Razgovor: don Damir Stojić, vojni kapelan na HVU-u

“Bez obzira na prisutnost mladih na društvenim mrežama, vjerujem da je osobni ljudski kontakt nezamjenjiv, i zato mi svećenici moramo biti na virtualnom dvorištu društvenih mreža, ali ne zato da bih ja ondje ostao, niti da oni ondje ostanu, nego da ih privučem Crkvi i osobnom susretu sa živim Isusom. Drugim riječima, društvene mreže samo su sredstvo, a ne cilj”, ističe don Damir Stojić

Prije nekoliko mjeseci don Damir Stojić preuzeo je dužnost vojnog kapelana na Hrvatskom vojnom učilištu, čime mu je ispunjena želja da dio života posveti i Hrvatskoj vojsci. S vojnim kapelanom Stojićem razgovarali smo uoči blagdana sv. Ivana Bosca, utemeljitelja reda salezijanaca kojem i sam pripada. Sveti Ivan Bosco poznat je po neumornom radu s mladima, što je jedan od prioriteta novog vojnog kapelana na Hrvatskom vojnom učilištu.

Od listopada prošle godine na dužnosti ste vojnog kapelana na Hrvatskom vojnom učilištu. Na taj vam se način ispunila želja da, osim svećeničkog poziva, dio života posvetite i Hrvatskoj vojsci. Kakvi su vam prvi dojmovi?

Istina, dobro ste rekli da mi se ispunila želja. Naime, za vrijeme Domovinskog rata bio sam srednjoškolac u Kanadi i sa strepnjom i ushićenjem pratili smo sva događanja iz dijaspore. Nikad neću zaboraviti kad su prvi Hrvati iz Kanade napustili sve da se priključe obrani Hrvatske. Sjećam se kad nas je otac pitao, mene i dva brata, hoćemo li i mi ići. Tada sam najiskrenije zaželio napustiti sve, preseliti se u Hrvatsku i priključiti se obrani. Još otprije imam želju za vojničkim pozivom jer sam htio biti kanadski vojnik, čak sam bio i na novačenju, no to se iz drugih razloga nije ostvarilo. Nakon mature moj je poziv išao u drugom smjeru. U meni je prevladao svećenički poziv pa sam se ipak vratio u domovinu, ali kao svećenički kandidat. To je bilo u rujnu 1993. godine. Dakle, ipak se ostvarila moja srednjoškolska želja da budem u Hrvatskoj vojsci, ali na način da budem vojni kapelan. Što se tiče mojih dojmova, dolazim na HVU već 14 godina kao vanjski predavač na Katedri upravljanja i vođenja, tako da mi je dobro poznata vojarna i njezino okruženje. Uvijek sam nailazio na gostoprimstvo i prihvaćanje. Sad kad sam postao vojni kapelan imam samo pozitivne dojmove i svugdje sam naišao na prihvaćanje i prijateljstvo. Uostalom, vidim veliku sličnost između vojnog i crkvenog ustroja i načina života: red, rad, disciplina, hijerarhija i poslušnost.

Sveti don Ivan Bosco utemeljitelj je salezijanskog reda, kojemu pripadate. Poznat je po radu s mladima, a sv. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je ocem i učiteljem mladeži. Jeste li upravo u njemu našli nadahnuće da se aktivnije posvetite radu s mladima? Koliko vas to ispunjava u svećeničkom pozivu?

Sv. Ivan Bosco rođen je 1815., a umro je 1888. godine u Torinu, Italija. Kao mladi svećenik vidio je posljedice industrijske revolucije, tj. mnogi mladi napuštali su sela i dolazili u grad u potrazi za poslom. To je bilo okrutno vrijeme, kada su mladi bili izrabljivani i ostavljani na milost i nemilost poslodavcima i gradskom životu. Nerijetko su bili bez škole, posla i krova. Mladi svećenik Ivan Bosco počinje ih 1841. okupljati u svojem oratoriju, a iz toga je izrasla Salezijanska družba, koja je druga najbrojnija u Katoličkoj crkvi, prisutna u 120 zemalja svijeta. Salezijanska karizma koju nam je ostavio don Bosco vrlo je jednostavna: od mladih ljudi učiniti poštene građane i dobre kršćane. Pohađao sam srednju salezijansku gimnaziju u Torontu te sam tu upoznao salezijance i karizmu sv. Ivana Bosca. Ukratko, oduševili su me. Bili su jako strogi, ali pravedni, a mi – učenici, znali smo da nas vole. Znao sam već od drugog razreda srednje škole da želim slijediti don Bosca kao salezijanac, samo tada nisam znao da će me životni put voditi među hrvatske salezijance.

Svjesni ste da je za evangelizaciju mladih potrebno koristiti i alate kojima se oni danas koriste, a to su društvene mreže. Kakva su vam iskustva i koliko je posvećenosti potrebno svakodnevno ulagati?

U XIX. stoljeću don Bosco je govorio da salezijanac mora biti ondje gdje su mladi i da salezijanac mora biti s njima u dvorištu. Voljeli mi to ili ne, mladi se danas nalaze na virtualnom dvorištu i zato kao salezijanac moram i ja biti ondje. Naravno, vještine i talenti kod svakoga su različiti i nije svatko tehnički osposobljen za to. Kao studentski kapelan bio sam jako aktivan na društvenim mrežama, npr. Facebooku, Instagramu i YouTubeu. Zadnjih desetak godina vidim da mladi napuštaju Face-book, još uvijek se nalaze na Instagramu, a sada su sve prisutniji na TikToku i Snapchatu. Osobno sam povukao crtu nakon Instagrama, jer se ne osjećam osposobljen za TikTok i Snapchat, ali zato imamo mlađe svećenike koji su aktivni na tim područjima, primjerice moj subrat don Tomislav Lukač. Ja sam još uvijek aktivan na Facebooku, Instagramu i YouTubeu. Bez obzira na prisutnost mladih na društvenim mrežama, vjerujem da je osobni ljudski kontakt nezamjenjiv, i zato mi svećenici moramo biti na virtualnom dvorištu društvenih mreža, ali ne zato da bih ja ondje ostao, niti da oni ondje ostanu, nego da ih privučem Crkvi i osobnom susretu sa živim Isusom. Drugim riječima, društvene mreže samo su sredstvo, a ne cilj.

Prvo od osam blaženstava govori Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo Božje. Znači li to da je potrebno lišiti se navezanosti na svjetovne stvari i bogatstvo tražiti isključivo u Bogu? Koliko su ljudi današnjice, napose mladi, toga svjesni?

Blaženstvo koje ste naveli nalazi se u Matej 5, 1-12, a to je početak Govora na gori, koji traje do 8. poglavlja. To je zapravo najdulji Isusov govor, ujedno i najvažniji. Neki bibličari smatraju da su blaženstva sažetak cjelokupnog evanđelja. Katekizam čak piše da razmatrajući blaženstva gledamo u Isusovo lice. Da bi čitatelji bolje razumjeli, suvremenim jezikom rečeno, blaženstva su naša kršćanska osobna iskaznica. Blago siromasima prvo je od osam blažen-stava, a u duhu židovskog pjesništva i načina izražavanja prvo je blaženstvo najvažnije i sažetak je svih ostalih. Ovo se blaženstvo može tumačiti i primijeniti u životu na dva načina. U onom strogom, užem smislu, neki su se kroz povijest zaista odrekli svega i slijedili Isusa Krista, pa i mi redovnici polažemo zavjet siromaštva gdje se doslovno odričemo osobnog imanja radi Kraljevstva Božjega. No, ovo blaženstvo nije samo za pustinjake, redovnike ili redovnice nego za sve. Zato smo u onom širem smislu svi pozvani služiti se materijalnim stvarima, ali istodobno to činiti nenavezano na njih. Evanđelje je napisano na grčkom jeziku, ali izgovoreno je na aramejskom, pa će nam analiza riječi pomoći da još bolje razumijemo ovo blaženstvo. Grčka riječ za siromaha je ptochos i zaista podrazumijeva najgoru ljudsku bijedu. Podrazumijeva siromaštvo prosjaka koji je sagnut i koji ovisi o onome što isprosi. Međutim, aramejska riječ koju je Isus izgovorio je anawim, što zapravo ne podrazumijeva toliko materijalno
siromaštvo, nego srce koje tako ovisi o Bogu da bez njega ne može. Jedan primjer iz Biblije, iz Starog zavjeta, to će bolje osvijetliti. Najveći je anawim u Starom zavjetu bio Abraham. On je čuo glas Božji da napusti svoju zemlju i ode u drugu. On je to zaista i učinio, bio je poslušan, ali biblijski pisac bilježi jedan podatak, a taj je da je ponio sve sa sobom, a Abraham je bio jako bogat čovjek. U tom smislu Abraham je bio potpuno poslušan Božjem glasu i njegova nenavezanost omogućila mu je da ide u nepoznato i da Bogu povjeruje, a u isto vrijeme bio je materijalno bogat čovjek. Zaista je umijeće i izazov imati, a biti slobodan od toga, te biti poslušan Bogu u svijetu.

Diplomirali ste s temom Teološko zna-čenje golotinje u Svetom pismu. Možete li ukratko nešto reći o tome?

Mentor mojeg diplomskog rada bio je naš poznati bibličar, sada pokojni mons. dr. Adalbert Rebić. U dogovoru s njim izabrao sam temu i dopustio mi je da je napišem na engleskom jeziku. Postanak 2, 25 piše: “A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida.” Nekoliko redaka kasnije, nakon čovjekova pada, Adam i Eva pokrivaju svoju golotinju, stide se. Iz povijesnih izvora možemo saznati da su u Isusovo vrijeme osuđenici na smrt bili razapeti na križu goli kako bi ih se ponizilo. Drugim riječima, iako naša ikonografija prikazuje Isusa odjevenog, zasigurno je bio razapet gol. Kasnije čitamo u Ivanovu evanđelju da je o uskrsnuću Isus ostavio platno u grobnici. Drugim riječima, Isus nas otkupljuje tamo gdje smo pali. Golotinja u ovom smislu podrazumijeva našu sramotu i bijedu. Isus nam svojim uskrsnućem vraća dostojanstvo.

U pastoralnom radu bavite se teologijom tijela prema katehezama sv. Ivana Pavla II. Što to točno znači?

Papa Ivan Pavao II. održao je od 1979. do 1984. na svojim tjednim audijencijama srijedom na Trgu sv. Petra veliki ciklus od ukupno 129 kateheza, gdje je govorio o smislu ljudskog života i našem postojanju, o značenju ljudskog tijela i o pravom značenju spolnosti. Taj skup kateheza sam je nazvao Teologija tijela. Riječ teologija sastavljena je od dvije grčke riječi, theos i logos, što znači nauk o Bogu. Kad sastavimo teologiju i tijelo, to znači očitovanje Boga u tijelu. Naša cijela kršćanska vjera temelji se na tzv. inkarnaciji, tj. utjelovljenju. Dakle, Bog je uzeo ljudsko tijelo, Bog je prošao apsolutno svaku fazu ljudskog života, od začeća do smrti. Na taj način, Bog je posvetio sav ljudski život, ali najvažnije, Bog je uskrsnuo u tijelu i uzašao je na Nebo s tijelom. Drugim riječima, dolaskom Isusa Krista, teologija je ušla u tijelo. Da ne bi ovaj moj govor ostao apstraktan, ovo je jako važna stavka, jer ako je Bog uzeo ljudsko tijelo, umro, uskrsnuo i uzašao na Nebo s ljudskim tijelom, to znači da i nas sve čeka uskrsnuće tijela. Po Isusu Kristu i mi ćemo jednoga dana doživjeti uskrsnuće našega tijela i jednoga dana uživati u Kraljevstvu nebeskom u tijelu. Ako je to tako, a ja vjerujem da jest, već sada moram živjeti u skladu s Nebom.

 Mnogi ljudi kritiziraju prisutnost Crkve i vojnih kapelana u redovima Oružanih snaga, u smislu da Crkva podržava rat i blagoslivlja oružje. Koja je zapravo uloga vojnog kapelana?

Ovo je čest prigovor koji sam čuo još za vrijeme Domovinskog rata. Međutim, uloga Crkve i vojnog kapelana vrlo je važna i presudna. Naime, Crkva želi biti tamo gdje je čovjek. Isus je došao u svijet i nikoga nije odbacio, ali svakoga je pozvao na savršenstvo i svetost. Ako krenemo od evanđelja, Isus je imao jedan važan susret s rimskim vojnikom. Zanimljivo, Isus mu nije rekao da iziđe iz vojske, dapače, spomenuti je rimski vojnik pobrao možda najveću pohvalu koju je Isus nekomu izrekao: “Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere…” Isus ga je pohvalio baš na tom području koje karakterizira pravog vojnika, a to je poslušnost. Kad bismo primijenili logiku ovog prigovora, to bi značilo da prisutnost bolničkog kapelana podržava bolest, ili prisutnost zatvorskog kapelana podržava kriminal. Crkva podržava čovjeka gdje god da on jest. Ja bih volio, a tako i Crkva, da više nikad ne bude ratova. Nažalost, živimo u palom svijetu i događa se agresija i rat. U takvim trenucima kršćanin je pozvan, pa čak i dužan, braniti slabije. To smo mi Hrvati doživjeli od 1991. do 1995. godine, u Domovinskom ratu. Mi nismo tražili rat, nego smo napadnuti i morali smo se braniti. Zato mi je jako lijepo da u našem vokabularu mi ne koristimo riječ ratnici, nego branitelji, jer Hrvat je branio svoju domovinu. U tom kontekstu majka Crkva želi i mora biti uz svoje vjernike i među vojnicima nuditi duhovnu pomoć, vodstvo, utjehu i dušobrižništvo. Misija vojnog kapelana, pa i moja, misija jest ta da usadim u hrvatske vojnike takvo srce da ako, ne daj Bože, opet budemo morali braniti svoju zemlju, ne radimo to iz mržnje prema onomu koji nas napada, nego iz ljubavi prema onome što se brani. U tom je smislu uloga kapelana presudna i važna.

RAZGOVARAO: Željko Stipanović; Foto: Tomislav Brandt