditelji gotovo uspjeli ispoštovati ugovorne obveze. Brodogradilište u Hamburgu kasnilo je s isporukom druge podmornice tri i pol tjedna i isporučilo je tek 26. siječnja 1916. Ove četiri podmornice postat će jezgrom flotile oceanskih podmornica-minopolagača poznatih kao UE I klasa.

Sredinom 1915. RMA je uvidio da se ratna situacija razvija u relativno velikom neslaganju sa željama vojnog vrha i političkih krugova, a i gubici Kriegsmarinine podvodne flote bivali su sve veći. Suočena s takvim razvojem situacije, RMA je u drugoj polovini 1915. kod brodogradilišta Vulkan u Hamburgu naručila izgradnju dodatnih šest minskih podmornica klase UE I. Druga naručena serija podmornica ove klase porinuta je u more u razdoblju od 9. siječnja do 22. travnja 1916., a predane su ratnoj mornarici od 10. ožujka do 6. lipnja 1916. Građene su u vrlo brzom ritmu, a s njima je klasa UE I narasla na 10 plovnih jedinica.

Oceanske minske podmornice klase UE I građene su po projektu jednotrupne podmornice s propulzijom na dva osovinska voda. Interijer podmornica bio je podijeljen s osam pregrada na devet vodonepropusnih prostora. Trim i balastni tankovi na njima imali su volumen od 21 m3 što je uz proračunsku čvrstoću trupa bilo dovoljno za operativnu dubinu ronjenja od 50 m. Propulzija podmornica te klase morala je biti pouzdana (zbog oceanske namjene podmornice) pa je dolazio u obzir jedino pogon na dva osovinska voda. Za površinsku plovidbu bila su odabrana i ugrađena u prostor br. 5 dva Benzova šesterocilindrična, četverotaktna dizel-motora od po 450 KS (UE 71, 72, 75 i 76) odnosno po dva Köertingova dvotaktna šesterocilindraša, na ostalim podmornicama iz klase, također od po 450 KS. Dvije Afagove električne baterije (smještene u odjeljcima 6 i 7) od po 112 ćelija punile su četiri SSW dinamo-motora smještena u odjeljku br. 4. Propelerske osovine su završavale trokrakim propelerima čiji je promjer iznosio 1,38 m (UE75 i 76) odnosno 1,41 m na ostalih osam podmornica. Standardno su bile opremljene pramčanim i krmenim kormilima dubine, te s dvostrukim kormilom.

Osnovno naoružanje klase UE bilo je sastavljeno od torpedne, minske i topničke komponente. Na gornjoj palubi bile su montirane dvije torpedne cijevi kalibra 500 mm u dosta neobičnoj konfiguraciji. Pramčana cijev bila je montirana na lijevom boku, a krmena na desnom boku, obje iznad vodene linije. U borbenom kompletu podmornice bila su četiri torpeda. Za razliku od obalnih minskih podmornica klase UC, koje su imale okomite cijevi za polaganje mina ugrađene u pramčanoj sekciji, oceanske minske podmornice imale su na krmi dvije vodoravne cijevi za polaganje mina promjera 1000 mm, postavljene ispod konstruktivne vodene linije. U krmenom minskom spremištu bilo je mjesta za 38 mina tipa UE 150. Budući da je, zbog konstruktivnih razloga i smještaja minskog spremišta u krmeni dio toranj bio pomaknut nešto malo naprijed prema pramcu, palubni top Uk 88/30 mm bio je postavljen iza kontrolnog tornja. Borbeni komplet tog topa na podmornicama UE iznosio je 170 granata. Klasa je također bila opremljena s dva periskopa. Tijekom 1916. i 1917. podmornice UE73 i UE79, a tijekom 1918. i podmornice UE71, UE78 i UE80 dobile su jači top tipa Tk 105/45 mm s borbenim kompletom od 130 granata. Podmornica UE72 je bila unikatna jer je jedina nakon modifikacije provedene 1917. raspolagala s dva topa. Uz originalno ugrađeni Uk 88/30 mm, dobila je i top Tk 105/45 mm. Shodno tome borbeni kompleti za topove su morali biti nešto manji i iznosili su 90 granata za veći i 110 granata za manji top. Posadu podmornice činilo je 28 članova, od čega su četvorica bili časnici. Posada je imala na raspolaganju jedan gumeni čamac za spašavanje, koji se napuhivao komprimiranim zrakom.

Podmornice klase UE I građene su, kako je već u nekoliko navrata rečeno, kao oceanska plovila. Unatoč tome odlikovale su se prosječnim površinskim manevarskim sposobnostima, ali su pod vodom pokazivale mnogo bolju upravljivost. Interijer podmornice i oprema bili su prilično skromni. Odlikovale su se uskom gornjom pramčanom palubom, ali i ekstremno uskim radnim prolazima unutar podmornice. Posebno je to dolazilo do izražaja u odjeljku br. 3, u kojemu je bilo spremište mina. Širina prolaza u tom odjeljku (koji je bio organiziran u sustavu 3+3+3 mine) iznosio je samo 60 cm.

Tijekom ratnih operacija ova klasa podmornica djelovala je u Sjevernom i Arktičkom moru te na Mediteranu. Od deset podmornica, potopljeno je njih sedam – dvije od njih u Jadranu (UE72 i UE73) prilikom evakuacije iz baza u Kotoru i Puli. Prema arhivskim dokumentima, podmornice klase UE I izvele su ukupno 84 borbene zadaće polaganja minskih polja. Indirektni su “krivac” za potapanje 122 teretna broda i nekoliko Antantinih ratnih brodova. Ukupno potopljena tonaža ove klase iznosi 257 650 BRT.

Oceanski minopolagači klase UE II
Početkom 1916. ratne okolnosti nisu ni izdaleka išle u prilog Njemačkoj. Ratne operacije na moru bivale su sve rizičnije, a gubici Krigsmarine sve veći. U takvoj taktičkoj situaciji, kada je uporaba torpednih podmornica bivala sve teža, pokazalo se kako je za održavanje koliko-toliko za Njemačku povoljne situacije na moru važno djelovanje minskih podmornica. Zbog toga je UI (Uboote Inspektion) elaborirao projekt nove podmornice-minopolagača oceanskog tipa, koja je trebala zadržati isti princip skladištenja i polaganja mina kao i prethodna klasa UE I.

Prema izrađenom projektu, u koji je uloženo dosta truda, nove minske podmornice trebale su biti znatno naprednije od prethodne klase u prvom redu u pitanjima pogonskog kompleksa i ostale ugrađene pomoćne opreme. RMA je odobrio projekt, pa su podmornice ove klase građene u sklopu ratnog ugovora L, kao službeni Projekt 45. Već 27. svibnja 1916. potpisan je ugovor s dvama brodogradilištima o izgradnji serije od deset podmornica, koje će biti poznate kao klasa UE II.

Brodogradišta Vulcan i Blohm & Voss, oba u Hamburgu, podijelili su narudžbu između sebe i svako je gradilo po pet podmornica.
Njemački konstruktori su konstruirali klasu UE II kao dvotrupnu podmornicu s vrlo velikom instaliranom snagom pogonskog kompleksa i provjerenom propulzijom na dvije propelerske osovine. Unutrašnjost čvrstog trupa podijeljena je na sedam vodonepropusnih prostora. Trim i balastni tankovi izgrađeni su s volumenom od 26,6 m3 na podmornicama građenim u brodogradilištu Vulcan odnosno 48,6 m3 na podmornicama građenima u Blohm & Vossu. S podvodnim deplasmanom od 1468 do 1512 t, ove podmornice su bile sposobne postići operativnu dubinu zarona od 75 m.

Propulzija klase UE II zasnivala se na ugrađenim MAN-ovim šestocilindričnim, četverotaktnim dizelskim motorima od po 1200 KS. Na posljednje tri podmornice UE 124, 125 i 126 ugrađeni su MAN-ovi dizel-motori licencno izgrađeni u Blohm & Vossovoj tvornici motora. Punjenje dviju Afagovih baterija od po 124 ćelije bilo je u nadležnosti dvaju dvostrukih BB & Cie (Brown – Boveri & Cie) dinamo-motora, odnosno dvaju dvostrukih SSW dinamo-motora (na podmornicama UE122 – 126), koji su zajednički razvijali 1200 KS. Zbog razloga sigurnosti koju je nalagala oceanska uporaba podmornica, propulzija je izvedena na dvije propelerske osovine na koje su bili montirani trokraki propeleri promjera 1,61 m. Klasa UE II bila je opremljena pramčanim i krmenim parom hidrofilnih površina (kormila dubine) i jednim parom kormila pravca. Brza usporedba klasa UE I i UE II kazuje da je klasa UE II raspolagala s 25% više instalirane snage na glavnim dizelskim motorima te čak 33,3% više snage na pomoćnim motorima.

Naoružanje klase UE II sastojalo se od svih triju komponenti; torpedne, minske i topničke. Torpedni dio oružnog sustava činile su četiri torpedne cijevi kalibra 500 mm, koje su bile postavljene u pramcu – jedan par iznad drugog. Borbeni komplet činilo je čak 14 torpeda (na prvih pet Vulcanovih podmornica) odnosno 12 torpeda na Blohm & Vossovim podmornicama. Torpedne cijevi su bile ugrađene ispod konstruktivne vodene linije. Minsko spremište se nalazilo u odjeljku br. 2 u krmenom dijelu podmornice. U njemu je bilo dovoljno prostora da se na posebnim tračnim nosačima mogu smjestiti 72 mine. Uobičajeni borbeni minski komplet sastojao se od 42 mine tipa UC 200 i 30 mina tipa Tk. Iz odjeljka br. 2 do same krme (kroz odjeljak br. 1) protezala su se ispod konstruktivne vodene linije dvije paralelne lansirne cijevi promjera 1000 mm, koje su služile za polaganje mina. Topnička komponenta je bila zastupljena jednim topom tipa Utof 150/45 mm uz borbeni komplet od čak 494 granate. Ovakav topnički aranžman bio je instaliran na osam podmornica klase UE II. Na podmornici UE117, uz spomenuti palubni top Utof 150/45, bio je ugrađen i top Uk 88/30 mm, za koji je bilo ukrcano 310 granata. Deseta podmornica iz serije, UE123, bila je opremljena s dva topa tipa Utof 105/45 mm uz borbeni komplet od 600 granata. Svih deset podmornica ove klase bilo je opremljeno s dva periskopa, koji su bili instalirani u kontrolnom tornju i brodskoj centrali. Posada od 36 članova imala je na raspolaganju jedan gumeni čamac za spašavanje, koji se napuhivao komprimiranim zrakom, a bio je u posebnom spremištu, smještenom u krmenom palubnom međuprostoru između čvrstog i lakog trupa.

Premda su po svojim vanjskim gabaritima i deplasmanu bile prilično respektabilne, s dovoljno snažnim pogonskim kompleksom, podmornice klase UE II su bile prosječnih manevarskih osobina, ali sa značajno boljim uvjetima za život i rad posade.
Budući da su podmornice ove klase završavane pri samom kraju I. svjetskog rata, njihovo ratno sudjelovanje i borbeni rezultati bili su više nego skromni. Od njih deset, po jednu borbenu zadaću su zabilježile samo podmornice UE117, 118, 119 i 122. U te četiri borbene zadaće potopljena su 24 broda s ukupno 38 207 BRT. Od te cifre, na prvu podmornicu iz serije UE117 otpada 87,5% potopljenih brodova i 71,9% potopljene tonaže (potopila je 21 brod s 274 90 BRT).

Sve podmornice klase UE II preživjele su ratne operacije. Podmornica U121 je završena nekoliko mjeseci poslije završetka rata. UE 124 je pred kraj rata otplovila za švedsku Karlskronu, gdje je internirana do završetka rata. Svih deset podmornica klase UE II ušle su u ratni plijen i reparacijsku masu koju su među sobom podijelile SAD (1), Velika Britanija (4), Francuska (3), Italija (1) i Japan (1). Pojedine od tih podmornica ostale su u službi još dvije-tri godine uz iznimku podmornice UE119, koja je kao ratni plijen pripala Francuskoj, u čijoj je ratnoj floti pod imenom Rene Audry uspješno službovala još 19 godina, sve dok nije raspremljena 1937.

Igor SPICIJARIĆ