Kraljevsku ratnu mornaricu službeno je 1546. godine utemeljio Henrik VIII. Međutim, prva desetljeća uspona engleskog pomorstva obilježili su odvažni i beskrupulozni moreplovci koji su učinili svijet svojim domom i pobijedili moćnu španjolsku armadu: John Hawkins, Francis Drake i Martin Frobisher  

 

 

 

 

 

Završetkom Stogodišnjeg rata, koji je s prekidima trajao od 1337. do 1453., Englezi su protjerani s europskog kontinenta i u njihovu je posjedu ostao samo Calais. To je motiviralo njihove vladare na otkrivanje novih teritorija. Otkriće američkog kontinenta 1492. potaknulo je ekspanziju europskih istraživačkih misija na zapad. Zahvaljujući Kristofu Kolumbu (1451. – 1506.), talijanski su pomorci krajem XV. stoljeća postali iznimno cijenjeni pa su ih počeli financirati i engleski kraljevi. Primjer su Giovanni Caboto (oko 1450. – oko 1499.) i njegov sin Sebastian (oko 1480. – 1575.), koji su istraživali obale današnje Kanade i sjeveroistočnog dijela SAD-a. S vremenom su Englezi usavršili pomorsko-istraživačke vještine pa je sredinom XVI. stoljeća, a posebice na njegovu kraju, sve veći broj njihovih pomoraca odlazio u istraživačke misije. U želji da se Engleskoj priključe novi teritoriji i da kontrolira trgovinu na njima, one će sve više imati vojnu komponentu, ali neslužbenu.

Elizabetina pažnja

Iako su Englezi više-manje otprije imali organiziranu vojnopomorsku silu, Kraljevsku ratnu mornaricu službeno je 1546. godine utemeljio Henrik VIII. (1491. – 1547.). Međutim, prva desetljeća uspona engleskog pomorstva obilježili su odvažni i beskrupulozni moreplovci koji su učinili svijet svojim domom. Tražili su nove zemlje i trgovali nošeni pohlepom i entuzijazmom s kojima su žeđ za slavom i duh avanture imali jednake veze kao i ljubav prema zlatu. John Hawkins (1532. – 1595.), rodom iz Plymoutha, lučkog grada u grofoviji Devonshireu na jugozapadu Engleske, počeo je pomorsko-trgovačku karijeru 1555. kao član sindikata trgovaca. S vremenom je uvidio da mu najveći profit donosi trgovina robljem u trokutu Engleska – zapadna Afrika – Zapadna Indija (povijesni engleski naziv za otoke u zapadnom dijelu Atlantskog oceana između Sjeverne i Južne Amerike). Zbog toga u povijesti Hawkins nosi i neslavan naziv prvog engleskog trgovca robljem. Uspjeh kapetana iz Plymoutha privukao je pozornost kraljice Elizabete I. (1533. – 1603.), koja je odlučila sudjelovati u financiranju njegovih daljnjih ekspedicija tijekom 1560-ih. Hawkinsu se uskoro priključio i mlađi rođak Francis Drake (oko 1540. – 1543.), također rodom iz Devonshirea. Kako je Hawkins od Kraljice dobio gusarsko-plaćeničke (privateer) ovlasti, na ekspedicijama je napadao španjolske brodove i kolonije. Sukobi su kulminirali 24. rujna 1568. u pomorskoj bitki blizu utvrde San Juan de Ulúa, danas smještene u Veracruzu u Meksiku. Osvetnički brodovi španjolske mornarice napali su Hawkinsovu gusarsku eskadru pri čemu su uništenje izbjegla samo dva engleska broda, no umakli su i Hawkins i Drake. Bitka se danas smatra svojevrsnim uvodom u španjolsko-engleski sukob koji će izbiti 1585. godine. Hawkins je 1577. postao rizničar Kraljevske ratne mornarice, a njegove inovativne modifikacije učinile su engleske brodove snažnijim i bržim, što je došlo do izražaja 1588. u sukobu sa španjolskom armadom. Hawkins je uz Drakea tad bio jedan od glavnih zapovjednika i pridonio je pobjedi engleskih snaga. Francis Drake uvelike je nadmašio rođaka i učitelja nakon što je njegova ekspedicija postala prva engleska, a druga uopće koja je oplovila svijet. Bio je drugi po činu u engleskoj floti koja se borila protiv armade. Njegova istraživanja bila su za to vrijeme iznimna. Englezi su ga smatrali herojem, dok je za Španjolce bio pirat: kralj Filip II. (1527. – 1598.) ponudio je nagradu od čak 20 000 dukata za Drakeov život, svotu koja odgovara vrijednosti današnjih nekoliko milijuna eura.

Putovanje Zlatne košute

Drake je u jednoj od svojih misija 1573. uspješno napao Panamu i navodno postao prvi Englez koji je s jedne povišene kote vidio Tihi ocean. To je motiviralo Elizabetu I. da ga pošalje u ekspediciju protiv Španjolske, koja je imala posjede duž pacifičke obale Amerike. Krenuo je iz Plymoutha u studenom 1577., ali loše je vrijeme ugrozilo flotu pa su morali pronaći zaklon u Falmouthu odakle su se vratili u Plymouth radi popravaka. Ponovno je zaplovio u prosincu na galijunu Pelican s još četiri broda na kojima je bilo više od 160 članova posade. Početkom 1578. dodao je i šesti, Santa Mariju, portugalski trgovački brod zarobljen na obali Afrike blizu Kapverdskih otoka i preimenovan u Mary. Međutim, nakon napornog i opasnog putovanja od Afrike preko Atlantika do Južne Amerike, kroz Magellanov je prolaz u Tihi ocean u rujnu 1578. prošao samo Pelican, brod koji je Drake u međuvremenu preimenovao u Golden Hind (Zlatna košuta). Kako Španjolci nisu očekivali da bi Englezi mogli doći na pacifičku obalu Južne Amerike, Drake je s lakoćom opljačkao njihova tamošnja naselja i brodove s bogatim teretom. Razmišljajući o Sjeverozapadnom prolazu, plovio je uz obalu Srednje i Sjeverne Amerike prema sjeveru možda sve do današnje Kanade, no vratio se na jug zbog lošeg vremena. U lipnju 1579. sidrio se na nekoliko lokacija uz obalu današnje Kalifornije. Ostao je ondje neko vrijeme, sprijateljio se s domorocima, popravio jedra i obnovio zalihe. Položio je pravo na tamošnje područje u ime Svetog Trojstva za englesku krunu i nazvao je latinskim nazivom Nova Albion, tj. Nova Britanija. Nažalost, svi zapisi iz prve ruke o putovanju, uključujući slike i zemljovide, izgubljeni su 1698. kad je izgorjela palača Whitehall pa je točna lokacija Nove Britanije ostala predmet rasprava. Brončana plaketa sa zapisom u kojem Drake polaže pravo na nove zemlje pronađena je u Kaliforniji, no kasnije je proglašena lažnom. Nakon toga Drake je krenuo zapadno Pacifikom, da bi za nekoliko mjeseci stigao do Filipina, otočnih skupina Moluci i Jave. Ondje je uspješno trgovao i sprijateljio se s ternatskim sultanom Balubom (oko 1528. – 1583.). U proljeće 1580. ušao je u Indijski ocean i po njegovoj pučini nošen dobrim vjetrom izravno plovio do samog juga Afrike pa do Rta dobre nade. U Plymouth se vratio 26. rujna 1580., brodom punim blaga i skupih začina. Kraljica je za nekoliko mjeseci proglasila Drakea vitezom.

Počinak u oklopu

Nakon što se kratko posvetio politici (bio je i gradonačelnik Plymoutha), Drakea je 1585. opet pozvala Elizabeta i stavila ga na čelo flote od 25 brodova sa zadaćom napada na španjolske kolonije u Africi i Americi. Kako je opet bio uspješan, 1587. počinje s još većom flotom napadati i područja oko Pirenejskog poluotoka, a kod Cádiza je uništio velik broj španjolskih ratnih brodova. Kad je 1588. godine Englesku napala Velika armada ljutitog španjolskog kralja, više nije bio gusar nego je službeno postao viceadmiral engleske flote. Pravi je pothvat učinio zarobljavanjem španjolske galije Nuestra Señora del Rosario zajedno s admiralom Pedrom de Valdésom (1544. – 1615.). Taj brod prevozio je sredstva za plaćanje španjolske vojske u kolonijalnim zemljama. Drake je sudjelovao i u organizaciji tzv. vatrenih brodova koji su razbili španjolsku formaciju te u važnoj bitki kod Gravelinesa. Armada se na koncu povukla, a da nije ni počela invaziju na englesko tlo. Drake je iduće godine kao admiral predvodio tzv. englesku armadu koja je trebala poraziti Španjolce u njihovim morima, no teško je poražen. Nakon nekoliko godina mira, Kraljica šalje 1595. veliku flotu predvođenu Drakeom i Hawkinsom u napad na španjolske posjede na Atlantiku. No, nekoć teško pobjediv dvojac pretrpio je niz poraza, a Hawkins umire od dizenterije 12. studenog 1595., neposredno prije napada na luku San Juan u Portoriku. Drake je preživio neuspješnu bitku, pa i precizno gađanje španjolskog topništva s dvorca El Morro na svoj admiralski brod Defiance, no ne i bolest kojoj je već podlegao njegov mentor. Umire 28. siječnja 1596. dok je bio usidren na obali Portobela u današnjoj Panami, nakon čega se engleska flota povlači. Drake je tražio da se njegovo tijelo u oklopu pokopa na morskom dnu. Ronioci i danas traže ostatke slavnog, ali kontroverznog pomorca.

Stijena lažnog zlata

Martin Frobisher rođen je oko 1535. u sjevernoj engleskoj grofoviji Yorkshireu i u početku nije plovio zajedno s Drakeom i Hawkinsom. I on je počeo karijeru u ekspedicijama kod zapadne Afrike, no nema traga o tome da se bavio trgovinom robljem. Kasnije se i sam posvetio gusarstvu i piratstvu, silom skupljajući bogatstva s francuskih brodova. Kako je često obavljao zadaće za Krunu, stekao je povjerenje Elizabete I. i dobio potporu za traženje zlata u Novom svijetu, kao i za Sjeverozapadni prolaz prema istoku. Frobisher je poduzeo tri ekspedicije: 1576., 1577. i 1578., a na drugim dvjema pratio ga je časnik George Best, koji je napisao vrijednu kroniku. U njoj su bila priložena dva zemljovida koja je nacrtao James Beare, glavni peljar na brodu. Međutim, prikaz nije bio točan, što je pogrešno uvjerilo mnoge ljude u Engleskoj da je otkriven Sjeverozapadni prolaz. Njegovo postojanje dokazano je tek krajem XIX. stoljeća, a Norvežanin Roald Amundsen prošao je njim tek 1903. – 1906. godine. Sve tri ekspedicije završile su u sjeveroistočnoj Kanadi oko otoka Resolutiona i zaljeva koji je istraživač nazvao po sebi – Frobisherov. Ipak, njegove plovidbe otkrile su geografiju istočnog Arktika s velikom točnošću, uključujući i tjesnac Hudson te najsjevernije dijelove Labradora. U to vrijeme, ako bi pomorci najčešće nenamjerno otišli nešto južnije, nije ih zanimalo što imaju ponuditi prostranstva Newfoundlanda i Labradora, nego kako stići do Azije. Na drugom putovanju Frobisher je mislio da je našao golemu zlatnu stijenu. Dvjesto tona te stijene prevezao je u Englesku u tri broda. Pokazalo se da tona vrijedi pet funti, a tvrtka za koju je plovio bankrotirala je nakon trećeg putovanja. Stoga se 1585. opet stavio na raspolaganje Kraljici te pridružio slavnijem i uspješnijem Drakeu u napadima na španjolske kolonije u Africi i Americi. Kao prvi do njega nosio je naslov viceadmirala, baš kao i 1588. tijekom rata protiv armade, kad je zbog zasluga u pobjedi zaslužio i vitešku čast. Kasnije je vodio još nekoliko operacija protiv Španjolske. Preminuo je 22. studenog 1594. od posljedica ranjavanja tijekom borbe uz današnju obalu Bretanje. 

Engleska je u XVI. st. ušla na mala vrata, a na njegovu je koncu postala najjača pomorska sila. Velike zasluge za to idu trojici pomoraca koji su razbili mit o nepobjedivosti španjolske armade te otvorili put prema osnivanju engleskih kolonija i naselja na području Sjeverne Amerike, a onda i širom globusa.

Josip Buljan